O. FRA STJEPAN RADE, R.M.B.
Dne 29. travnja o. g. (1965) umro je, u 10 sati ujutro, nakon duljeg bolovanja, u bolnici u La Plata, brižno njegovan od hrvatskih časnih sestara, istaknuti hrvatski franjevac Mp. O. fra Stjepan Rade. Pokojnikovo je mrtvo tijelo bilo prevezeno istog dana u José Ingenieros, u crkvu hrvatskih franjevaca. Hrvati su do duboko u noć odavali počast ovom zaslužnom hrvatskom svećeniku te se molili nad njegovim mrtvim ostatcima, dok su za pokoj njegove duše na oltaru Sv. Križa slijedile svete Mise, koje su služi1i franjevci te ostali hrvatski svećenici iz Buenos Airesa i okolice. Dne 30. travnja bio je priredjen sprovod, uz sudjelovanje brojnih hrvatskih svećenika te mnoštva hrvatskih iseljenika, iako je bio radni dan, a vijest o smrti nije pravovremeno mogla doprijeti do svih mnogobrojnih znanaca i poštovatelja pokojnika. U crkvi se za vrijeme sv. Mise oprostio od pokojnika ganutljivim govorom starješina hrvatskog franjevačkog Komisarijata za Latinsku Ameriku Mn. O. fra. Vlaho Margaretić. Sprovod se razvio iz franjevačke crkve u José Ingenierosu do groblja San Martín, gdje je u grobu hrvatskih franjevaca sahranjeno i mrtvo tijelo Oca Rade. da nadje zadnje smirenje, zajedno s kostima drugih triju hrvatskih franjevaca, koji su umrli u Argentini i to: O. Rafa Kapursa, O. Leonarda Ruskovića i O. Darka Gjambića.
Nad otvorenim grobom oprostili su se od pokojnika, sjećajući se njegovih zasluga i osobnih vrlina, don Marko Zovko, u ime hrvatskog svećenstva u Argentini, te u ime hrvatskih iseljenika te bližih prijatelja prof. Antun Gazzari. Govorio je takodjer i Msgr. Anton Orehar, Moderator slovenske narodne skupine u Argentini i bliži suradnik pokojnika u Comisión Católica Argentina de Inmigración.
*
O. fra Stjepan Rade je rodjen u Malom Lošinju, dne 16. listopada g. 1896., kao sin brojne obitelji, koja je bila poznata zbog uzornog kršćanskog života. Nakon svršenih srednjoškolskih i bogoslovskih nauka služio je prvu Svetu Misu u poznatom franjevačkom svetištu Delorite na Kuni. Kao član istarsko-dalmatinske i dubrovačke franjevačke provincije svetoga Jeronima vršio je O. Rade razne službe. Dva je puta bio definitorom Provincije te je u raznim samostanima vršio službu gvardijana. Zadarski nadbiskup dr. Pulišić imenovao ga je bio arhivarom nadbiskupske kurije u Zadru. U tom gradu ostaje do 1923. u službi nadbiskupije i zadarskoga franjevačkog samostana, oko kojega su se oduvijek okupljali zadarski Hrvati. Po odredbi talijanskih vlasti. koje nisu dobrim okom gledale na djelovanje hrvatskih franjevaca, napustio je i O. Rade Zadar te se preselio na susjedni otok Pašman, odakle i dalje održava veze sa zadarskim Hrvatima. Ovo održavanje veza s Hrvatima, odijeljenima od hrvatskog naroda u domovini, postaje jednom od bitnih značajki njegova rada. Iz Pašmana biva O. Rade premješten u samostan na otoku Rabu kao gvardijan, a odatle odlazi u Crikvenicu, gdje razvija zamašan rad. Njerovo je djelo svetište Svetog Antura. koje je postalo omiljelim hodočasniškim središtem Hrvatskog Primorja. Slijedeći tradiciju dubrovačkih fratara. koii su pomao-ali održavanje veza katolicizma na Balkanu sa Zapadom, odlazi O. Rade za radnicima iz Hrvatskom Primorja u Macedoniju, gdje su bili zaposleni na gradnji željezničke pruge. Ovi ga rado dočekuju i hrle na njegove propovijedi i Svete Sakramente. Jednom zgodom posjećuje hrvatsku katoličku skupinu u Janjevu na Kosovu, gdje je svojim govorima rasplamtio narodnu svijest kosovskih Hrvata, koji ga nikad nisu zaboravili. S O. Petrom Vlašićem posjetio je bio i Hrvate u Rumunjskoj, t. zv. krašovanske Hrvate, medju kojima je takodjer svojim govorima bio razmahao hrvatsku narodnu svijest. A onda je s Mp. O. drom fra Karlom Balićem posjetio šokačko-bunjevačke Hrvate u Bačkoj, učvršćujući i medju njima hrvatsku i katoličku svijest. Okolnosti za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata stavile su bile O. Radu u delikatne situacije, koje je on, uostalom, sa svojim urodjenim smislom za taktički nastup znao dobro suočiti i pravilno rješavati. Tako je bio u ime svoje franjevačke provincije preuzeo novosagradjenu crkvu i samostan od talijanskih franjevaca u Puli, koji su nakon novih političkih granica morali napustiti Istru i vratiti se u Italiju. Po odluci vrhovnog starješinstva franjevačkog Reda u Rimu bio je nakon Drugog svjetskog rata osnovan hrvatski franjevački Komisarijat Prečistog Srca Marijina za Latinsku Ameriku te je O. Rade bio imenovan za prvog starješinu ove nove hrvatske crkvene ustanove izvan domovine. On je došao u Južnu Ameriku, bolje u Argentinu, 1947. godine i udario je sjedište svog apostolata u kući hrvatskih franjevaca u José Ingenierosu, siromašnom radničkom predgradju na zapadnom rubu Buenos Airesa. Uza sve njegove napore, da po duhu i slovu dekreta vrhovne uprave Reda iz Rima organizira zajednički Komisarijat svih hrvatskih franjevaca, pripadnika nekoliko hrvatskih franjevačkih provincija u Latinskoj Americi, nije O. Rade u tom uspio, jer se uskoro pokazalo, da ni uz najbolju dobru volju nije bilo moguće preko noći spojiti ono, što su stoljeća bila rastavila, t. j. integrirati u funcionalnoj harmoniji mentalitet i stil djelovanja fratara pripadnika raznih hrvatskih franjevačkih provincija. Ali je u jednom ostala velika povijesna zasluga O. Rade, i to, da je konačno uspio konsolidirati novosnovani hrvatski franjevački Komisarijat na realnoj osnovi napora, koje su bili uložili pravi osnivači i prvi pioniri franjevačkog apostolate medju hrvatskim iseljenicima u Južnoj Americi, to jest dubrovački fratri. Čini se, da je to onda bilo jedino moguće rješenje. Tu je konsolidaciju trebalo učvrstiti priznanjima iz Rima, Apostolske Nuncijature u Buenos Airesu, zatim argentinske crkvene hierarhije te argentinske franjevačke redodržave i drugih franjevačkih institucija u ovoj zemlji, a to uvijek nije hilo ni lako, niti je to brzo išlo, iako je O. Rade bio vrlo rado vidjen i priman, zahvaljujući svojem diplomatskom elasticitetu te svojim ljudskim i franjevačkim krepostima, i od Apostolskih Nuncija i od latinoameriékih Kardinala, Nadbiskupa i Biskupa te u argentinskom Ministarstvu vanjskih poslova, koje je nadležno za sva crkveno-politička pitanja u Argentini.
Budući da je bio veoma dobar i plemenit čovjek, nastojao je blagopokojni 0. Rade biti prisutan u golemim svakovrsnim poteškoćama, koje su susretali u novom ambijentu hrvatski prognanici, koji su nakon Drugoga svjetskog rata dolazili u večim skupinama u Argentinu. Sam je na pisaćem stroju dan i noć tipkao isprave za hrvatske izbjeglice, a ove su onda argentinske crkvene i državne vlasti potvrdjivale i priznavale. Takvih je isprava ispisao na tisuće. Gdjegod mu je bilo moguće, nastojao je za svoje Hrvate izvući materijalne pomoći, posebno od IRO-a. Ako bi mu netko u znak zahvalnosti i priznanja utisnuo koji prilog i dar, onda bi on to brže bolje predao nekom potrebnom hrvatskom prognaniku, jer je uživao, kad bi uzmogao pomoći potrebnima. Znao je svojim nastupima i dodirima s argentinskim Episkopatom i državnim vlastima na jednostavni način, bez suvišnog intelektualiziranja, s uspjehom prikazati pravu pozadinu spletaka jugoslavenske diplomacije u Buenos Airesu protiv nove hrvatske emigracije. U tom je radu znao uvijek biti vedar i taktčan, ali i nepopustljiv i uporan, jer je bio svijestan, da, ekupljajući i braneći svoje raspršene i progonjene Hrvate, stoji u službi uzvišene funkcije majčinstva Crkve. Uostalom, ni problematika nove hrvatske političke emigracije nije nikad bila ni lagana ni jednostavna, nego neprestano tjeskobna, to jest neugodna i bolna, jer politička emigracija znači, u prvom redu, siromaštvo. I sve je to dramatski bolno prolazilo kroz preosjetljivu dušu ovoga dobroga i plemenitog fratra i, nema sumnje, po psihološkim zakonima nužno ostavljalo traga te i fiziološki i organski podgrizalo njegovo zdravlje. Ne smije se pri tom nikad zaboraviti da je i Otac Rade, kao i svi hrvatsk fratri i svećenici u Argentini, osim nesehičnoga karitativnog rada za svoje Hrvate, bio redovito aktivan i i sustavnom pastoralnom radu, pomažući argentinskim župnicima i tako zaradjivao dnevni kruh.
Kako je područje djelovanja novo osnovanoga Hrvatskoga franjevačkog Komisarijata hilo prošireno na cijelu Latinsku Ameriku, proputovao je bio O. Rade ne samo Argentinu, nego Chile, Uruguay, Paraguay i Boliviju propitkujući se posvuda za hrvatske iseljenike i prognanike. I bilo mu je odmah jasno, da misijski apostolat njemu povjerene crkvene ustanove za raštrkane hrvatske iseljenike predstavlja tipični apostolat u diaspori te da mu u tome može iskazati dragocjenih usluga u prvom redu tiskana riječ. Zato je jedna od prvih njegovih odluka bila, da za hrvatsku emigraciju stvori katoličke novine.
Ovdje je potrebno reći koju o njegovoj ličnosti. O. Rade je osobno bio dobar i odgojen čovjek. Pogrješno bi bilo procijeniti kao osnovnu crtu njegove duhovnosti plahost. Ta se tek pri kraju njegova života mogla zapaziti, kao rezultat realne spoznaje njegove bolesti. Osnovna je crta njegova značaja bila finoća i odgojenost. Uvijek je bio spreman, da kao pravi kršćanin i kao pravi sin Svetog Franje uoči i prizna ličnóst svoga bližnjega i sve njegove dobre strane. Pun otmenoga viteškog duha osnivača Reda, kojemu je pripadao, osobito je cijenio i prakticirao pravo čovjeka na pristojan i human postupak u socijalnim odnosima. Naravno, ljudski je predpostaviti, da je i on očekivao, da drugi to isto pravo i njemu priznadu. Ali, budući, da nam nije dano, da živimo u idealnom svijetu, i tu ljudi griješimo dnevno sedamdeset i sedam puta sedam, on bi se uglavnom povukao i ustrpljivo znao podnositi disharmonije zacijelo u stilu franjevačke teorije o savršenom veselju. Kakvi smo mi u hrvatskoj emigraciji, imao je, priznajmo iskreno, O. Rade vrlo često prilike steći obilnih zasluga po receptu franjevačkoga savršenog veselja. Kao dobrom, plemenitom i odgojenom čovjeku — a prva odlika odgojenosti, kako vidjesmo, znači poštovanje ličnosti našega bližnjega — nije mu bilo teško okupiti hrvatska katoliča novinarska pera u emigraciji.
"Glas Sv. Antuna" u novinskom obliku i ime O. Stjepana Rade dva su imena, koja će ostati povezana u povijesti hrvatske emigracije nakon Drugoga svjetskog rata, jer bez drugoga ne bi bilo ni prvoga. Formalno je "Glas Sv. Antuna" bio nova ime za periodik, što su ga već prije Drugoga svjetskog rata bili osnovali hrvatski franjevci u Južnoj Americi. Svoj novinski oblik duguje O. Radi, koji je u stanovitoj okolnosti bio odredio, da se jednom složeno revijalno gradivo periodika objavi u novinskom obliku, kad se bio pokvario tiskarski stroj, koji ga je imao tiskati u revijalnoj formi. Budući da je pokus "upalio", t. j. svidio se i bio dobro primljen, prešlo se stalno na novinski oblik. Nije sada ni mjesto ni čas, da se opširnije piše o tom listu, koji se ubrzo bio proširio svugdje, gdje su bill dospjeli hrvatski iseljenici i prognanici od Sjeverne i Zapadne Evrope do Indokine i Australije, a posebno u objim Amerikama.
Stanovitima izvanstranački smjer ovoga katoličkog glasila za hrvatsku emigraciju nije bio po ćudi iz stranačko političkih, a još, vjerovatno i više, iz psiholoških razloga. I, kako to već biva u emigranskim frustriranim sredinama, stavljeni su bili u pogon raznovrsni napadaji protiv izdavača i urednika lista. Nije se prezalo baciti na tezulju dijeljenje fratara najprije na one "narodne", a zatim na one iz Choveta, i konačno na one "horribile dictu" iz José Ingenierosa, koji su list izdavali. Bili smo svjedoci i tragikomičnih pokušaja političkog pritiska na savjest izdavača i urednika, kad bi nedjeljom točno u 11 sati skupinica od sedmorice "hiper-rodoljuba" "korporativno" defilirala prod franjevačkom crkvom u José Ingenierosu, ali ne da prisustvuju sv. Misi za Hrvate, koja se imala u taj čas služiti u toj crkvi, nego da odmaršira demonstrativno u susjednu župnu crkvu Sv. Rafaela u Villa Devoto. I ne malo su se začudili, kad ih je s oltara pozdravilo dobroćudno lice O. Rade s krotkim "Dominus vobiscum!" On je nakon toga svake nedjelje odlazio tamo služiti sv. Misu u 11 sati. Svi pokušaji, da se iz stranačko-političkih razloga uniši slobodno katoličko glasilo, kakvo je bilo "Glas Sv. Antuna", odbijali su se od odlučnosti O. Rade, koji je čvrsto stajao iza njega i lojalno se od nosio prema osobi urednika ne pavši (svaka mu ,čast!) nikad u napast da mu pripuca u ledja. Potrebno je, kad se već o ovim stvarima piše i vezi s nekrologom ovoga zaslužnoga hrvatskog fratra, položiti svjedočan stvo, da je O. Rade svojim odlučnin držanjem protiv spletaka, koje su s raznih strana bile stavljene u pogon da uguše jedno izrazito slobodno katoličko glasilo u hrvatskoj emigraciji, uspio na području svoga djelovanja afirmirati i obraniti pravo hrvatskih crkvenih ustanova izvan domovine i uopće hrvatskih katolika u emigraciji na vlastitu slobodnu štampu, kako je, uostalom, imaju katolici po svem svijetu u zemljama, gdje vladaju tolerancija, prava demokracija i politička sloboda. Pa ipak taj krvavo potrebiti list, koji je svojedobno hrvatska emigracija rado primala čitala i plaćala, koji je stalno iz mjeseca u mjesec ubrzanim tempom povećavao svoju nakladu, morao je bit obustavljen u koincidenciji s poteškoćama, koje je proživljavala katolička Crkva u Argentini zadnjih mjeseci Peronova režima. A ipak nije trebao konačno prestati izlaziti! Trebat će, čini se, jednom i o tome reći istinu i dobronamjernu riječ. A ove uspomene ne treba nikako shvatiti kao želju, da se diraju i obnavljaju zarasle rane. Nego, kad je već smrt neprežaljenoga 0. Rade stigla u atmosferi II. Vatikanskog Koncila, koja je omogućila širokogrudnije i mirnije tretiranje problematike, koja zasijeca u područje vjerskog apostolata te religiozno teološke konpenetracije i interpretacije suvremenog života, neka nam bude dopušteno konstatirati s potajnom nadom, da bi se situacija što prije i što povoljnije poboljšala, kako se mnogo propusta i pogrešaka učinilo u posljednjih 15 godina u našoj hrvatskoj emigraciji! Koliko bi se više dobra primjera moglo dati svim Hrvatima izvan domovine, da su barem katolički krugovi u hrvatskoj emigraciji nastupali javno s više ozbiljnosti, s više osjećaja odgovornosti, s više kršćanske ljubavi, s više smisla za slogu, za zajednički nastup i pozitivan rad! Bez želje, da se podcijeni bilo čija zasluga, a posebno napori hrvatskog klera u Sjevernoj Americi, dužnost nam je još na nešto upozoriti prigodom smrti O. Stjepana Rade. Ako se sada opaža, hvala Bogu, u hrvatskim emigrantskim krugovima nešto malo više sklonosti za mirni dialog, za medjusobno priznavanje medju pojedincima i skupinama, za dogovor, kako bi se zajedničkim nastupom pojačao utjecaj emigracije na tok sadašnjih i budućih političkih zbivanja, u kojima će se, nadamo se, odrediti i budućnost zarobljene Hrvatska, onda je potrebno upozoriti na činjenicu, kako je medju prvima počelo uz najteže okolnosti i osobne žrtve angažiranih pojedinaca probijati led u tom pravcu glasilo hrvatskih franjevaca iz José Ingenierosa pod vodstvom O. Rade a uz suradnju katoličkih svjetovnjaka, koje je on znao poštovati, pridobiti i angažirati za suradnju. Uostalom, najuža suradnja svećenika i redovnika s katoličkim svjetovnjacima u crkvenom apostolatu leži od početka u biti franjevačkog poimanja apostolata, zbog čega je Pijo XI. i stavio Katoličku Akciju pod zaštitu Sv. Franje Asiškog, koji sam nije bio svećenik, jer je bio intuirao veliku istinu, da i svjetovnjaci takodjer imaju svoje odredjeno i važno mjesto u Crkvi, o čemu se baš u naše vrijeme na sva usta vide prigodom II. Vatikanskog Koncila.
Ako je, držeći se franjevačkog gesla "Pax et Bonum", pokojni O. Rade nasljedjujući Božanskog Spasitelja imao prilike često puta osjetiti zadovoljstvo čineći dobro svojim Hrvatima, znala je njegova osjetljiva duša bolno zakrvariti na vijesti o progonima Crkve u domovini, o nehumanim postupcima prelim zatvorenim svećenicima u Staroj Gradišci, o nahuškanoj dječurliji, koja je napadala na biskupe bacajući ih kroz prozor van, derući im haljine, čuškajući ih i premlaćujući na cesti. Onda bi O. Rade s onim svojim sonornim glasom, s obrazima vlažnim od suza, prosvjedovao s oltara franjevačke bazilike u Buenos Airesu. All i tada je njegova duša plemenito i franjevački nalazila izraz intimnom jadu i pravednom gnjevu u riječima Sv. Pavla: "Psuju nas, a mi blagosivamo, kleveću nas, a mi molimo, progone nas, a mi trpimo! Postasmo, eto, na izmet svima!" To je već bio krik duše, koja je neizrecivo trpjela. Krik šuteće Crkve zarobljene Hrvatska, koji je provalio glasom prognana fratra na tisuće kilometara daleko izvan domovine.
Taj je blagoćudni fratar bio čovjek molitve. Neprestano je molio i prebirao krunicu. Za sve je molio i za one u domovini, u bilo kojem se taboru nalazili, i za sve nas bez razlike u emigraciji. Sve je znao vidjeti i opaziti. Sve je znao duboko osjetiti. Sve je opraštao. Bio je pravi mali brat Sv. Franje. U zadnjim je danima života prošao svoju Golgotu vrlo intenzivno. Ako je istina, da se prisutnost sakrivenog Boga očituje u veličini boli, onda je On u Svojoj premudrosti i velikodušnošću, koja se ne da nadmašiti, bio na osobiti način prisutan i milosrdan u zadnjim časovima ovoga hrvatskog fratra prognanika, da ga očisti do kraja "hic in terra", da ga uzmogne odmah gore na nebesima posebno nagraditi. Jer, bio je jedan od pravednika, zbog kojih Bog običava poštedjeti i blagosloviti okolinu, kojoj pripadaju. Neka mu je trajna uspomena medju nama! Počivao u miru !
IVO LENDIĆ
Hrvatska Revija XV, 3 (59), rujan 1965, pp 256-260.
