lunes 30 de marzo de 2009

Eterović Francis Hijacint


Eterovic Hijacint


Eterovich, F. H., ed. Dolovjev, Snage Duha. Madrid: "Osoba i Duh," 1954.

A work in philosophy.

Eterović, Hijacint. Hrvati Profesori na Američkim i Kanadskim Visokim Skolama. Chicago: By the author, 1963; pp. 70.

A reference book about Croatian professors in America and Canada.

Eterovich, Francis H., ed. Croatia, Land, People, Culture. Volume I. Toronto: University of Toronto Press, 1964; pp. 408.

An encyclopedic inventory containing excellent information on Croatia and the Croatians. Volume II is in print at the time of this writing. Co-editor: Christopher Spalatin.

Eterovich, Francis H., ed.. Biographical Directory of Scholars, Artists, and Professionals of Croatian Descent in the United States and Canada.

Second Edition. Chicago: By the author, 1964-1965; pp. 139. At the time of this writing, a third edition of this Directory is in print.

Eterović, Hijacint. Croatian Culture: An Encyclopedic Survey. Chicago, Ill.: Magni, 1958; pp.32.

A pamphlet announcing the voluminous work: Croatia that was to be published by the University of Toronto Press.

Eterović, Hijacint. Zapovijed Ljubavi. Toronto: Mala Knjižnica Hrvata Izbjeglica, 1961; pp.32.

Eterovich, Francis H. "Exigencias subjetivas de la accion humana," Revista de Filosofia (Instituto Luis Vives, Madrid), IX, No.41 (1952), pp. 253-286.

Eterovich, Francis H. "Spiritual Portrait of Cardinal Stepinac," Cross and Crown, XIV, No.3 (1962), pp. 273-286.

Eterovich, Francis H. "Cultural Ascent" Dominican Educational Bulletin, Vol. III, No.2 (Chicago, Spring, 1962), pp. 20-23.

Eterovich, Francis H., contributing editor. "Classical and Medieval Intellectualist Ethics: Plato, Aristotle, Aquinas." Chapter in the book Approaches to Morality, edited by Jesse A. Mann and Gerald F. Kreyche. New York: Harcourt, Brace, and World, Inc. 1966; pp. 26-151.

Dujmović Franjo


DUJMOVIĆ, Franjo, novinar (Oriovac, 2. VIII. 1904.). Gimnaziju završio u Slavonskom Brodu, a studij prava s doktoratom u Zagrebu 1933. Službovao kao sudac i odvjetnik u Novom Sadu, Negotinu, Pančevu i Vukovaru, a od 1938. u Sl. Brodu, gdje je s A. Oršanićem izdavao Posavsku Hrvatsku (1939.-41.). Za studija pripadao Katoličkom akademskom društvu » Domagoj«, te bio član Velikog križarskog bratstva i Hrvatskog orlovskog saveza. Surađivao u Hrvatskoj smotri (1936.-41.). Za vrijeme NDH ravnatelj (1941.-43.) i glavni urednik (1942.) dnevnika Nova Hrvatska, te ravnatelj časopisa Hrvatska smotra (1943.45.). Kao predstavnik hrvatskih novinara uključen u delegaciju koja je pratila A. Pavelića pri njegovom prvom posjetu Hitleru 1941. Surađivao u biltenu MUP-a Za dom, koji je izlazio na četiri jezika. U prosincu 1943. imenovan vijećnikom Sudbenoga stola u Zagrebu, a krajem studenog 1944. premješten na službu u Konzulat NDH u Ljubljani. Surađivao publicističkim člancima u novinama i časopisima: Nezavisna Država Hrvatska (1941.), Novi list (1941.), Nova Hrvatska (1942.), Hrvatski krugoval (1943.) i dr. U svibnju 1945. napušta domovinu i odlazi u Brazil. U emigraciji surađivao u časopisima i publikacijama (Hrvatski narod, Hrvatska Revija, Studia Croatica i dr.), često i pod raznim pseudonimima (Dragan Maričević, Stjepan Kovačević, Joso Tomičić, F. Brodski i dr.). Objavio knjigu Hrvatska na putu k oslobođenju - Uspomene i prosudbe (Rim/Chicago, 1976.). - dr. Milan Blažeković, publicist, Zagreb i mr. Mladen Švab, urednik u LZ »M. Krleža«, Zagreb

DUJMOVIĆ, Dr. Franjo (1904)

Roden je 2. kolovoza 1904. godine u Oriovcu u Slavoniji. Maturirao je 1923. na gimnaziji u Slavonskom Brodu, a doktorat iz pravnih nauka postigao je 1933. godine na Sveučilištu u Zagrebu. Službovao je u Novom Sadu, Negotinu, Pančevu i Vukovaru, a od 1938. u Slavonskom Brodu, gdje je s profesorom Antom Oršanićem izdavao "Posavsku Hrvatsku" od 1939. do 1941. Za vrijeme studija u Zagrebu pripadao je Katoličkom akademskom društvu "Domagoj" te bio član Križarskog Orlovskog pokreta. Od 1936. do 1941. surađuje u "Hrvatskoj Smotri".

Za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske bio je ravnatelj zagrebačkog dnevnika "Nova Hrvatska" (bivše "Novosti") od 1941. do 1943. te ravnatelj časopisa "Hrvatska Smotra" do 1945. Kao predstavnik hrvatskih novinara bio je uključen u delegaciju, koja je pratila Poglavnika NDH kod njegovog prvog posjeta Hitleru 1941.

U svibnju 1945. napušta domovinu i odlazi u Brazil. Godine 1976. Zajednica Izdanja Ranjeni Labud (ZIRAL) objavljuje mu knjigu "Hrvatska na putu k oslobodenju - Uspomene i prosudbe" (Rim/Chicago 1976), koja obuhvaća njegova sjećanja na ijude i dogadaje iz hrvatskog političkog života u razdoblju od 1918. do 1972. Surađivao je u raznim publikacijama u hrvatskoj emigraciji često puta pod raznim pseudonimima (Dragan Maričević, Stjepan Kovačević, Jozo Tomičević, F. Brodski i dr.). U časopisu na španjolskom jeziku "Studia Croatica" (Buenos Aires) svojim člankom "Exterminio de la minoría étnica alemana en Yugoslavia" upozorio je 1985. na knjigu isusovca Dra Wendelina Grubera pod naslovom "En las Fauces del Dragón Rojo" (Livraria Editora P.e., Reus de Puerto Alegre, Brasil), koja je u njemačkom izdanju pod naslovom "In den Fangen des Roten Drachen - Zehn Jahre unter der Herrschaft Titos" od godine 1986. objavljena u Njemačkoj u desetcima tisuća primjeraka u nekoliko izdanja, u kojoj je usput opisana i poslijeratna tragedija Hrvata.

Živi u Sao Bernardo do Campo u Brazilu.

Dr. Franjo Dujmović

El 24 de diciembre de 2000 falleció en Sao Bernardo do Campo (Brasil), a la edad de 96 años, el patriota croata, escritor y periodista Franjo Dujmović, quien a pesar de la edad tenía la mente muy lúcida y siempre se interesaba por los problemas de su patria. Nació en Oriovac, donde su madre tenía un negocio de ramos generales. La señora tenía una gran clientela y leía y comentaba con la gente las noticias de los numerosos periódicos que recibía. Esta actitud de su madre inclinó a Dujmović -un muchacho de la escuela primaria- hacia la palabra escrita y empezó desde temprano a escribir. Primero en la escuela primaria de Oriovac, secundaria de Požega y Brod, y después en Zagreb donde estudió derecho.

Eran cada vez más numerosos sus artículos y publicaciones. En la época del 41-45 fue director del importante diario La Nueva Croacia hasta su éxodo, el cual llevó a cabo dadas las persecuciones que sufrían los periodistas.

Una vez llegado a Brasil continuó con su vocación: escribió para todas las publicaciones de la diáspora (era también un gran amigo de Studia Croatica) y nunca dejó de servir a la patria. Escribió también un importante libro: Croacia en el camino de la liberación (1976).

Studia Croatica, Año 2001, Núm. 143


Dujmović, Franjo,. Od narodnog Vijeća do Rimskih ugovora. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, Sv. 1-2., str. 151-160.

Dujmović, Franjo,. Pismo uredniku. Sao Paulo, 31. I. 1977. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1977, Sv. 1., str. 141-142. (Osvrt na članak B. Radice "Dvjestogodišnjica američkog sna - i mi u njemu". HR br. 2-3.,/1976.).

Čović Marko



ČOViĆ, Marko, književnik i novinar (Subotica, 17. XII. 1915. - Sao Paolo, 12. IV. 1983.). Gimnaziju završio u Travniku, a slavistiku diplomirao u Zagrebu 1940. Od travnja 1941. više je mjeseci bio tajnik M. Budaka u Ministarstvu bogoštovlja i nastave, a 1942. i 1943. urednik je Hrvatske revije. V. d. ravnatelja dnevnika Nova Hrvatska postaje 1944. Istodobno je i ravnatelj dnevnika Hrvatski narod (do veljače 1944.). U lipnju 1942. (zajedno s D. Tadijanovićem i D. Cesarićem) u delegaciji je DHK u Sofiji, u posjetu bugarskim književnicima. Povukao se 1945. u Austriju, a u siječnju 1948. odlazi u Argentinu, te ubrzo zatim u Paragvaj, napokon se skrasio u Brazilu. Čović, bunjevački Hrvat, jedan je od onih aktivista na Zagrebačkom sveučilištu koji su organizirali Sveučilišni pododbor Matice hrvatske, a potom počeli izdavati Almanah hrvatskih sveučilištaraca (1938.), a kao urednik i organizator afirmirao se knjigom Lirika hrvatskih sveučilištaraca (1939.). U književnost je ušao romanom Doktor filozofije (1937.), a tijekom rata objavio je knjige novela Žito zove (1941.), te Priča o djevojci Višnji (1943.). U izdanju Hrvatske revije izašla mu je u izbjeglištvu knjiga Nejugoslavenska Jugoslavija i Hrvati (Miinchen - Barcelona, 1975.). Njegov je esej Strujanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti s podnaslovom Od hrvatskog književnika Mile Budaka do hrvatskog književnika Miroslava Krleže, tiskan u Spremnosti br. 7 od 10. IV. 1942., značio pokušaj stvaranja hrvatske književne koalicije, odnosno- pokušaj da se hrvatska javnost uvjeri da su hrvatske književne vrednote i Mile Budak i Miroslav Krleža. (Zbog toga je taj broj Spremnosti i zabranjen.). B. D. Branimir Donat, književnik Zagreb


ČOVIĆ, Prof. Marko (1915-1983)

Rodio se je 17. prosinca 1915. u Subotici od oca Ivana i majke Janje Stipić kao šesnaesto dijete obitelji. Osnovnu školu polazio je u Subotici, a gimnaziju u Travniku i Subotici, gdje je maturirao 1934. Vojsku je služio u Sarajevu, a dvomjesečnu vježbu u Knjaževcu. Godine 1940. diplomirao je iz slavistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je najprije tajnik ministra pravosuđa, Dra Mirka Puka, pa s njime putuje u Sofiju na potpisivanje ugovora o kulturnoj suradnji 8. prosinca 1941. između Carevine Bugarske i Nezavisne Države Hrvatske. Više mjeseci bio je tajnikom književnika Mile Budaka u Ministarstvu bogoštovlja i nastave. Od 1941. do 1943. urednik je Matičine "Hrvatske Revije"; od 1944. voditelj je dužnosti ravnatelja dnevnika "Nova Hrvatska" i ravnatelj dnevnika "Hrvatski Narod".

Dana 7. svibnja 1945. napušta domovinu, bez dvoje male djece, i kod Lavamünda doživljava Bleiburšku tragediju. Dvije godine se potuca po logorima u Austriji i Italiji i konačno dolazi u Rim. U samostanu u Frascatti napisao je 1947. roman "Mala Ljubica". Dne 5. 12. 1947. odlazi u Argentinu, najprije u Buenos Aires, zatim u Córdobu pa u Mar Chiquita, odakle prelazi u Paraguay, gdje ostaje par godina. Godine 1952. odlazi u Brazil, kamo mu dolaze djeca iz Zagreba. Zbog ekonomske krize odlazi s obitelji 1964. u Montreal (Kanada), ali se ponovno vraća u Sao Paulo u Brazilu, gdje je umro 12. travnja 1983., ostavivši nekoliko romana u rukopisu na brigu supruge Mile.

U Zagrebu je objavio pripovijetku "Put u život" u "Klasju naših dana" 1935. i roman "Doktor filozofije" 1937. S Aleksom Kokićem je 1939. objavio brošuru "Bunjevci i Šokci", a 1941. objavio je knjigu pripovjedaka "Zito zove"; godine 1943. pak knjigu novela "Prića o djevojci Višnji". U Americi je napisao roman "Prića o lopti", a Knjižnica Hrvatske Revije objavila mu je 1975. opsežnu knjigu "Nejugoslavenska Jugoslavija i Hrvati".

Redacción, In memoriam de Marko Covic - escritor y publicista croata. Falleció el 12-4-1983 en Sao Paulo, Brasil, Volumen 88-89, año 1983, página 53.

IN MEMORIAM MARKO ČOVIĆ

En San Pablo, Brasil, falleció el 12 de abril último el escritor y publicista croata Marko Covié a los 67 años, en exilio desde 1945. Oriundo de Voivodina, feraz región panónica en el cuadrángulo formado por las fronteras de Croacia, Hungría, Rumania y Servia, en sus novelas, narraciones y escritos abordará el primer lugar temas de su región natal, la difícil situación de sus connacionales croatas, expuestos a la persecución nacional y la servización planificada por los políticos granservios de Belgrado, tanto en la Yugoslavia monárquica de la preguerra como la comunista actual. Esa política de servización compulsiva culminó al terminar la segunda guerra mundial en el exterminió y expulsión de 500.000 colonos alemanes, radicados en esa área desde hace varios siglos y en la emigración de un considerable número de los pobladores de nacionalidad croata y húngara para dejar !uggr a los advenedizos servios.

Entre sus obras cabe destacar la novela "Doctor en Filosofía", colección de cuentos "El trigo llama", editada en 1941 por Matica Hrvatska, prestigiosa institución cultural croata, disuelta no hace mucho por el régimen comunista, y "Cuento sobre la muchacha Višnja" (1943). En colaboración con el poeta Aleksa Kokié trató el tema de sus comprovincianos Bunjevci y Sokci (1938) y a la vez contribuyó en gran medida a la recopilación y redacción del "Almanaque de los estudiantes universitarios croatas" (1938), inmediatamente prohibido y secuestrado por el gobierno de Belgrado de entonces, y en la "Lírica de los estudiantes universitarios croatas" (1939). Hoy figura en la lista de los escritores prohibidos en Yugoslavia.

En el exilio publicó sus reflexiones sobre el híbrido conglomerado yugoslavo y el destino de los croatas (libro editado por la Biblioteca de la Revista Croata, Munich-Barcelona, 1975, pp.448), fundamentando sus tesis con argumentos irrebatibles en el sentido de que Yugoslavia, ideada como un Estado común de los sureslavos: croatas, servios, eslovenos, macedonios y montenegrinos, nunca se portó como tal, sino, todo lo contrario, como la extensión de la Servia expansionista e imperialista que imponía su ley y sus intereses nacionales a los demás pueblos tratando de asimilarlos y desnacionalizarlos. Por supuesto que de esta extraña alquimia política no hubo resultados positivos ni podemos esperarlos tal como nos enseña la experiencia de los últimos 60 años y la tensa situación interna actual, preñada de múltiples peligros y amenazas no sólo para los pueblos involucrados sino también para la paz y la seguridad del sureste europeo.


  • Čović, Marko, Svjetlucanja u tami. - Povodom romana ruskog komunističkog književnika V. D. Dudinceva "Čovjek ne samo o kruhu". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, Sv. 1., str. 73-78. (Prikaz i analiza).
  • Čović, Marko, Nacionalizam moje generacije - Pregršt malih sječanja na velike dane. Jubilarni Zbornik Hrvatske Revije 1951-1975. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, str. 203-228.
  • Čović, Marko, Baki Bunjevci i Šokci na hrvatskoj varijanti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, Sv. 1., str. 50-58.
  • Čović, Marko, Tko je "nanio sramotu sebi i hrvatskoj emigraciji", V. Nikolić, ili Dr. Juraj Krnjević? - Marko Čović i Vinko Nikolić brane se od Krnjevićevih napadaja. - Marko Čović. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, Sv. 2-3., str. 360-372.
  • Čović, Marko, Šovinistički "Američki Srbobran" bjesni na Čovićevu knjigu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, Sv. 4., str. 563-571.
  • Čović, Marko, Uspomene diplomatskog predstavnika N.D.H. - u Finskoj - Sječanja i svjedočanstva dra. Ferde Bošnjakovića. Zabilježio Marko Čović. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1977, Sv. 3., str. 321-335.
  • Čović, Marko, Političko i revolucionarno ustaštvo hrvatskog književnika Mile Budaka. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1979, Sv. 2., str. 340-352. (Politički vidici).
  • Čović, Marko, Nejugoslavenska Jugoslavija i Hrvati (La Yugoslavia no-yugoslava y los croatas), Ed. Knjižnica Hrvatske Revije (Ed. Biblioteca de la Revista Croata), Münich-Barcelona, 1975, p. 445 (Radovan Latković), Studia Croatica, 1976, 60-61, pp. 95-96.
  • Čović, Marko, Starčevič nikada nije bio hrvatski "minimalist"!, Republika Hrvatska, br. 129(1981), str. 23 – 27

Čović, Marko. Vjernik u Tudjini. Asten: The Croatian Refugees, 1946; pp. 6, processed.

Čović, Marko. Sveta Žrtva. Napisao dr. Matija Premm. Salzburg: Salzburger Druckerei, 1951; pp.53. Translated from the German.

Čović, Marko. Što je Sveto Pismo? Salzburg:"Caritas Croata", 1959; pp.63.

Ciliga Ante

CILIGA, Ante ( - )

Ciliga, A. La Yougoslavie Sous La Menace Interièure Et Exterièure. Paris: Les Iles D'Or, 1951; pp. 129.

A discussion by a well informed author of Yugoslavia after Stalin's expulsion of Tito from the Cominform.

Ciliga, Ante. Dokle Će Hrvatskí Narod Stenjati Pod Srpskim Jarmom ? Paris: By the author, 1953.

Ciliga, Ante. Sam Kroz Evropu U Ratu. Volume I. Paris: By the author, 1954.

Ciliga, Ante. Problemi i Zadaće Hrvatska Narodno-Političke Borbe u Vrijeme Hruščevljevih Ucjenjivanja i Američkih Zahtjeva Prema FRNJ. Rome: Hrvatska Politička Knjižnica, 1959; pp. 180.


sábado 28 de marzo de 2009

Brajnović Luka


BRAJNOVIĆ, Luka (1919-2001)

Rođen je 13. siječnja 1919. u Kotoru. Gimnaziju pohada u Franjevačkom samostanu u Badiji kraj Korčule, zatim u Dubrovniku i u Kotoru. Pravne nauke završio je u Zagrebu. Od 1945. je u izbjeglištvu, najprije u Italiji a zatim u Španjolskoj, gdje je bio zaposlen na Navarrskom sveučilištu kao profesor sve do svoga umirovljenja.

Već u domovini je bio poznat kao pjesnik, književnik i novinar. Surađivao je u mnogim katoličkim listovima, a jedno je vrijeme uređivao časopis "Luč". Tijekom 1943. objavljen mu je roman "Suze" u nastavcima, a pod sâm kraj rata Hrvatski Bibliografski Zavod u Zagrebu objavio mu je romansiran život slikara Peraštanina Tripa Kokoljića.

U Španjolskoj zajedno s Hijacintom Eterovićem počinje izdavati časopis za duhovno-znanstvena pitanja Osoba i Duh. U izbjeglištvu je objavio dvije zbirke pjesama: "Smirene želje" (Madrid, 1951.) te "Na pragu radosti" (Madrid, 1958.). Njegove "Priče iz djetinjstva" (Madrid, 1954.) dijelom su prevedeni na španjolski, a roman "U plamenu" objavljen je u Rimu 1969. godine.


Na španjolskom jeziku objavio je stručne rasprave: "Tecnología de la información" (1968.) te "Deontología periodística" (1969.), koje su također prevedene i na portugalski. Napisao je također i djelo "El lenguaje de las Ciencias". Uređivao je književnu rubriku barcelonske revije Mundo, a u pamplonskom dnevniku Diario de Navarra objavio je mnogo članaka s područja međunarodne politike.

In memoriam

LUKA BRAJNOVIĆ

El 13 de enero de 1919 nacia en Kotor, en la hermosa bahía dálmata de Kotorske Boke o Bocas de Cátaro, Luka Brajnović, a las pocas semanas de la instauración del Reino de los Serbios, Croatas y Eslovenos, la entidad estatal que con el tiempo llegaría a ser conocida como Primera Yugoslavia.

Estudió Derecho en la Universidad de Zagreb (llegó a doctorarse, y a licenciarse, ya en España, en Filosofía y Letras y en Periodismo), pero desde muy joven sintió la vocación periodística: ya en 1941 dirige el semanario Hrvatska straža (Guardia croata) de Zagreb. En mayo de 1945, al caer el Estado Independiente de Croacia, se ve obligado a huir de su patria ante la inminente llegada de la guerrilla comunista de Tito, pero antes sufre el arresto de las tropas italianas, el internamiento por los guerrilleros, las presiones políticas, la muerte de su padre y el fusilamiento de su hermano.

Pasa a Austria, y de allí a Italia, donde, en el campo de concentración de Fermo organiza un periódico mural, junto con su cuñado Pavao Tijan, con quien había huido de Croacia y compartido su destino: ambos hubieron de dejar mujer e hija muy pequeña en la patria.

A finales del decenio de 1940 llegan a España. Instalado en Madrid, forma parte del grupo entrañable del Colegio Universitario "Santiago Apóstol", dirige la revista de los intelectuales católicos croatas Osoba i duh (Persona y espíritu), fundada en 1949, publica sus poesías en traducción española en Alma, y otros trabajos en Christianitas o Nosotros. En 1950 gana el premio de su colegio mayor por "Relaciones culturales y políticas entre España y Croacia a lo largo de los siglos".

En 1950, por ejemplo, publicó en Alma 4-5 ("Para conmemorar el Año Santo 1950, "Alma" dedica este número extraordinario a la poesía católica universal"), s. p., la poesía que transcribimos:



En el santuario de la Peña

(Fiesta de la Asunción de Nuestra Señora, 1947)

I

Doblan las campanas en la aurora...
Se despiertan los hombres
como si todo hubiera ya pasado
desde el último sueño,
como si lo que es ya no existiera
y no hubieran retornado los días transcurridos.

El aire estremecido tiene un son de campanas.

Lo lleva el viento de las altas torres
de la Señora de la Peña.
Se llenaron de paz las almas tristes,
como si nunca hubieran padecido.

II

El corazón rebosa de dolor y de anhelo,
de lágrimas los ojos,
los labios tiemblan en el llanto...
La ermita de la Peña
-bañada por el sol y las plegarias-
también hoy ha quedado vacía.
Sólo en ella la madre de Dios
rezó, tras la puerta cerrada,
a su Divino Niño del altar,
porque el amor hacia su Corazón
no se quede tan solo
en el soñar de los marinos muertos.

Luka Brajnović (Croata)

En 1957 logran salir de la Segunda Yugoslavia su mujer Ana Tijan e hija, y los tres se reencuentran en Alemania.


Ligado desde 1958 al entonces recién fundado Instituto de Periodismo -hoy Facultad de Comunicación- de la Universidad de Navarra, en Pamplona permanecería el resto de su vida. Allí publicaría sus manuales clásicos de periodismo, todos con varias ediciones, entre los cuales la primera deontología profesional periodística en español, su poemarios ulteriores en croata y español, su columna de política internacional "Boletín del extranjero", que mantuvo 28 años en el Diario de Navarra.

Miembro del Opus Dei, la frase de una entrevista en la radio que recuerda su hija Olga en el epílogo a las memorias de D. Luka, podrían definirlo como persona: "Desde entonces he pasado todos los días de mi vida luchando positivamente contra el odio".

Hoy, después de su muerte tras larga enfermedad el 8 de febrero de 2001 en la Clínica Universitaria de Navarra, en la ciudad de Pamplona, su nombre queda en España y el mundo hispanoamericano como maestro de treinta generaciones de periodistas, merecedor de que el galardón a los defensores de los valores éticos de la comunicación instituido en 1997 se llame Premio "Luka Brajnović", en armonía con su definición del periodista como "servidor que pone toda su capacidad y todas las cualidades y posiblidades de un experto inteligente y honrado al servicio de los demás".

Descanse en paz Luka Brajnović, "alma croata y corazón europeo", como lo llamó Ana Rossi en la entrevista publicada hace diez años en El suplemento semanal (15 de septiembre de 1991, pp. 8-12).

Francisco Javier Juez Gálvez

RESEÑA DE LIBROS

LUKA BRAJNOVIć: U Plamenu (En Llamas), biografía novelada del beato Nicolás Tavelić, Roma 1969, edición de la Postulatura de su canonización.

El autor de esta biografía novelada de Nicolás Tavelić, primer santo oficialmente reconocido de Croacia, no es desconocido por el público lector croata como tampoco por el español. En este último idioma fueron publicados algunos pasajes de sus Cuentos desde Niñez y en la revista Nuestro Tiempo más de treinta de sus ensayos literarios. Es redactor de la rúbrica literaria en la revista Mundo de Barcelona. De sus obras profesionales — es profesor en la Universidad de Navarro— fueron editadas las siguientes: Tecnología de la Información, El Lenguaje de las Ciencias y Deontología Periodística.

L. Brajnović nació en Kotor (Boca de Cataro, Croacia) el 13 de enero de 1919 y ya de estudiante se dedicó al periodismo y la litératura. Su primera biografía novelada fue publicada en Zagreb en 1945. Estaba dedicada a la vida y obra del pintor barroco croata: Tripo Koljaca, nacido en Perast, localidad croata en Dalmacia. Brajnović empezó su carrera literaria como poeta. Muchas de sus poesías se hallan diseminadas en varios periódicos y revistaš de Croacia. En el exilio publicó dos libros de poemas: Smirene Zemlje (Tierras Calmadas) y Na Pragu Radosti (En el Umbral de la Alegría).

La novela U Plamenu (En Llamas), como lo podemos ver por el anuncio literario, fue escrita en 1965 con el deseo de acercar al público lector "a una personalidad de la historia croata y franciscana". Esta novela en realidad, es "la visión, forjada por el autor, de la vida y la muerte del beato Nicolás Tavelić, quien pereció hace casi seis siglos en Jerusalén como martir franciscano, croata".

No falta originalidad de concepción del autor. Imbuido de los sentimientoss y el amor por su principal personaje, prefiere un estilo sencillo, aunque correcto, de claridad expresiva y relatos sin complicaciones. El desarrollo de los acontecimientos fluye vivo y naturalmente, aquí y allá con auténtico entusiasmo, lo que constituye el verdadero valor de esta biografía novelada y le da personalidad y realismo interno. Con sincero afán informativo, al escribir su obra, se sirvió de todo el material histórico obtenido, pero siendo éste escaso, decidió suplirlo con el entusiasmo poético y visiones de un verdadero escritor y poeta. Gran parte de esta novela biográfica fue escrita en esta forma con abundante fantasía, sólida, fácil y espontaneamente, cuidándose el autor de que su expresión fuese siempre adecuada a la idea expresada de una manera siempre más perfecta. Todo ello confiere autenticidad y sinceridad a su narración. El estilo del autor es tan natural que para el lector resulta difícil separar "la visión del escritor" de lo que es realmente verdadero en la vida del santo.

Continuando su tarea de escritor después de haber abandonado a su patria, Croacia, y viviendo en el ambiente cultural de España, donde su talento pudo enriquecerse con nuevo estímulo e inspiraciones para sus creaciones literarias, ésta novela biográfica del beato Nicolás Tavelić —ahora santo— debido a la pluma de L. Brajnović, constituye un valioso aporte no sólo a la Iglesia Católica y a su patria, Croacia, sino también a su notable OPUS literario.

mr.



Bonifačić Antun


BONIFAČIĆ, Prof. Antun (1901-1986)

Rodio se je 8. listopada 1901. u Puntu na otoku Krku. Školovao se je u Pazinu i Sušaku. Na Sveučilištu u Zagrebu studirao je slavistiku i romanistiku, hrvatski i francuski jezik i književnost, te postigao doktorat tezom "Romantički elementi u djelima Gustava Flauberta". Tri godine studirao je na Sorbonni u Parizu i, upoznavši dobro francusku književnost, prevodio je A. Gïdea, G. Flauberta, H. Montherlanta, Paul Valérya i druge. Bio je urednik "Savremenika" u Zagrebu i surađivao je u raznim hrvatskim književnim časopisima; nekoliko godina je bio predsjednikom Društva hrvatskih književnika. Služio je na gimnazijama na Krku, Sušaku, u Somboru i u Zagrebu.

Od 1941. do 1945. bio je nadstojnik Odjela za novinstvo i kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske.

Godine 1945. odlazi u emigraciju i to najprije u Brazil, kada zajedno s prof. Vinkom Nikolićem pokreće "Hrvatsku Reviju", koja 1951. počinje izlaziti u Buenos Airesu, i u kojoj surađuje sve do 1956. Godine 1954. odlazi u Chicago, a 1955. zajedno s prof. Clementom S. Mihanovichem uređuje Zbornik "The Croatian Nation in its Struggle for Freedom and Independence" (Chicago 1955.). Poslije smrti dra Stjepana Hefera 31. 7. 1973. biva izabran predsjednikom Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta (HOP), zahvalivši se na toj funkciji 1981. godine.


U domovini je objavio roman "Krv majke zemlje" (Zagreb, M. H. 1935.) i "Mladice" (Zagreb, M. H. 1943), a u Buenos Airesu 1950. godine objavio je roman "Bit ćete kao bogovi" i novelu "Neka bude svjetlost". Buenosaireška "Hrvatska" sadrži najveći broj njegovih feljtona, književnih priloga, eseja i pjesama. Bio je član američkog PEN kluba.

Umro je 24. travnja 1986. u Chicagu.

BONIFAČIĆ, Antun (Punat na Krku 1901.- Chicago 1986.)

Književnik. pjesnik i političar, te suradnik novina i časopisa. Autor je knjige "Bit ćete kao bogovi" (Buenos Aires, 1950.). Zajedno s Vinkom Nikolićem pokrenuo je časopis "Hrvatska revija" 1951. godine u Buenos Airesu.

· Bonifačić, Ante, Hrvatska stvarnost. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 1, pp. 3-6. (Uvodni članak, kojemu predhodi španjolska verzija predstavljanja "Hrvatske Revije").

· Bonifačić, Ante, Vinko Krišković (1861-1951). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 4, pp. 312-317. (Esej o još živom V. Kriškoviću).

· Bonifačić, Ante, Ranjeni labud - Tinu Ujeviću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 2, pp. 142. (Pjesma).

· Bonifačić, Ante, "N.D.H. u svietlu dokumenata ". - Marko Sinovčić. Buenos Aires 1950. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 1, pp. 67-68. (Prikaz i preporuka knjige).

· Bonifačić, Ante, "Occidente el gran deudor de Croacia" (Zapad veliki dužnik Hrvatske). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 1, pp. 68-69. Prikaz i vlastite refleksije).

· Bonifačić, Ante, "U zemlji velike laži ". - Ante Ciliga. Pariz 1950. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 1, pp. 69-71. (Prikaz i razmišljanja).

· Bonifačić, Ante, "Nova Meštrovićeva mapa" - Knjiga umjetnidkih reprodukcija: 30 crteža i 25 drvoreza. Syracusa, USA, 150. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 1, pp. 73-74. (Refleksije povodom izdanja ove mape).

· Bonifačić, Ante, U eri Anglosasa - Georges Bernard Shaw; Bertrand Russel; William Faulkner. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 1, pp. 87-93.

· Bonifačić, Ante, Kraljevi života - Prigodom smrti André Gide-a. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 2, pp. 159-160.

· Bonifačić, Ante, "Činjenice iz zadružnog gospodarstva ". - Prof. ing. Alija Šuljak. Damasko 1950. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 2, pp. 161-162. (Prikaz i komentar prvom Šuljkovom djelu na arapskom jeziku).

· Bonifačić, Ante, "Sin mjeseca ". - Josip Juraj Hitrec. Harper 1948. Pp. 383. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 2, pp. 167-168. (Prikaz uz vlastite refleksije).

· Bonifačić, Ante, Izlazak "Hrvatske smotre ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 2, pp. 169. (Bilješka o pojavi časopisa Hrv. Akad. Kulturnog Kluba u Buenos Airesu).

· Bonifačić, Ante, U eri Anglosasa: Mac Arthur; Ernest Bevin. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 2, pp. 180-184.

· Bonifačić, Ante, Rudolf Herceg - Prigodom njegove smrti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 3, pp. 259-260.

· Bonifačić, Ante, Lujo Vojnović - Prigodom njegove smrti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 3, pp. 260-262.

· Bonifačić, Ante, "Zemlja". - Lucijan Kordić. Pjesme. Rim 1951. 3., pp. 266-267. (Književni prikaz). -H.R.S.-C.F.T.C. "Hrvatski Radnik" - Bulletin d'information et de liaison de la section croate C. F. T. C., Paris. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 3, pp. 270-271. (Prikaz)

· Bonifačić, Ante, Dok je srca, bit će i Kroacije! "Croacia", Madrid, 10. IV. 1951., izdanje Hrvata u Španjolskoj; "Croatia", London 1951., izdanje Društva Hrvata u Velikoj Britaniji. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 4, pp. 436-438. (Prikaz i usputna razmatranja).

· Bonifačić, Ante, 400. godišnjica slovenske knjige. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 4, pp. 442. (Bilješka o prvoj slovenskoj knjizi izdanoj 1551. po Primožu Trubaru).

· Bonifačić, Ante, Dokumenti: Iz zemlje progresivne slobode i demokracije. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 1, pp. 81-88; 2., pp. 176-179; 3., pp. 276-279. (Informativne svaštice).

· Bonifačić, Ante, U doba Augusta. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 1, pp. 49-63.

· Bonifačić, Ante, Dokumenti: Iz zemlje progresivne slobode i demokracije. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 1, pp. 87-93. (Okupirani okupator; Likovna drama u tri čina /Gamulin Bratko/; Vasa Bogdanov tumači ilirizam; Rudolf Bićanić odgovara)

· Bonifačić, Ante, Zašto? - Povodom smrti Luja Adamiča. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 1, pp. 93-94.

· Bonifačić, Ante, Guanabara. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 2, pp. 126-127. Pjesme. (I. Ptice na naranči; II. Leme; III. Srca; IV. Bandeirante).

· Bonifačić, Ante, Krčki Kalendar. Izdao i uredio Rev. Nikola Fabijanić. New York, 1952. , Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 2, pp. 170-172. (Prikaz).

· Bonifačić, Ante, Dokumenti: Iz zemlje progresivne slobode i demokracije. Pod svobodnim solncem: Katolički svećenici za izručenje ustaških zločinaca. - Rezolucija katoličkih svećenika iz štajerskog dijela Slovenije, bivših prognanika u Hrvatskoj. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 3, pp. 189-190. (Maribor, 20. rujna - Tanjug, Vjesnik, 21. IX. 1951.).

· Bonifačić, Ante, U suvremenom kaosu - Uspomene i doživljaji. - Joza Kljaković. Naklada autorovih prijatelja. Buenos Aires 1952. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 3., pp. 276-280. (Više nego prikaz - prilog!).

· Bonifačić, Ante, Crvena ruta na oltaru. Biografska pripovijest. (Životopis nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca). - Msgr. Pavao Esih. Naldadom Petra Stankovića, urednika "Hrv. Glasa. Winnipeg, 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 3, pp. 284-286. (Prikaz i komentar).

· Bonifačić, Ante, Dokumenti: Iz zemlje progresivne slobode i demokracije: "Blato po sebi"; Tito bira profesore za Columbia University. Natječaj za nastavnike na Columbia Univ. u New Yorku. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 3, pp. 317-318.

· Bonifačić, Ante, Rijeka u knjizi jednog talijanskog svećenika. Spigolando nel passato di Fiume. - Msgr. Luigi M. Torcoletti. (Rapallo 1951). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 4, pp. 402-404. (Prikaz i komentar).

· Bonifačić, Ante, Hrvatski Kalendar 1953. Izdaju hrvatski Franjevci u SAD. Uredio fra Dominik Mandić O.F.M. Chicago 1953. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 4, pp. 416-418. (Prikaz, razmatranja i sugestije).

· Bonifačić, Ante, Simfonija: I. Mantijada; II. Suprota; III. Tanac. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, pp. 9-13. (Poezija).

· Bonifačić, Ante, Krčki Kalendar 1953.; uredio Rev. Nikola Fabijanić. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, pp. 88-89. (Prikaz).

· Bonifačić, Ante, Glas Antuna - Pet godina izlaženja kao novina. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, pp. 90-91. (Prikaz).

· Bonifačić, Ante, Jean Dayre - Prilikom njegove sntrti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, pp. 108. (Nekrolog. + 1952. u Palermu, Sicilija).

· Bonifačić, Ante, Smrt Mile Starčevića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 2, pp. 161-164. (Nekrolog).

· Bonifačić, Ante, Proceso de formación de las naciones eslavas. - Pablo Tijan. Ateneo, Madrid 1952. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 2, pp. 213-214. (Prikaz).

· Bonifačić, Ante, Kraljičino vrelo. Roman. - Ilija Jurić. Buenos Aires 1952. Hrv. Pučka Knjižnica. Predgovor: A. Ilič. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 3, pp. 358-359. (Prikaz).

· Bonifačić, Ante, Hrvatski milenij. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 4, pp. 395-398.

· Bonifačić, Ante, Hrvatski Kalendar za 1954. Urednik dr. fra Dominik Mandić. Hrv. Izd. Zavod "Croatia". Chicago 1953. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 4, pp. 476-477. (Prikaz).

· Bonifačić, Ante, Od zemlje do neba. Pjesme. - Lucijan Kordić. Izd. Hrv. Izd. Zavoda "Croatia". Urednik dr. fra. Dominik Mandić. Chicago 1953. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 4, pp. 477-478. (Prikaz).

· Bonifačić, Ante, Hrvatske narodne pjesme kajkavske. (Matica Hrvatska 1950.). Uredio i komentirao dr. Vinko Zganec. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 1, pp. 37-45. (Prikaz).

· Bonifačić, Ante, Krćki Kalendar za godinu 1954. Uredio Rev. Nikola Fabijanić. Imprimatur Francis Cardinal Spellman. N. York. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 1, pp. 78-79. (Prikaz).

· Bonifačić, Ante, Memorandum hrvatskih svećenika. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 3, pp. 271.

· Bonifačić, Ante, Croatia and Serbia. - Dr. George W. Cesarich. Izdanje "Croatia", Chicago 1954. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 3, pp. 284-286. (Prikaz).

· Bonifačić, Ante, A Review of Croatian History by Basil & Steven Pandžić. Izd. "Croatia". 1., Chicago 1954. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 3, pp. 286-287. (Prikaz).

· Bonifačić, Ante, Svjedočanstvo Wittaker Chambersa. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 4, pp. 361-368.

· Bonifačić, Ante, Hrvatska i Hrvati - U engleskom zborniku "Croatia". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 2, pp. 194-196. (Prikaz knjige "The Croatian Nation in its struggle for Freedom and Independence" u kojoj 17 pisaca, u 20 rasprava, na 464 stranice, iznose hrvatsku problematiku. Chicago 1955.).

·

  • Sinovčić, Marko, Antun Bonifačić: Vječna Hrvatska, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (11).

Bonifačić, Ante. Bit Ćete Kao Bogovi. Buenos Aires: Društvo Hrvatskih Knjiševnika, 1950: A novel about life under the Communist regime in Yugoslavia.

Bonifačić, Ante. Vjećna Hrvatska u Dvadeset Sedam Eseja. Chicago: "Croatia" Cultural Publishing Center, 1953; pp. 240.

Bonifačić Ante and Mihanovich, C. S., eds. The Croatian Nation. A Symposium by Seventeen Croatian Writers. Chicago: "Croatia" Cultural Publishing Center, 1955; pp. 441.

Bonifačić, Ante. "Croatian Cultural Centers in the Free World," Balkania, Vol.I, No.1 (1967), pp. 14-15.


Beluhan Eugen

BELUHAN, Eugen, svećenik (Zagreb, 15. VIII. 1916. - Gandija, Španjolska, 27. XI. 1990.). Gimnaziju je završio u Travniku, a teologiju u Vrhbosanskoj teološkoj školi u Sarajevu. Zaređen je za svećenika 1939. Potom je nastavio studij na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. God. 1940. imenovan je za kapelana u Požegi, ali je radi studija najprije došao u Sisak, a zatim u Samobor. Iste godine vraća se u Požegu, a od 1943. je u Zagrebu. U Hrvatskom narodu piše o svećenicima žrtvama komunizma u tijeku rata, U svibnju 1945. povlači se s hrvatskom vojskom i civilima prema Austriji. Iako je na tom putu bio zarobljen, uspio je pobjeći i prebaciti se u Austriju. Iz Austrije odlazi u Rim, a zatim u Madrid, gdje jedno vrijeme djeluje kao duhovník za izbjegle Hrvate, a zatim odlazi u Gandiju na Sredozemno more. Tu djeluje do 1985. kada je teško ozlijeden u nesreći. Napisao knjigu Stepinac govori (Venecija, 1967.). - Mato Rupić, arhivist, Hrvatski državni arhiv, Zagreb

Beluhan, Eugen. Stepinac Govori. Valencia, Spain: By the author, 1967; pp. 518, illustrated. A documentary book on Cardinal Stepinac.

Beluhan-Kostelić, Eugen, translator. Drvo sa Plodovima Vječnog Života. (Pobožnost triju Zdravomarija). Madrid: n. p., 1964; pp.12.

Babić Ivan

BABIĆ, Ivan, domobranski časnik (Sveti Ivan Žabno, 15. XII. 1904. - Torremolinos, 6. VI. 1982.). Vojne škole završio u Kraljevini Jugoslaviji te Visoku časničku školu u Francuskoj. Službovao u trupnim postrojbama na Kosovu, u Generalštabu, te kao načelnik štaba divizije u Sloveniji. S te je dužnosti, nakon uspostave NDH, stupio u Hrvatsko domobranstvo. Stekao je povjerenje vojskovode S. Kvaternika, imenovan za glavara njegova vojnog ureda te glavara Stožera za vezu Hrvatskog domobranstva kod njemačkoga opunomoćenog generala E. Glaise von Horstenaua (s kojim uspostavlja prisne odnose). Bio je u službenoj pratnji S. Kvaternika za posjeta A. Hitleru (21. VII. 1941.) u Glavnom stanu u istočnoj Pruskoj, te istočnom bojištu kod Kijeva (22.-24. VII.). Zapovjednik je škole za izobrazbu hrvatskih časnika u Stockerauu, nedaleko od Beča, te Središnje domobranske škole u Varaždinu. Jedan je od onih domobranskih časnika koji su održavali veze s HSS-ovim vodstvom i zajedno s njima tražili rješenje za budućnost hrvatske države nastojeći ukloniti ustaštvo i odbiti Nijemce. Od lipnja do kraja 1943., pregovara (sam, ali i zajedno s drugim časnicima i predstavnicima HSS-a) s predstavnicima partizana, a 9. I. 1944. avionom ministra vojske prebjegao je u Italiju, u misiji traženja veze sa zapadnim Saveznicima. S Babićem je, kao predstavnikom domobranstva, trebao putovati Lj. Tomašić, kao predstavnik HSS-a. Tomašić je otkazao put i poslao pisma. Premda pojedinosti te misije nisu do kraja razjašnjene, njezin je cilj bio upoznati zapadne Saveznike sa stanjem u zemlji te voljom HSS-a i domobranstva da se rješenje za budućnost Hrvatske potraži u suradnji s njima. Babić nije naišao na razumijevanje britanskih časnika u Bariju. Najprije ga zatočuju obavještajne službe, a potom je interniran u logor u Paduli. Odbijeni su mu zahtjevi da posjeti J. Krnjevića u Londonu, a sa I. Subašićem, predsjednikom jugoslavenske kraljevske vlade, susreće se 20. VI. 1944. u Caserti, nakon njegova povratka s Visa, gdje je s NKOJ-em postigao sporazum. Premda je uoći puta na Vis, na nagovor T. Jančikovića, I. Šubašić bio zainteresiran za susret s Babićem, poslije Viških sporazuma više nije bio zainteresiran za prijedloge koje je donio Babić. Misija je propala, Babić ostaje u internaciji, a nakon završetka rata u emigraciji. Sjećanje na te dane opisao je u ćlanku Moja misija kod Saveznika godine 1944. (jubilarni broj Hrvatske revije 1951.1975.). - Mato Rupić, arhivist, Hrvatski državni arhiv, Zagreb

BABIĆ, Ivan (1904.-1982.), časnik i vojni pisac, rođen je u Sv. Ivan Zelina. Vojnu akademiju završio je u Beogradu, kao najbolji pitomac u Ida-si. Poslan je u Francusku, na daljnje vojno usavršavanje. Uspostavom NDH stavlja se hrvatskim vlastima na raspolaganje. Radi u Ministarstvu vojske NDH gdje je zadužen za domobranstvo. Postavljen je za zapovjednika Hrvatske legije koja je ratovala u Rusiji na strani Nijemaca i vraća se u domovinu početkom svibnja 1942., nezadovoljan što hrvatski mladići ginu za njemačke interese. Po povratku u zemlju organizira rad Hrvatske vojne akademije. Kad je već svakome posta-lo jasno da njemačka gubi rat, u siječnju 1944. leti u Italiju Saveznicima, na poziv Britanaca, kao izaslanik Hrvatske vojske. Međutim, iz nerazumljivih razloga kreće u Italiju sa zakašnjenjem od tri-četiri mjeseca, i stile prekasno. Britanske vojne vlasti predlažu mu da Hrvatsko domobranstvo prijede partizanima, što odlučno odbija. Uhićuju ga i interniraju. Poslije rata emigrira. Mnogo je izučavao hrvatsku ratnu povijest, a svoje radove objavljivao u značajnim hrvatskim revijama i publikacijama. Sudjelovao je u stvaranju HNV-a, kojega je bio i sabornik.

BABIĆ, dopuk. Ivan (1904-1982.)

Rodio se je 15. prosinca 1904. u Sv. Ivanu Žabno kraj Bjelovara. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Bjelovaru. Nakon mature stupio je 1922. godine u Vojnu akademiju u Beogradu. Kao topnički časnik dobio je 1928. g. državnu stipendiju za studij na Visokoj vojnoj akademiji u Beogradu. Od 1929. do 1931. nalazi se na L'Ecole Supérieure de Guerre u Parizu. Nakon kratkog službovanja u Zagrebu provodi dvije godine na školi jugoslavenskog glavnog stožera. Godine 1935. službuje u Prištini, a godine 1940. kao zapovjednik stožera divizije u Ljubljani. U travnju 1941. stupa u Oružane snage Nezavisne Drave Hrvatske kao zapovjednik stožera divizije u Sarajevu. Zatim postaje šef vojnog odsjeka Ministarstva hrvatskih oružanih snaga u Zagrebu. U prosincu 1941. posjećuje Istočno bojište, a godine 1942. predavač je na hrvatskoj časničkoj školi u Stockerau kraj Beča. U zimi 1942. zamjenjivao je neko vrijeme na Istočnom bojištu pukovnika Ivana Markulja, zapovjednika hrvatske pojačane 369. pješačke pukovnije. U rujnu 1943. postaje šef hrvatskog stožera za vezu s njemačkom vojskom pod njemačkim opunomoćenim generalom u Hrvatskoj.

Kroz cijelo to vrijeme dopukovnik Babić surađuje na izgradnji hrvatskog domobranstva kao glavnine oružanih snaga NDH. U isto vrijeme održava veze s domobranskim generalima, koji priželjkuju političke promjene u državi a uz sudjelovanje predstavnika HSS-e, koje podupiru neki njemački vojnički krugovi. Poslije njemačkog poraza kod Staljingrada, sve većeg povlačenja njemačke vojske s Istoka te pred sve većim mogućnostima iskrcavanja saveznika na jadranskoj obali, odlučuje se na bijeg k saveznicima prema sugestijama iz Londona, kako bi razjasnio stanje i očekivanja u Hrvatskoj. Budući da većina domobranskih časnike nije vjerovala u pobjedu Osovine, odletio je 9. siječnja 1944. hrvatskim zrakoplovom iz Borova u Bari. Tu gaje britanska komanda stavila pred tri alternative: a) da se stavi u službu jugoslavenske vlade u Kairu; b) da stupi u vezu s partizanima radi zajedničke akcije, i c) da se smatra bjeguncem iz neprijateljske vojske i da postane ratnim zarobljenikom. Odlučio se je za ovo posljednje.

Krajem 1945. g. bude otpušten iz internacije te nakon dvije godine boravka u Italiji dolazi u Argentinu, a odatle u Venezuelu. Godine 1960. odlazi u Španjolsku, živeći u Torremolinosu. Umro je 6. lipnja 1982. u Malagi. Najviše je pisao u Hrvatskoj Reviji odakle su njegove studije prevođene na španjolski za objavu u Studia Croatica iz Buenos Airesa.

El coronel croata Ivan Babić murió en España a los 78 años de vida. A pesar de que la carrera militar en la Yugoslavia monárquica era casi una zona prohibida para los croatas, Babič, gracias a su capacidad, prosperó y se desempeñaba como oficial en el Cuartel General del ejército servio-"yugoslavo". Entrando en 1941 al ejército croata a que sacrificó todo su saber militar, al finalizar la última guerra tuvo que exilarse, viviendo en la Republica Argentina, Venezuela y en España donde murió el 6 de junio de 1982. Se lo considera como uno de los más destacados politólogos croatas en el exilio, escribiendo en varias publicaciones, balanceando, con especial habilidad, criterios políticos y militares, lo que dio un valor no común a sus disertaciones. Era colaborador también de la revista "Studia Croatica" y destacadisimo activista en el Consejo Nacional Croata en exilio. Su muerte significa una irreparable pérdida para todos los croatas y su lucha por la liberación de Croacia.

Studia Croatica, vol 84-85


  • Babić, Ivan, Sa Slovencima u ratu godine 1941. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1968, Sv. 3., 326-344.
  • Babić, Ivan, Da li je Jugoslavija vojnički obranjiva? - Povodom nedavnih vojnih vježbi kod Karlovca. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1971, Sv. 4., 397-411.
  • Babić, Ivan, Da li je moguć zajednički život Hrvata i Srba? - Hrvati za sporazumijevanje — Srbi za podvrgavanje. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1972, Sv. 2.-3., 339-367.
  • Babić, Ivan, Pitanja koja traže odgovor. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1973, Sv. 1., 142-146.
  • Babić, Ivan, Pismo Miroslavu Krleži od 22. veljače 1973. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1973, Sv. 3., 447-450.
  • Babić, Ivan, Ustaštvo: njegovi pozitivi i negativi u hrvatskoj politici. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1974, Sv. 3., 372-382.
  • Babić, Ivan, Moja misija kod Saveznika godine 1944. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1975, Zbornik HR/ Jubilarni Zbornik 1951-1975/, 240-279.
  • Babić, Ivan, Sustav jugoslavenske opće narodne obrane. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, Sv. 2.-3., 183-201.
  • Babić, Ivan, Jugoslavenska vojska kao oruđe srpske hegemonije. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, Sv. 4., 483-501.
  • Babić, Ivan, El ejército yugoslavo como instrumento de la hegemonía serbia, Studia Croatica, 1977, 64-65, pp. 9-26.
  • Babić, Ivan, Puede Yugoslavia sobrevivir sin Tito?, Studia Croatica, 1977, 66-67, pp. 104-111.
  • Babić, Ivan, Stvarnost i isprazne nade u snagu opće narodne obrane. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1977, Sv. 2., 208-221.
  • Babić, Ivan, Hrvati na istočnom bojištu prema njemačkom prikazu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1977, Sv. 2., 270-274.
  • Babić, Ivan, Pismo uredništvu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1977, Sv. 3., 461-462. (U vezi s pismom Vane Ivanovića od lipnja 1977).
  • Babić, Ivan, Jugoslavija? - Za Srbe? - Da! Za Hrvate - Ne! Razgovori neugodni s Velikosrbima. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1977, Sv. 4., 514-555.
  • Babić, Ivan, Naša politika: Prazna obećanja i realne nade - Osloboditi se demagogije i graditi na stvarnosti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, Sv. 1., 163-166. (Članak prenesen iz 'Nove Hrvatske' br. 2. od 29. 1. 1978.).
  • Babić, Ivan, El sistema de la defensa integral de Yugoslavia - Una breve exposición con observaciones críticas, Studia Croatica, 1978, 68-69, pp. 17-33.
  • Babić, Ivan, Yugoslavia? - ¡Para los serbios sí, para los croatas no!, Studia Croatica, 1978, 70-71, pp. 105-14.
  • Babić, Ivan, U službi srpske okupacione vojske u Makedoniji i Kosovu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, Sv. 3., 464-481. Pisma uredništvu: Jugoslavija? - Za Srbe? DA! - Za Hrvate? Ne! Odgovor na pismo Miodraga J. Đorđevića, London 17. 6. 1978. Sv. 3., 553-559.
  • Babić, Ivan, "Revolucija" "Revolucionarni ratovi"? Uz knjigu Hrvoja Luna "Revolucija i sloboda". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, Sv. 4., 705-710.
  • Babić, Ivan, Oprez s Jugoslavijom - Mogla bi izdati Zapad! - "Prerevolucionarna" situacija Jugoslavije uoći Titova odlaska: Kritićna situacija za Zapad nakon odlaska diktatora. (Ovu je studiju izdalo Hrvatsko Narodno Vijeće i razaslalo je po svijetu). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1979, Sv. 3., 387-422.
  • Babić, Ivan, "Smatrate li sovjetski napadaj na Jugoslaviju politički i vojnički zamislivim?" Pismo dopukovnika Ivana Babića generalu Wilhelmu Kuntineru, austrijskom zapovjedniku Akademije Zemaljske Obrane u Beću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1979, Sv. 4., 662-666.
  • Babić, Ivan, El anticroatismo profesional ("South Slav Journal" n 3 del 1-3-1980, publicó un artículo escrito por Stephen Clissold al cual responde el señor Babic), Studia Croatica, 1980, 76-77, 1980, pp. 16-21.
  • Babić, Ivan, Dos cartas que no alcanzaron su propósito ("Der Spiegel", N 12-1980), Studia Croatica, 1980, 78-79, pp. 160-166.
  • Babić, Ivan, Iz ostavštine pukovnika Ivana Babića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1982, Sv. 3., 444-454.



viernes 27 de marzo de 2009

Žuvela Ante

ŽUVELA, Ante (Vela Luka, Korčula 1938.) Odvjetnik, drugi sudac u federalnoj jurisdikciji. Suradnik raznih emigrantskih časopisa i novina, naročito "Studia Croatice". Održao je mnoga predavanja u Hrvatskom kulturnom klubu u Buenos Airesu i preveo je Ustav Republike Hrvatske na španjolski jezik.

  • Sinovčić, Marko, Ante Žuvela (Bilješke o piscu), Hrvatska Misao (40),
  • ŽUVELA, Ante: Govor na proslavi 10. travnja 1968. (40).

Zovko Lucas

Redacción, Dr. Lucas Zovko - su aporte a la medicina veterinaria en la República Argentina, Volumen 118-119, año 1990, página 145-6.

ARGENTINA

DR. LUCAS ZOVKO - Su aporte a la medicina veterinaria en la República Argentina

La Redacción de Studia Croatica, en su empeño de reunir cuanto más datos e informaciones sobre los aportes de los inmigrantes croatas después de la Segunda Guerra Mundial en lo cultural y/o científico, ha requerido al Dr. Lucas Zovko para que —después de más de treinta años de su labor profesional y científica en el área de la medicina veterinaria en la República Argentina— describa en forma breve y sucinta sus experiencias y logros más importantes. He aquí un breve resumen de su informe.

En la Medicina Veterinaria la elaboración de las vacunas contra enfermedades infecciosas con mayor vencimiento (Vto.) en general ofrece grandes ventajas en particular sobre el efecto económico.

Son dos tipos de las vacunas hechas por el Dr. L. Zovko con prolongados vencimientos. Los ha logrado luego de muchos años de trabajo en Servicio de Luchas Sanitarias del Animal, mediante la adquisición de una larga experiencia en técnicas bacteriológicas y serológicas apropiadas.

1) Vacuna contra brucelosis - Aborto infeccioso bovino en estado líquido del Vto. de 3 meses fue reemplazado por la elaboración en estado crudo (liofilizado) del Vto. de 12 meses. Esta vacuna fue examinada y aprobada por el Dr. Tome de parte "SELSA" de Agricultura y Ganadería de la Nación, Servicio de Luchas Sanitarias (Certificado 1536, Exped. 131010/73). La aprobación emitida al Laboratorio LAUDA Rohm y Haas S.A.C.I., filial Argentina y la congratulación del Sr. Gerente Valko, Télex 146 al Dr. L. Zovko al Laboratorio en Monte Grande.

2) Vacuna contra Carbunclo Bacteriano llamada Carbostene NQ 2, del Vto. de 1 año fue reemplazada por la elaboración con el mismo nombre de Carbostene N4 2 del Vto. de 2 años. La elaboración de vacuna fue realizada con la cepa tipo Sterne Bacillus Anthracis, de 34 R. destinada a los bovinos, equinos, porcinos y ovinos. Al realizar todos los exámenes necesarios, además de su poder inmunógeno, las muestras de Vacuna Carbostene No 2 en presencia del Dr. Cichero (SELSA, Sec. Agr. y Gan. de la Nación), fueron cerradas y firmadas, dejándolas en temperatura de 84 C durante dos años.

Al transcurrir 2 años las muestras de vacuna fueron retiradas por el Dr. Cichero (SELSA) y entregadas al Instituto Secc. de Bacteriología de Agronomía y Ganaderia de la Nación para su examen (SENASA).

La vacuna fue aprobada con amplio poder inmunógeno, por Cert. 1104 del 29-8-1975 por la Sec. de Agr. y Gan. de la Nación. El Sr. Gerente Barter se acercó personalmente al Laboratorio en Monte Grande para congratular al Dr. Zovko.

El Dr. L. Zovko también ha elaborado otras vacunas contra enfermedades infecciosas provocadas por los gérmenes del grupo Anaerobios clostridios, entre ellos contra carbunclo sintomático y mancha y gangreba gaseosa de los bovinos (Certif. 1086, Exped. 88.338/66). Asimismo, desarrolló algunas autovacunas, según necesidades urgentes, para ganado bovino y ovino.

El Dr. Lucas Zovko es egresado de la Facultad de Medicina Veterinaria de la Universidad de Zagreb (Croacia), donde sus maestros fueron los profesores doctores Ježić y Hupbauer, conocidos en la literatura sobre las enfermedades infecciosas.

Durante la época del Estado Independiente de Croacia ha trabajado en las organizaciones lecheras tan importantes en tiempos de guerra. En el año 1947, luego de llegar a la Argentina, después de un breve tiempo y con la recomendación del Dr. Quevedo de la Sec. de Agr. y Gan. de la Nación, realizó inseminación artificial de las vacas Holando Argentina de Pedigree, en la Cabaña "La Providencia", de Francisco Alvarez, F.C.O., Pcia. de Buenos Aires.

Fue permanente socio de la Sociedad de Medicina Veterinaria, cuyo diploma obtuvo junto a la de la Asociación Mundial de Veterinaria (Comisión Argentina), de la Asociación Argentina de Microbiología y del Centro Panamericano de Zoonosis.

El Dr. Lucas Zovko, quien vive como jubilado en Buenos Aires, expresa su agradecimiento a los colegas argentinos y a la Argentina, donde encontró muchas capacidades a favor de la propia orientación profesional durante sus años de trabajo en diferentes ramas de la Bacteriología.


Zovko Jozo

ZOVKO, O. Jozo (1904-1989)

Rodio se je 19. siječnja 1904. u Bijelom Polju kraj Mostara. U Travniku je polazio isusovačku gimnaziju, položivši ispit zrelosti 1924. godine kao đak posljednjeg godišta, koje je polagalo maturu pred povjerenstvom iz Sarajeva te inspektorom (Srbinom) iz Beograda, jer gimnazija nije imala pravo javnosti. Dao ga je Stjepan Radić kao ministar prosvjete 1925. godine. Bogosloviju je svršio u Sarajevu i služio prvu sv. misu 1. srpnja 1928. Nakon službovanja kao kapelan do 1932. godine, službuje kao župnik u Ravnome do 1942., a nakon umorstva don Ilije Tomasa, kao župnik u Klepcima kod Čapljine od kolovoza 1942. do listopada 1944. godine. Od toga vremena, a nakon smrti mostarskog biskupa Alojzija Mišića, bio je tajnikom mostarskoduvanjsko-trebinjskom biskupu Dru Petru Čuli.

U proljeće 1945. dolazi pješice iz Mostara u Sarajevo i odatle u Zagreb. Na povlačenju Bo2jom voljom izvukao se je iz partizanske klopke i nadčovječnim naporima održao se na životu. U svibnju 1947. dolazi u Argentinu. Služi najprije kao kapelan u Pehuajó, a od 1950. do 1976. godine kao duhovnik velike bolnice u Lujanu, u biskupiji Mercedes, gdje je podijelio 25.320 duhovnih utjeha.

Kao čovjek pera i kulturno-povijesni istraživač pisao je 1935. g. u časopisu "Vrela i Prinosi" o Boškovićima u selu Orahovi Do, a godine 1936. u časopisu "Vrhbosna" iz Sarajeva napisao je članak pod naslovom "Koji je biskup blago slovio Gospinu crkvu u Ravnome?". Godine 1938. objavio je u "Katoličkom svijetu" iz Sarajeva članak "Nova crkva u župi Trebinji". U emigraciji surađivao je u "Hrvatskoj Reviji". Umro je u Buenos Airesu 4. veljače 1989. i pokopan u svećeničkoj kripti središnjeg groblja "Recoleta".

  • Zovko, Jozo, Ubikacija crkve sv. Petra Apostola u Zavali, Popovo Polje, Hercegovina. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, Sv. 2., str. 175-179.
  • Zovko, Jozo, Starohrvatska crkva sv. Petra u Zavali, Popovo Polje, Hercegovina. (Prigodom 60. godišnjice parnice i presude). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, Sv. 3., str. 289-318.
  • Zovko, Jozo, Još o starohrvatskoj crkvi sv. Petra Apostola u Zavali, Popovo Polje, Hercegovina. (Povodom najnovijih arheoloških iskapanja). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, Sv. 4., str. 563-568.
  • Zovko, Jozo, Neistine i klevete dra. Viktora Novaka o svjetovnim svećenicima Hercegovine. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1967, Sv. 3-4., str. 359-371.

  • Milan Blazekovic: Umro don Jozo Zovko, Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, sv. 2., 399-400. Nekrolog nekadašnjem župniku u Ravnome i Klepcima kraj Čapljine.

  • Sinovčić, Marko, Za volju istine. Pismo vlč. don Joze Zovka u vezi s govorom nadb. Stepinca pred komunističkim sudom i stanovištem "Glasa sv. Antuna" u tom pitanju, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (10).

ZOVKO, Jozo: Povijesni i vjerski podatci o Hercegovini (41).


Zoričić Aleksandar

ZORIČIĆ, Aleksandar, svećenik (Novi Vinodolski, 12. XII. 1908. - Buenos Aires, 30. X. 1995.). Za svećenika zaređen u siječnju 1931. u Ljubljani, službovao kao kapelan u Senju te kao kateheta predavao u gimnaziji. Bio je ustaški povjerenik u Novom Vinodolskom, a pred slom NDH ravnatelj škole u Dugoj Resi. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, zatim u Italiju (boravi u zarobljeničkom logoru Fermo), da bi potom utočište našao u Argentini. Istupio iz svećeničkog zvanja u emigraciji. Pod pseudonimom Šandor Saga Novski objavio je 1982. u Buenos Airesu španjolski prijevod drame u 4 čina Hasanaginica, koju je napisao za vrijeme boravka u Fermu. (R.)

ZORIČIĆ, Prof. Aleksandar (1908-1995)

Rodio se je 12. prosinca 1908. godine od oca Kuzme i majke Marije rođ. Piškulić u Novom Vinodolu, gdje pohada pučku školu. Gimnaziju pohada u Senju, dok filozofiju, teologiju i slavistiku studira na Sveučilištu u Ljubljani, gdje diplomira pa se kao diplomirani profesor vraća u Senj i kao takav djeluje kao profesor na gimnaziji i nadstojnik nauka u biskupskom konviktu "Ožegovidianum". Piše i prevodi za mladež, posebice pak razne kazališne fragmente za pučku pozornicu, kao što su primjerice "Stile Božić", "Cigančica vodu gazi" i "Posljednji Zrinski" te malu dramu "Hasanaginica" u 4 čina, koju de kasnije prevesti na španjolski te izdati u Argentini.

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske prima se dužnosti ustaškog povjerenika za kotareve Novi, Crikvenicu i Sušak, na kojoj ostaje sve do kraja 1941. godine kada se je zahvalio na toj službi i posvetio drugim djelatnostima kulturnog značaja, pišući o narodnim običajima u Hrvatskom Primorju i pučkom crkvenom pjevanju čime se uključuje među pokretade Liturgijskog pokreta u Hrvatskoj pa postaje njegovim tajnikom.

Nakon boravka u izbjegličkim logorima u Italiji, u kojima zdušno radi i surađuje na kulturnom polju, posebice kazališnom, dolazi 1947. godine u Argentinu, gdje se među vodećim političkim društvima i kulturnim usanovama ističe državotvornim radom, predavanjima, govorima a posebno pisanjem u mnogim hrvatskim časopisima kao publicista i kritičar. Tako, primjerice, objavijuje kratke priloge iz područja povijesti i narodnih obidaja u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana za 1954. godinu članak "Novi Vinodol u Hrvatskom primorju", a za godinu 1955. članak "Badnja noć u Hrvatskoj". Osim pod svojim pravim imenom pisao je i pod pseudonimom Šandor Saša Novski, pod kojim je 1982. godine u Buenos Airesu objavio španjolski prijevod drame u 4 čina "Hasanaginica" pod naslovom: "La triste suerte de la esposa de Agá-Hásan". U dva navrata pisao je i u Hrvatskoj Reviji. Umro je 30. X. 1995. u Buenos Airesu.

  • Zoričić, Aleksandar, Mrvice iz davnih krvavih dana.... Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1979, Sv. 4., str. 694-696. (Uspomene kao mali prilog povijesti NDH u vezi s Pavlom D. Ostovićem).
  • Zoričić, Aleksandar, Pero Tutavac Bilić: "P.T.B. - Hrvat - Dalmatin - Ilir". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985 , Sv. 4., 766-767. (Prikaz i kritika pokojnikova života i povijesno-lingvističkog rada umjesto nekrologa).

ZORIČIĆ, Aleksandar: HASANAGINICA. Narodna pjesma i drama u 4 čina. BA, 1983. lzd.: VN.


Živković Mirko

ŽIVKOVIĆ, Mirko (1911 - 2005).

ŽIVKOVIĆ, Mirko, redarstveni dužnosnik (Zaton kraj Šibenika, 6. XI. 1911.). Malu maturu završio je u Šibeniku, a zatim 1928. odlazi u Zagreb, gdje završava gimnaziju i Pravni fakultet. Radi potom kao sudski pripravnik pri Upravnom sudu u Dubrovniku, a za vrijeme Banovine Hrvatske, sve do lipnja 1941., kao kotarski perovođa u Metkoviću. Nakon proglašenja NDH početkom srpnja 1941. postavljen je za upravitelja redarstva u Velikoj župi Dubrava sa sjedištem u Dubrovniku, a u ljeto 1942. za upravitelja Župske redarstvene oblasti u Osijeku. Partizani su izvršili atentat na njega 1943. i teško ga ranili. Liječi se u Zagrebu. Zatim je ponovno premjesten u Dubrovniki (nakon kapitulacije Italije) za upravitelja Župske redarstvene oblasti. Nakon pada Dubrovnika pod partizansku kontrolu povlači se u Zagreb, a u svibnju 1945. u Austriju i dalje preko Italije u Argentinu. - Mato Rupić, arhivist, Hrvatski državni arhiv, Zagreb

ŽIVKOVIĆ, MIRKO (1911)

Rođen je 6. studenoga 1911. u Zatonu kod Šibenika od oca Krste i majke Kristine rođ. Skroza. Osnovnu školu je svršio u Zatonu. Prva dva razreda gimnazije pohađa u Šibeniku. Ostalih šest razreda je svršio u Zagrebu na II. državnoj muškoj realnoj gimnaziji. Isto tako u Zagrebu pohada pravni fakultet, na kojemu diplomira 1938. godine. Prvo zaposlenje dobiva 1939. na Upravnom sudu u Dubrovniku. Stvaranjem Banovine Hrvatske prelazi u upravnu službu. Imenovan je perovodnim vježbenikom na kotaru u Metkoviću. Godine 1940. polaže stručni ispit na Banovini u Splitu. Dolaskom Nezavisne Države Hrvatske imenovan je kotarskim predstojnikom u Metkoviću, zatim upraviteljem redarstva u Dubrovniku. Godine 1942. premješten je u istom svojstvu u Osijek. Godine 1943. - nakon pada Italije - ponovno je vraćen u Dubrovnik, gdje bude teško ranjen od komunista. Nakon oporavka ponovno je imenovan upraviteljem redarstva u Osijeku. Koncem 1944. je povučen u Zagreb, gdje je dočekao svršetak NDH. Dana 6. svibnja 1945. povlaći se s ogromnim mnoštvom u Austriju. Iz Austrije prebacuje se u Italiju, gdje živi dvije godine i onda seli u Argentinu, gdje i danas sa sinom i njegovom obitelji. Godine 1990., nakon 45 godina, posjećuje Hrvatsku u kojoj ostaje šest mjeseci.

ZIVKOVIĆ, Mirko, rođen je god. 1911. u Zatonu kod Šibenika. Maturirao je na zagrebačkoj gimnaziji, a diplomirao je na Pravnome fakultetu, također u Zagrebu. Poslije uspostave Banovine Hrvatske službovao je u Metkoviću, a po proglašenju NDH postavljen je, kao iskusan činovnik, za upravitelja redarstva u Velikoj župi Dubrava sa sjedištem u Dubrovniku. Sredinom 1942. premješten je na istu dužnost u Osijek. Partizani su ga teško ranili 1943. i proveo je nekoliko mjeseci u bolnici, boreći se za život. Poslije ozdravljenja i oporavka vraća se opet na službu u Dubrovnik. Padom Dubrovnika u partizanske ruke odlazi u Zagreb. Poslije propasti NDH povlači se s Hrvatskom vojskom i građanstvom u Austriju, a potom emigrira u Argentini. Surađivao je u listovima i revijama hrvatske emigracije.

Priredio: Ivan Str

ŽIVKOVIĆ, Mirko (Zaton kraj Šibenika 1911.-Buenos Aires 2005.)

Bio je pravnik. Surađivao je s časopisima "Hrvatska revija", "Marulić" i "Hrvatsko slovo".

Mirko Živković – In Memoriam

Nació el 6 de noviembre de 1911 en Zaton, cerca de Šibenik. Sus padres fueron Krsto y Kristina Skroza.

Cursó la escuela primaria en su lugar natal. Los primeros dos años del colegio secundario los cursó en Sibenik y los seis años restantes los cursó en Zagreb.

También en Zagreb estudió derecho, donde se recibió en 1938.

Luego trabajó como practicante en el Juzgado Administrativo en Dubrovnik. Con el establecimiento de la Banovina de Croacia y hasta junio de 1941 trabajó en el servicio administrativo, como secretario del distrito, en Metković.

El año 1940 aprobó los exámenes para la carrera administrativa en Split.

Después de la proclamación del Estado Independiente de Croacia –NDH– a comienzos de julio de 1941 es nombrado jefe de policía del distrito Dubrava con asiento en Dubrovnik, y en el verano de 1942 fue nombrado para el mismo cargo en Osijek.

En 1943 fue gravemente herido en un atentado que le hicieron los comunistas.

Estuvo varios meses en el hospital, en Zagreb, luchando por su vida. Luego de sanar volvió a ser nombrado jefe de policía en Osijek.

Después de la rendición de Italia, en el mismo año 1943, nuevamente es trasladado a Dubrovnik como jefe de las fuerzas de seguridad del distrito.

A fin de 1944 –después de la caída de Dubrovnik bajo control comunista– es retirado a Zagreb, donde estuvo hasta el fin del Estado Independiente de Croacia. El 6 de mayo de 1945 se retiró junto a gran cantidad de croatas civiles y militares hacia Austria. Desde Austria se trasladó a Italia, donde vivió dos años y luego vino a la Argentina.

Vivió en Argentina, con su hijo Neven y su familia. En 1990, después de 45 años, visitó Croacia en donde permaneció seis meses.

Colaboró en publicaciones de la emigración croata, especialmente Hrvatska Revija-La Revista Croata y Studia Croatica.

Falleció en San Isidro, Provincia de Buenos Aires, el 26 de noviembre de 2005.

· Živković, Mirko, Osvrt na članak "Hrvati na II. Vatikanskom Koncilu" potpisan sa "Vigilantibus Jura" (Recension del articulo “Los croatas en el Concilio Vaticano II" firmado por "Vigilantibus Jura"). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 4, pp 630-634.

  • Živković, Mirko, Izjave katolićkih biskupa povodom Titovog putovanja u Ameriku (Declaración de los obispos católicos a raiz del viaje de Tito a America), Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 3-4, pp 307-311.
  • Živković, Mirko, Prava pozadina reokupacije druge zone 1941.() Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 1, pp 71-79. (Osobno svjedočanstvo).
  • Živković, Mirko, "Pavelić između Hitlera i Mussolinija" - B. Krizman - izdanje Globus – Zagreb 1980. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 3, pp 435-454. (Osobno svjedočanstvo).
  • Živković, Mirko, Hrvatska i njezin problem pravoslavlja. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 751-758.
  • Živković, Mirko, Sjedanja nekadašnjeg jasenovačkog župnika. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, 2, pp 330-332.
  • Živković, Mirko, "Demokratska alternativa" Dra Pešelja - "Pravedna Jugoslavija - utopija mogućnost?" HR 1986, 1, pp 119-134. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, 3, pp 540-545.
  • Živković, Mirko, Srpsko-Hrvatski razgovor o razlazu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, 4, pp 718-724. (Osvrt na napise dra R. Oraškog (Prokića).
  • Živković, Mirko, Pismo uredniku. San Agustin (Argentina) od 29. 7. 1987. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1987, 3, pp 630-631. (To je zapravo apel na vlč. Juru Paršića, da upotpuni svoj članak u HR br. 3/1985.).
  • Živković, Mirko, Nema dogovora bez objektivnog razgovora... Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 2, pp 357-362. (Odjeci- Polemika s R. Oraškim).
  • Živković, Mirko, Moj odgovor Nikoli Mulanoviću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 4, pp 175-179.
  • Živković, Mirko, Pismo uredniku. Córdoba (Argentina), 17. VII. 1988. (Osvrt na članak A. Kadica u HR br. 2/1988). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989.
  • Živković, Mirko, Ispravljanje "krivih Drina" kod R. Oraškog. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 3., pp 619-628.
  • Živković, Mirko, Kratki osvrt na marginalije g. A. Pinterovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 4, pp 818-819.
  • Živković, Mirko, Mučenik Stepinac - Simba mučeničke Hrvatske. Prigodom tridesete godišnjice njegove smrti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 1, pp 192-196.
  • Živković, Mirko, La guerra de Hitler (Hitlerov rat). - David Irving - Editorial Planeta S.A. - Córcega 273-277-0800 . Barcelona. Treće izdanje Str. 666. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 2, pp 430-435.
  • Živković, Mirko, Čija je Bosna?, Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1995,1-2, pp 195-201.
  • Živković, Mirko, ¿De quién es Bosnia?, Studia Croatica, 1995, 129, pp 154-160.
  • Živković, Mirko, Dr. Antun Pinterović i moja malenkost, Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1998, 3, pp 748-749.

Žic - Buj Slava:

ŽIC, Slava (Buj) (1911 - 1980)

ŽIC, Prof. Slava (1911-1980)

Rođena je 16. travnja 1911. u Puntu na Krku. Svoje gimnazijsko školovanje započela je u Krku, a nastavila i završila u Zagrebu, gdje se je upisala na Filozofski fakultet Sveučilišta. Diplomirala je iz hrvatskog jezika i književnosti te povijesti. Svoju profesorsku karijeru započela je u Ljubljani pa otuda i njezino dobro poznavanje slovenskog jezika i kulture.

Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske radi kao jezikoslovac u Hrvatskom Bibliografskom Zavodu pri izdavanju Hrvatske Enciklopedije. Dolaskom partizana u Zagreb bude uhapšena i osuđena na smrt. Prošavši kroz više tamnica u Hrvatskoj, bude konačno u Splitu puštena na slobodu. Ostavši bez zdravlja, bez slobode i bez kruha kuburila je nekako dok nije dobila profesorsko mjesto u Sušaku. No, ubrzo je spoznala da mora profanirati sebe i svoja načela da zadži namještenje pa odlazi u Trst, gdje neko vrijeme radi na slovenskoj gimnaziji, a zatim u Argentinu.

U Buenos Airesu radi u Ministarstvu javnih radova kao i mnogi drugi hrvatski iseljenici, sve do svojega umirovljenja. U Argentini se je udala pa otuda pridolazi njezinom prezimu i prezime muža Buj, kojim je često potpisivala svoju suradnju sa jezikoslovnog i kulturnog područja u raznim publikacijama, ponajviše u Hrvatskoj Reviji. Dana 22. veljače 1980. nadena je mrtva u svome stanu u Buenos Airesu u kojemu je nekoliko posljednjih godina sama živjela. Umrla je od kljenuti srca nekoliko dana prije spomenutog nadnevka.

  • Žic, Slava, Gdje je bila tiskana prva hrvatska knjiga? Povodom knjige Zvonimira Kulundžića: Kosinj: Kolijevka štamparstva slavenskog juga. Zagreb, 1960. Vlastita naklada. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, Sv. 4., str. 518-530.
  • Žic, Slava, Zašto je ijekavski, a ne ikavski govor u hrvatskom književnom jeziku? Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, Sv. 1., str. 58-61.
  • Žic, Slava, Još o najstarijoj hrvatskoj tiskanoj knjizi. (Glagoljski Misal iz 1483. godine). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, Sv. 1., str. 62.
  • Žic, Slava, Poeti Croati Moderni - a cura di Franjo Trogranćić, Milano 1965. All' Insegna del Pesce d'Oro. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, Sv. 3., str. 252-255. (Prikaz).
  • Žic, Slava, Slučaj Vinka Nikolića u Parizu iz argentinske perspektive. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1967 , Sv. 1-2., str. 195-199.
  • Žic, Slava, Molisanski Hrvati - Povodom izlaska Glasnika Molisanskih Hrvata "Naš jezik". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1968, Sv. 2., str. 211-214.
  • Žic, Slava, Jedna glasovita hrvatska žena i Khuen-Hedervary. - Prilikom 70. godišnjice njihova susreta u Zagrebu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1969, Sv. 1-2., str. 81-84. (Odnosi se na Milku Trninu /1863-1941/).
  • Žic, Slava, Nepoznate Stepinćeve izjave u slovenskom listu "SLJ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/1, Sv. 2., str. 265-267. (Prijevod članka neimenovanoga austrijskog pisca pod naslovom "Meine Pilgerfahrt nach Krašić").
  • Žic, Slava, Dr. A. Dussaut: Hrvatska i Južni Slaveni. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/1, Sv. 3., str. 409-411. (Prikaz predavanja, koje je opširno prenijela "La Prensa", u ćijim je prostorijama bilo održano predavanje).
  • Žic, Slava, Smih naš bodulski. - Ivo Žic-Klačid: Rijeka 1970. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1971, Sv. 2-3., str. 258-259. (Prikaz).
  • Žic, Slava, Utjecaj Hrvata na početku slavenske pismenosti. Uoći 490. godišnjice prve hrvatske tiskane knjige: Misala iz g. 1483. i godišnjice njegova obnovljena pretiska: u Zagrebu g. 1971. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1973, Sv. 2., str. 235-243.
  • Žic, Slava, "Nema i ne smije biti slovenskog primorja ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1975, Sv. 2., str. 296-297. (Rudolf Smersú u "Svobodna Slovenija" iz Buenos Airesa od 13. veljaće 1975. prigovara ćikaškoj "Danici" objavljivanje ćlanka Karla Ilinića u kojemu je sadržana gornja misao).
  • Žic, Slava, Smrt slovenskog književnika Rude Jurćeca. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, Sv. 1., str. 147-149. (Nekrolog. + 4. 11. 1975. u Buenos Airesu).
  • Žic, Slava, Povodom 50-godišnjice atentata na Stjepana Radića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, Sv. 2., str. 322-324.
  • Žic, Slava, Tri slavne hrvatske Katarine. Uz 500-godišnjicu smrti "posljednje bosanske kraljice" Katarine Kotromanićke. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, Sv. 3., str. 482-488.
  • Žic, Slava, Dr. Tine Debeljak 75-godišnjak. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, Sv. 3., str. 504.

Žic - Buj, Slava:

Žic - Buj, Slava, Varijanta ili poseban jezik?, Republika Hrvatska, br. 77(1969), str. 9 - 19


Žanko Dušan

ŽANKO, Dušan, književnik i diplomat (Trilj, 10. XI. 1904. - Caracas, 23. I. 1980.). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio opću i nacionalnu povijest. Jedno je vrijeme profesor u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Surađivao je u brojnim novinama pišući o kazalištu i književnosti. Suradnik je i urednik Hrvatske smotre. Pokrenuo je biblioteku Istina i život, za koju je sam preveo prve dvije knjige: Komunizam i kršćani (1937.) i Seksualni problemi (1939.). Napisao i priredio više knjiga: Hrvatska marijanska lirika (1937.); Duša Ivana Mertza (1938.); Misa u novijoj francuskoj literaturi (1938.); Veliki četvrtak (1939.). Nakon proglašenja NDH, imenovan je 30. IV. 1941. za intendanta Hrvatskoga državnog kazališta, što ostaje do 10. IX. 1943. U kazalištu su mnogi umjetnici bez obzira na vjeru i političku neistomišljenost, u njemu našli snažnoga zastitnika (Dubajićevi, Binički, Vujatović, Stojković, Bela Krleža, Afrić, Rakuša, Cilić, Gavella i dr.). Od rujna 1943. izvanredni je poslanik u MVP, odakle je upućen da kao glavar vodi kulturno-gospodarsko izaslanstvo NDH u Francuskoj. Nakon oslobađanja Francuske u ljeto 1944. i sloma vichyjske Francuske, vraća se u rujnu 1944. u domovinu i radi u Ministarstvu vanjskih poslova. (U prosincu 1941. Dominik Mandić ga predlagao kao jednog od mogućih hrvatskih poslanika pri Svetoj Stolici. Bio prijatelj A. Stepinca.) Početkom svibnja 1945. odlazi u izbjeglištvo, gotovo dvije godine (1945./46.) zapovjednik je logora Fermo kraj Ancone. U jesen, 22. IX. 1945., Žanka i prof. Petra Barezu kao predstavnike Hrvata prima Papa Pio XII, kojega su izvijestili o tragičnom stanju u kojem se nalazi hrvatski narod. Britanske ga vojne vlasti (na prijavu S. Clissolda) uhićuju u travnju 1947., ali uspijeva 1. VI. 1947. pobjeći iz zatvora. Iz Italije odlazi u Argentinu, gdje je radio kao upravitelj knjižnice u isusovačkom koledžu Colegio Maximo, a 1953. seli se u Venezuelu. Od 1961. predaje na Agronomskom fakultetu Središnjeg sveučilišta u Caracasu. I u izbjeglištvu nastavlja pisati; suradnik je od prvog broja (ožujak 1951.) izbjegličke serije Hrvatske revije esejom Stepinac i Saloma, a u izdanju Knjižnice Hrvatske revije objavljena je posmrtno njegova knjiga Svjedoci (1987.).- Mato Rupić, arhivist, Hrvatski državni arhiv, Zagreb

ŽANKO, Prof. Dušan (Spiridion) (1904-1980)

Rodio se u Trilju kraj Sinja 10. studenoga 1904. kao sin Nikole Žanka i Amalije rođ. Petrič. Nakon pučke škole i Franjevačke gimnazije u Sinju, maturirao je 1924. na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Godine 1928. završio je Filozofski fakultet na Sveučilištu u Zagrebu kao profesor opte i nacionalne povijesti. Iste godine imenovan je profesorom povijesti i povijesti umjetnosti na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Od 1924. do 1929. član je vodstva Hrvatskog orlovskog saveza, a od 1931. do 1941. prvak je Križarskog bratstva i djelatan je u Katoličkoj akciji. Bio je stalni suradnik "Hrvatske Smotre" u razdoblju 1936-1941, a jedno vrijeme i član uredničkog odbora.

Već 22. travnja 1941. bude imenovan Intendantom Hrvatskog Državnog Kazališta u Zagrebu i godinu dana kasnije vodi hrvatsku operu na gostovanje u Veneciju, Firencu i Rim, a godine 1943. u Beč. Dana 28. 10. 1943. imenovan je izvanrednim poslanikom II. reda i poslan kao glavar Kulturno-gospodarskog izaslanstva Hrvatske u Francuskoj. U rujnu 1944. nalazi se na čelu uljudbenih i kulturnih organizacija u domovini.

Slomom Nezavisne Države Hrvatske odlazi 6. svibnja 1945. u emigraciju. Od 15. 7. 1945. do 27. 3. 1947. skoro cijelo vrijeme predsjednik je logorskog odbora u Fermu, Italija, sa 2400 hrvatskih stanovnika-logoraša. U meduvremenu, 22. listopada 1946. s bivšim rektorom zagrebačkog Sveučilišta, drom. inZ. Stjepanom Horvatom, bio je primljen od Sv. oca pape Pija XII. u privatnoj audijenciji, a nakon toga s prof. dr. Krunoslavom Draganovićem od vatikanskog Državnog tajnika G. B. Montini-a. Nakon dramatskog "oslobodenja" 1. lipnja 1947. s još deset Hrvata iz talijanskog zatvora "Regina Elena" u Rimu, a u koji je dospio na zahtjev jugo-komunističkih vlasti kod Engleza, skrivajući se studira na Gregorijani, Antonianumu i Papinskom orijentalnom institutu. Godine 1948. odlazi u mjesecu travnju u Argentinu, gdje boravi od 1948. do 1954. kao upravitelj knjižnice isusovačkog "Colegio Máximo" u San Miguelu. Odlazi u Venezuelu, gdje na sveučilištu u Caracasu "Andrés Bello" predaje "Povijest ideja" 1954-1955. Od 1956. do 1961. radi kao privatni činovnik. Suosnivatelj je odbora za Venezuelu, te potpredsjednik i predsjednik Društva Hrvata u Venezueli (1949-1972). Nosilac je više venezolanskih odlikovanja. Umro je u Caracasu 23. siječnja 1980.

ŽANKO, Dušan (1904.-1980.), publicist i kulturni radnik, rođen je u Trilju kod Sinja, gdje polazi pučku školu. Gimnaziju uči na Rijeci i u Karlovcu, a opću i nacionalnu povijest studira na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rano se uključuje u hrvatski narodni život, svjestan velikosrpske hegemonije, pa se pridružuje Hrvatskom omladinskom savezu i Križa.rskom bratstvu. Izraziti književni talent, vrlo rano započinje surađivati u hrvatskim listovima i časopisima, a njegovi eseji s područja književnosti odmah su zapaženi. Pisao je o domaćoj i stranoj književnosti i književnicima, uspostavljajući u hrvatskoj esejistici visoke europske kriterije i standarde. Po uspostavi NDH postavijen je za intedanta Hrvatskoga narodnog kazališta. Pomagao je mnogim glumcima, pjevačima, redateljima itd., koji nisu bili poćudni ustaškome režimu. Na ovoj dužnosti ostaje do god. 1943., kada prelazi na rad u Ministarstvo vanjskih poslova. Bio je na čelu hrvatskoga izaslanstva u Petanovoj Francuskoj, a 1944. vraća se u Hrvatsku. Početkom svibnja 1945. odlazi u izbjeglištvo u Italiju, u logor Fermo, u kojemu su živjeli uglavnom Hrvati. Bio je dvije godine zapovjednik logora. Osnovao je dječje vrtiée i hrvatske puke škole, utemeljio pjevačka i ina društva, nastojao da logorašima done-de ublaži patnje, organizirao brojne priredbe i predavanja itd. Papa Pio XII. primio ga je u audijenciju. Prof. Žanko izvijestio je Svetog oca o tragičnom položaju Hrvata, moleći ga za pomoć. Uhićen je uskoro od britanskih vlasti, po naputku jugoslavenskih komunista, kojima je smetao njegov rad u logoru Fermo. Prije izručenja uspijeva mu pobjeéi iz zatvora, pa.emigrira u Argentinu, gdje radi na buenosaireškom isusovačkom koledžu Colegio Maximo kao upravitelj knjižnice, a god. 1953. seli u Venezuelu. Od god. 1961. predaje naAgronomskom fakultetu na Sveučilištu u Caracasu. Surađivao je u emigrantskim listovima i revijama. Bio je u vezi s mnogim istaknutim Hrvatima emigrantima i živo se zanimao za politički i kulturni rad naših iseljenika. U Zagrebu je objavio god. 1935. Hrvatska marijanska lirika, a u nakladi Knjižnice Hrvatske revije, god. 1987., izlazi mu knjiga Svjedoci. Umro je u Caracasu.


Prof. DUSAN ŽANKO nació en 1904 en la localidad de Sinj, Croacia meridional. Sus estudios secundarios terminó en la ciudad natal y bachillerato en Siroki Brijeg, Herzegovina, conocido colegio franciscano de orientación clásica, destruido durante última guerra mundial por los comunistas. Una parte de profesores con otros religiosos fueron quemados vivos en un refugio anti-aéreo. Prof. Žanko, después de terminar los estudios universitarios en Zagreb, se desempeñó en el gran seminario de la archidiócesis de Zagreb, destacándose por su cultura personal, su profundo amor por la libertad de Croacia y por sus reconocidas aptitudes de pedagogo. Era una de las figuras más des-tacadas en la Acción Católica de Croacia. Sus artículos, ensayos y conferencias sobre los temas literarios, fi'csóficos, estéticos e históricos se caracterizan por una amplia erudición y un estilo lingüístico de 1? finura especial. En cierto tiempo se desempeñó de intendente del Teatro Nacional Croata. Después de la catástrofe croata de 1945, pasa por Italia y llega a Argentina, donde fue bibliotecario en el seminario de los padres jesuitas en San Miguel. Estudioso por naturaleza, Prof. Žanko tuvo ahí la oportunidad de profundizar sus estudios filosóficos y de cultura general. Con el padre I. Quiles, S. J. organizó en 1952 "Exposición bibiliográfica internacional de la Filosofía del Siglo XX". En la misma oportunidad pronunció una conferencia en el Instituto Superior de Filosofía, actual Universidad Católica, publicada más tirde en la revista "Ciencia y Fe". Actualmente es el profesor en la Facultad de Agronomía de la Universidad Venezolana en Maracay, en la cátedra: Investigación bibliográfica y comunicación técnica. Ultimamente publicó un voluminoso estudio sobre esta especialidad.

NOS HA ABANDONADO EL PROF. DUŠAN ŽANKO

In memoriam

La muerte del profesor Dušan Žanko, que sobrevino el día 28 de enero del ano en curso, ha empobrecido a la emigración croata. Especialmente aquella intelectual, pues Zanko fue ante todo un auténtico intelectual. Su interés por los problemas escatológicos fue permanente, vivo e inextinguible. Aquel interrogante heideggeriano ¿por qué hay algo y no más bien nada? fue la idea central y una fuerza misteriosa que dominaba a su personalidad durante toda la vi-da. Si estoy aquí entre estas cosas que llamamos "algo"¿ qué soy yo y cuál es mi destino final entre ellas?

Si bien nuestro amigo y colaborador se dedicaba al estudio de la filosofía, consiguiendo un apreciable grado de erudición filosófica, su asidero intelectual y humano en general nunca se alejaba de la fe cristiana. La filosofía en todas sus corrientes, matices o escuelas no lo satisfacía. Le daba /a preferencia en sus estudios no por esperar una solución definitiva de los interrogantes que lo atormentaban, sino sólo como a un incentivo, una dinámica y un impulso constante para preguntar, buscar, estar despierto. Lafe —el cristianismo, el catolicismo—fueron para él el refugio más seguro, la respuesta más completa y tranquilizadora.

Žanko fue también un ardiente patriota. Los sufrimientos del pueblo croata bajo la tiranía granservia necesariamente repercutían en su alma tan sensible por todo lo que significa el sentido, el derecho o la justicia. "Si logro consolidarme en esta nueva posición (profesor universitario en Maracay, Venezuela — Obs. de SC), terminaré la segunda parte de mi estudio sobre Stepinac", escribe a un amigo personal. "Aquí daré aspectos de todos los problemas fundamentales de la teología de la historia, el sentido de! sufrimiento del Justo y de /a esperanza en la victoria de los hijos de Dios, como también el misterio del mundo en general, ya que no es-tá escrito en ningún lugar, que el Senor estarla con los victoriosos; para esto necesitamos otros criterios y, por fin, hay que plantear también la cuestión de/ sentido de la historia de las naciones... " (Krsto Spalatin, El Prof. Dušan Zanko (1904-1980) — Historia de una amistad, mis recuerdos sobre D. Žanko, en "Hrvatska Revija - La Revista Croata", N° 1, 1980, ano 30, pág. 53).

Como casi siempre en la vida humana, mientras trataba de "consolidar" su vida y la de su familia (primum vivere...) sobrevino la muerte, cortando todos los proyectos de trabajo que todavía sonaba realizar. Algunas destacadas personalidades de la cultura, la política y la historia en general de Croacia, atraían a su espíritu, sintiéndose obligado a dedicarles una serie de estudios en forma de ensayos. Creta que de esta manera podría dar más que en las obras de armadura factográfica pesada que a menudo cubre en lugar de hacer evidentes verdades fundamentales y orientadoras para la vida de la comunidad.

La Providencia lo llamó a su seno, quedando truncos sus proyectos terrenales, pero, estamos seguros, que su madurez para una vida eterna y feliz fue perfecta para pasar a la Eternidad. Su obra y su ejemplo de un hombre de fe, de bien, de cultura y de bondad servirán de inspiración a otros que vienen para redimir y liberar a su pueblo croata, lo que él personalmente no pudo ver realizado. Sus escritos, publicados y que esperan su publicación, continuarán con la misión de su autor, quien —y él lo sabía bien— actuó de acuerdo con los planes de Dios que no son siempre idénticos con /os nuestros. Nada hay de definitivo y perfecto en nuestra vida, sino sólo un permanente esfuerzo para intentar descubrir, descifrar e imitar los indicios divinos en nuestra vida terrenal.

El prof. Zanko durante toda su vida fue este "investigador" y un fiel cumplidor de dichos indicios tanto en lo referente a la vida humana en general, como también en lo politico y cultural de su nación croata. Su memoria sobrevivirá no s6/o en nuestros corazones, sus coetáneos, sus mayores o menores de edad, sino también en las generaciones futuras que siempre para su actuación recurren a las fuentes de inspiración del pasado. Una vida intelectualmente despierta y moralmente intachable servirá en tal sentido para quienes retrospectivamente se encuentren con la personalidad histórica de Zanko y con obras que son fruto objetivo de su noble espíritu.

La Redacción de la revista "S. C." guardará la memoria de su estimado colaborador deseándole un descanso eterno entre los justos en el seno del Señor y expresando sincero pésame a sus familiares.

F.N.



  • Žanko, Dušan, Stepinac i Salorna. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, Sv. 1., str. 36-45.
  • Žanko, Dušan, Fundamentalne teme politike hrvatskih kraljeva (Historićki testament jednoga mučenika). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, Sv. 3., str. 218-229.
  • Žanko, Dušan, Djevojka Drina - Roman - Gracijan Raspudić. Madrid 1951. Izd. "Drina". Serija "Iseljeništvo" svez. I. Predgovor: Andrija Ilić. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, Sv. 4., str. 421-427. (Prikaz i kritika).
  • Žanko, Dušan, Vidas sin valor. - Mariano Mikac. Editorial Difusión. Buenos Aires, 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, Sv. 4., str. 429-430. (Prikaz).
  • Žanko, Dušan, Pacta conventa 1102-1952. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, Sv. 2., str. 99-108.
  • Žanko, Dušan, Položaj Katoličke Crkve u Titovoj Jugoslaviji. - "Hrvatski Dom", Informativni bilten, God. IV. br. 44. 15. 6. 1951. Belgija. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, Sv. 2., str. 168.
  • Žanko, Dušan, Apariciones de la SS. Virgen en Fatima. - P. Leonardo Rusković OFM. Vlastita naklada. Buenos Aires 1946. (1945. na hrvatskom jeziku).
  • Žanko, Dušan, "AVE" u petgodišnjici. Urednik Viktor Vincens. Buenos Aires. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, Sv. 2., str. 180-1. (Prikaz historijata časopisa AVE).
  • Žanko, Dušan, Život svetog Antuna Padovanskog. - O. Leonardo Rusković. Buenos Aires, 1952. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, Sv. 4., str. 421-422. (Prikaz).
  • Žanko, Dušan, Sveta žrtva. - Dr. Matija Premm (Preveo sa njemaćkog Dr. fra Mirko Čović, dušo-brižnik hrv. izbjeglica u Austriji), Salzburg 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, Sv. 4., str. 422. (Prikaz s primjedbama).
  • Žanko, Dušan, PIO X. - Dr. Ivan Ev. Šarić, nadbiskup Vrhbosanski. Madrid 1952. Izdanje "Zajednice Hrvata u Španjolskoj". - Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, Sv. 1., str. 86-88. (Prikaz).
  • Žanko, Dušan, Bosna i Hercegovina u Mandićevoj trilogiji. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962 , Sv. 1-2., str. 73-91.
  • Žanko, Dušan, Bogomilska Crkva bosanskih krstjana u knjizi O. Mandića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, Sv. 4., str. 437-461.
  • Žanko, Dušan, Anđeo čuvar Hrvatske. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, Sv. 1-2., str. 19. (Pjesma u prozi napisana u Buenos Airesu 1949. godine).
  • Žanko, Dušan, Bilješka uz pjesmu "Anđeo čuvar Hrvatske". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, Sv. 1-2., str. 100.
  • Žanko, Dušan, Znanstveno djelo O. Dominika Mandića. Uz 80-godišnjicu njegova života, 1889 - 2. 12. - 1969. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1969, Sv. 4., str. 371-391.
  • Žanko, Dušan, Smisao kanonizacije jednog Hrvata: Nikola Tavelić. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/1, Sv. 2., str. 211-7.
  • Žanko, Dušan, Sitan ispravak krupne pogreške u "Hrvatskoj Zori". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/1 , Sv. 2., str. 345. (Prof. Dušan Žanko dokazuje, da on i Miloš Žanko nisu ni rođaci, a kamoli braća!).
  • Žanko, Dušan, Jedna hrvatska filozofija historije u filozofskim djelima Stjepana Zimmermanna. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/2, Sv. 4., str. 1012-1043.
  • Žanko, Dušan, Dragutin Kamber - Utrka sa smrću. - Ivan Tomas - Rim, 1970. Piščeva naklada. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1971, Sv. 4., str. 480-484. (Prikaz, razmišljanje i ocjena).
  • Žanko, Dušan, O. Dominik Mandić - Atlas povijesti Hrvata. Preminuo je u Gospodinu 23. kolovoza ove godine u Chicagu, u sredini svoje franjevačke braće Hercegovačke Provincije. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1973, Sv. 4., str. 483-489. (Nekrolog kao ocjena znanstvenog rada pokojnika).
  • Žanko, Dušan, Oršanić versus Protulipac. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1974, Sv. 2., str. 277-280. (Žankovo objašnjenje Oršanićevog suda o Protulipcu, kako ga je izrazio Ante Jakaša u članku "Sam Protulipac je bio Hrvat, ali za Jugoslaviju").
  • Žanko, Dušan, Univerzalno značenje Starćevićevih satira. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, Zbornik HR 1951-1975., str. 55-70. Prigodom 80. godišnjice njegove smrti (1896-1976).
  • Žanko, Dušan, Domovinska poezija Vinka Nikolića - (Skica za studiju). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1977, Sv. 4., str. 489-507.
  • Žanko, Dušan, Još o tajni domovinske poezije. Iz književne ostavštine prof. Dušana Zanka. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1980, Sv. 2., str. 218-229.

Žanko, Dušan, Konačno glasovi slobode, Republika Hrvatska, br. 31(1958), str. 2 – 12

Žanko, Dušan, Jedan kulturno filozofski dokument o povijesnom životu Hrvatske: Stjepan Zimmerman o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Republika Hrvatska, br. 71-72(1967), str. 3 - 20

Žanko, Dušan, Ivan Oršanić kao kršćanski mislilac i suradnik kardinala Stepinca, Republika Hrvatska, br. 96(1973-1974), str. 43 - 57

Žanko, Dušan, Ivan Oršanić u "Hrvatskoj smotri", Republika Hrvatska, br. 116(1978), str. 29 – 62

Žanko, Dušan, Hrvatsko nacionalističko gibanje u Zagrebu 1941., Republika Hrvatska, br. 127(1980), str. 17 - 38

Žanko, Dušan : Pred nemoći kulture (41).

Žanko, Dušan, Ivan Oršanić ili logika u triptihu hrvatskog vremena (prva skica za portret) (42).

Ciprin, Vladimir, Ljudska i kulturno-politička cjelovitost Dušana Žanka u njegovom kazališnom djelovanju. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1984, 3, pp 488-497.



Vukota Pero

VUKOTA, Dr. Pero (1923-1994)

Rodio se je 7. sprnja 1923. u Dubrovniku od oca Bože i majke Ane rođ. Krile. U Dubrovniku je završio pučku školu i klasičnu gimnaziju. Još kao vrlo mladi đak postaje članom đačkog društva "Domagoj". Nakon osnutka Banovine Hrvatske djelovao je kao član omladinske ustanove "Hrvatski Junak".

Godine 1941. maturirao je na klasičnoj gimnaziji pa za vrijeme ljetnih praznika odlazi u Zagreb. U jesen upisuje povijest na Filozofskom fakultetu, dok za svoje uzdržavanje radi u uredništvu "Hrvatskog Naroda" i "Spremnosti". Godine 1943. bude pozvan u vojsku, gdje sudjeluje na tečaju za pričuvne časnike. Sredinom 1943. bude promaknut u in zastavnika, a početkom sijednja 1945. godine bio je promaknut u čin poručnika Prvog Tjelesnog Zdruga. U ovom vojničkom činu povukao se je iz domovine podetkom svibnja 1945. Prošavši naprije kroz Sloveniju, zatim kroz Austriju, u prosincu iste godine stiže u Italiju. U Rimu se upisuje na Filozofski fakultet i normalno studira povijest godinu dana.

Međutim, gospodarske prilike prisilile su ga da prihvati španjolsku stipendiju, namijenjenu europskim sveučilištarcima-izbjeglicama. U Madridu je izabrao studij političkih i gospodarskih znanosti. Na sveučilištu u Madridu promovirao je na čast doktora, braneči s odlidnim uspjehom tezu s područja balkanologije. Njegovu dizertaciju je objavila među svojim izdanjima ugledna institucija "Sociedad de Estudios Internacionales y Coloniales" godine 1951. pod naslovom Formas Estatales en los Balcanes (Državni oblici na Balkanu).

Došavši u Argentinu 1952. uključuje se u kulturni život hrvatske emigracije surađujuči u Hrvatskoj Reviji i Studia Croatica kao član "Instituto Croata Latinoamericano de Cultura". Umro je 13. listopada 1994. u Argentini.

VUKOTA, Pero (Dubrovnik 1923.-Buenos Aires 1996.)

Bio je vrlo aktivni suradnik časopisa "Studia Croatica". Autor je knjige "Povijest Bosne" i koautor knjige "Croacia y su destino".

  • Pedro Vukota: Formas Estatales en los Balcanes, Ed. Sociedad de Estudios Internacionales y Coloniales, Madrid, 1951.
  • Vukota, Pero, Opsjena i stvarnost. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 3, pp 298-314.
  • Vukota, Pero, Milivoj Karamarko (1921-1945). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, p. 4, pp 347-349.
  • Vukota, Pero, Los Balcanes del Mediterráneo. - Anton Wurster. Editorial Nacional. Madrid 1954., Str. 150, Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955. 4, pp 562-565. (Prikaz).
  • Vukota, Pero, Doctrina de conceptione B. V. Mariae in controversia saec. XII. - P. Lucas Modrić, O.F.M., Romae 1955. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 1-2, pp 132-133. (Prikaz).
  • Vukota, Pero, Crisis del liberalismo en la Europa Central. (El mito Masaryk). - Pablo Tijan. Madrid 1958., Editora Nacional - Libros de actualidad política. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, 2, pp 241-242. (Prikaz).
  • Vukota, Pedro, Croacia en la "Geografía Blaviana", Studia Croatica, 1960, 1, pp 48-56.
  • Vukota, Pedro, Albania en las controversias comunistas, Studia Croatica, Volumen 14-15, año 1964, página 88-1.
  • Vukota, Pedro, Historia política de Bosnia, Studia Croatica, Volumen 16-19, año 1965, página 245-72.

  • CROATIA PRESS (= MIRTH, Inž. Karlo), Jedna hrvatska disertacija u Španjolskoj. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 2, p. 168. (Pero Vukota: "Formas estatales en los Balcanes", Madrid 1951).

Vukota, Pero. Formas Estatales en los Balcanes. Madrid: Sociedad Estudios Internacionales y Coloniales, 1951.

  • Vida, Viktor, Formas Estatales en los Balkanes. - Pero Vukota. Sociedad Estudios Internacionales y Coloniales. Madrid 1951. Prefacio: Dr. José María Cordero Torres. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, Sv. 3., str. 286-287. (Prikaz).

Djilas, Milovan, Tierra sin justicia, Buenos Aires, 1959 (P. Vukota), Studia Croatica, Volumen 6, año 1962, página 90-3.


Vučetić Ivan - Juan Vucetich

VUČETIĆ, Ivan (Hvar 1858.-Dolores, Pcia. Buenos Aires 1925.)

U Argentinu je došao nakon završene škole u Zagrebu. u dobi od 25 godina. Svjetski je poznat po svom izumu sistema daktiloskopije, prepoznavanja pomoću otiska prstiju, koji se počeo službeno primjenjivati u argentinskoj policiji 1892. godine. Svoj izum je predstavio u knjizi "Sistema de filiacion Pcia. Buenos Aires", koja je objavijena 1895. godine. Njegovo ime nosi policijska škola i jedno mjesto u okolici Buenos Airesa.

BARBARIĆ, Stjepan: Jedna crtica iz života Hrvata-Argentinca, osnivača moderne daktiloskopije (42). - Radi se o Ivanu Vučetiću.

Vrančić Vjekoslav

VRANCIC, Vjekoslav, ekonomist i političar (Ljubuški, 25. III. 1904. - Ramos Mejia, Buenos Aires, 25. IX. 1990.). Srednju školu pohadao u Sarajevu, gdje od 1925. radi kao zamjenik ravnatelja podružnice osiguranja radnika. Bio član Mjesnog odbora HSS-a (1925-29.). Krajem 1929. odlazi u Montevideo, gdje je 1930. imenovan iseljeničkim izaslanikom Ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlja Kraljevine Jugoslavije za područje Južne Amerike sa sjedištem u Buenos Airesu. Polovicom 1931. biva premješten u Zagreb, ali daje ostavku na službu i ostaje u inozemstvu. Studira na Visokoj komercijalnoj školi u Beču, gdje je 1934. diplomirao, a 1936. i doktorirao. Preko B. Jelića povezuje se s prvacima ustaškog pokreta. Nakon rata M. Luburić i E. Kvaternik sumnjičili su ga da je u emigraciji surađivao s jugoslavenskim vlastima te da je, kako bi to prikrio, dao spaliti arhiv jugoslavenskog poslanstva u Beču. Zbog supruge, Austrijanke, u ustaškom pokretu slovio kao »njemačka veza«. U domovinu se vratio sredinom 1936.; jedno vrijeme (1938.-39.) usavršava se u Njemačkoj, a zatim radi u zastupništvu njemačkih tvrtki. U NDH najprije je 31. VII. 1941. imenovan zamjenikom ministra vanjskih poslova i pročelnikom Političkog odjela u Ministarstvu vanjskih poslova, zatim povjerenikom NDH kod talijanske II. armate na Sušaku (ožujak-kolovoz 1942.). Poslije kapitulacije Italije objavio knjigu Urota protiv Hrvatske (1943.), u kojoj je optužio Talijane za antihrvatsku politiku i izdaju. Početkom 1943. određen za povjerenika pri 7. SS-diviziji »Prinz Eugen« prilikom pothvata »Weiss«. U listopadu 1943. imenovan je za državnog tajnika u MUP-u. Početkom travnja 1944. imenovan je ministrom obrta, veleobrta i trgovine i na toj dužnosti ostaje do kraja rata. U krugovima političke elite smatran je »putujućim ministrom« jer je kao posebni povjerenik odlazio u mnoga krizna područja i rješavao krizne situacije. Bio je blizak M. Lorkoviću; jedini od članova Vlade imao je dopuštenje da ga posjećuje u Lepoglavi. Imao je čin bojnika PTB-a, te bio nositelj naslova viteza. Zajedno s mornaričkim časnikom A. Vrkljanom poslan 4. V. 1945. u ime Vlade NDH u Casertu kako bi uručio njezin memorandum feldmaršalu Haroldu Alexanderu, zapovjedniku savezničkih snaga na Sredozemlju, u kojemu se nastojala zagovarati opravdanost opstanka NDH te isticala želja da se stavi pod okrilje zapadnih Saveznika. Do KIagenfurta putuje avionom, dalje automobilom, te 6. svibnja stiže u Stožer britanske Osme armije u selu Marocco kraj Venecije. Zatraio je da mu se omogući odlazak u Casertu, što su Britanci odbili, uhitili ga i internirali u logor u Terniju, odakle je poslije premještan u druge logore (Grottaglie, Afragola), sve do bijega u travnju 1946. Nije bio izručen jugoslavenskim vlastima unatoč njihovu traženju. Početkom 1947. sklonio se u Argentinu. Bio je starješina Hrvatskog domobrana, sudjelovao u osnivanju HOP-a, ali se razišao s Pavelićem; 1958. istupio iz HOP-a, a 1960. s pristašama osnovao reformirani HOP, kojem je bio predsjednik. Sudjelovao u osnivanju HNV-a i bio sabornik. Surađivao u emigrantskim listovima Hrvatska, Drina, Hrvatska misao, člancima o dogadajima iz vremena NDH. U Godišnjaku Hrvatskog domobrana objavio zanimljivu studiju Postrojenje i brojčano stanje hrvatskih oružanih snaga u godinama 1941.-1945. (Buenos Aires, 1958.) Objavio je knjigu U službi domovine (1977.), te dvosveščane memoare Branili smo državu (1985.). (R. i M. R.) - Mato Rupić, arhivist, Hrvatski državni arhiv, Zagreb

VRANČIĆ, Dr. Vjekoslav (1904-1990)

Rodio se je 25. ožujka 1904. u Ljubuškom, od oca Ivana i majke Jelene, rođene Omerović. Pučku školu započeo je u Gacku, gdje mu je otac bio činovnik Zemaljske Banke za B.i H., a završio u Mostaru. Trgovačku Akademiju završio je 1924. u Sarajevu. Od 1925. do 1929. službuje u Okružnom uredu za osiguranje radnika u Mostaru, kada ujedno djeluje kao odbornik HSS-e i na kulturnom polju (H.P.D. "Hrvoj", Hrv. Sokol i H.Š.K. "Zrinski").

Koncem 1929. odlazi u Urugvay i radi kao privatni činovnik u Montevideu, gdje ga polovicom 1930. zatiče imenovanje iseljeničkim izaslanikom Ministarstva soc. politike i narodnog zdravlja za Južnu Ameriku sa sjedištem u Buenos Airesu. Tijekom 14 mjeseci rada otprema 4.400 iznemoglih iseljenika iz Argentine, Uruguaya, Brazila i Čilea u domovinu i istovremeno surađuje s hrv. emigracijom (Ing. Ivan Colussi i Branko Jelić). Polovicom 1931. biva premješten u Zagreb. Daje ostavku na službi i odlazi u Beč, nastavija studije na Hochschule für Welthandel, diplomira 1934. a doktorira 1936., kada se vrača u Zagreb, usprkos svoje suradnje s hrv. emigracijom (L. Fertilio, I. Perčević, M. Lorković), i zaposluje se kao knjigovoda kod zastupstva I. G. Farbenindustrie sve do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

U srpnju 1941. postaje zamjenikom ministra vanjskih poslova, dra Mladena Lorkovića, u činu državnog tajnika. Postaje ubrzo "terenski" predstavnik vlade u Lici (1941.) i istoćnoj Bosni (sijećanj 1942.) te Upravni povjerenik hrvatske vlade kod zapovjedništva 2. talijanske vojske. Postaje Pomoćnikom u Predsjedništvu vlade, a u listopadu 1943, kao ministar bez lisnice zastupa hrvatsku vladu u odnosima s njemaćkom vojskom. U travnju 1944. postaje ministar za obrt, veleobrt i trgovinu. U svibnju 1945. dobiva zadatak da preda savezničkom zapovjedniku za Sredozemlje, maršalu Alexanderu, predstavku hrvatske vlade o predaji hrvatske vojske. Kapitulacija Njemaćke sprjećava izvršenje zadatka, biva uhićen, provodi godinu dana po logorima Italije i na Uskrs 1946. bježi iz logora u Afragoli kraj Napulja i ostavlja Europu.

Početkom 1947. dolazi u Argentinu u koju mu dolazi i obitelj. God. 1957. na čelu je obrane od izručenja Poglavnika Ante Pavelića komunističkoj Jugoslaviji, a 1958. je svjedok na sudu u USA u postupku izrućenja Andrije Artukovića. Predsjednik je Hrv. Domobrana. Daje ostavku u Vijeću HOP-a. Osnivać je Hrvatskog Narodnog Vijeća u Torontu 1974. i sabornik u četiri perioda. G. 1977. objavljuje knjigu "Branili smo Državu". - Umro je u Ramos Mejía 25. rujna 1990. godine i slijedeći dan pokopan u Pablo Podestá, ostavivši 2 sina.

VRANČIĆ, Vjekoslav (1904.-1990.), političar, diplomat i publicist rođen je u Ljubuškom, gdje polazi osnovnu i srednju školu. Koncem 1929. odlazi u Urugvaj i radi kao privatni činovnik. Jugoslavenske vlasti 1930., sasvim neočekivano, imenuju ga iseljeničkim izaslanikom Ministarstva socijalne politike i narodnoga zdravlja. Radi uglavnom na povratku hrvatskih iseljenika u domovinu, a surađuje i s hrvatskom političkom emigracijom u Južnoj Americi. God. 1931. premješten je u Zagreb, ali daje ostavku na službu i odlazi u Beč na studij. Druži se s hrvatskim emigrantima (M. Lorković i drugi). Na bečkome Sveučilištu god. 1936. stječe doktorat i odlučuje vratiti u Hrvatsku. Kao mladić pripadnik je Radićeva HSS, ali ubrzo se priključuje ustaškom pokretu, misleći da će on djelotvornije riješiti hrvatsko pitanje. U NDH radi u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je imenovan državnim tajnikom i zamjenikom ministra M. Lorkovića. God. 1943. obnaša dužnost zamjenika ministra unutarnjih poslova, a nešto kasnije imenovan je ministrom obrta, veleobrta i trgovine. Videći da se propast NDH neminovno bliži, pokušao je pregovarati sa Saveznicima, međutim je uhićen i zatvoren. God. 1947. bježi iz logora na sam Uskrs i emigrira u Argentinu, gdje se odmah uključuje u politički život hrvatskoga iseljeništva. Sudjeluje u osnivanju HOP-a, izabran je za predsjednika Hrvatskoga domobrana i jedan je od osnivača HNV-a. God. 1957. na čelu je hrvatskih emigranata koji su se suprotstavili izručenju A. Pavelića Jugoslaviji, a godinu dana kasnije, u SAD-u, svjedoči na procesu Andrij i Artukoviću. Objavljivao je članke i studije u mnogim emigrantskim listovima i publikacijama, a Knjižnica Hrvatske revije objavila mu je i knjigu uspomena Branili smo državu. Umro je u Argentini svjestan da će ponovna uspostava hrvatske države -Republike Hrvatske- biti trajnoga karaktera.

  • Vrančić, Vjekoslav, U sluzbi Domovine (En el servicio de la patria), en croata, Buenos Aires, 1977, p. 353 (F. Nevistic), Studia Croatica, 1977, 66-67, pp 190-191.
  • Vrančić, Vjekoslav, Da li je postojao hrvatski "do ut des" prema Italiji? Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, 1, pp 178-180. (Odjeci).
  • Vrančić, Vjekoslav, Branili smo drzavu - Uspomene, Osvrti, Dozivljaji (Defendimos el Estado - Recuerdos, Reseñas, Acontecimientos vividos). En dos tomos. Ed. de la Biblioteca de la Revista Croata, Munich-Barcelona, 1985, p. 370 y 484, respectivamente con ilustraciones (Studia Croatica, 99, 1985, pp 383-9.
  • Vrančić, Vjekoslav, Osvrt na osvrte - Vjekoslav Vrančić: "Branili smo Državu". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, 2, pp 333-343. (Odjeci).
  • Vrančić, Vjekoslav, Još nešto o knjizi Vjekoslava Vrančića: "Branili smo Državu". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, 4, pp 725-734.
  • Vrančić, Vjekoslav, Branili smo drzavu - Uspomene, Osvrti, Dozivljaji, íd., íd. (Milan Blazekovic) II Tomo, Studia Croatica, 1986, 100, pp 80-85.
  • Vrančić, Vjekoslav, Razgovor uz knjigu dra. E. Bauera: "Život je kratak san" - Uspomene 1910-1985. Izdanje Knjižnice Hrvatske Revije, München-Barcelona 1986. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1987, 3, pp 549-556.
  • Vrančić, Vjekoslav, Osvrt na predavanje dra Franje Tuđmana u Kanadi. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 1, pp 156-163. (Politički vidici).
  • Vrančić, Vjekoslav, Ekonomija, gospodarstvo, privreda. Prilog hrvatskoj terminologiji pojma ekonomija. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 2, pp 329-334. (Kulturni pregled).
  • Vrančić, Vjekoslav, Doprinos slučaju Lorković - Vokić. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 4, pp 734-738. (V. Vrančić ponovno objelodanjuje članak dra Nikole Mandića od 7. 9. 1944. "Naše unutarnje promjene" i članak dra Mladena Lorkovića "Dva sudbonosna sastanka" (Hrvatski Narod od 14. 7. 1944.).
  • Vrančić, Vjekoslav, Pismo uredniku, El Palomar, Argentina, 4. studenoga 1988. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 1, pp 194-196. (Osvrt na članak A. Kadića "Ivan Mažuranić i P.P. Njegoš", utvrđujući, da kula Smail-age Ćengića nije bila u Stolcu na Bregavi, nego u selu Stolac /Stolac kula/ u Gacku).
  • Vrančić, Vjekoslav, Sporazum Pavelić - Stojadinović. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 3, pp 508-567. (Dokumentacija za povijest hrvatsko-srpskih odnosa).
  • Vrančić, Vjekoslav, Hrvatske oružane snage i njemaćka vojna zapovjedništva. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 4, pp 756-76.
  • Marko Sinovčić, S Mirom Galom, Ivanom Oršanićem, Vjekoslavom Vrančićem i Ivom Korsky (Razgovori), Hrvatska misao, br. 41.
  • Sinovčić, Marko, Vjekoslav Vrančić (Zaslužni hrvati), Hrvatska Misao (33)
  • VRANČIČ, Vjekoslav: Smisao 10. Travnja (24). Talijanska i njemačka politika spram N.D.H. (26, 27/28, 29, 30, 31, 32). - (Odgovor Eugenu-Didi Kvaterniku na njegov članak "Talijanska politika spram N.D.H. 1941. i 1942", objavljen u HR, BA, br. 2/1959.). Svjedočanstvo na suđenju dr. Andriji Artukoviću u Los Angelesu (potpuni tekst s opširnom Opaskom M. Sinovčića). Kao Dodatak donesena su (u sažetku) svjedočanstva i drugih svjedoka: Rene Hermana, Tomislava Mesića, Ive Omrčanina, Karla Mirtha, Stjepana Lackovića, Theodora Benkovića, Dragutina Kambera, Janka Tortića i Krune Pandžića) (35).

Američki Hrvatski Glasnik. Chicago, Illinois; a weekly newspaper owned by V. Vrančić; 1945-1956. During the 1950's edited by the immigrant Dinko Šuljak.

[Jure Prpić – The Croatian Publications Abroad after 1939, A bibliography, 1969]


Vrančić, Vjekoslav. Dr. Andrija Artuković Pred Sjevero-Američkim Sudom. Buenos Aires: Mala Politička Knjižnica -"Hrvatske Misli", 1959; pp. 111.



jueves 26 de marzo de 2009

Vida Viktor

VIDA, Viktor, pjesnik (Kotor, 2. X. 1913. - Buenos Aires, 25. IX. 1960.). Srednju školu završio u Podgorici. Živio je u činovničkoj obitelji koja se seli u Zagreb kako bi ga lakše školovala. Diplomirao 1937. povijest južnoslavenske književnosti, te talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sljedeće (1938.) dobiva jednogodišnju talijansku stipendiju za Rim i to vrijeme obitava u Citta Universitaria. Vrativši se u Zagreb, godinu dana je knjižničar u Talijanskom kulturnom centru, a u rujnu 1941. imenovan je predavačem na I. muškoj realnoj gimnaziji. U lipnju 1942. je na Bijenalu kao novinski izvjestitelj, a od travnja 1943. u Rimu radi kao prevoditelj i član uredništva Agenzia Giornalistica Italo-Croato, sve do pada Italije. Ostaje u Rimu sa suprugom Mirom i sinom Klaudijem, snalazeći se na razne načine (bio je i konobar u menzi savezničke vojske). Tek 1946. dobiva zaposlenje u Vatikanskom uredu za socijalnu pomoć te tako dolazi u priliku da može pomoći ljudima slične sudbine. Premda neopterećen bilo kakvom političkom hipotekom (bio je suradnik Krležina Pečata i bliži liberalnim nego bilo kojim drugim tendencijama), Vida naposljetku (premda ga je jog dok je radio u menzi Jure Kaštelan nagovarao da se vrati u domovinu) zajedno s obitelji kreće u neizvjesnost života u Argentini. Putuje parobrodom simbolična imena Santa Cruz i u novu domovinu stiže 1. I. 1948. materijalno neosiguran. Tamo će tek ožujku 1950. dobiti posao kao skromni državni činovnik ali od pisanja nije nikad odustajao. Prve pjesme počeo je objavljivati nikšićkoj Slobodnoj misli, a po dolasku u Zagreb surađuje u Hrvatskoj reviji, Savremeniku i Matičinu godišnjaku Hrvatskom kolu. Premda sklon boemi, Vida je, poput Tina čijem je cenakulumu i akademiji kavanskog stola povremeno pripadao, bio potajni veliki radnik. Za života u Argentini suradivao je najviše u Glasu sv. Antuna, te Hrvatskoj reviji. Dvanaest proživljenih godina pod južnim križem Vida će biti književno marljiv, te je kroz to razdoblje objelodanio preko stotinjak pjesama, četrdesetak eseja i feljtona, te dvije pjesničke zbirke Svemir osobe (1951.) i Sužanj vremena (1956.). Posmrtno, kao druga knjiga Knjižnice Hrvatske revije 1962. tiskana je zbirka Vidinih Sabranih pjesama. Prvi je pjesnik emigracije koji je po smrti uvršten u biblioteku Pet stoljeća hrvatske književnosti. Rođen na dan Anđela Čuvara, Vida je imao svojeg anđela knjige koji je na neki način bdio nad njegovom ludičkom a ujedno i tragičnom osobom, ali očito nije bio dovoljno moan da ga osujeti u kobnoj odluci da se u nedjeljno jutro uspne na željeznički nasip nedaleko mjesta gdje je živio i bez slova objašnjenja supruzi, sinu i velikoj hrvatskoj izbjegličkoj koloniji u Buenos Airesu baci pod jureći vlak. - Branimir Donat, književnik, Zagreb

VIDA, Prof. Viktor (1913-1960)

Rođen je 2. listopada 1913. u Kotoru od oca Rikarda i majke Josipe rođ. Zanuttini. Na krstu 1. XI. 1913. u župi sv. Tripuna uz Viktor, po svome djedu, dobio je još imena: Marija, Tripun i Antun. Pučku je školu polazio u Kotoru, kao i gimnaziju do 7. razreda, kada mu je otac, poreski nadzornik, premješten u Podgoricu, jer mu se sin nije htio upisati u Jugosokol. U Podgorici je maturirao 1933. godine. Iste godine dolazi na Sveučilište u Zagreb te na Filozofskom fakultetu upisuje povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću, a kao sporedne predmete: hrvatski jezik sa staroslavenskim, hrvatsku povijest i ruski jezik. Diplomirao je 11. X. 1937. Godine 1938. dobiva jednogodišnju stipendiju od talijanskog Zavoda za kulturne veze s inozemstvom (IRCE) pa u Rimu studira talijanski jezik i književnost. Vrativši se iz Rima, radi godinu dana kao knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu.

Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bude 6. IX. 1941. imenovan suplentom, a 8. V. 1942. priznat mu je naslov profesora. U to vrijeme biva pridjeljen Romanskom seminaru na Filozofskom fakultetu. Prevodio je za "Preporod", talijanski tjednik u Zagrebu. Polovicom godine 1942. odlazi sa ženom (Mirom Ruhl) u Rim, gdje mu se je 1943. rodio sin Klaudio. U rujnu 1946. dobiva namještenje u Pontificia Commissione Assistenza u Rimu. U rujnu 1947. napušta mjesto i poslije kraćeg boravka u izbjegličkom logoru u Bagnoli-u kod Napulja, iskrcava se u luci Buenos Airesa 21. I. 1948. U Buenos Airesu živi, radi i piše sve do 25. rujna 1960., kada završava svoj život pod točkovima vlaka.

Njegove pjesme i njegov cjelokupni književni rad objavila je Knjižnica Hrvatske Revije 1962. godine u Buenos Airesu pod naslovom "Sabrane pjesme" u priredbi Vinka Nikolića s predgovorom Ive Lendića. U emigraciji najviše je surađivao u "Glasu sv. Antuna" i "Hrvatskoj Reviji". Časopis "Studia Croatica" objavila je 1961. dvije pjesme spjevane na španjolskom jeziku: Elegía i La segunda muerte (N° 3-4 /1961/ p. 130-1).

VIDA, Viktor (Kotor 1913. – Buenos Aires 1960.)

Bio je pjesnik, profesor književnosti i talijanskog jezika. Za života je objavio dvije zbirke pjesama: "Svemir osobe" (1951.) i "Sužanj vremena" (1956.). Posthumno su mu objavljene slijedeće zbirke: "Sabrane pjesme" (Buenos Aires 1961.) u knjižici časopisa "Hrvatska revija" s kojim je surađivao, te "Otrovane lokve" (1972.), "Izabrana djela" (1982.), "Kruh samoće" (1995.).


VIKTOR VIDA

(1913 - 1960)

Nació el 2 de octubre de 1913 en Kotor, Croacia. Culminó sus estudios en la Facultad de Filosofía de la Universidad de Zagreb en 1937, especializándose en literatura y lenguas croata e italiana. Seguidamente obtuvo una beca en Roma (1938) y luego, en 1946, fue nombrado miembro de la Pontificia Commssione Assistenza. Después de una breve permanencia en el campo de concentración de Bagnoli (Italia), llegó, en 1948, a Buenos Aires, donde vivió, trabajó y escribió hasta el 25 de septiembre de 1960; cuando trágicamente acabó su vida, bajo las ruedas de un tren.

Empezó a publicar poemas en 1934 en las ediciones croatas de Hrvatska Revija (Revista Croata), Hrvatsko Kolo (Ronda Croata) y en la publicación de la Sociedad de Literatos Croatas. Más tarde, durante su estadía en la Argentina, colaboró en las siguientes revistas Sloboda (Libertad), Glas Sv.Antuna (La voz de San Antonio), Hrvatska Revija (Revista Croata) y Studia Croatica. Editó dos libros de poemas: Svemir osobe (El cosmos de la persona) Buenos Aires, 1951; y SuZ'anj vremena (Esclavo del tiempo) Buenos Aires, 1956. Se dedicó, también a la traducción al croata de novelistas y poetas de lengua italiana. Cultivó diversos géneros literarios: poesía, narrativa y ensayos de crítica literaria.


  • Vida, Viktor, Orfej na katafalku. - Prigodom smrti hrvatskog pjesnika Ljube Wiesnera. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 3, pp 210-214.
  • Vida, Viktor, Tajno poslanje. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 4, pp 329-340. (Novela).
  • Vida, Viktor, Tri pjesme. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 1, pp 24-25. (Pjesme: Arkada; Staklena spirala; Ptice u muzeju).
  • Vida, Viktor, Svemir Osobe (El universo de la persona). Buenos Aires, edición propia, 195l.
  • Vida, Viktor, Iza dogorjelih svijeća. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 2, pp 141-142. (Dijalog).
  • Vida, Viktor, Zarobljenici ogledala. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 3, pp 245. (Pjesma).
  • Vida, Viktor, Formas Estatales en los Balkanes. - Pero Vukota. Sociedad Estudios Internacionales y Coloniales. Madrid 1951. Prefacio: Dr. José María Cordero Torres. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 3, pp 286-287. (Prikaz).
  • Vida, Viktor, Jedna petstogodišnjica: Leonardov angelizam. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 4, pp 349-352.
  • Vida, Viktor, Baština. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 4, p. 364. (Pjesnička proza).
  • Vida, Viktor, Dvije pjesme: Primorci pod hrastom; Groblje pokraj mora. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 3, pp 275-276.
  • Vida, Viktor, Sretni otok. - Četiristo obIjetnica smrti Hanibala Lucića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 4, pp 399-400.
  • Vida, Viktor, Tri pjesme: Sonata za orgulje; Zov; Zara. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 1, pp 34-36.
  • Vida, Viktor, Prozor na more. U spomen Henri Matisse-a. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 4, pp 338-339. (Pjesma).
  • Vida, Viktor, Izložba keramičkih radova Šime Pelicarića u Buenos Airesu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 1, pp 101-102. (Likovna umjetnost).
  • Vida, Viktor, Stari i novi mitovi. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 3, pp 265-269. (Pjesme: Kompozicija (s olujom); Sjećanje na Dalmaciju - Klaudiju mom sinu; Sarkofag; Minotaur; Konjak i hitci prošlosti; Većernji posjetilac; Čovjek i božanstvo; Stećak).
  • Vida, Viktor, Ex voto. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 4, p. 335. (Iz članka "Poesía croata moderna - La versión castellana de Pavao Tijan y Marisol de Castro Gil, Madrid, España).
  • Vida, Viktor, Vatrometi sna. Mrtvom drugu Tinu Ujeviću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 4, p. 419. (Pjesma. Zagreb 1939).
  • Vida, Viktor, Fragmenti iz mrtvog vremena. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 4, pp 502-503. (Pjesma).
  • Vida, Viktor, U spomen Frana Alfirevića. 11. IX. 1903. - + 2. II 1956. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 1-2, pp 16-19. (Nekrolog).
  • Vida, Viktor, Rukovet pjesama. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 1-2, pp 44-47. Pjesme: Mrtvi pjesnici "Tinu i Franu;"; Noćni Harlem; Samoća; Srce kao krajolik; Vapaj; Majci (u 2-goj obljetnici njene smrti).
  • Vida, Viktor, Rukovet pjesama: Sužanj vremena; Usnuloj rijeci; Stvari; Zaborav; Svrgnuti car. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 3, pp 240-241.
  • Vida, Viktor, Suzani vremena (Prisionero del tiempo). Buenos Aires, edición propia, 1956.
  • Vida, Viktor, Tri pjesme: Ljestve; Tri kamena ili ljubavna noć; Sloboda. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 1, p. 60.
  • Vida, Viktor, Na plantažama. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 2, p. 140. (Pjesma).
  • Vida, Viktor, Odlazak bogova. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 3, p. 234. (Pjesma).
  • Vida, Viktor, Grafika Zdravka Dučmelića - Zdravko Dučmelić: 14 crteža. Mendoza 1957. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 3, pp 261-262.
  • Vida, Viktor, Rukovet pjesama o zavičaju: Dom, jaganjac, zaljevi, Stvaranje svijeta (Noć u Dalmaciji); Dušama umrlih stvari; Djed crvenkapa i kopač. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 3-4, pp 256-257.
  • Vida, Viktor, Prometej u podzemlju - Albert Camus. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 3-4, pp 272-273. (Preveo Viktor Vida).
  • Vida, Viktor, Rukovet pjesama: Novi svijet (hrvatski oblik pjesme objavljene na španjolskom 1951.); Slijepa starica pred kapijom; Smrt u gradu Stonu; Bijela sunca. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, 4, pp 379-382.
  • Vida, Viktor, Quasimodo Odiseja lirike. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 1, pp 61-75. (pp 71-75 jesu rukovet prepjeva Viktora Vide).
  • Vida, Viktor, Otrovane lokve i preobražaji: Otrovane lokve; U baroknoj niši; Preobraiaji J.R. Jimenez-a; Unamunov nadgrobni natpis; In vino veritas; Asfaltna nedjelja i sabranost u veži. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 2-3, pp 181-186. (Pjesme i pjesnička proza).
  • Vida, Viktor, Viktor Vida: Postumae. - Elegía; La segunde muerte. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 4, pp 318-319. (Pjesme na španjolskom).

· Vida, Viktor, Elegía (poema) La segunda muerte (poema), 1961, 3-4, pp 130-1.

· Vida, Viktor, Sabrane pjesme (Collected Poems). Edited by Vinko Nikolic, Introduction by Ivo Lendic, Knjiznica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1962.

  • Vida, Viktor, Fragmenti jedne intimne autobiografije, sa sonetom na kraju pod naslovom "Pokoj vječni čovjeku bez autobiografije". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp 425-429. (Portret V. Vide od Bare Remec iz 1951. godine).

Vida, Viktor, Elegía (poema) La segunda muerte (poema), Volumen 3-4, año 1961, página 130-1.

VIDA, Viktor: SVEMIR OSOBE. Pjesme. BA, 1951. Stranice ni izdavač nisu označeni. II.: Bara Remec.

VIDA, Viktor: SUŽANJ VREMENA. Pjesme. BA, 1956. Str.: NO. Izd. VN.

VIDA, Viktor: SABRANE PJESME. BA, 1962. Str. 298. Izd.: KHR. Pred.: Ivo Lendić.

Vida, Viktor. Svemir Osobe. Pjesme. Buenos Aires: By the author, 1951.

A book of poetry by an outstanding Croatian poet in exile.

Vida, Viktor. Sužanj Vremena. Pjesme. Buenos Aires: By the author, 1956.

Vida, Viktor. Sabrane Pjesme. Buenos Aires: "Hrvatska Revija," 1962; pp. 298, illustrated.

This book of collected poems was published posthumously, after the author's tragic premature death.


Viktor Vida, quien cometiera suicidio en 1960 debido a la depresión del exilio, fue un poeta reconocido no sólo por la comunidad de exiliados (8) si no también por los críticos croatas en Yugoslavia, donde una selección de sus poesías llamada Charcos envenenados fuera publicada en 1971 por Mirko Bogsic (9). (duplancic)

(8) Véase por ejemplo: "Zadnji zbogom Viktoru Vidi" (Ultimo adiós a Viktor Vida), homenaje luego de su muerte por Vinko Nikolic, Branko Kadic, Edo Bulat, Srecko Karaman, Tonko Gazzari, Ruda Jurcec, Ilija Perusina, en Hrvatska Revija, año XI, 1961, vol. -2, pp. 132-135; "U Pohodima mrtvome pjesniku Viktoru Vidi", en Hrvatska Revija, año XI, 1961, vol. 4, pp. 478-480 y "Na veceri recitacija predana javnosti Knjiga Viktora Vide", en Hrvatska Revija 1963, vol. 1, pp. 125-127.(duplancic)


Uhrin Kazimir

Prof. KAZIMIR UHRIN

dipl. inž. šum.

Kazimir Uhrin rodio se 1914. godine u Novoj Gradiški a umro 1990. godine u Santiago del Estero u Argentini. Iz oskudnih podataka saznajemo da je šumarstvo završio na Poljoprivrednom fakultetu beogradskog Univerziteta u Zemunu. Počeo je sa službovanjem u Ravnateljstvu banovinskih šuma u Mostaru, odakle je krajem 1940. premješten u Šumsku upravu Busovača. Krajem 1942. godine zahvalio se na službi te 1949. godine došao u Argentinu i zaposlio se u privatnom poduzeću.

Fakultet Ingenieria Forestal del Universidad Cordoba 1961. godine bira ga za profesora Dasometrije i Transportes Forestales, a 1968. godine imenovan je glavnim direktorom IFIA tj. Instituto Forestal de Industrializacion y Administration.

Tutavac Bilić Pero

TUTAVAC, Pero (Opuzen 1913.-Buenos Aires 1985.)

Bio je filolog. Autor je brojnih članaka poput: "Sedam pečata hrvatske pozornice", "Hrvatski jezik nad ponorom-srbijaština po hrvatskom tisku", "Pravopis hrvatskog jezika" itd. Osnovao je i uređivao časopis "Svitlenik" (na ikavici), kao i "Napredak" u Mendozi. Preveo je argentinsku epsku pjesmu "Martin Fierro" na hrvatski jezik (ikavicu).

Napridak. "A Croatian Independent Journal." Buenos Aires, Argentina. Founded in 1957 by an idealist, Pero Tutavac, it was originally a monthly, devoted to the pure form of the Croatian language ("Ikavica"). It has survived to this day in spite of great difficulties.

[Jure Prpić – The Croatian Publications Abroad after 1939, A bibliography, 1969]


Perinic, Ljeposlav, Pero Tutavac Bilic - In memoriam, Volumen 99, año 1985, página 332.

PERO TUTAVAC BILIĆ

In memoriam

El 9 de octubre de 1985 falleció en Buenos Aires Pero Tutavac Bilić nacido el 9 de julio de 1913 en Dančanje, Croacia. Con su inesperada muerte la diáspora croata pierde a un gran idealista y luchador, un infatigable y abnegado promotor cultural.

Ya en Croacia se dedicaba al periodismo y en la Argentina, adonde llegó después de la Segunda Guerra Mundial, se dedica casi exclusivamente a investigaciones lingüísticas.

Escribió artículos y estudios en los diarios croatas y argentinos. También fue colaborador de nuestra revista Studia Croatica.

Editó periódicos y revistas en idioma croata: Napridak (El Adelanto, Mendoza 1954) y Svitlenik (El Faro Buenos Aires 1968) y entre otras cosas publicó el trabajo titulado: Hrvatski jezik nad ponorom (El idioma croata ante el abismo, Buenos Aires 1963) y poco después: Pravopis hrvatskog jezika (Ortografía croata, Buenos Aires 1971) y el libro Sedam pečata hrvatske povistnice (Siete sellos de la historia croata, Buenos Aires, 1984).

En el año 1976 Pero Tutavac Bilić publicó la primera traducción al idioma croata del poema cumbre da la poesía gauchesca Martín Fierro de José Hernández. Con esta traducción Tutavac Bilić demostró ser un excelente traductor y conocedor de la poesía popular épica croata, en especial de decasílabo lo que confirió el ritmo adecuado, la belleza y armonía interior del original a la traducción.

Por iniciativa de Pero Tutavac Bilić fue constituida en 1981 La Asociación de los traductores de Martín Fierro, de la cual fue secretario.

Laprimera traducción de Martín Fierro al idioma croata realizada por Tutavac fue presentada el 20 de julio de 1977 nor Tosé Isaacson, destacado poeta y presidente del Centro Argentina del PEN Club. Su alocución terminó eI señor Isaacson con estas palabras:

"Felicitamos a Pero Tutavac por la ardua tarea que ha emprendido como `'homenaje a la Obra Mayor de la Literatura Argentina' y en nombre de los escritores argentinos le expreso mi agradecimiento porque nuestro Poema Máximo pueda ser leído en- lengua croata..."

"Croatas amigos: Muchas gracias por esta nueva versión de Martin Fierro. Desde hoy. nuestro gaucho recio y viril cabalga sobre la ancha y acogedora pampa de la Lengua Croata."

LIP.


JOSÉ HERNÁNDEZ: Martin Fierro, traducción en el idioma croata, por Pero Tutavac, Buenos Aires, 1976, talleres gráficos "Vilko". Edición técnica preparada por la arq. Carmen Rojnica y Teresa Elizalde.

A las 22 traducciones existentes en la actualidad de la obra máxima de la poesía argentina gauchesca, el Martín Fierro de José Hernández, debemos agregar ahora, con sumo placer, la efectuada por Pero Tutavac al idioma croata. Esta nueva versión, editada en marzo del año pasado, comprende tan solo la primera parte del poema, o sea la titulada "El Gaucho Martín Fierro", quedando excluida la segunda parte: "La vuelta de Martín Fierro".

En el excelente prólogo de esta traducción, escrito por Duško Kalebić, se brinda a los lectores de habla croata una visión, que no por reducida deja de ser completa, de lo que significa la poesía gauchesca y el Martín Fierro en especial dentro de la literatura mundial, confrontándolo con la poesía popular croata. La ilustración de Teresa Elizalde conjuga el espíritu telúrico de la obra con la representación gráfica de sus personajes.

Traducir a otro idioma una obra como el Martín Fierro de José Hernández no es tarea fácil. Y no lo es porque precisamente ella se caracteriza por la eficacia expresiva de un estilo que refleja la honda adecuación del autor a las modalidades de pensamiento y vida de su protagonista gaucho. Hay en J. Hernández conciencia del valor lingüístico que se advierte en la gran seguridad con que intenta reflejar, fiel y verazmente, el habla coloquial de los personajes matizada con una filosofía popular llena de gracia, de dinamismo, de emoción telúrica y de orgullo humano. La lengua gauchesca utilizada por Hernández no es sino una variante del español arcáico de los conquistadores mezclado con voces indígenas, propalado en el medio campesino por tradición oral y del que sólo quedan actualmente ciertas voces y modismos pintorescos. Por eso, desde este punto de vista, se puede decir que el Martín Fierro es casi irretraducible.

En razón de ello el trabajo del traductor es arduo pesado. Por sí solo debe crear una obra de arte, para estar a la altura dal original, donde volcar el significado, los valores y los rasgos denunciadores del poema que nació bajo la advocación de la libertad y la rebeldía y que se ha encaramado en las torres de la cultura no solo por la magia de la palabra sino por la trascendencia del mensaje irradiado. Y esto es lo que ha hecho Pero Tutavac. A pesar de las limitaciones derivadas del texto original mismo la traducción responde y resume la temática del Martín Fierro.

El trabajo llevado a cabo por Tutavac tiene por finalidad acercar al lector croata lo que José Hernández acercó, hace ya más de un siglo, a sus compatriotas. Para ello recurre a la estrofa compuesta de 4 versos de arte mayor: el decasílabo, utilizado por Ios poetas e:rnittas ell las poesías populares y épicas. Esta métrica, en lugar ele chocar con la de José Hernandez, heredada del romance octosilabo, aborigen y privativo de la lengua castellana, acerca al Martín Fierro a la sabiduría popular croata. El idioma empleado, quizá por los mismos motivos que la métrica, no es el lenguaje culto de la literatura croata, sino el que se usó por primera vez en las creaciones populares croatas, el idioma que tal vez hablaba el hombre común y el campesino croata cuando J. Hernández escribía su obra máxima: "la ikavica". Si alguna crítica se podría hacer a esta hermosísima traducción tal vez sería la de por qué el traductor eludió el idioma erudito y culto de la literatura croata. Sin embargo es probable que Ia musicalidad y el ritmo que le da la "ikavica" no se hubiera logrado de otro modo; de otro modo no se hubiera conservado el sentido idiomático del poema.

De esta manera la traducción de Tutavac responde perfectamente a lo que el propio autor de Martín Fierro, en su prólogo a la segunda parte del mismo, señalaba: "Un libro destinado a servir de provechoso recreo, después de fatigosas tareas... debe ajustarse estrictamente a los usos y costumbres (la esos lectores, rendir sus ideas e interpretar sus sentimientos en su mismo lenguaje, en sus frases mas usuales ... a fin de que el libro se identifique con ellos de una manera tan estrecha e íntima que su lectura no sea sino una continuación natural de su existencia". Y por otro lado esto es lo que debe ser una traducción de una obra a su versión original; ambos deben identificarse perfectamente.

El lector quo domina ambos idiomas, el de Hernández y el de Tutavac, que ha leido el poema en su lengua original, que ha captado el mensaje de su protagonista, para quien vivir era un acto significativo y trascendente de fe individualista: la defensa de su decoro, de su dignidad, de su libertad, no puede menos que reconocer con emoción que es eso exactamente lo que también le trasmite la versión croata. Y esto es, quizá, lo mejor que pueda decirse de la misma.

Blažena Bezina, abogada

64-65

Pp 93-94

EL PRIMER LIBRO DE LA ACADEMIA DE LENGUA CROATA, Buenos Aires, comentado por LU 20 Radio Chubut de la ciudad de Trelew, Argentina.

"Acabamos de recibir un libro interesante, recién editado en idioma croata y escrito por el señor Pero Tutavac Bilić.

El señor Tutavac Bilić es un meritorio intelectual que reside en Buenos Aires, cuya actividad literaria data desde hace más de 40 años.

Entré otras actividades, la Colectividad Croata en la Argentina le debe la traducción de 'Martín Fierro' al idioma croata y el ser fundador de la Asociación de Traductores de dicha obra gauchesca. El nuevo libro lleva por título 'Siete ensayos sobre la Historia Croata'. La obra impresa en 190 páginas es muy novedosa, pues niega una serie de afirmaciones que se han hecho, por así decirlo, clásicas. Coincide en algunos aspectos con lo expuesto por un disertante del Ateneo Argentino de la Cultura Croata con sede en Trelew, en cuanto a la poca consistencia de algunas afirmaciones del historiador bizantino Constantino Poriirogéneta. También afirma que las raíces del Pueblo Croata hay que buscarlas en los antiguos ilirios, que desde hace varios milenios habitaron las tierras entre el Mar Adriático y el Danubio, o sea las tierras históricas y tnicamente croatas.

En este su último libro, Pero Tutavac Bilić se refiere a los principales temas del pasado de Croacia, inclusive sobre los navegantes, los enclaves croatas en Italia, Austria y otros paises, al igual que sobre la glagólica: la arcaica escritura usada por los croatas a principios de nuestra Era."

Pero Tutavac-Bilić – Septuagenario

También un merecido septuagenario. Prescindimos de su actividad cultural periodística en la patria natal Croacia, deseamos destacar su fructífera labor en la Argentina. Además de varios artículos en periódicos croatas y argentinos, su obra capital es la traducción del insuperable poema argentino "Martin Fierro". El eco de esta traducción en la prensa argentina es muy profuso. La televisión argentina dedicó a Tutavac y a su traducción bastante espacio en sus emisiones culturales. Gracias a su dinamismo y su promoción del conocimiento de "Martin Fierro", Tutavac fue elegido secretario de la sociedad de traductores de este poema-cumbre de la poesia semifolclórica argentina. Recientemente esta sociedad ha redactado definitivamente los "Estatutos" de la sociedad y Tutavac fue reelecto su secretario, gozando de confianza de los socios, dándole de esta manera el reconocimiento por su perseverancia e incansable actividad en el conocimiento recíproco de las culturas de los traductores de varias nacionalidades y la cultura argentina mediante el conocimiento del alma de este pueblo tan profundamente identificada y expresada por Hernández en su obra "Martin Fierro". En mayo ppdo. pronunció una conferencia sobre este tema en la Universidad Católica, Santiago de Chile. Entre los presentes hubo muchos intelectuales y escritores de origen croata: Seryfas, Levancang, Yvelić etc. por ejemplo. Tutavac pública también una revista en croata, luchando por la pureza de! idioma croata, invocando la introducción en la literatura del dialecto más hablado por la población croata en lugar del actual, considerándolo como medio de expresión de una minoría bajo la influencia política y extranjerizante. "S.C." felicita a este activista en su septuagesimo cumpleaños.

Sc vol 88-89, p. 58



Turica Ante

TURICA, Ing. Ante (1919)

Rodio se je 7. prosinca 1919. u Tijesnom, kraj Šibenika. S osam godina obitelj prelazi u Šibenik pa u njemu završava pučku i srednju školu, a sveučilište (poljoprivredni fakultet) u Zagrebu, Firenzi i Bologni. Već kao gimnazijalac sudjeluje u osnivanju oslobodilačkog pokreta "Ustaša" na gimnaziji, pružajući otpor jugoslavenstvu Ljotićevaca i komunista.

Za vrijeme NDH sudjeluje u radu Kluba, odnosno logora, Poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu i 1943. ulazi u redove hrvatske vojske, sudjelujući kao prvi in razoružanju talijanskih fašista u Karlovcu. Godine 1945. povlači se u Austriju i odatle u Italiju, gdje nastavlja svoj studij. Godine 1948. dolazi u Argentinu, gdje skoro odmah ulazi u Glavno Ravnateljstvo za Istraživanje u Ministarstvu poljodjelstva, najprije u Delta del Paraná, a zatim u Castelaru u Provinciji Buenos Aires. Radeći na znanstvenom istraživanju štetodina, napisao je i objavio 20 znanstvenih rasprava i 45 članaka u znanstvenim revijama o zaštiti bilja. Posebno se je istakao u korištenju atomske energije u suzbijanju "voćne muhe". U tome je usko surađivao s Međunarodnim Institutom Atomske Energije, sudjelujući na dva kongresa o toj temi u Beču kao član argentinske delegacije. Kroz 20 godina vodio je nacionalni skup specijalista o toj temi, predsjedajući njihovim sastancima svake dvije godine.

Surađivao je člancima u kulturnopolitičkim časopisima i novinama u emigraciji ("Danica", "Hrvatski Narod", "Hrvat" itd.). Bio je predsjednik Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Kluba u Buenos Airesu, predsjednik Hrvatskog Doma d.d.. i dopredsjednik Hrvatskog Domobrana. Bio je izabran u četiri posljednja Sabora Hrvatskog Narodnog Vijeća.

TURICA, Ante (Tijesno kraj Šibenika 1917.)

Inženjer agronomije, živi u Buenos Airesu. Piše stručne članke za argentinske časopise i novine, a surađivao je i s časopisima "Hrvatska revija" i "Studia Croatica".

Turica, Ante, . - Pismo uredniku od 15. 10. 1959. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, Sv. 4., str. 500. (Osvrt na članak E. Kvaternika i druge).

Turica, Ante, Junačka Imotska krajina u jednoj zabranjenoj knjizi. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, Sv. 2-3., str. 312-5.

Turica, Ante, Hrvatski slikar Dučmelić identificiran s Borgesom. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, Sv. 3., str. 503.

Turica, Ante, Tito nije Hrvat, prema stranoj agenciji. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1979, Sv. 2., str. 354-355.

Turica, Ante, Bach i Komunistička Partija. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1981, Sv. 3., str. 583.

Turica, Ante, Slovenski publicista o Staljinovoj ponudi dru. Anti Paveliću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1981, Sv. 4., str. 803.

Turica, Ante, O knjizi svjedočanstava dra. Vjekoslava Vrančića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, Sv. 4., str. 705-7.

  • Turica, Ante, III Convención del Congreso Mundial Croata, Volumen 133, año 1997, página 3.
  • Turica, Ante, Derecho a la soberania estatal, Volumen 135, año 1997, página 244.
  • Turica, Ante, La masacre de Bleiburg, Volumen 137, año 1998, página 172.

  • Sinovčić, Marko, M. V. Fernández, Marcel Bakarčić i Ante Turica: Manual de enfermedades y plagas de los frutales y forestales en el Delta del Paraná, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (9).




Tevsić Adriana

TEVSIC, Adriana (Buenos Aires 1944.)

Novinarka. radio i TV voditeljica, porijeklom iz Blata na Korčuli i iz Rijeke dubrovačke, a živi u Buenos Airesu. Surađuje s časopisima "CREAR" i "Ambito Diplomático", a često u svojim emisijama obrađuje teme o Hrvatskoj.

Terzić Ivan

TERZIĆ, Ivan, stožernik (Cernik, 14. VII. 1899. - Buenos Aires, 11. II. 1952.).

TERZIĆ, Ivan, stožernik (Cernik, 14. VII. 1899. - Buenos Aires, 11. II. 1952.). Za vrijeme NDH u Bosni je predstavnik Ureda za kolonizaciju. Krajem 1941. Poglavnik ga postavlja za stožernika Ustaškog stožera Posavje u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod). Obnašao je dužnost upravnoga zapovjednika Zapovjedništva blagajne GUS-a, od 28. XI. 1942. Na mjesto ravnatelja Nakladnoga zavoda imenovan je 4. XII. 1943. Neko je vrijeme pročelnik Odjela za javnu sigurnost GRAVSIGUR-a. Nakon sloma NDH povlači se u izbjeglištvo.

M. R. Mato Rupić, arhivist, Hrvatski državni arhiv, Zagreb

Umro je 23. veljaće 1952. u Coronel Brandsen-u, mjestu nedaleko Buenos Airesa.

Sudjelovao je u ratu za vrijeme NDH i 1945. napustio domovinu. Našao se je s drugima u zarobljenićkim logorima u Italiji pa tako i s Vinkom Nikolićem u Grottaglie (Taranto), koji je u svoj dnevnik bilježio Terzićeva sjećanja iz doba rata. Prije bijega iz engleskog logora predao je Nikoliću pet svojih pjesama na ćuvanje. Njegov pseudonim je bio Ivan Boran. Polumjesečnik "Hrvatska" u Buenos Airesu objavljivala mu je pjesme pod naslovom "Trideseti travnja" i "Misao na domovinu" godine 1949.

Terzić, Ivan, S onu stranu groba – Iz književne ostavštine Ivana Terzića. Pjesme: Sjećanje na Dubrovnik; U bolnici; O Svetom Nikoli; Na Staru godinu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, Sv. 2., str. 133-134. (Pjesmama predhodi nekrolog urednika HR, prof. Vinka Nikolića).


miércoles 25 de marzo de 2009

Tanodi Branka

Doctora profesora Branka Tanodi de Chiapero: (1943 ):

Hija del profesor Zlatko Tanodi, nació en Croacia mientras se desarrollaba la Segunda Guerra Mundial. Como muchos niños croatas, conoció a su padre en Argentina, ya que él había emigrado cuando ella era muy pequeña y aquí pudieron reencontrarse.

Sus estudios son amplios. Su primer titulo fue de maestra normal nacional. En 1971 se recibe de licenciada en Historia en la Universidad Nacional de Córdoba. Su tesis “Catálogo de Protocolos Notariales 1574-1587” recibió una calificación de diez puntos.

En 1985, y continuando con el legado de su padre, obtiene el título de Técnico en Archivos Históricos en la U.N.C. En 1986 accede por concurso de títulos, antecedentes y oposición a la cátedra de Paleografía y Diplomática de la Escuela de Historia. Esta materia es considerada interdisciplinaria por lo que es cursada por alumnos de la carrera de historia y de la Escuela de Archivología, como también alumnos vocacionales de otras carreras y universidades.

Como docente universitaria ha dictado clases desde 1975 en la Escuela de Archiveros, en materias como Teorías Archivísticas y Paleografía y Diplomática. También dio clases en los años ’60 y ’70 en colegios primarios y secundarios.

Sus publicaciones en distintos medios gráficos abarcan temas archivísticos, diplomáticos y paleográficos, como también la problemática croata. Muchos de sus artículos se ubican temporalmente en la Córdoba colonial y en la América precolombina. Sobre estos temas también dictó conferencias no sólo en Argentina, sino también en Italia, Costa Rica, Perú y Brasil.

Para 1994 logra el doctorado en Historia, presentando su tesis “La Grafística en Córdoba durante la pervivencia de la escritura procesal 1573-1650”.

Participó en numerosos encuentros académicos y en la organización de instituciones dedicadas a la archivística y a la historia. Por su labor obtuvo el Premio Universidad Nacional de Córdoba en 1993. También se destaca por la dirección de investigaciones, pasantías rentadas y tesis de estudiantes universitarios y grupos de investigación.

_________________________________________________________________

Historia de la inmigración croata en Córdoba

Cristian Sprljan, Córdoba, febrero de 2002 - csprljan@yahoo.com


Tanodi Zlatko

TANODI, Zlatko, povjesničar i arhivist (Varaždin, 1. IX. 1914.). Gimnaziju je završio u Varaždinu, a studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1937., gdje je s temom o Zlatnoj buli iz 1242. stekao 1944. doktorat. Studirao je pravo u Grazu, arhivistiku u Vatikanu, te knjižničarstvo u Rimu. Radio u Hrvatskom državnom arhivu (1940.-45.), a 1944. dolazi kao docent za pomoćne povijesne znanosti i hrvatsku povijest na Filozofski fakultet u Zagrebu. God. 1945. odlazi u izbjeglištvo u Austriju i Italiju, potom u Argentinu, gdje je postao utemeljitelj argentinske, ali i južnoameričke (španjolskoga govornoga područja) arhivistike te njezin promicatelj i stožerna osoba do odlaska u mirovinu 1984. Za vrijeme NDH, zajedno sa svojim varaždinskim mentorom A Wisertom objelodanjuje zbirku srednjovjekovnih isprava Poviesni spomenici slobodnog kraljevskog grada Varaždina (1942., a II. svezak sam 1944.). Povijesne studije i rasprave objelodanjuje u Nastavnom vjesniku (1942.43.); Časopisu za hrvatsku poviest (1943.); Kulturno-poviestnom zborniku Zagrebačke nadbiskupije o 850. godišnjici osnutka (1944.). S povijesnim prilozima suraduje u sljedećim časopisima i novinama: Hrvatsko jedinstvo (1943.), Hrvatska smotra (1943.), Ustaša (1943.-45.), Ustaškinja (1944.-45.), Nova Hrvatska (1944.) te Alles fur Kroatien (1945.). - mr. Mladen Švab, urednik u LZ »M. Krleža«, Zagreb

TANODI, Prof. Dr. Zlatko (1914)

Rodio se je 1. rujna 1914. u Humu kraj Varaždina od oca Tomislava i majke Ivane Rožić. Osnovnu i srednju školu polazio je u Varaždinu, a sveučilišne nauke, posebice povijest i paleografiju od 1933. do 1937. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1938. počeo je raditi u arhivu grada Varaždina da 1940. prijeđe u Hrvatski državni arhiv, gdje vodi odjeljenje srednjovjekovnih povijesnih dokumenata.

Za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske kao domobranski časnik djeluje u svojoj struci u komisiji za podjelu arhivalija između zanimanih strana pa se kao hrvatski časnik 1945. povlači iz domovine, biva zarobljen te izručen partizanima, proživljava strahote "marševa smrti" od Bleiburga do rumunjske granice. Pokraj 1945. uspijeva mu prijeći u Austriju pa kroz godinu i pol dana studira i radi u Grazu i Salzburgu u arhivima. U veljači 1947. odlazi u Rim, gdje po želji o. fra Karla Balića katalogizira upravo kupljenu knjižnicu Luigi Salvinija. Godine 1947-1948. studira arhivarstvo u Tajnom arhivu Vatikana i bibliotekarstvo u Apostolskoj knjižnici Vatikana.

U kolovozu 1948. iskrcao se je u luci Buenos Airesa, gdje počinje raditi kao tekstilni radnik, a zatim kao činovnik građevnog poduzeća u Patagoniji. Zahvaljujući sretnom slučaju mogao je objaviti svoj rad o raspodjeli urođenika, a kada je 1953. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Córdobi za studij povijesti uvedena paleografija i diplomatika, uključio se je u to Sveučilište kao jedini kandidat za tu katedru. Godine 1959. osnovao je Arhivarsku školu u sklopu Sveučilišta u Córdobi. Njegovom zaslugom osnovala je Organizacija Američkih Država (OEA) 1972. godine "Centro Inter-americano de Desarrollo de Archivos" sa sjedištem u Córdobi. U znak priznanja za rad na svjetskom nivou ista je ustanova 1987. izdala Spomenicu ("Festschrift") pod naslovom "De Archivos y Archivistas - Homenaje a Aurelio Tanodi".

Profesor Zlatko (Aurelio) Tanodi: (1914).

Hijo de un ferroviario, nació en el pueblo de Hum, cercano a la ciudad de Varaždin. Su madre era hija de un Escribano público y su padre, aunque hijo de campesinos era un “campesino noble”. Este título fue otorgado por nobles húngaros que durante el siglo XII sufrían los continuos ataques de los turcos, lo cual provocó la huída de ellos hacia Croacia donde fueron recibidos por los campesinos de la región de Varaždin. Cuando Hungría volvió a ser un lugar seguro, retornaron, no sin antes premiar a sus anfitriones con un título de nobleza.

Para completar sus estudios secundarios, el Prof. Tanodi, se traslada a la capital, Zagreb, donde también cursó sus estudios universitarios. Aquí se recibió de Doctor en Historia, aunque en Croacia se denominaba “Doctor Philosophiae (Filosofía) , especialidad en Historia”.

Discípulo del Profesor Dr. Miho Barada, desarrolló su tesis doctoral en torno a la ciudad de Zagreb. Ésta había obtenido el título de “Regia Ciudad” cuando alojó y salvó al por entonces rey de Hungría y Croacia, Bela IV en el año de 1242. Este título constaba en un diploma que para muchos tenía errores que un documento real no debe tener. El Dr. Barada lo proclama como falso. Por lo tanto Zagreb no había sido elevada a “Regia Ciudad”.

El profesor Tanodi no estaba de acuerdo con esta afirmación y fundamentó su posición en que los ciudadanos de aquel entonces vivían en una ciudad pequeña y gran parte de ellos eran analfabetos. Además, era muy difícil y caro poder realizar un pergamino de tal tamaño, como también preparar y redactar correctamente su texto. Para el Prof. Tanodi el diploma era imposible de falsificar, ya que, para él, este documento debió haber sido elaborado en una cancillería y por lo tanto el diploma era verdadero.

De esta manera, comenzó a trabajar para refutar a su maestro.

Durante dos años no solo revisó los archivos de Zagreb, sino que se trasladó hasta Budapest, capital de Hungría. Aquí tuvo que aprender el húngaro para poder comunicarse y leer los documentos. Al fin, luego de un tiempo de estudio y de haber comprobado que el sello, también llamado “Bula de oro” (Zlatna Bula), que rubricaba el documento, era original, redacta un manuscrito en el cual dictamina que el documento es verdadero.

Así fue como el alumno de 22 años de edad le presentó todo su trabajo a quien era su maestro; temía, sin embargo, que a Barada de 60 años, le disgustaría el hecho que se desaprobara su opinión y, en consecuencia, el viejo maestro no reconocería la exposición del trabajo.

Barada estudió cuidadosamente el escrito y finalmente le manifestó a Tanodi: “Mire joven, yo apruebo esto y se lo tomo como tesis doctoral”. Este caso fue inédito, ya que un alumno logra el título de “Doctor en Filosofía, especialidad en Historia” refutando a su maestro y con su consentimiento.

Como a muchos de su generación, la guerra lo tomó en lo mejor de su juventud. Fue movilizado, pero luego trasladado al Archivo Histórico de Zagreb, allí cataloga y traduce documentos medievales en latín.

Al finalizar la guerra tuvo que emigrar como miles de sus compatriotas, dejando no sólo su patria, sino también a su mujer y a su hija. Primero llegó a la zona inglesa de Graz, Austria. Allí se inscribió en la Universidad de Graz donde prosiguió con sus estudios. Pero los partisanos comenzaron a recorrer el lugar buscando a croatas para devolverlos a Yugoslavia[1][2].

Cruzando las montañas logró llegar a un convento del lado italiano. Luego se trasladó a otro convento en Roma donde trabajó como bibliotecario de la Universidad Pontificia Antoniana hasta 1948.

Como en Italia los croatas tampoco estaban a salvo, el Prof. Tanodi decide emigrar hacia nuevos horizontes. Gracias a la Cruz Roja pudo llegar a la Argentina, que por ese entonces, buscaba a europeos instruidos que se encontraban desplazados por toda Europa.

Arriba a Buenos Aires en 1948 y de allí se traslada a Comodoro Rivadavia donde vivió hasta 1953. En este año publica un artículo con la interpretación paleográfica de un documento de 1582, que trataba sobre la repartición de tierras a los indios por Juan de Garay y luego lo entrega a los fundadores de Buenos Aires. Merced a este trabajo es invitado, para radicarse en Córdoba, por el Dr. Carlos Luque Colombres, quien era por entonces Decano de la Facultad de Filosofía y Humanidades de la Universidad Nacional de Córdoba. El Dr. Luque Colombres había introducido en la carrera de Historia la asignatura de Paleografía y Diplomática, y por esto lo invitaba al Prof. Tanodi a que concurse dicha cátedra .

Ya en nuestra ciudad arriba su familia de Croacia, puesto que solo él había emigrado en un primer momento y cuando contó con la posibilidad, pudo traer a su mujer y su hija a la Argentina. Aquí desarrolló toda su fructífera carrera. Desde 1953 hasta 1980 fue el primer profesor en la Argentina que dictó la cátedra de Paleografía y Diplomática. Luego, desde 1980 y hasta su jubilación en 1988 fue profesor emérito de la Universidad.

Su pasión por los archivos lo llevó a crear la primera Escuela de Archiveros en la Argentina en la cual ejerció durante 27 años (1959-1986) el cargo de Director. Ocuoó también el cargo de Director del Centro Interamericano de Desarrollos de Archivos (1972-1988), auspiciado por la Organización de Estados Americanos (O.E.A).

Sería imposible enumerar la gran cantidad de trabajos sobre archivística publicados. Figuran también entre sus publicaciones artículos sobre otra de sus pasiones: la Virgen de Medjugorje.

Reconocido y apreciado por toda Córdoba, es un notable embajador de la cultura croata. Cuando sus actividades académicas se lo permitían, siempre colaboró con el Hogar Croata y, ya jubilado, no falta a ninguna de sus actividades. El Prof. Tanodi, quien hizo de la humildad su bandera, no desdeñó esfuerzos para conservar, reparar e interpretar los documentos históricos de Córdoba, Argentina y Latinoamérica que anteriormente muchos nativos no habían sabido apreciar. Todo este trabajo fue agradecido con varios premios y reconocimientos, siendo los más importante los el que le otorgó la Universidad de Colonia, Alemania, en 1984 bajo el título de “Doctor Philosophiae Honoris Causa”, y la condecoración “Pleter” en 1998, recibida de manos del Presidente croata Franjo Tuđman.

______________________________________________________________________________

Historia de la inmigración croata en Córdoba

Cristian Sprljan, Córdoba, febrero de 2002 - csprljan@yahoo.com

El Dr. A. Tanodi, primer croata académico argentino

Discurso del Prof. Carlos S. A. Segreti

El día 10 de octubre de 1970, en una sesión solemne de la Academia Nacional de la Historia (Argentina) fue incorporado como nuevo Académico Correspondiente en Córdoba, el ex profesor croata de historia, Dr. Zlatko (Aurelio) Tanodi. El Dr. Tanodi, por razones de la ocupación de su patria Croacia por las tropas serbias y comunistas yugoeslavas, llegó a la República Argentina en 1948, donde empezó como un obrero manual en los suburbios de la Capital Argentina. Talentoso, con una voluntad férrea y decisión inquebrantable, superó todos los inconvenientes, lo que le fue reconocido y coronado con el máximo galardón a que puede aspirar un especialista en el campo de su interés científico.

En el grabado, publicado en La Prensa, el presidente de la Academia, el doctor Ricardo Caillet-Bois entrega al nuevo Académico el Diploma y la Medalla correspondientes. Luego pronunció su discurso de recepción el Académico Carlos S. A. Segreti y que más abajo reproducimos íntegramente. A continuación el Dr. Tanodi leyó su Conferencia de incorporación que versó sobre: Paleografía, archivística y los estudios históricos en la Argentina.

En una atmósfera de cordialidad, felicitaciones y aplausos, el presidente Caillet-Bois concluyó la sesión. Nuestra revista se adhiere a los que felicitaron y saben apreciar el trabajo científico del Dr. Tanodi.

El discurso del Dr. Segreti:

"Señor Presidente de la Academia Nacional de la Historia; Señores académicos;

Señoras y señores:

"Explicar el ayer y hacer inteligible el presente constituye la suprema finalidad de la Historia. Nunca como hoy -y creo no equivocarme en la aseveración- se experimenta tanta apetencia por los libros de Historia. Este requerimiento resulta grato, sumamente plausible, para quienes por vocación se dedican al metier de historiar; pero debo confesar que, por lo menos para quien habla, también importa un peligro porque ese requerimiento -que algunas veces se me ocurre que asume las características de apetencia voraz indiscriminada- rebasa la capacidad de producción de los historiadores. El lugar de la obra de estos es ocupado, entonces, por una literatura seudo histórica que resulta necesariamente perjudicial por el sentido, valor y alcances con que se escribe. La Historia, como toda ciencia, como saber sistematizado que es, requiere estudio, reflexión serena y exposición coherente. Ya no es posible "imaginar" la Historia y, mucho menos, transmitir la imagen desfigurada en un relato cargado de pura adjetivación y en la mayoría de los casos con una absurda adjetivación peyorativa. Primero, porque la Historia es producto del esfuerzo intelectual -tan reposado como árido muchas veces- y, segundo, porque como todo saber científico es sustantivo. Por lo demás, todos sabemos que otro es el papel de la imaginación en la ciencia. De allí que siga siendo acertadísima -en nuestro conocimiento- aquella afirmación de un célebre manual de Introducción a los Estudios Históricos: "Pas de documents, pas d'Histoire"; cierto es, también, que no toda la Historia está en el documento, pero no cabe duda de que sin éste aquélla no es posible.

El documento es, bien lo sabemos, la materia prima de la elaboración histórica. Este imprescindible elemento siempre ofreció al historiador aspectos varios y problemas diversos; aspectos y problemas que, desde hace años, han adquirido total independencia y que son materia -constituyen el objeto- de distintas disciplinas aunque todas muy unidas entre sí como, a su vez, demás está decirlo, se encuentran relacionadas con la Historia. Disciplinas en las que la palabra del historiador no deja de ser escuchada con provecho, por obvias razones, de la misma manera que no puede rechazar éste las enseñanzas que ellas le ofrecen.

El historiador es, entonces, debe ser, un agradecido deudor del diplomatista, del paleógrafo, del archivero. Bien se sabe que, sin la colaboración de éstos, la investigación de aquél se demora o alcanza inferencias equivocadas o llega a una vía muerta cuando no se torna imposible desde el comienzo. Precisamente el doctor Aurelio Tanodi, nuestro recipiendario de hoy, es un destacadísimo especialista en esas disciplinas.

El doctor Aurelio Tanodi tiene una estricta formación histórica. Estudió la especialidad en la Facultad de Filosofía de la Universidad de Zagreb egresando como diplomado en Historia Universal y cuyo doctorado obtuvo en 1944. Rápidamente se encausa hacia el estudio de la Paleografía y de la Diplomática, disciplinas para cuyo dictado se le designa en la Facultad donde egresa. Paralelamente ha adquirido experiencia en materia archivística en el Archivo Nacional Croata, en Zagreb.

Completa su formación intelectual en la Universidad de Graz donde cursa Introducción al Derecho y Paleografía. Después, en el Archivo Secreto Vaticano, estudia Archivología así como Bibliotecología en la Biblioteca Apostólica Romana al mismo tiempo que se desempeña como bibliotecario en la Universidad Antonianum, de Roma, donde cataloga libros en lenguas eslavas y realiza investigaciones en Historia Medieval. Tal la culminación del periplo de su formación europea.

Con aquel bagaje intelectual y con aquella experiencia acumulada llega a la Argentina -país que quiere como al suyo de origen y del que es y se siente ciudadano- donde habrá de convertirse, diría natural y necesariamente, en el especialista que todos valoran y respetan. Porque el doctor Tanodi es, desde este año -y lo digo anticipando su ubicación en esta pálida semblanza cronológica que trazo de su vida intelectual- Doctor Honoris Causa en Paleografía y Archivología del Archivo del Estado, de Roma, merecida distinción que lo singulariza como uno de los cinco archiveros que hasta ahora existe en el mundo con ese grado.

Nuestro Académico Correspondiente inicia su etapa argentina como secretario del Instituto Superior de Estudios Patagónicos; cargo que desempeña en 1949 y 1953. En este último año -1953- inicia su carrera como indiscutido profesor en la Universidad Nacional de Córdoba. En efecto, la Facultad de Filosofía y Humanidades le designa profesor de Paleografía y Diplomática y, poco después, obtiene la cátedra de Edad Media. Quienes hayan tenido que enfrentarse con documentos de los siglos XIII, XIV, XV, XVI o primera mitad del XVII saben lo que cuesta descifrarlos. Más de una vez he sido mudo testigo, en algún examen de nuestra Facultad, de la naturalidad con que sus alumnos los leen de corrido. Además, para el doctor Tanodi, ya no es privilegio tener destacados discípulos. Y esta tarea no es fácil, sobre todo si pensamos en la recompensa material que posibilita la especialidad en esta ya complicada Argentina que todos vivimos hace bastante tiempo.

Pienso que la iniciativa más fecunda del doctor Tanodi es la Escuela de Archiveros de la Facultad de Filosofía y Humanidades de la Universidad Nacional de Córdoba. Desde 1959, año de la creación, es su colaborador más eficaz, su sostenedor más entusiasta y dinámico y, por cierto, su necesario director. Todo explica que la O.E.A. haya elegido a "su" Escuela como centro multinacional para capacitación profesional de archiveros americanos.

A esta altura parecería obvio -así se me ocurre- decir que el doctor Tanodi es requerido desde el extranjero para dictar cursos y conferencias en distintas universidades y centros de saber o que ha intervenido en congresos nacionales e internacionales. Hace muy poco tiempo ha regresado de Alemania Occidental y recientemente de Estados Unidos de Norteamérica donde, estoy seguro, ha dejado más saber y experiencia que los traídos. Quizá una prueba más que Tanodi es ya un argentino cabal...

A su iniciativa se deben las celebradas I, II y III Jornadas de Archiveros de Argentina; las dos primeras realizadas en Córdoba y las terceras en Buenos Aires.

Esta indiscutida competencia de nuestro recipiendario ha hecho que, por derecho propio, integre el Consejo Internacional de Archivos, con sede en París; y sea miembro de la redacción de la revista Archivum, que se edita en esa ciudad con los auspicios de la UNESCO; miembro del Comité de Archivos del Instituto Panamericano de Geografía e Historia; miembro de la Sociedad de Archivistas Americanos, con sede en Washington; miembro del Instituto Histórico Croata, de Roma; miembro honorario de la Asociación Venezolana de Archiveros y miembro de la Asociación Peruana de Archiveros.

Sólo en tropel y con memoria bastante flaca puedo citar algunas de las investigaciones concretadas en artículos, folletos y libros: Repartimiento de indios del año 1582; Notas diplomáticas sobre el repartimiento de indios del año 1582; Ediciones de documentos históricos; Reales cédulas y provisiones; Comienzos de la función notarial en Córdoba; Las transcripciones de las ruinas de Cayastá; Libro de mercedes de tierra de Córdoba, 1573 a 1600; El concepto de archivología; Reuniones archivísticas; Nomenclatura indígena de un manuscrito del año 1691; El archivo histórico de Córdoba: problemas y soluciones; Interpretación paleográfica de nombres indígenas; Organización archivística en los Estados Unidos;... y la producción sigue sin adocenarse.

Tres de sus obras, a mi entender, merecen especialísima mención. Quien quiera realizar hoy una investigación en los archivos cordobeses no podrá prescindir de su más que utilísima Guía de los archivos de Córdoba, Córdoba 1968. Quien desee iniciarse en el estudio de la archivología americana o avanzar en los problemas que ella presenta le será imposible pasar por alto a su Manual de archivología hispanoamericana: teoría y principios, Córdoba 1961.

No creo que nadie pueda negar que la historia económica goza en la actualidad de especial preferencia. La edición de corpus documentales se hizo siempre atendiendo a otros aspectos no menos esenciales para la comprensión del fenómeno histórico. En materia de edición de documentos que hacen exclusivamente a la historia económica, el doctor Tanodi acaba de probar al historiador -y lo ha hecho maravillosamente bien- que la misma puede hacerse de una manera compendiada o reducida sin que la investigación resulte perturbada; pero, al mismo tiempo, les ha demostrado a los administradores de las finanzas que ella puede hacerse en forma "económica", problema éste nada baladí en materia de ediciones documentales. Sólo los que están alejados -en razón de la distancia- de los grandes centros de documentación histórica pueden valorar debidamente el esfuerzo que acaba de coronar con todo éxito en la obra Documentos de la Real Hacienda de Puerto Rico, Volumen I, 1510-1519, editado por el Centro de Investigaciones de la Universidad de Puerto Rico e impreso impecablemente en Buenos Aires en 1971.

Es el doctor Tanodi un investigador de ley; son atributos suyos, pues, la callada concentración en el estudio; el trabajo metódico y paciente; pero además la condición de maestro. Características que combina con una profunda calidad humana, con un sincero don de señorío y con una férrea voluntad de servicio hacia todo aquél que se le acerque.

La prudencia señala que ha vencido mi tiempo para poder escuchar al nuevo Académico Correspondiente por Córdoba quien habrá de referirse a Paleografía, archivística y los estudios históricos en la Argentina. Debo concluir pues y lo haré diciéndole -y aquí se me ha de excusar la licencia que me tomo, pero el esfuerzo por el disimulo de una amistad también tiene su punto final-: amigo Tanodi -mi gran amigo Aurelio- experimento una gran satisfacción al darle la más afectuosa y cordial bienvenida en nombre de la Academia Nacional de la Historia.

Studia Croatica, Año 1972, Núm. 46-47

DE ARCHIVOS Y ARCHIVISTAS - HOMENAJE A AURELIO TANODI

Compendio publicado por el Departamento de Asuntos Culturales de la Organización de los Estados Americanos

Son pocos los croatas exiliados que tuvieron la oportunidad de continuar con su profesión y su labor específica en beneficio de la nueva patria y su satisfacción personal. Menos aún, los croatas que su empeño, logros científicos y capacidad organizadora, lograron el reconocimiento de su patria adoptiva y aún más allá de sus fronteras. Tal es el caso excepcional del doctor Aurelio Tanodi, profesor emérito de historia, paleografía y diplomática, archivología y bibliotecología en la Facultad de Filosofía de la Universidad Nacional de Córdoba.

A raíz de sus méritos en todos estos campos, como ciencias auxiliares del estudio de la historia, la Academia Nacional de la Historia (Argentina) en su sesión solenme del día 10 de octubre de 1970, incorporó al doctor Aurelio Tanodi como nuevo Académico Correspondiente en Córdoba. Luego de leer el doctor Tanodi su conferencia de incorporación que versó sobre: Paleografía, archivística y los estudios históricos en la Argentina, pronunció su discurso de recepción el Académico Carlos S.A. Segreti, en cuyo curso precisó: "El historiador es, entonces, debe ser, un agradecido deudor del diplomatista, del paleógrafo, del archivero", y luego aseveró: "Precisamente el doctor Aurelio Tanodi, nuestro recipiendario de hoy, es un destacadísimo especialista en esas disciplinas".

Además, el doctor Tanodi integra el Consejo Internacional de Archivos, con sede en París y es miembro de la redacción de la revista Archivumi que se édita en dicha ciudad con los auspicios de la UNESCO; también es miembro del Comité de Archivos del Instituto Panamericano de Geografía e Historia, miembro de la Sociedad de Archivistas Americanos con sede en Washington. Finalmente para mencionar tan sólo algunas otras instituciones internacionales, es miembro del Instituto Histórico Croata, de Roma; miembro honorario de la Asociación Venezolana de Archiveros y miembro de la Asociación Peruana de Archiveros.

Los logros científicos y realizaciones educativas del doctor Aurelio Tanodi los completa el Anuario Interamericano de Archivos, de Córdoba, correspondiente al bienio 1982, 83, en el cual se ha publicado un estudio titulado "Homenaje Bibliográfico", que a lo largo de 36 páginas agrupa datos bibliográficos de las obras del doctor Tanodi: libros, artículos, informes y escritos inéditos de carácter histórico, archivístico, paleográficos y de diplomática.

El Informativo mensual de Lima —Mundo Archivístico— dedicó su edición del 19 de setiembre de 1984 al doctor Aurelio Tanodi en ocasión de celebrarse el septuagésimo aniversario de su nacimiento. Este número del Mundo Archivístico contiene un documento signifiativo, escrito por el mismo Tanodi a pedido de su amigo, César Gutiérrez Muñoz, para dicha revista y ocasión: una nota autobiográfica! No se trata de un simple curriculum vitae. Es mucho más por breve que sea —apenas siete páginas que traen a la memoria el aforismo de Thomas Hobbes: "There is properly no history; only biography». La revista Studia Croatica se enorgullece de haberse adherido a tal significativo aniversario, reproduciendo casi totalmente esta nota autobiográfica en el N° 4 (99), 1985, pp. 343-347, de la cual, a pesar de la modestia que caracteriza a su autor, surgen sus trabajos y logros en Croacia, luego en la Argentina y también en toda la América Latina.

Y, al final, como último galardón —¡Ojalá que no sea el último!— apareció el año pasado (1987) un compendio de trabajos en Homenaje a Aurelio Tanodi titulado De Archivos y Archivistas. En dicha publicación, de 196 páginas, la Organización de los Estados Americanos —Departamento de Asuntos Culturales— reunió una veintena de expertos de Argentina, España, Brasil, Chile, Perú, Francia, Italia, Alemania, USA, Ecuador y Canadá con sus trabajos en materia archivística, entre ellos los de su propia hija, Branka María Tanodi de Chiapero, profesora en la Escuela de Archiveros de Córdoba.

Esta distinción de la OEA llena de orgullo y satisfacción a todo cien-tífico, por humilde que fuere, puesto que se trata de una asociación regional de naciones, la más antigua del mundo, que actualmente agrupa a 32 Estados americanos.

En su presentación de este Festschrift "para un maestro y amigo dilecto de todos los archivistas americanos", el señor Juan Carlos Torchia Estrada, Director del Departamento de Asuntos Culturales de la OEA, honró al doctor Tanodi coma pionero al abrir camino al reconocimiento y la jerarquización de las funciones de los archivos en América Latina, especial-mente mediante' la creación de la Escuela de Archiveros, en 1959, dependiente de la Universidad Nacional de Córdoba. En consecuencia, con apoyo de esa Universidad y sobre la base educativa de la nueva Escuela, la OEA inició la acción interamericana que culminó con el establecimiento en Córdoba, en 1972, del Centro Interamericano de Desarrollo de Archivos — CIDA. Además, lo señaló como precursor en el sendero hacia el mejora-miento y la modernización de los archivos, y por último como sembrador, debido a sus casi treinta años de labor educativa, de manera que sus antiguos estudiantes y becarios se desempeñan hoy como preceptores de otros archivistas en todos los países de América.

"A un maestro se lo honra trabajando, es decir, continuando y profundizando su obra", escribió el Director Estrada y continuó: "Por eso, el mejor homenaje al doctor Tanodi tenía que ser un cuerpo de reflexiones sabre la tarea archivística por parte de un grupo de destacados profesionales. Los aportes incluidos aquí fueron preparados entre 1984 y 1985, y con diversas características y enfoques analizan facetas de interés permanente para el desarrollo archivístico".

En efecto, leyendo los interesantísimos aportes salta a la vista la presencia del maestro en muchos de ellos. Así, Charles Kecskemet, del Consejo Internacional de Archivos, París, concluyendo su artículo: "Argumentación en favor de una Enciclopedia en materia de Archivos", escribe: "Es precisamente su obra (i.e. de Tanodi), de especial riqueza, la que me ha con-vencido de que un procedimiento de tipo enciclopédico para resolver los problemas de nuestra profesión no es una empresa utópica". Luego, Elio Lodolini, Archivio di Stato, Roma, en su contribución "La formación profesional' y las escuelas de archivística", cita extensamente la opinión de Tanodi en su artículo: "Unas consideraciones sobre la enseñanza archivística latinoamericana" (en: Boletín Interamericano de Archivos, 11/1975/7-23) y comparte la misma en apoyo de cursos separados para los archivistas, separados para los estudios bibliotecológicos y finalmente para los estudios históricos de las universidades. A su vez, Rolf Nagel, Archivo del Estado, Düsseldorf, R.F. de Alemania, en su aporte "Funciones educativas del archivero moderno", destaca como "proféticas" las palabras de Tanodi en su Manual de Archivología Hispanoamericana (1961), en cuanto que había previsto al nuevo usuario de los archivos: el joven, que busca su educación en Ios archivos — de ahí la función educativa del archivero moderno. En el artículo "Sobre el concepto de Archivo", Branka María Tanodi de Chiapero (Centro Interamericano de Desarrollo de Archivos y Escuela de Archiveros, Córdoba), analiza minuciosamente distintos conceptos con el propósito de esclarecer uno de ellos — el concepto de Aurelio Tanodi. La señora Grecia Vasco de Escudero, Archivo Nacional, Quito, Ecuador, en su contribución "El Archivo Nacional del Ecuador y el sinar: breve enfoque ex-positivo", traza la historia del Archivo Nacional del Ecuador desde su creación en 1884 hasta la ley del Sistema Nacional de Archivos en 1982. Como antecedente de esta última acción, la autora destaca la decisiva intervención del doctor Tanodi durante su misión al Ecuador en 1978 cuando "brindó su valioso aporte para crear conciencia en el país e informar y alertar a las autoridades, mediante entrevistas y conferencias". En su estudio "Reflexiones sobre el término 'tipo documental', el autor, Manuel Vázquez (Centro Interamericano de Desarrollo de Archivos y Escuela de Archivos, Universidad Nacional de Córdoba), recurre en varias oportunidades a las obras del doctor Tanodi como referencia, e ag. "Introducción a la ordenación y clasificación" (Serie Archivística, Santiago, Chile: UNESCO, 1982), Manual de archivologí hispanoamericana. Teoría y principios (Córdoba: Un versidad Nacional de Córdoba, 1961), "Hacia un universalismo archivístico" (Arquivo & Administraçao, 4, n° 1, San Pablo, 1976).

Aurelio Tanodi comenzó su formación vocacional bajo auspicios muy favorables. Nació, en 1914, cerca de la ciudad de Varaždin, otrora la capital del Regnum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, con sus fortalezas y murallas, sus castillos y curias, con su palacio municipal y su archivo! Aquí, luego de terminar sus estudios universitarios en 1938, empezó a trabajar y dictar clases en el colegio. En 1940 pasó al Archivo Nacional Croata de Zagreb, donde desempeñó la función de encargado de la sección de documentos medievales. En 1945 abandonó su patria, ocupada por los comunistas, y después de residir un año y medio en Austria, especialmente en Graz, en febrero de 1947 cruzó a pie el paso del Brenero, entrando a Italia. A pesar de los muy fructíferos estudios en el Archivo Secreto del Vaticano y en la Biblioteca Apostólica Vaticana, las perspectivas para el futuro, la reunión con su familia, no eran promisorias.

En, agosto de 1948, gracias a la política inmigratoria argentina, Tanodi desembarcó en el puerto de Buenos Aires. Luego de desempeñarse como obrero textil en Buenos Aires y emplado administrativo de la construcción en la Patagonia, gracias al médico y antropólogo de indígenas, Dr. Federico Escalada, Tanodi publicó un artículo sobre el repartimiento de indios que cambió su destino. Al introducir el Dr. Carlos A. Luque Colombres la Paleografía y la Diplomática en los planes de estudio de la carrera de Historia en la Facultad de Filosofía y Humanidades de la Universidad Nacional de Córdoba, no hubo nadie dispuesto a asumir la nueva cátedra. En base al artículo mencionado Tanodi fue invitado a llenar el vacío. Así, incorporándose en junio de 1953 a dicha Universidad, se reanudó el camino ascendente de su carrera científica — comenzada en Croacia en 1938 en el Archivo Municipal de Varaždin e interrumpida en 1945— culminando en los logros mencionados de los cuales da cuenta cabal la publicación de la Organización de los Estados Americanos: Homenaje a Aurelio Tanodi.

MILAN BLAŽEKOVIĆ

AURELIO (ZLATKO) TANODI: EMPEÑO SIN PAUSA

Con ese título lo presenta Mundo Archivistico, Informativo mensual independiente, Lima, en su número 19 de setiembre de 1984, dedicado enteramente al dr. Tanodi, en los siguientes términos:

"Con el mismo entusiasmo y alegría de las celebraciones familiares recordamos el setenta aniversario del doctor Aurelio Tanodi y hacemos propicia la oportunidad para reconocer y agradecer a viva voz su fecunda obra en favor de los estudios históricos, archivísticos, paleográficos y diplomáticos de América Latina.

Don Aurelio, hijo de Tomás Tanodi y Juana Rozić, nació en la localidad de Hum, cerca de Zagreb, capital de la república de Croacia, el 19 de setiembre de 1914. Europeo por origen y formación, el destino quiso que sin perder ese rasgó fundamental de su vida se convirtiera en un genuino hombre del Nuevo Mundo a fuerza de espíritu y de trabajo. Hace 36 años cruzó el Atlántico en un barco de refugiados y se afincó en la Argentina, país hospitalario que le brindó su ciudadanía en 1952 y al cual correspondió con decisivos aportes intelectuales, docentes y laborales. La trascendencia de sus múltiples esfuerzos y preocupaciones cubrió muy pronto gran parte del continente, definiendo para siempre su alargado gentilicio: croata-argentino-latinoamericano.

Su presencia entre nosotros es verdaderamente providencial. Con ojos de baquiano probó terreno firme y al descubrir los posibles caminos del desarrollo archivístico latinoamericano, los anduvo a paso seguro hasta darle el sentido y la madurez que necesitaba. Para ello eligió la vía educativa lato sensu (clases, conferencias, asesoramientos, publicaciones, consejos). Hizo de la Escuela de Archiveros y del Centro Interamericano de Desarrollo de Archivos, ambos salidos de sus manos en Córdoba, el cuartel general de su muy intensa actividad. Hoy las cosas son diferentes gracias a la notable influencia que ejerció a través de un auténtico magisterio profesional y humano. Tantas veces dio pauta con un ejemplo, con un gesto, con una palabra... y sigue dándola.

Con esta edición-homenaje al doctor Tanodi, en la que se incluye una admirable nota autobiográfica suya, Mundo Archivístico quiere destacar de su extraordinaria personalidad las cualidades que le distinguen como gran archivero, maestro y señor."

Lamentamos que por razones de espacio no podemos reproducir enteramente esta realmente "admirable nota autobiográfica". Nos limitaremos a determinados pasajes que ilustran su figura como hombre e investigador, y el destino que lo llevó a la Argentina, su nueva patria.

"Mi carrera profesional encaminada hacia la investigación histórica y los archivos se decidió en el último año de mis estudios secundarios, que cursé en la tranquila y provinciana ciudad de Varaždin, cercana a la capital de Croacia, Zagreb, de larga tradición histórica, que posee un relativamente rico archivo municipal.

Durante los estudios de la carrera de Historia en la Facultad de Filosofía (193.3-37) me vinculé especialmente con el profesor Mijo Barada, catedrático de Ciencias Auxiliares de la Historia (Paleografía latina, Diplomática y Cronología) y de Historia Medieval Croata. Terminados los estudios, en 1938 empecé a trdbajar en el Archivo Municipal de Varaždin, en la sección de documentos medievales, preparando su transcripción y publicación, y dictaba clases en el colegio clásico de los Padres Franciscanos. Por iniciativa y gestión del doctor Barada pasé en 1940 al Archivo Nacional Croata de Zagreb, donde desempeñé la función de encargado de la sección de documentos medievales, sin descuidar las actividades generales de este importante archivo. A pesar del torbellino de la Segunda Guerra Mundial que en 1941 se precipitó sobre mi patria nativa, la mayor parte de mi tiempo pude dedicarla a labores archivísticas e investigaciones paleográficas, diplomáticas e históricas, efectuar inspecciones a varios archivos del país, pre-parar publicaciones y obtener el grado de Doctor en Filosofía, especialidad de Historia. En 1945 B .rada me propuso como su sucesor en la cátedra de Ciencias Auxiliares de la Historia. que yo pensaba ampliar a los estudios de archivología y vincular la citada cátedra. para la cual fui elegido por las autoridades de la Facultad de Filosofía, con el Archivo Nacional Croata. Sin embargo, la situación postbélica cambió el rumbo de mi vida.

Por no compartir la exclusividad político-ideológica del nuevo gobierno, dejé mi patria nativa, mi esposa e hija, mi profesión, todo el entorno de mi juventud, y una fría noche de noviembre de 1945 crucé la frontera austríaca arriesgando la vida. Esperaba encontrarme para el resto de mis andanzas por el mundo con sistemas democráticos basados en la libertad. ¿Realidad, ilusiones? Llevé conmigo dos fundamentos, la fe —firme y constante— y la vocación —firme pero expuesta a los vaivenes y embates de fuerza mayor—.

Empezó la segunda fase de mi vida profesional de grandes oscilaciones.

Mi primer contacto con occidente fue memorable. Me metieron en la cárcel por haber pasado ilegalmente la frontera. Pero fue por pocos días. Me fui a la ciudad de Graz, donde las fuerzas de ocupación inglesas disponían de un campamento estudiantil para los refugiados de los países de oriente. Allí me inscribí en la Facultad de Derecho de la Universidad, donde puse atención en estudios de Introducción al Derecho y de Derecho Municipal de la Edad Media. Tomé contacto con la cátedra de Paleografía en la Facultad de Filosofía y con el Archivo Provincial de Estiria, con el fin de realizar una investigación sobre los documentos medievales. Durante mis viajes por Austria visité algunos archivos. En Graz me surgió la idea de coleccionar documentos relacionados con los refugiados croatas y de formar un archivo de migrantes croatas. De Graz pasé a Salzburg, donde encontré a un conocido padre franciscano, quien fue profesor en el Colegio Franciscano de Varaždin. Le expuse la idea del archivo, la que le gustó mucho y ya empezamos a reunir algunos documentos. Me propuso la gestión de emplearme en el Archivo Arquidiocesano, que necesitaba refuerzos de especialistas en documentos medievales, pero mi nuevo camino se dirigió a Roma, por intervención de otro franciscano que vino de Italia y consideraba que podía prestar servicio en la Universidad Pontificia Antonianum de los Padres Franciscanos, cuyo rector era un croata, el Dr. Carlos Balić, famoso mariólogo y especialista en la filosofía de Duns Scoto,

Una noche de febrero de 1947 crucé, con ayuda de un fraile tirolés, las gélidas alturas nevadas del paso de Brenero, esquivando las fuerzas fronterizas austríacas e italianas. En Roma, fray Balić me contrató para hacer el catálogo de una biblioteca que compró la Universidad de un lingüista italiano, que contenía muchos libros en lenguas eslavas. Al mismo tiempo, ayudaba a Balić en la transcripción de fotocopias de unos códices del siglo XIII. Me quedó un buen margen de tiempo para cursar, en el año lectivo 1947-1948, archivología en el Archivo Secreto Vaticano y bibliotecología en la Biblioteca Apostólica Vaticana. Cuando terminé el catálogo, realicé en las bibliotecas romanas una investigación sobre la repercusión de la revolución de 1848 en Croacia; entonces se conmemoraba el centenario de la misma y preparé un libro que no pudo imprimirse por falta de fondos económicos. En Roma expuse la idea de creación de un archivo de emigración croata que tuvo buena acogida, pero no hubo medios para concretarla. Balić quiso que me quedara en Roma como especialista para los documentos relacionados con los pueblos eslavos en el Archivo Secreto Vaticano o en el Archivo Franciscano, pero no prosperó su intento de realizarlo. Cerradas las puertas allí y en la necesidad- de ganarme el pan y ayudar económicamente a la familia, que permanecia en Zagreb, quedaron las puertas abiertas de Argentina, cuyo gobierno facilitó, único en el mundo por entonces, la recepción de grandes contingentes croatas. Me dirigí a Grugliasco, cerca de Torino, donde una parte de un manicomio se utilizó para los refugiados en tránsito hacia América via Génova. Allí concluyó mi peregrinaje europeo, que eiñnpezó en una cárcel austríaca y terminó en un manicomio italiano...

En Italia tuve una nueva experiencia vital. De origen eslavo, inclinado un poco a la melancolía, tímido pero no exento de energía y decisión, experimenté la mentalidad germánica de orden, responsabilidad, trabajo sistemático que me dieron algunos profesores de origen alemán y la estadía en Austria. En Italia me familiarice con la mentalidad latina que me impresionó por su intuición, agilidad, calor humano, inclusive la improvisación y me sirvió para la mejor adaptación en el ambiente argentino latinoamericano.

Dejé Italia con el nuevo dolor por lo que dejaba y con renovada esperanza en el futuro.

Agosto de 1948. Un buque de transporte de tropas norteamericanas, puesto a disposición de la Cruz Roja, entra en el puerto de Buenos Aires.

Intenté como primer paso realizar los planes de crear un archivo de la vieja emigración croata bastante numerosa en Argentina, Chile y Estados Unidos, reforzada ahora con los nuevos refugiados. No hubo medios económicos.

A fines de 1948 Llegó Balić a Buenos Aires, donde organizó un gran congreso mariológico. Habló con el ministro Ivanisevich, de origen croata de Dalmacia, quien le prometió el empleo profesional para unos 3 ó 4 profesores, entre ellos incluida mi persona, pero pronto se olvidó de la promesa. Traté de vincularme con el Archivo General de la Nación, carrera de Historia de la Universidad, Biblioteca Nacional y otras bibliotecas. La respuesta fue unísona: lo lañientrimos. Había que buscar cualquier ocupación. Hice un curso elemental de contabilidad en la Academia Pittman, que me vino bien después en Comodoro Rivadavia. Entré en una fábrica de tejidos como obrero. Día tras día, semana tras semana, durante ocho horas continuas había que des-enchufar todo pensamiento y enchufar la atención exclusiva a las máquinas. No resistió el cerebro contaminado de estudios e ideas. Debía abandonar la fábrica y decidí dejar la capital porteña.

En Comodoro Rivadavia necesitaban mano de obra física y administrativa. Encontré vínculos con una empresa constructora que me empleó como jefe de personal en grandes obras que ejecutaban allí. Me dirigí al sur patagónico, difamado de ser tierra de soledad con un clima inhóspito. No importaba. El almanaque mostraba el mes de noviembre de 1949. .

Me vinculé con el Instituto Superior de Estudios Patagónicos, cuyo presidente el Dr. Federico Escalada, médico y antropólogo de indígenas en la Patiagonia, me dio en mano la reproducción del repartimiento de indios que hizo Juan de Garay en 1582 al fundar la ciudad de Buenos Aires. Publiqué un artículo sobre el repartimiento que cambió mi destino. En Comodoro Rivadavia concebí la formación de un archivo con características de un repositorio de documentos de interés histórico, que reuniera también el material audiovisual a producirse por las entrevistas a las personalidades y simples pobladores. pero con mi alejamiento no se concretó. Allí, al recibir en 1952 la carta de ciudadanía argentina, en uno de mis solitarios paseos por las áridas latitudes patagónicas, me arrodillé y besé la tierra. A este beso lo tomé como el signo del noviazgo espiritual con mi nueva patria adoptiva, libre y emotivamente aceptada, incrustada en el mosaico de los países de tradición hispana en el suelo americano. Me sentía hijo de dos patrias, la nativa fielmente querida; a esta fidelidad la consideraba como prenda para ser fiel a la adoptiva.

Mientras tanta en otra parte de Argentina, el Dr. Carlos A. Luque Colombres logró iñtroducir la paleografía y la diplomática en los planes de estudio de la carrera de Historia en la Facultad de Filosofía y Humanidades de la Universidad Nacional de Córdoba. En su calidad de decano buscó en vano en Buenos Aires un profesor dispuesto a asumir la nueva cátedra y, en base al artículo arriba citado, me invitó para llenar el vacío. Así, en junio de 1953 me incorporé a la famosa Universidad y, en un abrazo definitivo con la prestigiosa institución. Poco después llegó de Zagreb mi familia. Así empezó la tercera y definitiva fase de mi vocación...".

Manuel Vázquez en el Anuario Interamericano de Archivos, vol. IX-X, pp. 271-306, Córdoba 1982-83, dedica a nuestro distinguido connacional un estudio titulado "Homenaje Bibliográfico".

.. Ese trabajo que comprende 36 páginas y que agrupa los datos bibliográficos de las numerosas obras del dr. Tanodi, libros, artículos, informes y escritos inéditos ("Pienso que no hay tópico de Archivología que no haya sido tratado por el Dr. Tanodi"), nos proporciona una imagen cabal de su extraordinaria labor que trasciende la Cátedra de Paleografía y Diplomática y de la Historia de la Edad Media de la Universidad Nacional de Córdoba y se proyecta en el vasto campo de toda Latinoamérica, labor del investigador, pedagogo, consejero y organizador, alcanzando también a Europa y los países del Oriente en sus incansables viajes de exploraciones, de investigador científico, profesor visitante, participante de los simposios internacionales,

"Al crear la escuela de Archiveros —dice Vázquez—, tuvo que ser profesor y autor, además de formador. La literatura archivística era entonces mucho más escasa y, en lengua española, casi inexistente". "Antes de su llegada a la Argentina. ya tenía estudios diplomáticos escritos en su lengua croata natal. En Córdoba aplicó sus profundos conocimientos y el diplomatista español José Joaquín Real Díaz, en Sevilla, comentó así su obra diplomática. Dice este autor que esta especialidad en general y sobre todo en el área de los documentos coloniales hispanoamericanos que él llama `Documentos indianos'. son campos vírgenes `donde sólo encontramos al meritísimo profesor argentino Dr. Tanodi, auténtico pionero de los estudios diplomáticos indianos'. . .".

La última distinción del dr. Tanodi —el motivo reciente de esta nota—fue la adjudicación del título "Doctor Philosophiae Honoris Causa" por la Universidad de Colonia de la República Federal de Alemania en reconocimiento de sus méritos en investigación histórica en los campos de paleografía. diplomática y archivística y por su contribución al estrechamiento de lazos entre la Universidad Nacional de Córdoba y la Universidad de Colonia.

Este alto honor le fue conferido oficialmente en una ceremonia que tuvo lugar en la Universidad Nacional de Córdoba el 26 de abril de este año y en la que hicieron uso de la palabra el rector de la Universidad, Dr. Mario A. Piantoni; el vicerrector v decano de la Facultad de Filosofía v Humanidades, profesor Carlos A. Segreti y el cónsul de la República Federal de Alemania en Córdoba, Hugo M. Fehrenbach.


Homenaje de la República del Perú al Dr. Zlatko (Aurelio) Tanodi

En la ciudad de Córdoba, el 26 de Julio pasado, y en el marco del programa de actividades en conmemoración del 185° aniversario de la independencia de la República del Perú, fue condecorado nuestro compatriota Dr. Zlatko (Aurelio) Tanodi.

En su propia casa, el Dr. Tanodi, junto a su mujer, sus cuatro hijos y sus nietos, recibieron a las autoridades del Consulado Peruano, como así también al Cónsul Croata, Nikola Nakic y al Presidente del Hogar Croata Cristian Sprljan.

El acto, íntimo y emotivo, comenzó con las palabras del Sr. Cónsul Dr. Raúl Bresani Zabala (Nieto de croatas), en calidad de Cónsul General del Perú, quien recordó la vida y obra del Dr. Tanodi. Su lugar de nacimiento, en el año de 1914 en el pueblo de Hum. Sus estudios y su Tesis, en la cual refutó a su propio Maestro, el Profesor Barada. La guerra y su partida en soledad, hacia la inmigración. El reencuentro con su mujer Gisela y su hija Branka en la Argentina. Sus primeros trabajos en la nueva tierra. El reconocimiento de su labor en el área de la Archivología a nivel Latinoamericano y especialmente en el Perú; donde logró no sólo el reconocimiento académico, sino la amistad de sus pares.

Acto seguido, el Dr. Bresani Zabala, impuso la “Medalla de Honor al Mérito del Archivo General del Perú”, en nombre de sus colegas peruanos.

Por su parte el Hogar Croata de Córdoba y el Consulado, le hicieron entrega de una placa en la cual dejaba testimonio del agradecimiento de sus compatriotas, por su aporte a la cultura de Córdoba y Argentina.

Finalmente sus hijos Branka y José agradecieron a todos su presencia y manifestaron la alegría de poder compartir este momento con su padre.

Así, el homenaje al Dr. Tanodi se suscribe a una serie de reconocimientos para quien fuera el fundador de la primera Escuela de Archivística de la Argentina y de la cual fue su director por 27 años. En sus 91 años de vida, el Dr. Tanodi recibió una serie de reconocimiento entre los que se destacan el de 1984 bajo el título de “Doctor Philosophiae Honoris Causa” por la Universidad de Colonia, República de Alemania y el recibido en 1998 por el Estado Croata quién lo condecoró con la Orden del “Hrvatski Pleter”. También es importante mencionar que durante el “5° Congreso de Archivología del MERCOSUR , se dispuso la creación del “Día del Archivero del MERCOSUR” en su homenaje, tomado su fecha de nacimiento (el 1° de septiembre) para celebrarlo.


  • Tanodi, Zlatko, Stjepan H. Vojislav - Kralj Bijele i Crvene Hrvatske. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 1, pp 48-61 - (Rad posvećen prof. Filipu Lukasu "u znak poštovanja za neumorni kulturni, posebno povijesni rad").
  • Tanodi, Zlatko, Postanak Vlaha prema novim povijesnim istraživanjima. Dr. O. Dominik Mandić. "Hrvatska Misao", sv. 18-19, Buenos Aires 1956. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 3, pp 264-5. (Prikaz).
  • Tanodi, Zlatko, Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora. - O. Dominik Mandić. Izdao "Hrvatski Povijesni Institut", Knjiga I., Chicago 1957, Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, pp 62-64. (Prikaz).
  • Tanodi, Zlatko, Korespondencija Mihovila Pavlinovića. - Ante Palavršić i Benedikta Zelić. Izd. "Historijskog Arhiva", Split 1962. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, p. 112 (Prikaz).

- - -

Kelava, Metod, Lijep uspjeh prof. Zlatka Tanodia. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 2, p. 163.

Tanodi, Zlatko, Medjugorje, Studia Croatica, Volumen 126-127, año 1994 .

Tanodi, Aurelio. Manual de Archivologia Hispano-Americana. Cordoba, Argentina: Universidad Nacional de Cordoba, 1961; pp. 286.

Svjetlošak Petar

Petar Svjetlošak

El primer pintor que arribó a Córdoba fue en el año 1948 y era el pintor nacido en la ciudad de Osijek, Petar Svjetlošak, también conocido en la Argentina (adaptación al castellano mediante) como Pedro Sujetiosak. Este hombre pequeño físicamente y de vida bohemia logró insertarse rápidamente en los círculos artísticos de Córdoba deslumbrando con su capacidad y su perfección como retratista y pintor de óleos.

Su obra más reconocida fue el óleo “La fundación de Córdoba” que realizó con el asesoramiento histórico del R. P. Pedro Grenón y del Dr. Carlos Luque Colombres por entonces decano de la facultad de Filosofía de Córdoba. Este importante cuadro se encuentra en el museo Obispo Fray José Antonio de San Alberto dentro del Instituto de las Hermanas de Santa Teresa de Jesús.

Siete años le bastaron a Svjetlošak para ser reconocido en Córdoba; porque su vida bohemia atentó contra él y falleció el 5 de junio de 1955 a los 54 años de edad. Su muerte fue muy sentida tanto por argentinos como por croatas y en la inhumación el entonces Presidente del Hogar Croata, Martín Čuljak, evocó a quien los paisanos recordaban cariñosamente como “Bradica” (Barbita) y que había dejado, en muy pocos años, su huella en esta tierra cordobesa.

__________________________________________________________________

Historia de la inmigración croata en Córdoba

Cristian Sprljan, Córdoba, febrero de 2002 - csprljan@yahoo.com


sábado 21 de marzo de 2009

Supisiche, Ricardo 1912-1992

Supisiche, Ricardo 1912-1992

Nace en Santa Fe, 1912 y pierde su brazo izquierdo a causa de un accidente, en el que cae de un tranvía,en 1923. Inicia sus estudios de dibujo y pintura en la Academia J.M. Reinares, en su ciudad natal. Es discípulo del pintor de grabados Sergio Sergi. Viaja a Italia, donde tiene contacto con pintores metafísicos. El tema ribereño-humano y paisajístico- constituye el asunto que más se destaca en sus obr