Nevistic, Franjo, Strah pred azijskom analogijom. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 1, pp 59-62. Nevistic, Franjo, Hrvatsko-srpski odnosi u očima jednog Francuza. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 2, pp 150-156. (Jean Hussard: "Vu en Yougoslavie 1939-1944"). Lausanne 1945.
Nevistic, Franjo, CROACIA. Bilten na španjolskom jeziku. Madrid 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 2, pp 168-169. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, "Jugoslavenska zvijezda" u Argentini. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 2, pp 169-179. (Glasilo jugoslavenskoargentinskog kulturnog instituta "Estrella yugoslava". (Kritika).
Nevistic, Franjo, Komunizam i vjera. - Dr. fra Vendelin Vasilj. Chicago 1950. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 4, pp 414-418. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Adulterio en el maridaje político Tito-Staljin. - Stanko Drnas. Buenos Aires 1950. (Prikaz i kritika). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 4, pp 435-436.
Nevistic, Franjo, Još o Hagenovoj knjizi. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 1, pp 75-77.
Nevistic, Franjo, Netočnosti, protivrječja i zablude Ante Cilige. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 2, pp 116-125.
Nevistic, Franjo, Pravda u slučaju A. Artukovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 2, pp 165-167. (Članak nema Nevistićevoga potpisa pogreškom uredništva).
Nevistic, Franjo, Mladi hrvatski pravnik o bonnskom ustavu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 2, p. 182. (Članak je dra. Réne Marčića u reviji "Juristische Blaetter" 3/1952.).
Nevistic, Franjo, Südost Stimmen. Schriftenreihe für Probleme des südosteuropäischen Raumes. Herausgeber Dr. Matthias Annabring. Stuttgart - Möhringen. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 3, pp 299-301. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Uspomeni dra Zvonimira Buljevića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 3, pp 305-307. (Nekrolog. + 11. 7. 1952. u Padilla - Buenos Aires).
Nevistic, Franjo, Wunderheilungen im Wallfahrtsort Podmilačje, Kroatien. - Dr. Stjepan Kukolja, Munchen 1952. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 4, pp 423-424. (Prikaz)
Nevistic, Franjo, Tri članka dra Réne Marčića Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 4, pp 424-425. (U austrijskim časopisima: "Europa"; "Berichte und Informationen" i "Oesterreichische Juristen-Zeitung").
Nevistic, Franjo, Za našu vlastitu kulturnu osobnost - Dr. Ivo Omrćanin: "La Zadruga Croata ossia la comunità di famiglia in Croazia", Estratto dell' Annuario di Diritto Comparato e di studi Legislativi, vol. XXVII, Fsc. 10, izdanje talijanskog ministarstva pravosuđa za 1952. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, pp 77-79. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Die Voelker im neuen Jugoslawien - Narodi u novoj Jugoslaviji - A. Gedeonov (Zeitschrift für Geopolitik, XXIII., br. 11. 1952. Heidelberg). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, pp 89-90. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Hrvatska problematika u hrvatskim knjigama. Ante Ciliga: "Dokle će hrvatski narod stenjati pod srpskim jarmom?" Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 2, pp 167-182. (Prikaz i analiza pod I., pod II. Petar Bareza, pp 183-189).
Nevistic, Franjo, Kirche in Not. Herausgegeben von der Ostpriesterhilfe Kónigstein (ts. Limburg) Lahn 1953. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 3, pp 359-362. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Churchill dobio Nobelovu nagradu za književnost. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 4, p. 475.
Nevistic, Franjo, Logische Wirklischkeitsstruktur und personaler Seinsgrund. Zur Ontologie der Universalien, Sachverhalten und Seinsschichten. - Dr. Ottokar Blaha. Verlag Stiasny. Graz-Wien-München. 1955. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 4, pp 558-560. (Potpis: F. M. N. - Franjo Miron Nevistić).
Nevistic, Franjo, Analiza i sinteza čovjeka. - Dr. fra Kvirin Vasilj. Chicago 1958. Izdanje Hrvatske Franjevačke Stampe. Drexel Blvd. 4851. U. S. A . Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 3-4, pp 292-297. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Marginalije na fiktivni predgovor drugom izdanju "Analiza i sinteza čovjeka" od Dra Fra Kvirina Vasilja. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, 1, pp 106-109.
Nevistic, Franjo, Création de banques populaires dans les pays qui aspirent à la démocratie économique. Monographie sur les Banques Populaires. - Alija Suljak. Istanbul, 1958. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, 2, pp 242-244. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, O. Dominik Mandić - Zivotni put i djelo. Povodom 70. godišnjice života. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, 4, pp 383-395.
Nevistic, Franjo, Znanje i bitak - Moja druga i konačna replika dru fra Kvirinu Vasilju. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, 4, pp 494-495.
Nevistic, Franjo, De diocesi Tribunensi et Mercanensi. - Dr. fra Bazilije Pandžić. Studia Antoniana, Cura Pontificii Athenei Antoniani Edita, Romae 1959. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 1, pp 112 -114. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Jedan njemački pogled na Jugoslaviju. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 1, pp 114-115. (Wissenschaftlicher Dienst Südosteuropa, travanj-svibanj 1959.).
Nevistic, Franjo, La prima visita apostolica postridentina in Dalmazia (nell'anno 1579). - Ivan Vitezović. Roma 1957. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 2-3., pp 244-246. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Hrvatsko Sveučilište u komunistiékom prikazu. - Vojo Rajčević: Studentski pokret na zagrebačkom sveučilištu 1918-1941. Zagreb 1959. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 4, pp 684-697.
Nevistic, Franjo, Problemi i zadaće narodnopolitičke borbe u vrijeme Hruščevljevih ucjenjivanja i američkih zahtjeva prema FNRJ. Izdanje Hrvatske političke Knjižnice, Via Crati 15, Rim 1959., urednik dr. Ante Ciliga. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 1-2, pp 101-103. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Stogodišnjica pravaštva - Osnovne misli hrvatskog nacionalizma - Njegova suvremenost) Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 3, pp 197-212.
Nevistic, Franjo, La condena del cardenal Stepinac es un "crimen perfecto" - Reflecciones con motivo de cumplirse 15 años del infame proceso. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 4, pp 321-326.
Nevistic, Franjo, Graziano e la Croazia. - Ivo Omrčanin. Instituto Storico Croata, Chicago 1958. Edizione in lingua italiana. Vol. I. Stampato in Tivoli, Italia. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 1-2, pp 112-114. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Kultura i naobrazba u Jugoslaviji. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 1-2, pp 128-129.
Nevistic, Franjo, Un despotismo que quiere perpetuarse - Acerca de sucesor de Tito. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 4, pp 417-422. (Uvodnik).
Nevistic, Franjo, Povijest Hrvata. - Dr. fra Oton Knezović. Izdanje Hrvatskog Nakladnog Zavoda "Domovina". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 4, pp 595-596. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Etapes yougoslaves. - Daniel Mayer. Paris 1962. Les Editions Minuit, 150 str. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 4, pp 610-613. (Prikaz i kritika).
Nevistic, Franjo, El valor del Arte (Axiología estética). - Raimundo Kupareo, O. P. (Vrijednost umjetnosti ili Estetska aksiologija). Izdanje Središnjice za Estetska Istraživanja (Centro de Investigaciones Estéticas). Santiago de Chile 1964. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 1, pp 73-75. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, 50-godišnjica pjesnika Fra L. Kordića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 256-257.
Nevistic, Franjo, Ein Ueberblick der geschichtlichen Entwicklung Kroatien bis zum heutigen Tage (Pregled povijesnog razvitka Hrvatske do danas). Dr. Branimir Jelić. West-Berlin 1963. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 270-271. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Smrt sveuć. prof. dra Ive Horvata. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 279. (Nekrolog. + u siječnju 1963. u Zagrebu).
Nevistic, Franjo, Nakon osude u Mehlemu - Na razmišljanje hrvatskoj emigraciji. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 328-329.
Nevistic, Franjo, Hrvatska čitanka za prvi razred pučke škole. Rev. Teoktist Vidov. Toronto 1963. Ont. Canada. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, p. 510. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, In memoriam profesoru Dru Fra Otonu Knezoviću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp. 513-514. (Nekrolog. + 19. 10. 1964. u Chicagu).
Nevistic, Franjo, De Donato Jelić, O.F. M., Misionario Apostolico, (1600-1670). - Basilius Pandžić, Rim 1963. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, pp 112-113. (Prikaz).
Nevistic, Franjo, Vae victis - "Hrvatska Ustaška Država" u jednoj knjizi na njemačkom jeziku (Ladislaus Hory - Martin Broszat: Der kroatische Ustascha-Staat 1941-1945. Stuttgart 1964.). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 4, pp 351-372. (Prikaz, analiza i kritika).
Nevistic, Franjo, Osvrt na Rakovčevu kritiku Raspudićeva romana "Za stolom od kamena". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1966, 2-4, pp 394-398.
Nevistic, Franjo, Na putu Tuđmanove evolucije. - Razmišljanja i primjedbe na njegovu knjigu "Velike ideje i mali narodi". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/2, 4, pp 666-677.
Nevistic, Franjo, Istina o osnutku "Vijeća Južne Amerika za uspostavu Države Hrvatske" - Machiavellistička igra tamo, gdje joj ne bi smjelo biti mjesta. - Ispravci Hrvatskog Dojavnog ureda i "Hrvatskog Naroda" dra Vrančića, koji nisu ispravci. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1971, 1, p. 109.
Nevistic, Franjo, Da li za politički pluralizam protiv njega? - Odgovor na kritiku hrvatskih republikanaca, upravljenu političkoj suradnji u knjizi "Hrvatski razgovori o slobodi". Izdanje Knjižnice Hrvatske Revije, God. 1972. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1973, 2, pp 312-323. (Odjeci).
Nevistic, Franjo, Primjedbe na Degrelovu recenziju moje knjige "Temelji demokracije". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1973, 4, pp 631-633.
Nevistic, Franjo, Izjave dra Franje Nevistića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1974, 2, p. 281. (na netočnosti časopisa "Republika Hrvatska" br. 95/2973.).
Nevistic, Franjo, Teška mora nad stvaranjem Hrvatskog Narodnog Vijeća. - Duh balkanizacije prijeti iz jednog krila snaga, koje bi htjelo postati pred vodnikom hrvatske politike u emigraciji i domovini. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1974, 3, pp. 400-403.
Nevistic, Franjo, Zadnji oproštaj s časnom majkom prof. Bogoljubom Jazvo. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, 1, pp 145-146. (Nekrolog. + 26. 10. 1975. na Dock Sudu - Bs. Aires).
Nevistic, Franjo, Mandićevo svjedoćanstvo o protujugoslavenstvu hrvatskog seljaštva u Bosni i Hercegovini. Dva pisma dra O. Dominika Mandića kao izvorni i nepatvoreni dokazi. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, 2-3, pp 219-229.
Nevistic, Franjo, Na izvorima suvremene kršćanske promarksističke orijentacije. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1979, 1, pp 6-19.
Nevistic, Franjo, Simptomi krize u hrvatskoj katoličkoj crkvi. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1981, 4, pp 708-715,
Nevistic, Franjo, "Simptomi krize u hrvatskoj katoličkoj crkvi". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1982, 4, pp 773-776. (Odjeci).
Nevistic, Franjo, Pismo uredniku. Buenos Aires, 19. studenoga 1983. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 781-782. (Povodom polemike Predraga Kordića s Josipom Abramovićem O.F.M. Zbog uvrede franjevaćke Kustodije Amerike i Kanade).
Efemeron (F. Nevistic), Cambios en la suprema jefatura de la Iglesia Católica, Studia Croatica, Volumen 70-71, año 1978, página 184-186.
Efemeron (F. Nevistic), El Presidente de la Argentina, general Reynaldo Bignone en Yugoslavia ("La Prensa" del 10-6- 1983 y la observación de SC), Studia Croatica, Volumen 88-89, año 1983, página 70-71.
Efemeron (F. Nevistic), Rumbo a la democracia, Studia Croatica, Volumen 88-89, año 1983, página 69.
Nevistic, F., El Vaticano y Croacia - Una breve reseña sinóptica de las relaciones recíprocas durante más de un milenio, Studia Croatica, Volumen 42-43, año 1971, página 103-115.
Nevistic, F., Ana María Petricevic, monja y poetisa, Studia Croatica, Volumen 56-57, año 1975, página 95-96.
Nevistic, F., Hay justicia en el mundo? - Reflexiones con motivo del trigésimo aniversario de la tragedia de Bleiburg, Studia Croatica, Volumen 56-57, año 1975, página 3-11.
Nevistic, F., Democracia ilimitada y derechos humanos (Acerca de las discusiones teóricas y la necesidad de cambios prácticos), Studia Croatica, Volumen 64-65, año 1977, página 3-8.
Nevistic, F., Jure Ivanovic - In memoriam, Studia Croatica, Volumen 64-65, año 1977, página 81.
Nevistic, F., Murió el dr. Alberto Gainza Paz, Studia Croatica, Volumen 66-67, año 1977, página 163-164.
Nevistic, F., El derecho - aquel ilustre desconocido (Reflexiones sobre el fallo contra los secuestradores croatas de un avión norteamericano), Studia Croatica, Volumen 66-67, año 1977, página 99-103.
Nevistic, F., Una victoria croata y una derrota del hegemonismo comunista de Belgrado, Studia Croatica, Volumen 70-71, año 1978, página 99-104.
Nevistic, F., Acerca de las fuentes de la actual orientación cristiana promarxista, Studia Croatica, Volumen 72-73, año 1979, página 9-21.
Nevistic, F., Espartas versus Atenas - Los hormigueros humanos ¿avanzan o retroceden?, Studia Croatica, Volumen 74-75, año 1979, página 99-103.
Nevistic, F., In memoriam del señor Demetrio Weblé, Studia Croatica, Volumen 76-77, año 1980, página 38.
Nevistic, F., Nos ha abandonado el prof. Dusan Zanko - In memoriam, Studia Croatica, Volumen 76-77, año 1980, página 37-38.
Nevistic, F., A. Stepinac - A. Pavelic y Josip Broz-Tito - Un intento de valoración de sus personalidades, Studia Croatica, Volumen 76-77, año 1980, página 3-1.
Nevistic, F., Problemas eslovenos ("Slovenski Glas", "Sij Slovenske Svobode", "Smer v Slovensko Drzavo"), Studia Croatica, Volumen 76-77, año 1980, página 35-36.
Nevistic, F., Una resonante victoria moral...? Y luego?, Studia Croatica, Volumen 78-79, año 1980, página 99-103.
Nevistic, F., Acerca de la violencia frustrada, Studia Croatica, Volumen 80-81, año 1981, página 3-6.
Nevistic, F., Acerca del rol especial del catolicismo croata - Breves observaciones con motivo del actual conflicto con las autoridades comunistas de Belgrado, Studia Croatica, Volumen 82-83, año 1981, página 99-102.
Nevistic, F., Qué es el nacionalismo? - El nacionalismo "burgués" y el nacionalismo "proletario", Studia Croatica, Volumen 84-85, año 1982, página 4-1.
Nevistic, F., La soberanía - "La pluralidad de realidades" - ¿Desde la unión a la unificación?, Studia Croatica, Volumen 86-87, año 1982, página 99-103.
Nevistic, F., Quién es el dr. Ivan Merz? - Un laico croata, precursor del Concilio Vaticano II, en el proceso de beatificación, Studia Croatica, Volumen 88-89, año 1983, página 50-6.
Nevistic, F., El primado de Croacia - Nuevo cardenal de la Iglesia (Monseñor dr. Franjo Kuharic), Studia Croatica, Volumen 88-89, año 1983, página 3-8.
Nevistic, F., El derecho y la justicia - Desde las deidades hasta la deidad, Studia Croatica, Volumen 90-91, año 1983, página 107-113.
Nevistic, F., Crisis de la sociedad de consumo - Epoca del prometeísmo general, Studia Croatica, Volumen 90-91, año 1983, página 107-113.
Nevistic, F., La muerte del prof. Krunoslav Draganovic, Studia Croatica, Volumen 90-91, año 1983, página 153-155.
Nevistic, Francisco, El fenómeno "grupo étnico" musulmán y su futuro, Studia Croatica, 1965, 16-19, pp. 279-92.
Nevistic, Francisco, Presenciamos el retorno comunista al humanismo o al humanismo comunista? - Tendencias generales de la liberalización de los regímenes comunistas - Aporte "yugoslavo" a la misma tendencia, Studia Croatica, Volumen 20-21, año 1966, página 57-68.
Nevistic, Francisco, La independencia de Croacia en la función democrática, Studia Croatica, Volumen 22-23, año 1966, página 219-47.
Nevistic, Francisco, El caso del padre Draganovic - Una discusión acerca de los valores ideales que termina en un knock-out físico y de propaganda, Studia Croatica, Volumen 24-27, año 1967, página 46-63.
Nevistic, Francisco, Populorum Progressio y la presencia de la Iglesia en la historia - Dos aspectos de la historia eclesiástica, Studia Croatica, Volumen 28-31, año 1968, página 51-83.
Nevistic, Francisco, Medio siglo de un poder ilegítimo - 1918 fue creado el primer Estado común de los eslavos del Sur: Yugoslavia, Studia Croatica, Volumen 28-31, año 1968, página 95-1.
Nevistic, Francisco, El genocidio del pueblo croata -Croacia no tiene su Pitt, Studia Croatica, Volumen 32-35, año 1969, página 3-15.
Nevistic, Francisco, El Cardenal Luis Stepinac -abogado de la causa divina y de su pueblo croata- Reflexiones a los 10 años de su muerte (10 de febrero de 1960), Studia Croatica, Volumen 36-37, año 1970, página 3-24.
Nevistic, Francisco, La reanudación de las relaciones diplomáticas entre la Santa Sede y el gobierno comunista yugoslavo - varias opiniones, Studia Croatica, Volumen 38-39, año 1970, página 162-166.
Nevistic, Francisco, Sobre la soberanía limitada - La Yugoslavia comunista y la doctrina de Breznev, Studia Croatica, Volumen 38-39, año 1970, página 99-113.
Nevistic, Francisco, Lucha por una nueva Constitución - La crisis de la idea estatal yugoslava y de su régimen de autogestión, Studia Croatica, Volumen 40-41, año 1971, página 3-9.
Nevistic, Francisco, Rebelión económica o rebelión nacional? Intento de una interpretación de la rebelión de los estudiantes croatas y del golpe de Estado efectuado por Tito como contestación a la misma, Studia Croatica, Volumen 44-45, año 1972, página 3-2.
Nevistic, Francisco, La autogestión yugoslava - Una visión dentro de su cuadro ideológico-político marxista, Studia Croatica, Volumen 46-47, año 1972, página 115-131.
Nevistic, Francisco, Tito - Candidato para el premio Nobel de la Paz - El mundo "sin barreras ideológicas" el "agonizante" elemento ético de la civilización, Studia Croatica, Volumen 48-49, año 1973, página 3-1.
Nevistic, Francisco, Condenados a la libertad... - El derecho de la autodeterminación de los pueblos entre confrontaciones de los "halcones" y las "palomas" internacionales, Studia Croatica, Volumen 50-51, año 1973, página 111-119.
Nevistic, Francisco, La gran paradoja de nuestra época - Acerca de la libertad y la justicia "socialista", Volumen 52-53, año 1974, página 3-14.
Nevistic, Francisco, René Marcic (1919-1971) - Un croata - sabio austríaco, Studia Croatica, Volumen 54-55, año 1974, página 175-185.
Nevistic, Francisco, Los Monos Armados - La lucha por poder entre el mundo postreligioso y el "religioso", Studia Croatica, Volumen 54-55, año 1974, página 115-122.
Nevistic, Francisco, Yalta, Potsdam, Helsinki - un "Provisorio permanente", Studia Croatica, Volumen 58-59, año 1975, página 99-109.
Nevistic, Francisco, La victoria de lo inauténtico sobre lo auténtico - Algunas reflexiones con motivo del bicentenario norteamericano, Studia Croatica, Volumen 60-61, año 1976, página 38-44.
Nevistic, Francisco, Los piratas del aire croatas - ¿Son realmente piratas?, Studia Croatica, Volumen 62-63, año 1976, página 99-105.
Nevistic, Francisco, Sesenta años de las trágicas relaciones entre los croatas y los serbios - Un aspecto realista del problema en su génesis, Studia Croatica, Volumen 68-69, año 1978, página 5-16.
Nevistic, Francisco, Monseñor Quijote, de Graham Greene, visto por el escritor croata G. Raspudic, Studia Croatica, Volumen 92-93, año 1984, página 41-44.
Nevistic, Franjo, Temelji demokracije - Kriza i obnova (Fundamentos de la democracia - Su crisis y su renacimiento), Roma, 1971, Ediciones "Ziral", p. 274 (en croata), (Milan Blazekovic), Studia Croatica, Volumen 44-45, año 1972, página 103-107.
Redacción, dr. Francisco Nevistic - In memoriam, Studia Croatica, Volumen 92-93, año 1983, página 3-4.
Efemeron (F. Nevistic), Cambios en la suprema jefatura de la Iglesia Católica, Volumen 70-71, año 1978, página 184-186.
Efemeron (F. Nevistic), El Presidente de la Argentina, general Reynaldo Bignone en Yugoslavia ("La Prensa" del 10-6- 1983 y la observación de SC), Volumen 88-89, año 1983, página 70-71.
Efemeron (F. Nevistic), Rumbo a la democracia, Volumen 88-89, año 1983, página 69.
Redacción, Los Balcanes, olla infernal de Europa ("Junus", Perís, junio-septiembre de 1964, traducido y comentado en 1984 por Efemerón), Volumen 92-93, año 1984, página 68-69.
_____________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
martes 29 de abril de 2008
Nevistić, Franjo
NEVISTIĆ, Franjo, pravnik i publicist (Šuica kraj Livna, 2. VII. 1913. - Buenos Aires, 13. VI. 1984.).
Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je na Širokom Brijegu (1933.), a nakon toga Pravni fakultet u Zagrebu (1939.), gdje je i doktorirao 1940. Nakon osnutka NDH radio je kao tajnik u kabinetu ministra pravosuđa. Početkom prosinca 1941. odlazi kao stipendist Ministarstva prosvjete u Rim, gdje do svibnja 1942. studira ustavno pravo, pravnu filozofiju i korporativno pravo. Potom je do kapitulacije Italije radio kao drugi tajnik u poslanstvu NDH u Rimu. U listopadu 1943. imenovan je docentom na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a početkom 1944. odlazi na studijski dopust u Beč i upisuje ljetni semestar na Pravnom fakultetu. Uoči Božića 1944. postavljen je za stožernika Sveučilišnog stožera, a 2. I. 1945. za glavnog urednika tjednika Spremnost. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, a potom preko Italije u Argentinu (ožujak 1947.). U emigraciji je bio glavni tajnik organizacije »Hrvatski domobran« i Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba, izdaje polumjesečnik Hrvatska, uređuje časopis Studia Croatica i surađuje u Hrvatskoj reviji. Knjigu Temelji demokracije objavio je u Rimu 1971. (kao rezultat studija na pravnim fakultetima u Grazu i Rimu 1945. i 1946., nakon povlačenja iz domovine), te priredio zbornik Hrvatska i njezina sudbina (1977.). - Goran Ante Blažeković, ekonomist, Zagreb i Mato Rupić, arhivist, Hrvatski državni arhiv, Zagreb
NEVISTIC, Franjo (1913.-1984.) publicist i kulturni radnik, rođen je u Šuici kod Livna. Studirao je i doktorirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Po uspostavi NDH odlazi u Rim na specijalizaciju, ali istodobno radi u hrvatskome poslanstvu kao njegov tajnik. Od god. 1944. stožernik je Sveučilišnoga stožera i od početka 1945. glavni urednik tjednika Spremnost. Završetkom rata, odlazi u emigraciju i živi u Argentini. Odmah se uključuje u kulturni život hrvatske emigracije; glavni je tajnik Hrvatskoga domobrana i Hrvatsko-argentinskog kulturnoga kluba. Dugogodišnji je suradnik i uvodničar Danice, kao i ostalih hrvatskih emigrantskih listova i publikacija, a također je uređivao glasilo Hrvatska i časopis Studia Croatica. Jedan je od osnivača je HNV-a; dopisivao se i surađivao s najviđenijim hrvatskim emigrantima na promicanju istine o Hrvatskoj i Hrvatima. Knjižnica Hrvatske revije objavila mu je izbor članaka i eseja koje je publicirao u hrvatskim revijama i listovima.
NEVISTIĆ, Dr. Franjo (1913-1984)
Rodio se je 2. srpnja 1913. u Šujici, kotar Duvno, od oca Ilije i majke Ruže Lauš. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu, a srednju školu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Maturirao je 1933. godine. Zbog bolesti sa zakašnjenjem upisuje pravne nauke na Pravnom fakultetu Sveućilišta u Zagrebu, na kojemu promovira na čast doktora prava 31. listopada 1940.
Za vrijeme studija sudjeluje u političkom životu Sveučilišta pa je za godinu 1936. - 1937. izabran za predsjednika Kluba slušača prava. Kao student počinje pisati pa godine 1938. objavljuje poduži članak "Naša kulturna orijentacija" u Almanahu Hrvatskih Sveućilištaraca, koji je bio već u tiskari zaplijenjen. Svršivši studije ulazi kao pripravnik u odvjetničku pisarnu dra. Nikole Kaića.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske stupa u njezinu službu kao tajnik u kabinetu ministra pravosuđa i bogoštovlja, dra Mirka Puka. Početkom prosinca 1941. odlazi kao stipendist Ministarstva prosvjete NDH u Rim, gdje do konca svibnja 1942. studira na Pravnom fakultetu ustavno pravo, pravnu filozofiju i korporativno pravo. Od listopada 1942. do rujna 1943. vrši dužnost drugog tajnika poslanstva NDH u Rimu. Dne 7. 10. 1943. imenovan je docentom na Pravnom fakultetu na katedri: Uvod u pravne nauke i filozofija prava. Godine 1944. sluša na Pravnom fakultetu u Beču predmete kaznenog, međunarodnog i državnog prava. Pred Božić 1944. imenovan je stožernikom Sveučilišnog Stožera, a od 2. sijećnja 1945. glavni ravnatelj i urednik tjednika "Spremnost".
U svibnju 1945. napušta domovinu i nakon boravka i studija u Grazu i Rimu dolazi 1. travnja 1947. u Argentinu, gdje s Vinkom Nikolićem uređuje mjesečnik "Hrvatska". Od 1951. suradnik je "Hrvatske Revije", a od 1953. uvodničarom je tjednika "Danica". Od 1968. do 1984. urednik je časopisa na španjolskom jeziku "Studia Croatica" i predsjednik Hrvatskog Latinoamerićkog Kulturnog Instituta te član i tajnik Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Kluba. Zajednica izdanja "Ranjeni Labud" (ZIRAL) objavila mu je 1971. knjigu "Temelji demokracije - Kriza i obnova". Umro je 13. lipnja 1984. u Buenos Airesu.
_____________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je na Širokom Brijegu (1933.), a nakon toga Pravni fakultet u Zagrebu (1939.), gdje je i doktorirao 1940. Nakon osnutka NDH radio je kao tajnik u kabinetu ministra pravosuđa. Početkom prosinca 1941. odlazi kao stipendist Ministarstva prosvjete u Rim, gdje do svibnja 1942. studira ustavno pravo, pravnu filozofiju i korporativno pravo. Potom je do kapitulacije Italije radio kao drugi tajnik u poslanstvu NDH u Rimu. U listopadu 1943. imenovan je docentom na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a početkom 1944. odlazi na studijski dopust u Beč i upisuje ljetni semestar na Pravnom fakultetu. Uoči Božića 1944. postavljen je za stožernika Sveučilišnog stožera, a 2. I. 1945. za glavnog urednika tjednika Spremnost. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, a potom preko Italije u Argentinu (ožujak 1947.). U emigraciji je bio glavni tajnik organizacije »Hrvatski domobran« i Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba, izdaje polumjesečnik Hrvatska, uređuje časopis Studia Croatica i surađuje u Hrvatskoj reviji. Knjigu Temelji demokracije objavio je u Rimu 1971. (kao rezultat studija na pravnim fakultetima u Grazu i Rimu 1945. i 1946., nakon povlačenja iz domovine), te priredio zbornik Hrvatska i njezina sudbina (1977.). - Goran Ante Blažeković, ekonomist, Zagreb i Mato Rupić, arhivist, Hrvatski državni arhiv, Zagreb
NEVISTIC, Franjo (1913.-1984.) publicist i kulturni radnik, rođen je u Šuici kod Livna. Studirao je i doktorirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Po uspostavi NDH odlazi u Rim na specijalizaciju, ali istodobno radi u hrvatskome poslanstvu kao njegov tajnik. Od god. 1944. stožernik je Sveučilišnoga stožera i od početka 1945. glavni urednik tjednika Spremnost. Završetkom rata, odlazi u emigraciju i živi u Argentini. Odmah se uključuje u kulturni život hrvatske emigracije; glavni je tajnik Hrvatskoga domobrana i Hrvatsko-argentinskog kulturnoga kluba. Dugogodišnji je suradnik i uvodničar Danice, kao i ostalih hrvatskih emigrantskih listova i publikacija, a također je uređivao glasilo Hrvatska i časopis Studia Croatica. Jedan je od osnivača je HNV-a; dopisivao se i surađivao s najviđenijim hrvatskim emigrantima na promicanju istine o Hrvatskoj i Hrvatima. Knjižnica Hrvatske revije objavila mu je izbor članaka i eseja koje je publicirao u hrvatskim revijama i listovima.
NEVISTIĆ, Dr. Franjo (1913-1984)
Rodio se je 2. srpnja 1913. u Šujici, kotar Duvno, od oca Ilije i majke Ruže Lauš. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu, a srednju školu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Maturirao je 1933. godine. Zbog bolesti sa zakašnjenjem upisuje pravne nauke na Pravnom fakultetu Sveućilišta u Zagrebu, na kojemu promovira na čast doktora prava 31. listopada 1940.
Za vrijeme studija sudjeluje u političkom životu Sveučilišta pa je za godinu 1936. - 1937. izabran za predsjednika Kluba slušača prava. Kao student počinje pisati pa godine 1938. objavljuje poduži članak "Naša kulturna orijentacija" u Almanahu Hrvatskih Sveućilištaraca, koji je bio već u tiskari zaplijenjen. Svršivši studije ulazi kao pripravnik u odvjetničku pisarnu dra. Nikole Kaića.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske stupa u njezinu službu kao tajnik u kabinetu ministra pravosuđa i bogoštovlja, dra Mirka Puka. Početkom prosinca 1941. odlazi kao stipendist Ministarstva prosvjete NDH u Rim, gdje do konca svibnja 1942. studira na Pravnom fakultetu ustavno pravo, pravnu filozofiju i korporativno pravo. Od listopada 1942. do rujna 1943. vrši dužnost drugog tajnika poslanstva NDH u Rimu. Dne 7. 10. 1943. imenovan je docentom na Pravnom fakultetu na katedri: Uvod u pravne nauke i filozofija prava. Godine 1944. sluša na Pravnom fakultetu u Beču predmete kaznenog, međunarodnog i državnog prava. Pred Božić 1944. imenovan je stožernikom Sveučilišnog Stožera, a od 2. sijećnja 1945. glavni ravnatelj i urednik tjednika "Spremnost".
U svibnju 1945. napušta domovinu i nakon boravka i studija u Grazu i Rimu dolazi 1. travnja 1947. u Argentinu, gdje s Vinkom Nikolićem uređuje mjesečnik "Hrvatska". Od 1951. suradnik je "Hrvatske Revije", a od 1953. uvodničarom je tjednika "Danica". Od 1968. do 1984. urednik je časopisa na španjolskom jeziku "Studia Croatica" i predsjednik Hrvatskog Latinoamerićkog Kulturnog Instituta te član i tajnik Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Kluba. Zajednica izdanja "Ranjeni Labud" (ZIRAL) objavila mu je 1971. knjigu "Temelji demokracije - Kriza i obnova". Umro je 13. lipnja 1984. u Buenos Airesu.
_____________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Mustapić, Zvonko
MUSTAPIĆ. Zvonko (Lovreč, Imotski 1914.-Buenos Aires 2000.)
Bio je profesor i političar. Kao predratni član HSS-a, pisao je članke za časopis "Studia Croatica".
_____________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Bio je profesor i političar. Kao predratni član HSS-a, pisao je članke za časopis "Studia Croatica".
_____________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Mikac, Marijan
MIKAC, Marijan (1903-1972)
Rodio se je 29. siječnja 1903. godine u Senju, gdje je polazio osnovnu školu i nižu gimnaziju, a zatim u Bakru "Nautiku". Iako se je spremao za pomorskog časnika, postao je novinar, književnik, publicist i filmski stručnjak.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske jedan je od pionira hrvatskog filma pa je bio imenovan za ravnatelja Hrvatskog državnog slikopisnog zavoda "Croatia Film".
Kao takav proizveo je preko dvije stotine filmskih tjednika, desetak kratkih kulturnih filmova, jedan dugometražni film "Lisinski" i jedan kratkometražni film "Straža na Drini", koji je bio nagrađen na Biennalu u Veneciji 1942. godine. Svršetkom Drugog svjetskog rata boravi kratko vrijeme u Italiji. Dolazi u Argentinu, gdje boravi sedamnaest godina. Svoj stručni rad započeo je u Foto-Ateljeu industrijsko-građevnog poduzeća "Zofra" S.A. u Buenos Airesu.
Istovremeno posveduje se spisateljskom radu pa surađuje u emigrantskom tisku ("Sloboda", "Drina", "Obrana"). U okviru "Drinine Knjižnice" pripremio je i izdao u Madridu 1967. dnevnik Dra. Giuseppe Masuccia, O.S.B. pod naslovom "Misija u Hrvatskoj" (od l. 8.41 do 28. 4. 1946.). Djeluje u "Drina-pressu" u Spanjolskoj. U Argentini je objavio više knjiga, i to: "Vidas sin valor" (Bezvrijedni životi), romansirani opis doživljaja prvih dana komunističke vlasti u Hrvatskoj (Buenos Aires, 1951); "U povorci smrti", roman (Buenos Aires, 1954) i "Las aventuras de Moritz Schwarz" (Zgode i nezgode Moritza Schwarza), Buenos Aires, 1959.
Umro je 16. ožujka 1972. na brodu putujući natrag u Australiju.
Mikac, Marijan, Otuđenje (novela). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951,Sv. 4., str. 356-359. (Ulomak iz "Zivoti bez vrijednosti")
Mikac, Marijan, Eva Peron: La razón de mi vida. Ediciones Peuser, Buenos Aires, 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, Sv. 3., str. 274-276. (Prikaz).
MIKAC, Marijan: U POVORCI SMRTI. Roman iz doba hrvatske narodne tragedije god. 1945. BA, 1954., Str. 240. lzd.: "Croatia" Hrvatski izdavalački zavod, Chicago, USA.
Mikac, Marijan. U Povorci Smrti. Roman iz doba hrvatske tragedije, godine 1945. Chicago: By the author, 1954.
Mikats, Mariano. Las Aventuras de Moritz Schwartz. Buenos Aires: Editorial Losada, 1959.
Mikats, Mariano. Vidas Sin Valor. Buenos Aires: Editorial Difusion, 1951. The last two entries are novels in Spanish, written by Mikac.
_____________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rodio se je 29. siječnja 1903. godine u Senju, gdje je polazio osnovnu školu i nižu gimnaziju, a zatim u Bakru "Nautiku". Iako se je spremao za pomorskog časnika, postao je novinar, književnik, publicist i filmski stručnjak.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske jedan je od pionira hrvatskog filma pa je bio imenovan za ravnatelja Hrvatskog državnog slikopisnog zavoda "Croatia Film".
Kao takav proizveo je preko dvije stotine filmskih tjednika, desetak kratkih kulturnih filmova, jedan dugometražni film "Lisinski" i jedan kratkometražni film "Straža na Drini", koji je bio nagrađen na Biennalu u Veneciji 1942. godine. Svršetkom Drugog svjetskog rata boravi kratko vrijeme u Italiji. Dolazi u Argentinu, gdje boravi sedamnaest godina. Svoj stručni rad započeo je u Foto-Ateljeu industrijsko-građevnog poduzeća "Zofra" S.A. u Buenos Airesu.
Istovremeno posveduje se spisateljskom radu pa surađuje u emigrantskom tisku ("Sloboda", "Drina", "Obrana"). U okviru "Drinine Knjižnice" pripremio je i izdao u Madridu 1967. dnevnik Dra. Giuseppe Masuccia, O.S.B. pod naslovom "Misija u Hrvatskoj" (od l. 8.41 do 28. 4. 1946.). Djeluje u "Drina-pressu" u Spanjolskoj. U Argentini je objavio više knjiga, i to: "Vidas sin valor" (Bezvrijedni životi), romansirani opis doživljaja prvih dana komunističke vlasti u Hrvatskoj (Buenos Aires, 1951); "U povorci smrti", roman (Buenos Aires, 1954) i "Las aventuras de Moritz Schwarz" (Zgode i nezgode Moritza Schwarza), Buenos Aires, 1959.
Umro je 16. ožujka 1972. na brodu putujući natrag u Australiju.
Mikac, Marijan, Otuđenje (novela). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951,Sv. 4., str. 356-359. (Ulomak iz "Zivoti bez vrijednosti")
Mikac, Marijan, Eva Peron: La razón de mi vida. Ediciones Peuser, Buenos Aires, 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, Sv. 3., str. 274-276. (Prikaz).
MIKAC, Marijan: U POVORCI SMRTI. Roman iz doba hrvatske narodne tragedije god. 1945. BA, 1954., Str. 240. lzd.: "Croatia" Hrvatski izdavalački zavod, Chicago, USA.
Mikac, Marijan. U Povorci Smrti. Roman iz doba hrvatske tragedije, godine 1945. Chicago: By the author, 1954.
Mikats, Mariano. Las Aventuras de Moritz Schwartz. Buenos Aires: Editorial Losada, 1959.
Mikats, Mariano. Vidas Sin Valor. Buenos Aires: Editorial Difusion, 1951. The last two entries are novels in Spanish, written by Mikac.
_____________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
lunes 28 de abril de 2008
Mihocevich, Moyra
Moyra Mihocevich
Otra pintora de origen croata es Moyra Mihocevich. De abuelos paternos nacidos en Split, egresó de la escuela “Doctor José Figueroa Alcorta” con los títulos de “Maestra de artes plásticas”, “Profesora de dibujo y escultura” y Profesora de Dibujo y puntura”. Con estos títulos ejerció cargos docentes en diferentes institutos y actualmente dicta clases en la Escuela Provincial de Cerámica “Fernando Arranz”. Desde 1988 participa en varias muestras colectivas. Ella define su arte como “...transcripciones fieles a la emoción espontánea, impulsiva sensación donde mora la magia...”. La familia Mihocević, fue una de las tantas que llegaron a Córdoba en los años ’20 y que se instalaron en el barrio Pueyrredón junto a otros connacionales. Desde hace años Moyra Mihocevich concurre al Hogar Croata, donde procura principalmente aprender el idioma de sus abuelos.
Cristian Sprljan, Inmigración Croata en Córdoba
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Otra pintora de origen croata es Moyra Mihocevich. De abuelos paternos nacidos en Split, egresó de la escuela “Doctor José Figueroa Alcorta” con los títulos de “Maestra de artes plásticas”, “Profesora de dibujo y escultura” y Profesora de Dibujo y puntura”. Con estos títulos ejerció cargos docentes en diferentes institutos y actualmente dicta clases en la Escuela Provincial de Cerámica “Fernando Arranz”. Desde 1988 participa en varias muestras colectivas. Ella define su arte como “...transcripciones fieles a la emoción espontánea, impulsiva sensación donde mora la magia...”. La familia Mihocević, fue una de las tantas que llegaron a Córdoba en los años ’20 y que se instalaron en el barrio Pueyrredón junto a otros connacionales. Desde hace años Moyra Mihocevich concurre al Hogar Croata, donde procura principalmente aprender el idioma de sus abuelos.
Cristian Sprljan, Inmigración Croata en Córdoba
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Mihaljević, Drago - bibliografia
Mihaljević, Drago, Najvažniji problem, Republika Hrvatska, br. 13(1954), str. 9 - 16
Mihaljević, Drago, Austrija, Madjarska i mi Hrvati, Republika Hrvatska, br. 14-15(1954), str. 11 - 16
Mihaljević, Drago, Hrvati u problemu slobode, Republika Hrvatska, br. 27-28(1957), str. 5 - 10
Mihaljević, Drago, "Politika - gorak krušac", Republika Hrvatska, br. 32(1958), str. 2 - 10
Mihaljević, Drago, Zvanje za politiku, Republika Hrvatska, br. 41(1960), str. 1 - 5
Mihaljević, Drago, O kulturnom oblikovanju narodne politike, Republika Hrvatska, br. 42-43(1960), str. 4 - 6
Mihaljević, Drago, Neoprostivi propusti, Republika Hrvatska, br. 46(1961), str. 11 - 18
Mihaljević, Drago, Tlapnje i realnost, Republika Hrvatska, br. 51(1962), str. 9 - 13
Mihaljević, Drago, Uvijek ista jadikovka: nemamo ljudi, Republika Hrvatska, br. 54(1963), str. 9 - 11
Mihaljević, Drago, Za uskrsnuće Hrvatske treba karaktera, Republika Hrvatska, br. 57(1964), str. 3 - 8
Mihaljević, Drago, Prošlost - temelj budućnosti, Republika Hrvatska, br. 59.(1964), str. 13 - 24
Mihaljević, Drago, Zašto i kako smo odgovorni?, Republika Hrvatska, br. 63(1965), str. 3 - 10
Mihaljević, Drago, Kako se stvara i održi svoja država, Republika Hrvatska, br. 73(1968), str. 7 - 10
Mihaljević, Drago, Čovjek, društvo, narodi i bit politićkih problema, Republika Hrvatska, br. 77(1969), str. 30 - 35
Mihaljević, Drago, Uspomene iz političkog rada predratne emigracije, Republika Hrvatska, br. 89(1972), str. 7 – 17
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Mihaljević, Drago, Austrija, Madjarska i mi Hrvati, Republika Hrvatska, br. 14-15(1954), str. 11 - 16
Mihaljević, Drago, Hrvati u problemu slobode, Republika Hrvatska, br. 27-28(1957), str. 5 - 10
Mihaljević, Drago, "Politika - gorak krušac", Republika Hrvatska, br. 32(1958), str. 2 - 10
Mihaljević, Drago, Zvanje za politiku, Republika Hrvatska, br. 41(1960), str. 1 - 5
Mihaljević, Drago, O kulturnom oblikovanju narodne politike, Republika Hrvatska, br. 42-43(1960), str. 4 - 6
Mihaljević, Drago, Neoprostivi propusti, Republika Hrvatska, br. 46(1961), str. 11 - 18
Mihaljević, Drago, Tlapnje i realnost, Republika Hrvatska, br. 51(1962), str. 9 - 13
Mihaljević, Drago, Uvijek ista jadikovka: nemamo ljudi, Republika Hrvatska, br. 54(1963), str. 9 - 11
Mihaljević, Drago, Za uskrsnuće Hrvatske treba karaktera, Republika Hrvatska, br. 57(1964), str. 3 - 8
Mihaljević, Drago, Prošlost - temelj budućnosti, Republika Hrvatska, br. 59.(1964), str. 13 - 24
Mihaljević, Drago, Zašto i kako smo odgovorni?, Republika Hrvatska, br. 63(1965), str. 3 - 10
Mihaljević, Drago, Kako se stvara i održi svoja država, Republika Hrvatska, br. 73(1968), str. 7 - 10
Mihaljević, Drago, Čovjek, društvo, narodi i bit politićkih problema, Republika Hrvatska, br. 77(1969), str. 30 - 35
Mihaljević, Drago, Uspomene iz političkog rada predratne emigracije, Republika Hrvatska, br. 89(1972), str. 7 – 17
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Mehmedagić, Enver
MEHMEDAGIĆ, Enver (1929)
Rođen je 29. listopada 1929. u Zagrebu kao sin Junusa Mehmedagića, guvernera Hrvatske Državne Banke za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Nakon sloma 1945. godine, odlazi s roditeljima u Italiju, gdje nastavlja školovanje, a zatim u Argentinu, gdje ga završava.
Već godine 1954. u nakladi "Editorial Los Andes" u Buenos Airesu izlazi njegova prva zbirka pjesama na španjolskom jeziku pod naslovom "Reflejos" (Odrazi). U antologiji hrvatske emigrantske poezije profesora Vinka Nikolića, "Pod tuđim nebom" (1957.), zastupan je s jednom pjesmom. Godine 1967. izlazi u Madridu ("Drinina Knjižnica") njegova zbirka pjesama pod naslovom "Svijetla i sjene" s predgovorom Prof. Pavla Tijana, a s crtežima i umjetničkom izradom slikara Žarka Šimata. Posebno je obilježje ovoga izdanja da sadrži pjesme na tri jezika: hrvatskom, talijanskom i španjolskom.
Surađivao je i surađuje po svim hrvatskim emigrantskim časopisima i publikacijama ne samo svojim pjesmama, nego političkim člancima i esejima analitičkog značaja, kao na primjer u časopisu "Republika Hrvatska". Jedno vrijeme obavljao je dužnost u Izvršnom Vijeću Središnjeg Odbora Bosansko-hercegovačkih i Sandžačkih Hrvata muslimana u emigraciji.
Mehmedagić, Enver, Islam u članku Bogdana Radica, Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, Sv. 1-2, str. 167-169. (Odnosi se na clanak u HR/1960. sv. 2-3, str. 162-180).
Mehmedagić, Enver, Zvijezde i život. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, Sv. 2-3., str. 195-198. (Pjesme: Zvijezde; Zora; Zvijer; odlazak; Život).
Mehmedagić, Enver, Dilema bosansko-hercegovačkih muslimana, Republika Hrvatska, br. 173(1991), str. 19 - 25
Mehmedagić, Enver, Etnička pripadnost bosansko-hercegovačkih muslimana, Republika Hrvatska, br. 176(1992), str. 18 - 22
Mehmedagić, Enver, Upotrazi zajedničke Europe, Republika Hrvatska, br. 177(1992), str. 1 - 4
Mehmedagić, Enver, Povratak komunizrna, Republika Hrvatska, br. 178(1992), str. 1 - 4
Mehmedagić, Enver, Spasimo hrvatsku obalu od imperijalističkih zahtjeva, Republika Hrvatska, br. 180(1993), str. 10 - 17
Mehmedagić, Enver, Splet oko islama i muslimana, Republika Hrvatska, br. 187(1995), str. 24 - 26
Mehmedagić, Enver. Reflejos: Poesias. Buenos Aires: Editorial Los Andes, 1954; illustrated.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rođen je 29. listopada 1929. u Zagrebu kao sin Junusa Mehmedagića, guvernera Hrvatske Državne Banke za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Nakon sloma 1945. godine, odlazi s roditeljima u Italiju, gdje nastavlja školovanje, a zatim u Argentinu, gdje ga završava.
Već godine 1954. u nakladi "Editorial Los Andes" u Buenos Airesu izlazi njegova prva zbirka pjesama na španjolskom jeziku pod naslovom "Reflejos" (Odrazi). U antologiji hrvatske emigrantske poezije profesora Vinka Nikolića, "Pod tuđim nebom" (1957.), zastupan je s jednom pjesmom. Godine 1967. izlazi u Madridu ("Drinina Knjižnica") njegova zbirka pjesama pod naslovom "Svijetla i sjene" s predgovorom Prof. Pavla Tijana, a s crtežima i umjetničkom izradom slikara Žarka Šimata. Posebno je obilježje ovoga izdanja da sadrži pjesme na tri jezika: hrvatskom, talijanskom i španjolskom.
Surađivao je i surađuje po svim hrvatskim emigrantskim časopisima i publikacijama ne samo svojim pjesmama, nego političkim člancima i esejima analitičkog značaja, kao na primjer u časopisu "Republika Hrvatska". Jedno vrijeme obavljao je dužnost u Izvršnom Vijeću Središnjeg Odbora Bosansko-hercegovačkih i Sandžačkih Hrvata muslimana u emigraciji.
Mehmedagić, Enver, Islam u članku Bogdana Radica, Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, Sv. 1-2, str. 167-169. (Odnosi se na clanak u HR/1960. sv. 2-3, str. 162-180).
Mehmedagić, Enver, Zvijezde i život. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, Sv. 2-3., str. 195-198. (Pjesme: Zvijezde; Zora; Zvijer; odlazak; Život).
Mehmedagić, Enver, Dilema bosansko-hercegovačkih muslimana, Republika Hrvatska, br. 173(1991), str. 19 - 25
Mehmedagić, Enver, Etnička pripadnost bosansko-hercegovačkih muslimana, Republika Hrvatska, br. 176(1992), str. 18 - 22
Mehmedagić, Enver, Upotrazi zajedničke Europe, Republika Hrvatska, br. 177(1992), str. 1 - 4
Mehmedagić, Enver, Povratak komunizrna, Republika Hrvatska, br. 178(1992), str. 1 - 4
Mehmedagić, Enver, Spasimo hrvatsku obalu od imperijalističkih zahtjeva, Republika Hrvatska, br. 180(1993), str. 10 - 17
Mehmedagić, Enver, Splet oko islama i muslimana, Republika Hrvatska, br. 187(1995), str. 24 - 26
Mehmedagić, Enver. Reflejos: Poesias. Buenos Aires: Editorial Los Andes, 1954; illustrated.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Margaretić, Vlaho
MARGARETIĆ, fra Vlaho (Vjekoslav) OFM (1913-1995)
Rodio se je 6. svibnja 1913. u Pakoštanima kod Zadra kao sin Luke i Marije Baća. Osnovnu školu polazi u Franjevačkom samostanu u Rožatu kod Dubrovnika i završivši je 1925. godine, stupa još iste godine u Franjevačko sjemenište Provincije sv. Jeronima na otoku Badiji kraj Korčule. Dana 25. kolovoza 1929. oblači franjevački habit i ulazi u novicijat, na Košljunu kod otoka Krka. Svoje srednjoškolske nauke dovršio je 1934. godine u glasovitom samostanu "Male Braće" u Dubrovniku. Teologiju je učio na franjevačkim teološkim učilištima u Makarskoj, Splitu i u toskanskom gradu Pescia, završivši svoju teološku naobrazbu na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1937. u franjevačkom samostanu "Calleviti" u talijanskom gradu Pescia u Toscani. Godine 1938. vraća se u Hrvatsku da se posveti propovijedanju kao pučki misionar i kao korizmeni propovjednik. S ovim svećeničkim i propovjedničkim radom nastavio je za vrijeme Banovine Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske sve do 25. travnja 1944., kada ga starješinstvo šalje u Beć i Tirol da se usavrši u njemačkom jeziku. Godine 1946. Starješinstvo reda šalje ga u Argentinu da pomogne subraći u pastvi naših iseljenika. Prvo mu je radno mjesto bilo José Ingenieros u Provinciji Buenos Aires, tik uz glavni grad Republike Argentine.
Od 1946. do 1949. bavio se je s pastvom hrvatskih iseljenika u gradu Buenos Airesu, Dock Sudu, Berissu, La Plati i drugdje. Dne 11. rujna 1949. imenovan je prvim župnikom župe Sv. Križa (Sto. Cristo) u José Ingenierosu, gdje sagrađuje Franjevački samostan i župni salon. Godine 1962. imenovan je kustosom Kustodije "Prečistog Srca Marijina", dužnost koju obavlja do 1965. Kroz cijelo to vrijeme najprije izdaje časopis "Aluvión", "La Familia del Sto. Cristo", a malo kasnije uređuje ponovno pokrenuto vjersko glasilo "Glas Sv. Antuna" dok ga 1947. nije preuzeo književnik Ivo Lendić. Surađivao je i u drugim časopisima u Argentini. Živio je kao umirovljenik u Franjevačkom samostanu u José Ingenierosu. Umro je 26. lipnja 1995.
Margaretić, fra Vlaho (Vjekoslav), Obras de caridad cristiana. - 25. aniversario de las Hermanas de San Vicente de Paul de Zagreb en la Argentina. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, Sv. 4., str. 361-362. (Zagrebačke Sestre Sv. Vinka Paulskog u Argentini, povodom 25. godišnjice dolaska i rada).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rodio se je 6. svibnja 1913. u Pakoštanima kod Zadra kao sin Luke i Marije Baća. Osnovnu školu polazi u Franjevačkom samostanu u Rožatu kod Dubrovnika i završivši je 1925. godine, stupa još iste godine u Franjevačko sjemenište Provincije sv. Jeronima na otoku Badiji kraj Korčule. Dana 25. kolovoza 1929. oblači franjevački habit i ulazi u novicijat, na Košljunu kod otoka Krka. Svoje srednjoškolske nauke dovršio je 1934. godine u glasovitom samostanu "Male Braće" u Dubrovniku. Teologiju je učio na franjevačkim teološkim učilištima u Makarskoj, Splitu i u toskanskom gradu Pescia, završivši svoju teološku naobrazbu na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1937. u franjevačkom samostanu "Calleviti" u talijanskom gradu Pescia u Toscani. Godine 1938. vraća se u Hrvatsku da se posveti propovijedanju kao pučki misionar i kao korizmeni propovjednik. S ovim svećeničkim i propovjedničkim radom nastavio je za vrijeme Banovine Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske sve do 25. travnja 1944., kada ga starješinstvo šalje u Beć i Tirol da se usavrši u njemačkom jeziku. Godine 1946. Starješinstvo reda šalje ga u Argentinu da pomogne subraći u pastvi naših iseljenika. Prvo mu je radno mjesto bilo José Ingenieros u Provinciji Buenos Aires, tik uz glavni grad Republike Argentine.
Od 1946. do 1949. bavio se je s pastvom hrvatskih iseljenika u gradu Buenos Airesu, Dock Sudu, Berissu, La Plati i drugdje. Dne 11. rujna 1949. imenovan je prvim župnikom župe Sv. Križa (Sto. Cristo) u José Ingenierosu, gdje sagrađuje Franjevački samostan i župni salon. Godine 1962. imenovan je kustosom Kustodije "Prečistog Srca Marijina", dužnost koju obavlja do 1965. Kroz cijelo to vrijeme najprije izdaje časopis "Aluvión", "La Familia del Sto. Cristo", a malo kasnije uređuje ponovno pokrenuto vjersko glasilo "Glas Sv. Antuna" dok ga 1947. nije preuzeo književnik Ivo Lendić. Surađivao je i u drugim časopisima u Argentini. Živio je kao umirovljenik u Franjevačkom samostanu u José Ingenierosu. Umro je 26. lipnja 1995.
Margaretić, fra Vlaho (Vjekoslav), Obras de caridad cristiana. - 25. aniversario de las Hermanas de San Vicente de Paul de Zagreb en la Argentina. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, Sv. 4., str. 361-362. (Zagrebačke Sestre Sv. Vinka Paulskog u Argentini, povodom 25. godišnjice dolaska i rada).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Luketa, Mate
LUKETA, Dr. Mate (1911-1977)
Rodio se je 21. ožujka 1911. u Primoštenu, gdje je završio pučku školu. Gimnaziju pohada kao sjemeništarac u Biskupskom sjemeništu u Šibeniku (dvije godine u Splitu), gdje je i maturirao. Studij bogoslovije nastavlja u Splitu i Ljubljani. Za svećenika bude zaređen 14. srpnja 1935. te služi Mladu misu u rodnom Primoštenu. Biskup Mileta imenuje ga župnikom sela Vodice, gdje uz duhovni obavlja i socijalni i gospodarski rad tako da je uskoro u Zagrebu osnovana "Vodička zadruga", koja se je brinula za neposrednu prodaju domaćih proizvoda u Sloveniju i Austriju (vino, smokvu, višnju i maslinu).
Zbog njegovih organizatorskih sposobnosti, mladenačkog duha i poleta biva poslan u Njemačku kao duhovnik tamošnjih hrvatskih radnika, koji su posebnim ugovorima između Nezavisne Države Hrvatske i Njemačkog Reicha bili slani na rad. Uz redoviti posao studira i proučava gradivo za svoju doktorsku tezu, koju i dovršava u Breslavi 1944. U veljači 1945. postizava doktorat na Teološkom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta disertacijom "Praznovjerne pojave Dalmatinske Hrvaske".
Prof. M. Gavazzi, pročelnik Etnografskog Muzeja u Zagrebu, tražio je od Lukete 120 "odgovora sa terena" da ih čuva u muzeju.
Godine 1945. napušta domovinu te prve dvije godine emigracije provodi u Rimu, gdje izdaje "Bulletin" na talijanskom jeziku upozorujući time svjetsku javnost na događaje u Hrvatskoj i oko nje. Godine 1946. dolazi u Argentinu pa najprije postaje duhovnikom u bolnici Iturraspe u gradu Santa Fe, a ujedno je profesor na tamošnjoj teologiji. Dolazi u Buenos Aires, gdje je kapelan župe Ntra. Sra. de Monserrat, zatim na župama Ntra. Sra. de Balvanera i Sta. Margarita Maria Alacorque te u hrvatskoj pastvi kao kapelan crkve u zavodu hrvatskih časnih sestara. Bavi se znanstvenim radom iz svoga područja (etnologije) te društvenim i političkim radom, a kao stari zadrugar sudjeluje pri osnivanju "Hrvatske zadruge Villa Martelli".
Konačno prelazi i na privredno područje pa kao takav zajedno s Ivom Rojnicom financira prvih nekoliko godina časopis na španjolskom jeziku Studia Croatica kao što je još 1947. sudjelovao kod osnivanja "Hrvatske", prvog mjesečnika u emigraciji. Umro je u Buenos Airesu 3. svibnja 1977.
MATEO LUKETA - IN MEMORIAM
El día 4 de mayo de 1977 falleció en Buenos Aires el reverendo Padre Dr. Mateo Luketa a la edad de 66 años.
Nacido en la provincia croata de Dalmacia estudió teologia en Ljubliana y Zagreb y ordenado sacerdote, se dedicó a la labor pastoral en varias parroquias, muy preocupado además por los problemas sociales y económicos de los campesinos y pescadores que estaban a su cuidado. Desde entonces proviene su inclinación por el cooperativismo y la solidaridad humana, que dúrante el torbellino de la .Segundo Guerra Mundial se manifestara por su abnegada labor entre los obreros croatas, radicados en Alemania y después de la guerra por su empeño y prontitud en ayudar a los numerosos refugiados políticos de su país, primero en Austria e Italia y después en la República Argentina. En Buenos Aires funda Caritas Croata, renunciando a la cátedra de profesor de teología en la ciudad de Santa Fe.
Paralelamente con esta intensa obra social que se exteriorizará también en -su activa participación en la promoción de la Cooperativa Croata, el Dr. M. Luketa dedicó sus desvelos a las publicaciones culturales y políticas de la colonia croata en la República Argentina. En Santa Fe publicó un opúsculo sobre la vida y obra del cardenal Luis Stepinac mártir de la Iglesia Católica y de su nación croata.
Cabe destacar su activa participación y considerable aporte financiero en la fundación y mantenimiento de la revista STUDIA CROATICA durante su primer decenio.
Numerosos amigos se despidieron de sus restos en el cementerio, de Olivos, suburbio de Buenos Aires.
B. K.
Kadić Branko, Mateo Luketa - In memoriam, Studia Croatica, 1977, 64-65, p. 81.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rodio se je 21. ožujka 1911. u Primoštenu, gdje je završio pučku školu. Gimnaziju pohada kao sjemeništarac u Biskupskom sjemeništu u Šibeniku (dvije godine u Splitu), gdje je i maturirao. Studij bogoslovije nastavlja u Splitu i Ljubljani. Za svećenika bude zaređen 14. srpnja 1935. te služi Mladu misu u rodnom Primoštenu. Biskup Mileta imenuje ga župnikom sela Vodice, gdje uz duhovni obavlja i socijalni i gospodarski rad tako da je uskoro u Zagrebu osnovana "Vodička zadruga", koja se je brinula za neposrednu prodaju domaćih proizvoda u Sloveniju i Austriju (vino, smokvu, višnju i maslinu).
Zbog njegovih organizatorskih sposobnosti, mladenačkog duha i poleta biva poslan u Njemačku kao duhovnik tamošnjih hrvatskih radnika, koji su posebnim ugovorima između Nezavisne Države Hrvatske i Njemačkog Reicha bili slani na rad. Uz redoviti posao studira i proučava gradivo za svoju doktorsku tezu, koju i dovršava u Breslavi 1944. U veljači 1945. postizava doktorat na Teološkom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta disertacijom "Praznovjerne pojave Dalmatinske Hrvaske".
Prof. M. Gavazzi, pročelnik Etnografskog Muzeja u Zagrebu, tražio je od Lukete 120 "odgovora sa terena" da ih čuva u muzeju.
Godine 1945. napušta domovinu te prve dvije godine emigracije provodi u Rimu, gdje izdaje "Bulletin" na talijanskom jeziku upozorujući time svjetsku javnost na događaje u Hrvatskoj i oko nje. Godine 1946. dolazi u Argentinu pa najprije postaje duhovnikom u bolnici Iturraspe u gradu Santa Fe, a ujedno je profesor na tamošnjoj teologiji. Dolazi u Buenos Aires, gdje je kapelan župe Ntra. Sra. de Monserrat, zatim na župama Ntra. Sra. de Balvanera i Sta. Margarita Maria Alacorque te u hrvatskoj pastvi kao kapelan crkve u zavodu hrvatskih časnih sestara. Bavi se znanstvenim radom iz svoga područja (etnologije) te društvenim i političkim radom, a kao stari zadrugar sudjeluje pri osnivanju "Hrvatske zadruge Villa Martelli".
Konačno prelazi i na privredno područje pa kao takav zajedno s Ivom Rojnicom financira prvih nekoliko godina časopis na španjolskom jeziku Studia Croatica kao što je još 1947. sudjelovao kod osnivanja "Hrvatske", prvog mjesečnika u emigraciji. Umro je u Buenos Airesu 3. svibnja 1977.
MATEO LUKETA - IN MEMORIAM
El día 4 de mayo de 1977 falleció en Buenos Aires el reverendo Padre Dr. Mateo Luketa a la edad de 66 años.
Nacido en la provincia croata de Dalmacia estudió teologia en Ljubliana y Zagreb y ordenado sacerdote, se dedicó a la labor pastoral en varias parroquias, muy preocupado además por los problemas sociales y económicos de los campesinos y pescadores que estaban a su cuidado. Desde entonces proviene su inclinación por el cooperativismo y la solidaridad humana, que dúrante el torbellino de la .Segundo Guerra Mundial se manifestara por su abnegada labor entre los obreros croatas, radicados en Alemania y después de la guerra por su empeño y prontitud en ayudar a los numerosos refugiados políticos de su país, primero en Austria e Italia y después en la República Argentina. En Buenos Aires funda Caritas Croata, renunciando a la cátedra de profesor de teología en la ciudad de Santa Fe.
Paralelamente con esta intensa obra social que se exteriorizará también en -su activa participación en la promoción de la Cooperativa Croata, el Dr. M. Luketa dedicó sus desvelos a las publicaciones culturales y políticas de la colonia croata en la República Argentina. En Santa Fe publicó un opúsculo sobre la vida y obra del cardenal Luis Stepinac mártir de la Iglesia Católica y de su nación croata.
Cabe destacar su activa participación y considerable aporte financiero en la fundación y mantenimiento de la revista STUDIA CROATICA durante su primer decenio.
Numerosos amigos se despidieron de sus restos en el cementerio, de Olivos, suburbio de Buenos Aires.
B. K.
Kadić Branko, Mateo Luketa - In memoriam, Studia Croatica, 1977, 64-65, p. 81.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Lukač-Stier, Maja
LUKAČ-STIER, Maja (Buenos Aires 1949.)
Sveučilišna profesorica i istraživač, doktorica filozofije. Porijeklom iz Kune na Pelješcu i iz Zadra, a živi i djeluje u Buenos Airesu. Prva Hrvatica i treća žena na svijetu, koja je postala članica Papinske akademije sv. Tome Akvinskog, od njenog osnutka 1879. godine. Osnivačica je Akademskog savjeta za etiku i medicinu. Napisala je brojne članke, od kojih su filozofski: "Theoretical and Practical Knowledge in Hobbes and Thomas Aquino" (1987.) i "La polis –artificio o naturaleza?", zatim članke za časopis "Studia Croatica": "Doprinos Hrvata u Argentini" (1986.), "La crisis de la emigracion y la 'pietas patriotica" (1989.) i "Los eslavos en el mundo de la filosofia" (1997.).
Napisala je knjige "Neomarxismo yugoslavo-Aspectos doctrinarios" (1981.) i "El fundamento antropológico de la Filosofia Politica y Moral en Thomas Hobbes" (1999.).
LUKAČ-STIER, Maja
Lukac-Stier, Maja, Aportes de la colectividad croata a la República Argentina, Studia Croatica, 1986, Volumen 102, página 221-234.
Lukač - Stier, Maja, Prema domovini, Republika Hrvatska, br. 163(1988), str. 32 - 36 Lukac-Stier, Maja, La crisis de la emigración y la "pietas patriótica", Volumen 113, año 1989, página 229-33.
Lukac-Stier, Maja, Croacia en la XXII Feria del Libro, Studia Croatica, 1996, Volumen 131, página 152.
Lukac-Stier, Maja, Croacia y la cultura europea, Studia Croatica, 1997, Volumen 133, página 59.
Lukac-Stier, Maja, Los eslavos en el mundo de la filosofía, Studia Croatica, Volumen 134, año 1997, página 157.
Lukac-Stier, María L., Neomarxismo yugoslavo, Aspectos Doctrinarios, ed. Instituto de Filosofía Práctica, Buenos Aires, 1981, p. 110 (Ivo Hühn), Volumen 90-91, año 1983, página 180-181. La democracia funciona cuando los ciudadanos verdaderamente conocen la realidad, Studia Croatica, 1996, Núm 130, Pág. 58
LUKAČ-STIER, María: NEOMARXISMO YUGOESLAVO. ASPECTOS DOCTRINARIOS. (Jugoslavenski neomarksizam. Znanstveni pojmovi). BA, 1981. Str. 110. Izd.: Instituto de filosofía práctica.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Sveučilišna profesorica i istraživač, doktorica filozofije. Porijeklom iz Kune na Pelješcu i iz Zadra, a živi i djeluje u Buenos Airesu. Prva Hrvatica i treća žena na svijetu, koja je postala članica Papinske akademije sv. Tome Akvinskog, od njenog osnutka 1879. godine. Osnivačica je Akademskog savjeta za etiku i medicinu. Napisala je brojne članke, od kojih su filozofski: "Theoretical and Practical Knowledge in Hobbes and Thomas Aquino" (1987.) i "La polis –artificio o naturaleza?", zatim članke za časopis "Studia Croatica": "Doprinos Hrvata u Argentini" (1986.), "La crisis de la emigracion y la 'pietas patriotica" (1989.) i "Los eslavos en el mundo de la filosofia" (1997.).
Napisala je knjige "Neomarxismo yugoslavo-Aspectos doctrinarios" (1981.) i "El fundamento antropológico de la Filosofia Politica y Moral en Thomas Hobbes" (1999.).
LUKAČ-STIER, Maja
Lukac-Stier, Maja, Aportes de la colectividad croata a la República Argentina, Studia Croatica, 1986, Volumen 102, página 221-234.
Lukač - Stier, Maja, Prema domovini, Republika Hrvatska, br. 163(1988), str. 32 - 36 Lukac-Stier, Maja, La crisis de la emigración y la "pietas patriótica", Volumen 113, año 1989, página 229-33.
Lukac-Stier, Maja, Croacia en la XXII Feria del Libro, Studia Croatica, 1996, Volumen 131, página 152.
Lukac-Stier, Maja, Croacia y la cultura europea, Studia Croatica, 1997, Volumen 133, página 59.
Lukac-Stier, Maja, Los eslavos en el mundo de la filosofía, Studia Croatica, Volumen 134, año 1997, página 157.
Lukac-Stier, María L., Neomarxismo yugoslavo, Aspectos Doctrinarios, ed. Instituto de Filosofía Práctica, Buenos Aires, 1981, p. 110 (Ivo Hühn), Volumen 90-91, año 1983, página 180-181. La democracia funciona cuando los ciudadanos verdaderamente conocen la realidad, Studia Croatica, 1996, Núm 130, Pág. 58
LUKAČ-STIER, María: NEOMARXISMO YUGOESLAVO. ASPECTOS DOCTRINARIOS. (Jugoslavenski neomarksizam. Znanstveni pojmovi). BA, 1981. Str. 110. Izd.: Instituto de filosofía práctica.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Luetic Geraldine
Geraldine Luetic
“Este premio se lo dedico a mis pacientes”
Gracias a sus aportes para el tratamiento de la esclerosis múltiple, la neuróloga Geraldine Luetic fue elegida una de las Grandes Mujeres del siglo XXI.
El Instituto Biográfico de los Estados Unidos edita este libro donde la rosarina es la única argentina que figura junto a otras 1000 mujeres de todo el mundo.
Geraldine Luetic (40) estaba todavía un poco dormida cuando abrió el sobre y, con la modorra habitual que acompaña al desayuno, leyó la carta escrita en inglés. Allí decía que ella, rosarina y médica neuróloga especialista en esclerosis múltiple, había sido elegida por su labor profesional como una de las Grandes Mujeres del siglo XXI.“No entendía nada, no lo podía creer”, cuenta desde su casa del campo, en las afueras de Rosario.
Así amaneció esa mañana. Con la buena noticia de que había sido seleccionada junto con otras 1000 mujeres de todo el mundo para ser incluida en un libro que publica el Instituto Biográfico de los Estados Unidos desde 1967.
El texto incluye la historia de vida y la tarea de personas destacadas en diversas actividades como la medicina, las artes, la filosofía, la geología, y Geraldine, será la única argentina en ser parte de esta edición. “Por qué a mí –se preguntó– si en todo el planeta hay mucha gente que se dedica a esto”.
La respuesta estaba en la carta: desde 1993, Luetic estudia y trata a pacientes con esclerosis múltiple, una enfermedad neurológica, crónica, no hereditaria ni contagiosa de la cual se desconocen sus causas. “Desde mi práctica observé muchas cosas y las publiqué en distintos congresos.
Me nominaron por esos pequeños aportes”, cuenta. Además de incluirla en el libro Grandes Mujeres del siglo XXI, el Instituto la distinguió con su premio Eclipse. “No es ninguna remuneración económica”, aclara la doctora, sino una placa.Entre esos estudios, Luetic tiene uno sobre el origen de la enfermedad.
Al parecer, en la generación de la esclerosis múltiple influirían factores como la luz solar y la vitamina D. Gracias a sus observaciones, la especialista llegó a la conclusión de que entre los pacientes enfermos, muchos habían nacido en invierno (época en la que se cree, los recién nacidos están menos expuestos al sol)s.
Y aunque no puedan afirmar que esa frecuencia de nacimientos sea la causa desencadenante de la EM, a su descubrimiento ya se están sumando otros similares en distintos lugares del mundo, como Oxford y Canadá.“A nivel personal este premio es un orgullo enorme. A todos nos gusta ser reconocidos.
Pero está dedicado fundamentalmente a lo que es mi leit motiv, que son mis pacientes, y a quienes privo de mi presencia cuando hago mis investigaciones en horas extras, que son mi familia y mis amigos”. Pura vocaciónEn el árbol genealógico de Geraldine no existen médicos. Sin embargo, para hallar las raíces de su vocación, hurga en la historia de su familia. Y en la suya.Su abuelo, croata y lector feroz, le estimuló el placer por la lectura y le regaló pilas de libros de medicina.
De su padre, dueño de una empresa constructora, heredó “todo el empuje” y le transmitió el “interés por ayudar a los desvalidos”. Su madre fue maestra y crió con gran dedicación a cuatro hijos, de los cuales Geraldine fue la primera. “Ser la mayor te lleva un poco a convertirte en el ejemplo de tus hermanos, a cuidarlos. Yo crecí con eso, y lo extrapolé a mi vida profesional”, asegura.
Pero antes de eso, y aún siendo una nena que estudiaba en el colegio Nuestra Señora de la Misericordia, participaba de los talleres de investigación y se devoraba las revistas de interés general en donde se publicaban hallazgos científicos. Además, claro, de las típicas infantiles.
Dice que siempre, desde pequeña, sintió curiosidad por saber. Y bueno, parece que Geraldine no tuvo que transitar la angustia vocacional por la que atraviesan la mayoría de los jóvenes. Ella estaba segura de lo que quería.“La medicina me apasionaba –dice–. Es y era mi verdadera vocación.
Al elegir una especialidad, opté por una no concluida, donde pudiera aportar algo. Quería que fuera desafiante, y hasta hace diez años, sobre neurología no había demasiado desarrollo. Sentía que así iba a poder ayudar a los demás”, relata. Y agrega: “El terreno es difícil. Yo no tuve maestros pero sí buenos consejeros. Lo mío es vocación y pasión”.
La enfermedad se aborda con las drogas correspondientes y la labor multidisciplinaria de psicólogos, psiquiatras, kinesiólogos, urólogos y terapistas ocupacionales entre otros profesionales.
Actualmente, Luetic es directora médica del Instituto de Neurociencias de Rosario y además está a cargo del área de enfermedades desmielinizantes del Sanatorio Británico de la misma ciudad, donde está trabajando con un grupo de investigadores que participan en ensayos clínicos, entre los cuales están dos de sus hermanas.
Se calcula que en el país existen unas 7000 personas que padecen esta enfermedad. De ellas, 350 son atendidas por Geraldine. Y todas, en igual escala, son más importantes que cualquier otra situación que se le presente. Dirá: “Este año hay muchos congresos programados en el exterior, pero voy a tener que omitir algunos porque tengo que atender a mis pacientes”, o “mi carrera está distribuida en la investigación y lo asistencial, que no me gusta delegarlo”.
Es que al tratarse de una enfermedad crónica, “te necesitan un poco toda la vida”. Y ahí ella para sostenerlos.En el Instituto de Neurociencias que dirige, las puertas están abiertas para la atención de cualquier persona con EM, no importa su realidad económica. Y dice que a los que llegan allí, “hay que darles un soporte.
Muchas veces es necesario recomendarles que vayan a un psicólogo. Es que quizás le estás dando una noticia a un joven que está enfermo y que no tiene cura. Por eso tratamos de explicarles que hay formas benignas y que no todas terminan en una discapacidad, que actualmente existen tratamientos efectivos. Al ser una enfermedad impredecible, les enseñamos a que no vivan con miedo y a que continúen con su trabajo y su plan familiar”.
Geraldine pasa sus días entre el centro rosarino, donde tiene su residencia laboral, y la “casa del campo”, como llama a su refugio en la localidad de Funes. Allí, la doctora vive junto a ocho perros, tres caballos, una vaca, una ternera y una oveja. “¡Somos una familia numerosa!”, bromea, y confiesa: “En el campo me inspiro, hay más silencio. Aquí me puedo escuchar más a mí misma”.
El libro, que formará parte de las bibliotecas más importantes del mundo y será consultado por gente de todo el globo, todavía no llegó a sus manos. Cuenta que para escribir su capítulo, los editores le pidieron el currículum y una reseña biográfica. Y que entre otras cosas, le preguntaron cuáles eran según ella las claves del éxito. “¡Qué sé yo! –dice–. Yo hago las cosas como las siento. Se trata nada más de jugarse por las metas.”
- - - -
“Si el tratamiento
no se orienta bien puede derivar en problemas matrimoniales o con
los hijos. Por eso se requiere una contención profesional que
el neurólogo solo no
puede dar”, afirma.
Que es la esclerosis multiple
En la esclerosis múltiple, una enfermedad que afecta a personas de entre 20 y 40 años, el sistema de defensas del cuerpo (sistema inmune) se confunde y ataca lo propio como si fuese algo extraño.
De esta manera, actúa lesionando la sustancia blanca o mielina que recubre y protege a las fibras nerviosas del cerebro, nervios ópticos, el cerebelo y la médula. Al dañarlas, estas fibras “quedan al descubierto, como una especie de cable pelado”, señala la especialista, lo que produce una interferencia en la transmisión de la información. Esta afección no mata a la persona, pero si se la deja evolucionar libremente, puede generar discapacidad. Por todas estas características, es clasificada como una enfermedad desmielinizante, degenerativa y autoinmune.
“El síntoma –explica Luetic– se dará según el lugar donde se haya producido la lesión. Si fue en el nervio óptico, dará pérdida de la visión o incluso ceguera. Luego de unos días, la zona afectada tiende a recuperarse. El primer brote o recaída, el paciente comienza a ver borroso con un ojo, esto se acentúa en los días siguientes para luego, en un tiempo variable (semanas o incluso meses) recuperarla parcial o totalmente.
El siguiente, es probable que aparezca años después de este primer episodio y que esta vez por ejemplo, el paciente sienta que se le adormece la mitad del cuerpo. Luego de los primeros episodios, el resto de los brotes se harán más seguidos y severos”.
La doctora destaca que es importante conocer la enfermedad para que la gente pueda ir a consultar tras el primer episodio. Aunque no pueda prevenirse, existen, sin embargo, drogas que reducen el número de recaídas y su severidad, con una eficacia del 40 por ciento. Se trata de los llamados interferones beta y el acetato de glatiramero. “Lo cual, para una enfermedad de este tipo –dice Luetic– es mucho”.
Reconocen labor de neuróloga rosarina
El American Biographical Institute (North Carolina USA) eligió a la neuróloga rosarina Geraldine Luetic para integrar la publicación de referencias biográficas que edita desde 1967, en esta ocasión dedicada a grandes mujeres del siglo (Great Women of the 21ª Century). La publicación pone de manifiesto las acciones, dedicación y logros en la carrera elegida.
El libro es uno de los más consultados entre las colecciones de las grandes bibliotecas del mundo, donde se destacan personalidades con dotes de liderazgo que dejan una huella en la sociedad y son además un ejemplo para futuras generaciones. En el caso de Luetic, por su aporte dentro del campo de la medicina y más específicamente, la esclerosis múltiple.
La inclusión en dicha publicación (utilizada además por academias de alta enseñanza y por corporaciones) se completa con la entrega del premio Eclipse (Great Women of the 21ª Century Eclipse Award).
La doctora Luetic obtuvo su título de médica el 24 de febrero de 1989 y de neuróloga en 1993. Su área de mayor compromiso es la esclerosis múltiple y enfermedades desmielinizantes. Es además miembro de numerosas sociedades científicas y directora del Instituto de Neurociencias de Rosario y del Departamento de Enfermedades Desmielinizantes del Sanatorio Británico de Rosario y del área ensayos clínicos en esclerosis múltiple.
La doctora Luetic es la primer médica argentina reconocida por el American Biographical Institute.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
“Este premio se lo dedico a mis pacientes”
Gracias a sus aportes para el tratamiento de la esclerosis múltiple, la neuróloga Geraldine Luetic fue elegida una de las Grandes Mujeres del siglo XXI.
El Instituto Biográfico de los Estados Unidos edita este libro donde la rosarina es la única argentina que figura junto a otras 1000 mujeres de todo el mundo.
Geraldine Luetic (40) estaba todavía un poco dormida cuando abrió el sobre y, con la modorra habitual que acompaña al desayuno, leyó la carta escrita en inglés. Allí decía que ella, rosarina y médica neuróloga especialista en esclerosis múltiple, había sido elegida por su labor profesional como una de las Grandes Mujeres del siglo XXI.“No entendía nada, no lo podía creer”, cuenta desde su casa del campo, en las afueras de Rosario.
Así amaneció esa mañana. Con la buena noticia de que había sido seleccionada junto con otras 1000 mujeres de todo el mundo para ser incluida en un libro que publica el Instituto Biográfico de los Estados Unidos desde 1967.
El texto incluye la historia de vida y la tarea de personas destacadas en diversas actividades como la medicina, las artes, la filosofía, la geología, y Geraldine, será la única argentina en ser parte de esta edición. “Por qué a mí –se preguntó– si en todo el planeta hay mucha gente que se dedica a esto”.
La respuesta estaba en la carta: desde 1993, Luetic estudia y trata a pacientes con esclerosis múltiple, una enfermedad neurológica, crónica, no hereditaria ni contagiosa de la cual se desconocen sus causas. “Desde mi práctica observé muchas cosas y las publiqué en distintos congresos.
Me nominaron por esos pequeños aportes”, cuenta. Además de incluirla en el libro Grandes Mujeres del siglo XXI, el Instituto la distinguió con su premio Eclipse. “No es ninguna remuneración económica”, aclara la doctora, sino una placa.Entre esos estudios, Luetic tiene uno sobre el origen de la enfermedad.
Al parecer, en la generación de la esclerosis múltiple influirían factores como la luz solar y la vitamina D. Gracias a sus observaciones, la especialista llegó a la conclusión de que entre los pacientes enfermos, muchos habían nacido en invierno (época en la que se cree, los recién nacidos están menos expuestos al sol)s.
Y aunque no puedan afirmar que esa frecuencia de nacimientos sea la causa desencadenante de la EM, a su descubrimiento ya se están sumando otros similares en distintos lugares del mundo, como Oxford y Canadá.“A nivel personal este premio es un orgullo enorme. A todos nos gusta ser reconocidos.
Pero está dedicado fundamentalmente a lo que es mi leit motiv, que son mis pacientes, y a quienes privo de mi presencia cuando hago mis investigaciones en horas extras, que son mi familia y mis amigos”. Pura vocaciónEn el árbol genealógico de Geraldine no existen médicos. Sin embargo, para hallar las raíces de su vocación, hurga en la historia de su familia. Y en la suya.Su abuelo, croata y lector feroz, le estimuló el placer por la lectura y le regaló pilas de libros de medicina.
De su padre, dueño de una empresa constructora, heredó “todo el empuje” y le transmitió el “interés por ayudar a los desvalidos”. Su madre fue maestra y crió con gran dedicación a cuatro hijos, de los cuales Geraldine fue la primera. “Ser la mayor te lleva un poco a convertirte en el ejemplo de tus hermanos, a cuidarlos. Yo crecí con eso, y lo extrapolé a mi vida profesional”, asegura.
Pero antes de eso, y aún siendo una nena que estudiaba en el colegio Nuestra Señora de la Misericordia, participaba de los talleres de investigación y se devoraba las revistas de interés general en donde se publicaban hallazgos científicos. Además, claro, de las típicas infantiles.
Dice que siempre, desde pequeña, sintió curiosidad por saber. Y bueno, parece que Geraldine no tuvo que transitar la angustia vocacional por la que atraviesan la mayoría de los jóvenes. Ella estaba segura de lo que quería.“La medicina me apasionaba –dice–. Es y era mi verdadera vocación.
Al elegir una especialidad, opté por una no concluida, donde pudiera aportar algo. Quería que fuera desafiante, y hasta hace diez años, sobre neurología no había demasiado desarrollo. Sentía que así iba a poder ayudar a los demás”, relata. Y agrega: “El terreno es difícil. Yo no tuve maestros pero sí buenos consejeros. Lo mío es vocación y pasión”.
La enfermedad se aborda con las drogas correspondientes y la labor multidisciplinaria de psicólogos, psiquiatras, kinesiólogos, urólogos y terapistas ocupacionales entre otros profesionales.
Actualmente, Luetic es directora médica del Instituto de Neurociencias de Rosario y además está a cargo del área de enfermedades desmielinizantes del Sanatorio Británico de la misma ciudad, donde está trabajando con un grupo de investigadores que participan en ensayos clínicos, entre los cuales están dos de sus hermanas.
Se calcula que en el país existen unas 7000 personas que padecen esta enfermedad. De ellas, 350 son atendidas por Geraldine. Y todas, en igual escala, son más importantes que cualquier otra situación que se le presente. Dirá: “Este año hay muchos congresos programados en el exterior, pero voy a tener que omitir algunos porque tengo que atender a mis pacientes”, o “mi carrera está distribuida en la investigación y lo asistencial, que no me gusta delegarlo”.
Es que al tratarse de una enfermedad crónica, “te necesitan un poco toda la vida”. Y ahí ella para sostenerlos.En el Instituto de Neurociencias que dirige, las puertas están abiertas para la atención de cualquier persona con EM, no importa su realidad económica. Y dice que a los que llegan allí, “hay que darles un soporte.
Muchas veces es necesario recomendarles que vayan a un psicólogo. Es que quizás le estás dando una noticia a un joven que está enfermo y que no tiene cura. Por eso tratamos de explicarles que hay formas benignas y que no todas terminan en una discapacidad, que actualmente existen tratamientos efectivos. Al ser una enfermedad impredecible, les enseñamos a que no vivan con miedo y a que continúen con su trabajo y su plan familiar”.
Geraldine pasa sus días entre el centro rosarino, donde tiene su residencia laboral, y la “casa del campo”, como llama a su refugio en la localidad de Funes. Allí, la doctora vive junto a ocho perros, tres caballos, una vaca, una ternera y una oveja. “¡Somos una familia numerosa!”, bromea, y confiesa: “En el campo me inspiro, hay más silencio. Aquí me puedo escuchar más a mí misma”.
El libro, que formará parte de las bibliotecas más importantes del mundo y será consultado por gente de todo el globo, todavía no llegó a sus manos. Cuenta que para escribir su capítulo, los editores le pidieron el currículum y una reseña biográfica. Y que entre otras cosas, le preguntaron cuáles eran según ella las claves del éxito. “¡Qué sé yo! –dice–. Yo hago las cosas como las siento. Se trata nada más de jugarse por las metas.”
- - - -
“Si el tratamiento
no se orienta bien puede derivar en problemas matrimoniales o con
los hijos. Por eso se requiere una contención profesional que
el neurólogo solo no
puede dar”, afirma.
Que es la esclerosis multiple
En la esclerosis múltiple, una enfermedad que afecta a personas de entre 20 y 40 años, el sistema de defensas del cuerpo (sistema inmune) se confunde y ataca lo propio como si fuese algo extraño.
De esta manera, actúa lesionando la sustancia blanca o mielina que recubre y protege a las fibras nerviosas del cerebro, nervios ópticos, el cerebelo y la médula. Al dañarlas, estas fibras “quedan al descubierto, como una especie de cable pelado”, señala la especialista, lo que produce una interferencia en la transmisión de la información. Esta afección no mata a la persona, pero si se la deja evolucionar libremente, puede generar discapacidad. Por todas estas características, es clasificada como una enfermedad desmielinizante, degenerativa y autoinmune.
“El síntoma –explica Luetic– se dará según el lugar donde se haya producido la lesión. Si fue en el nervio óptico, dará pérdida de la visión o incluso ceguera. Luego de unos días, la zona afectada tiende a recuperarse. El primer brote o recaída, el paciente comienza a ver borroso con un ojo, esto se acentúa en los días siguientes para luego, en un tiempo variable (semanas o incluso meses) recuperarla parcial o totalmente.
El siguiente, es probable que aparezca años después de este primer episodio y que esta vez por ejemplo, el paciente sienta que se le adormece la mitad del cuerpo. Luego de los primeros episodios, el resto de los brotes se harán más seguidos y severos”.
La doctora destaca que es importante conocer la enfermedad para que la gente pueda ir a consultar tras el primer episodio. Aunque no pueda prevenirse, existen, sin embargo, drogas que reducen el número de recaídas y su severidad, con una eficacia del 40 por ciento. Se trata de los llamados interferones beta y el acetato de glatiramero. “Lo cual, para una enfermedad de este tipo –dice Luetic– es mucho”.
Reconocen labor de neuróloga rosarina
El American Biographical Institute (North Carolina USA) eligió a la neuróloga rosarina Geraldine Luetic para integrar la publicación de referencias biográficas que edita desde 1967, en esta ocasión dedicada a grandes mujeres del siglo (Great Women of the 21ª Century). La publicación pone de manifiesto las acciones, dedicación y logros en la carrera elegida.
El libro es uno de los más consultados entre las colecciones de las grandes bibliotecas del mundo, donde se destacan personalidades con dotes de liderazgo que dejan una huella en la sociedad y son además un ejemplo para futuras generaciones. En el caso de Luetic, por su aporte dentro del campo de la medicina y más específicamente, la esclerosis múltiple.
La inclusión en dicha publicación (utilizada además por academias de alta enseñanza y por corporaciones) se completa con la entrega del premio Eclipse (Great Women of the 21ª Century Eclipse Award).
La doctora Luetic obtuvo su título de médica el 24 de febrero de 1989 y de neuróloga en 1993. Su área de mayor compromiso es la esclerosis múltiple y enfermedades desmielinizantes. Es además miembro de numerosas sociedades científicas y directora del Instituto de Neurociencias de Rosario y del Departamento de Enfermedades Desmielinizantes del Sanatorio Británico de Rosario y del área ensayos clínicos en esclerosis múltiple.
La doctora Luetic es la primer médica argentina reconocida por el American Biographical Institute.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Livacic, Serafin
LIVACIC, Serafin (Milna 1868.)
Opisao je argentinsku povijest, objavljenu u godišnjaku "Hrvatski Iseljenički Koledar 1910. – Jeka". Izrazio je zahvalnost argentinskoj državi koja je u razdoblju od 1870. do 1910. godine primila 2 i po miljuna Europljana, od čega je barem 30.000 Hrvata.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Opisao je argentinsku povijest, objavljenu u godišnjaku "Hrvatski Iseljenički Koledar 1910. – Jeka". Izrazio je zahvalnost argentinskoj državi koja je u razdoblju od 1870. do 1910. godine primila 2 i po miljuna Europljana, od čega je barem 30.000 Hrvata.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Linke, Marijana
LINKE, Marijana (1924)
Rođena je 2. veljaće 1924. u Gospiću od oca Nikole Šikića i majke Dragice Marković. Pučku školu i dva razreda gimnazije polazi u Slavonskoj Požegi, a u Zagrebu nastavlja gimnaziju s maturom, koju polaže 1942. Nakon godinu dana obvezatne radne službe, koju obavlja u Uredu za jezik, upisuje se na ekonomski fakultet na kojemu studira do sloma Nezavisne Države Hrvatske.
U svibnju 1945. odlazi u emigraciju. Poslije par mjeseci boravka u izbjegličkom logoru u Fermu, odlazi u Rim, gdje sluša predavanja na ekonomskom fakultetu te istovremeno uči novinarstvo. U veljaći 1948. dolazi u Argentinu.
Pjesme piše od rane mladosti, ali ih tek u logoru Fermo predaje javnosti, u logorskom časopisu "Croatia" pod pseudonimom Maria Nikić. Također je pisala i novele pod imenom Ana Katić, od kojih su kasnije dvije objavljene u Kanadi u posebnom svesku. U "Hrvatskoj Reviji" surađuje pod pravim imenom. Nekoliko je njezinih pjesama objavljeno u zbirci "Pod tuđim nebom" (Uredio V. Nikolić, 1957.), i u nekim drugim publikacijama.
Linke, Marijana, Rukovet pjesama. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 4, pp 365-367. (Pjesme: Priča o djedu; Mjesečarka; Jesen; Vraćanje; Susret s ljepotom; Pismo sestrici).
Linke, Marijana, Raskršću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 4, p. 377. (Pjesma).
Linke, Marijana, Dvije pjesme. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 2, p. 160. (Pjesme: San o povratku; Proljeće).
Linke, Marijana, Tuga i Buga. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 4, p. 459. (Pjesma).
Linke, Marijana, Juri vlak. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 4, p. 340. (Pjesma).
Linke, Marijana, Četiri pjesme. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 4, pp. 345-346. (Pjesme: Most; Izbjeglica u Americi; Lika; Bdenje).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rođena je 2. veljaće 1924. u Gospiću od oca Nikole Šikića i majke Dragice Marković. Pučku školu i dva razreda gimnazije polazi u Slavonskoj Požegi, a u Zagrebu nastavlja gimnaziju s maturom, koju polaže 1942. Nakon godinu dana obvezatne radne službe, koju obavlja u Uredu za jezik, upisuje se na ekonomski fakultet na kojemu studira do sloma Nezavisne Države Hrvatske.
U svibnju 1945. odlazi u emigraciju. Poslije par mjeseci boravka u izbjegličkom logoru u Fermu, odlazi u Rim, gdje sluša predavanja na ekonomskom fakultetu te istovremeno uči novinarstvo. U veljaći 1948. dolazi u Argentinu.
Pjesme piše od rane mladosti, ali ih tek u logoru Fermo predaje javnosti, u logorskom časopisu "Croatia" pod pseudonimom Maria Nikić. Također je pisala i novele pod imenom Ana Katić, od kojih su kasnije dvije objavljene u Kanadi u posebnom svesku. U "Hrvatskoj Reviji" surađuje pod pravim imenom. Nekoliko je njezinih pjesama objavljeno u zbirci "Pod tuđim nebom" (Uredio V. Nikolić, 1957.), i u nekim drugim publikacijama.
Linke, Marijana, Rukovet pjesama. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 4, pp 365-367. (Pjesme: Priča o djedu; Mjesečarka; Jesen; Vraćanje; Susret s ljepotom; Pismo sestrici).
Linke, Marijana, Raskršću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 4, p. 377. (Pjesma).
Linke, Marijana, Dvije pjesme. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 2, p. 160. (Pjesme: San o povratku; Proljeće).
Linke, Marijana, Tuga i Buga. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 4, p. 459. (Pjesma).
Linke, Marijana, Juri vlak. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 4, p. 340. (Pjesma).
Linke, Marijana, Četiri pjesme. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 4, pp. 345-346. (Pjesme: Most; Izbjeglica u Americi; Lika; Bdenje).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Liebich, Josip
LIEBICH, Josip (1907-2002)
Rođen 1907. u Zagrebu, gdje se je i školovao. Od 1926. član Hrvatske Seljačke Stranke u kojoj je obnašao dužnost glavnog tajnika matice Omladine HSS, a od 1939-1941. gradski zastupnik zagrebački. Kao vicien hrvatski privrednik imao je razgranato gradevno poduzeče, projektirajuči i izvađajuči niz zgrada u Zagrebu i Hrvatskoj, među inim Merkurovo lječilište na Srebrnjaku, palaču Seljačke Sloge u Zvonimirovoj ulici te brojne druge gradevne objekte. Bio je predsjednik Hrvatskog društva graditelja, predsjednik I. Hrvatskog Motokluba, glavni tajnik saveza Motoklubova Jugoslavije i tajnik saveza Motoklubova Hrvatske.
Godine 1942., za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, bio je mobiliziran kao pričuvni domobranski časnik te je sudjelovao u borbama u Bosni, a poslije vodio izgradnju svih važnijih objekata hrvatske vlade, u zadnjem činu domobranskog obkoparskog nadsatnika.
Po dolasku komunista u Zagreb, bio je odmah prvih dana zatvoren i proganjan, pa je ilegalno napustio domovinu preko Austrije i Italije, gdje je čekao obitelj poslije njihovog zatvaranja i uspjelog konačnog bijega.
Otišao je u Argentinu, gdje je bio sveučilišni profesor kojih desetak godina, zatim u Venezuelu, a 1960. u Kanadu, gdje je obavljao dužnost glavnog tajnika Saveza Hrvatskih seljačkih organizacija te tajnika i predsjednika organizacije HSS u Montrealu. Kao egzekutiv inženjermanager bio je od američkih engineer-consulting tvrtki poslan kao specijalista za hydroelektrične centrale u Pakistan za Tarbela projekt i u Brazil na Sao Simao te Itaipu projekte. Sada živi i radi kao inženjer u Kanadi.
28 july 2002
Liebich, Josip, Pismo uredniku. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1972, Sv. 4., str. 587-8. (Povodom izložbe "Pro Helvetia" u Jugoslaviji).
Liebich, Josip, Uspomene i zapisi iz god. 1941. - Na prelazu iz Jugoslavije u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1981, Sv. 3., str. 566-576.
Liebich, Josip, Pismo uredniku od 19. 4. 85. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985, Sv. 2., str. 393-4. (Osvrt na članak Berislava Fabeka u HR, broj 4/1984.).
Liebich, Josip, Nezaboravljeno svjedočanstvo. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, Sv. 3., str. 500. (Opis četničko-partizanskih zvjerstva nad hrv. domobranima g. 1942.)
Liebich, Josip, Bogdan Radica o Jurju Krnjeviću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, Sv. 3., str. 574-5. (Odjeci).
Liebich, Josip, Bjelovar - Hrvatski Katyn. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, Sv. 2., str. 447-9. (O komunističkom pokolju hrvatskih domobranskih časnika i dočasnika u šumi iza Vojnovića).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rođen 1907. u Zagrebu, gdje se je i školovao. Od 1926. član Hrvatske Seljačke Stranke u kojoj je obnašao dužnost glavnog tajnika matice Omladine HSS, a od 1939-1941. gradski zastupnik zagrebački. Kao vicien hrvatski privrednik imao je razgranato gradevno poduzeče, projektirajuči i izvađajuči niz zgrada u Zagrebu i Hrvatskoj, među inim Merkurovo lječilište na Srebrnjaku, palaču Seljačke Sloge u Zvonimirovoj ulici te brojne druge gradevne objekte. Bio je predsjednik Hrvatskog društva graditelja, predsjednik I. Hrvatskog Motokluba, glavni tajnik saveza Motoklubova Jugoslavije i tajnik saveza Motoklubova Hrvatske.
Godine 1942., za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, bio je mobiliziran kao pričuvni domobranski časnik te je sudjelovao u borbama u Bosni, a poslije vodio izgradnju svih važnijih objekata hrvatske vlade, u zadnjem činu domobranskog obkoparskog nadsatnika.
Po dolasku komunista u Zagreb, bio je odmah prvih dana zatvoren i proganjan, pa je ilegalno napustio domovinu preko Austrije i Italije, gdje je čekao obitelj poslije njihovog zatvaranja i uspjelog konačnog bijega.
Otišao je u Argentinu, gdje je bio sveučilišni profesor kojih desetak godina, zatim u Venezuelu, a 1960. u Kanadu, gdje je obavljao dužnost glavnog tajnika Saveza Hrvatskih seljačkih organizacija te tajnika i predsjednika organizacije HSS u Montrealu. Kao egzekutiv inženjermanager bio je od američkih engineer-consulting tvrtki poslan kao specijalista za hydroelektrične centrale u Pakistan za Tarbela projekt i u Brazil na Sao Simao te Itaipu projekte. Sada živi i radi kao inženjer u Kanadi.
28 july 2002
Liebich, Josip, Pismo uredniku. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1972, Sv. 4., str. 587-8. (Povodom izložbe "Pro Helvetia" u Jugoslaviji).
Liebich, Josip, Uspomene i zapisi iz god. 1941. - Na prelazu iz Jugoslavije u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1981, Sv. 3., str. 566-576.
Liebich, Josip, Pismo uredniku od 19. 4. 85. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985, Sv. 2., str. 393-4. (Osvrt na članak Berislava Fabeka u HR, broj 4/1984.).
Liebich, Josip, Nezaboravljeno svjedočanstvo. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, Sv. 3., str. 500. (Opis četničko-partizanskih zvjerstva nad hrv. domobranima g. 1942.)
Liebich, Josip, Bogdan Radica o Jurju Krnjeviću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, Sv. 3., str. 574-5. (Odjeci).
Liebich, Josip, Bjelovar - Hrvatski Katyn. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, Sv. 2., str. 447-9. (O komunističkom pokolju hrvatskih domobranskih časnika i dočasnika u šumi iza Vojnovića).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Lendić, Ivo - bibliografia
Hrvatski pjesnik i novinar, prognanik, Ivo Lendić (1908. - 1982.) napisao je u lipnju 1946. pjesmu »Pismo nakon Bleiburga« (Angelusi, Zagreb, 2000, str. 91):
Lendić, Ivo, Čekanje - Mrtvom vođi Stjepanu Radiću (1933.). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 2, p. 153. (Pjesma).
Lendić, Ivo, Četiri pjesme. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, pp 39-41. (Pjesme: Pomirenje s boli; Probudenje; Duga; Ples krijesnica iza Chacarite /Chacarita je dio grada Buenos Airesa u kojemu se nalazi središnje groblje/).
Lendić, Ivo, Suvremenost Kranjčevića - Povodom 50. godišnjice pjesnikove smrti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 3-4, pp 213-236. (Svršetak u slijedećem svesku).
Lendić, Ivo, Suvremenost Kranjčevića - Povodom 50. godišnjice pjesnikove smrti. II. dio. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, 1, pp 45-72. (Sa slikom pjesnikova groba na Koševu u Sarajevu).
Lendić, Ivo, Prof. Žarko Vlaho. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 2-3, pp 274-276. (Nekrolog. + 1. I. 1960)
Lendić, Ivo, Tragična smrt Viktora Vide - 2. X. 1913. - 25. IX. 1960. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 4, pp 345-358.
Lendić, Ivo, Inter Angustias (iz zbirke "Prognano srce"). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 4, pp 407-414. (Pjesme: Prognano srce; Inter Angustias; Prognanikov nokturno; Paralitičar Ijubavi; Veličajni ponedjeljak; Proljetni spleen; Tuga južne večeri).
Lendić, Ivo, Elegija o križnom putu prognanog pjesnika. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 4, pp 327-329.
Lendić, Ivo, Književna ostavština Vjenceslava Vukonića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 4, p. 456.
Lendić, Ivo, "Las relaciones entre Yugoslavia y Santa Sede", Studia Croatica, 1964, 14-15, pp 3-36, zajedno s Ivom Bogdanom
Lendić, Ivo, Prisutnost katoličke Hrvatske u Latinskoj Americi. - Uz jedan jubilej hrvatskih franjevaca u Argentini. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 3, pp 240-242.
Lendić, Ivo, O. Fra Stjepan Rade, R. M. B., Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 3, pp 256-260.
Lendić, Ivo, Tragična smrt Ing. Dra. Milorada Lukača. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 3, pp 260-261. (Nekrolog. + 29. 6. 1965.)
Lendić, Ivo, Tako je to bilo počelo... Uz tragičnu smrt hrvatskog prognanika Ive Bogdana. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1972, 4, pp 471-488.
Lendić, Ivo, Čekanje - Mrtvom vođi Stjepanu Radiću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, 2, p. 205. (Pjesma, koja je 1933. spjevana i 1953. u HR objavljena. Ovdje se objavljuje kao dopuna članku pok. Milivoja Magdiča "Stjepan Radić i hrvatsko političko jedinstvo" na str. 196-204.
Lendić, Ivo, Riječ. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1982, 3, pp 409-410. (Pjesma iz književne ostavštine Ive Lendiča).
Lendić, Ivo, Čežnja za Janjinom (Pjesma spjevana 1. VIII. 1959., kojoj je urednik HR dao naslov). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 2, p. 297.
Lendić, Ivo, Samo ona. (Zadnja pjesma, spjevana 28. III. 1982. u Puerto Iguazú, s faksimilom rukopisa). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 2, pp 298-299.
Redacción, Ivo Lendić - septuagenario, Studia Croatica, 1978, 68-69, p. 70.
LENDIĆ, Ivo: Potvrduje primitak pisma Ive Omrčanina (u vezi s govorom nadbiskupa Stepinca pred komunističkim sudom), koje je, inače, odbio uvrstiti u GSA, kamo je bilo upućeno, pa ga je HM objavila u br. 8. (9).
_______________________________________
www.studiacroatica.org
www.youtube.com/studiacroatica
www.studiacroatica.blogspot.com
www.adrianasmajic.blogspot.com
Lendić, Ivo, Čekanje - Mrtvom vođi Stjepanu Radiću (1933.). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 2, p. 153. (Pjesma).
Lendić, Ivo, Četiri pjesme. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, pp 39-41. (Pjesme: Pomirenje s boli; Probudenje; Duga; Ples krijesnica iza Chacarite /Chacarita je dio grada Buenos Airesa u kojemu se nalazi središnje groblje/).
Lendić, Ivo, Suvremenost Kranjčevića - Povodom 50. godišnjice pjesnikove smrti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 3-4, pp 213-236. (Svršetak u slijedećem svesku).
Lendić, Ivo, Suvremenost Kranjčevića - Povodom 50. godišnjice pjesnikove smrti. II. dio. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, 1, pp 45-72. (Sa slikom pjesnikova groba na Koševu u Sarajevu).
Lendić, Ivo, Prof. Žarko Vlaho. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 2-3, pp 274-276. (Nekrolog. + 1. I. 1960)
Lendić, Ivo, Tragična smrt Viktora Vide - 2. X. 1913. - 25. IX. 1960. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 4, pp 345-358.
Lendić, Ivo, Inter Angustias (iz zbirke "Prognano srce"). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 4, pp 407-414. (Pjesme: Prognano srce; Inter Angustias; Prognanikov nokturno; Paralitičar Ijubavi; Veličajni ponedjeljak; Proljetni spleen; Tuga južne večeri).
Lendić, Ivo, Elegija o križnom putu prognanog pjesnika. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 4, pp 327-329.
Lendić, Ivo, Književna ostavština Vjenceslava Vukonića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 4, p. 456.
Lendić, Ivo, "Las relaciones entre Yugoslavia y Santa Sede", Studia Croatica, 1964, 14-15, pp 3-36, zajedno s Ivom Bogdanom
Lendić, Ivo, Prisutnost katoličke Hrvatske u Latinskoj Americi. - Uz jedan jubilej hrvatskih franjevaca u Argentini. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 3, pp 240-242.
Lendić, Ivo, O. Fra Stjepan Rade, R. M. B., Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 3, pp 256-260.
Lendić, Ivo, Tragična smrt Ing. Dra. Milorada Lukača. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 3, pp 260-261. (Nekrolog. + 29. 6. 1965.)
Lendić, Ivo, Tako je to bilo počelo... Uz tragičnu smrt hrvatskog prognanika Ive Bogdana. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1972, 4, pp 471-488.
Lendić, Ivo, Čekanje - Mrtvom vođi Stjepanu Radiću. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, 2, p. 205. (Pjesma, koja je 1933. spjevana i 1953. u HR objavljena. Ovdje se objavljuje kao dopuna članku pok. Milivoja Magdiča "Stjepan Radić i hrvatsko političko jedinstvo" na str. 196-204.
Lendić, Ivo, Riječ. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1982, 3, pp 409-410. (Pjesma iz književne ostavštine Ive Lendiča).
Lendić, Ivo, Čežnja za Janjinom (Pjesma spjevana 1. VIII. 1959., kojoj je urednik HR dao naslov). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 2, p. 297.
Lendić, Ivo, Samo ona. (Zadnja pjesma, spjevana 28. III. 1982. u Puerto Iguazú, s faksimilom rukopisa). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 2, pp 298-299.
Redacción, Ivo Lendić - septuagenario, Studia Croatica, 1978, 68-69, p. 70.
LENDIĆ, Ivo: Potvrduje primitak pisma Ive Omrčanina (u vezi s govorom nadbiskupa Stepinca pred komunističkim sudom), koje je, inače, odbio uvrstiti u GSA, kamo je bilo upućeno, pa ga je HM objavila u br. 8. (9).
_______________________________________
www.studiacroatica.org
www.youtube.com/studiacroatica
www.studiacroatica.blogspot.com
www.adrianasmajic.blogspot.com
sábado 26 de abril de 2008
Lendić, Ivo
LENDIĆ, Ivo, književnik i novinar (Janjina, Pelješac, 4. VI. 1908. - Iguazu, Argentina, 1. IV. 1982.). Gimnaziju završio u Dubrovniku, u Zagrebu na Filozofskom fakultetu studirao filozofiju i psihologiju. Početkom 30-ih godina javlja se prvom zbirkom pjesama Lirika (1930.), s Angelusima šest godina poslije (1936.). Zajedno s M. Starčevićem i V. Singerom pokrenuo 1930. časopis Naša gruda; poslije uređivao Luč i kulturnu rubriku u Hrvatskoj straži. Surađivao i u Hrvatskoj prosvjeti, te Narodnoj politici. Zapažen njegov kritičarski opus; pisao o hrvatskoj književnosti, nerijetko se vraćao temi Krleže i njegova djela. Još u Našoj grudi lansirao geslo: »S Budakom protiv Krleže«, da bi je za NDH reafirmirao u geslo »S Budakom u novu književnost«, zauzevši prema Krleži umjerenije stajalište. Odmah poslije uspostave NDH redovito se javlja u Hrvatskom narodu; ubrzo odlazi u Rim, gdje radi pri poslanstvu NDH, ali i kao novinski dopisnik. U Zagreb se vraća u jesen 1943. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, a poslije u Argentinu, gdje je uređivao mjesečnik Glas sv. Antuna (1948.58.). U izbjeglištvu nerijetko pisao pod pseudonimom Ante Planika. Zbog djelomične je oduzetosti, od 1957. sve do smrti, bio katkad prikovan uz krevet. - Darko Stuparić, novinar i publicist, Zagreb
LENDIĆ, Prof. Ivo (1908-1982)
Rođen je 4. lipnja 1908. u Janjini na Pelješcu kraj Dubrovnika. U rodnom mjestu polazio je pučku školu, a u dubrovačkom sjemeništu klasičnu gimnaziju na kojoj je maturirao. Godine 1928. upisuje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu filozofiju i eksperimentalnu psihologiju. Uz studij bavi se novinarstvom i - prije svega - književnošću, pa tako djeluje kao urednik časopisa "Luč" te kao urednik ili redoviti suradnik novina "Hrvatska Politika" i "Hrvatska Straža".
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske iz zdravstvenih razloga boravi u Rimu, odakle je dopisnikom "Hrvatskog Naroda" u Zagrebu. U Rimu ostaje do 1947., kada s ostalim hrvatskim izbjeglicama dolazi u Argentinu. Od mjeseca listopada 1947. do prosinca 1955. urednikom je mjesečne novine "Glas Sv. Antuna", tj. do prestanka njegovog izlaženja.
Premda je u srpnju 1957. preživio tešku operaciju tumora na mozgu s djelomičnom paralizom tijela, ostao je duhovno i mentalno neslomiv. Pjeva pjesme, surađuje u raznim publikacijama, drži predavanja u Hrvatsko-Argentinskom Kulturnom Klubu, a od 1961. član Hrvatsko Latino-američkog Kulturnog Instituta u Buenos Airesu. U svojoj mladosti, koja je zarana bila obilježena bolešću kostiju, objavio je dvije zbirke pjesama: prvu pjesmu 1930. pod naslovom "Lirika" drugu i posljednju godine 1936. pod naslovom "Angelusi". Otada de se njegova lirika pojavljivati na stranicama hrvatskih izbjegličkih publikacija, posebice u "Hrvatskoj Reviji", kojoj de biti stalnim suradnikom do pred smrt. U časopisu "Studia Croatica" objavio je 1964. zajedno s Ivom Bogdanom opširnu pravnopolitičku studiju pod naslovom "Las relaciones entre Yugoslavia y Santa Sede" (S. C. n° 14-15 /1964/ p. 3-36).
Umro je 1. travnja 1982. u gradu Iguazú u provinciji Misiones.
LENDIČ, Ivo (Janjina na Pelješcu 1908.-Iguazu 1982.)
Bio je profesor filozofije i psihologije i pjesnik. Pjesme su mu objavljivane u časopisima "Hrvatska Revija" i "Glas svetog Antuna".
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
LENDIĆ, Prof. Ivo (1908-1982)
Rođen je 4. lipnja 1908. u Janjini na Pelješcu kraj Dubrovnika. U rodnom mjestu polazio je pučku školu, a u dubrovačkom sjemeništu klasičnu gimnaziju na kojoj je maturirao. Godine 1928. upisuje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu filozofiju i eksperimentalnu psihologiju. Uz studij bavi se novinarstvom i - prije svega - književnošću, pa tako djeluje kao urednik časopisa "Luč" te kao urednik ili redoviti suradnik novina "Hrvatska Politika" i "Hrvatska Straža".
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske iz zdravstvenih razloga boravi u Rimu, odakle je dopisnikom "Hrvatskog Naroda" u Zagrebu. U Rimu ostaje do 1947., kada s ostalim hrvatskim izbjeglicama dolazi u Argentinu. Od mjeseca listopada 1947. do prosinca 1955. urednikom je mjesečne novine "Glas Sv. Antuna", tj. do prestanka njegovog izlaženja.
Premda je u srpnju 1957. preživio tešku operaciju tumora na mozgu s djelomičnom paralizom tijela, ostao je duhovno i mentalno neslomiv. Pjeva pjesme, surađuje u raznim publikacijama, drži predavanja u Hrvatsko-Argentinskom Kulturnom Klubu, a od 1961. član Hrvatsko Latino-američkog Kulturnog Instituta u Buenos Airesu. U svojoj mladosti, koja je zarana bila obilježena bolešću kostiju, objavio je dvije zbirke pjesama: prvu pjesmu 1930. pod naslovom "Lirika" drugu i posljednju godine 1936. pod naslovom "Angelusi". Otada de se njegova lirika pojavljivati na stranicama hrvatskih izbjegličkih publikacija, posebice u "Hrvatskoj Reviji", kojoj de biti stalnim suradnikom do pred smrt. U časopisu "Studia Croatica" objavio je 1964. zajedno s Ivom Bogdanom opširnu pravnopolitičku studiju pod naslovom "Las relaciones entre Yugoslavia y Santa Sede" (S. C. n° 14-15 /1964/ p. 3-36).
Umro je 1. travnja 1982. u gradu Iguazú u provinciji Misiones.
LENDIČ, Ivo (Janjina na Pelješcu 1908.-Iguazu 1982.)
Bio je profesor filozofije i psihologije i pjesnik. Pjesme su mu objavljivane u časopisima "Hrvatska Revija" i "Glas svetog Antuna".
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Latković, Radovan
LATKOVIĆ, Radovan, novinar i publicist (Daruvar, 13. IV. 1917.). Prva četiri razreda gimnazije polazio u rodnom gradu a nastavio i maturirao u Zagrebu (1936.). Upisuje studij prava u Zagrebu (1936.), a 1938./39. studira u Parizu. Već kao srednjoškolac djeluje u katoličkom i nacionalističkom pokretu hrvatske mladeži. Suosnivač je Srednjoškolskog pododbora Matice hrvatske (MH) i njegov prvi predsjednik, a zatim i predsjednik Sveučilišnog pododbora MH u Zagrebu. Predsjednik je Kluba slušača prava na Sveučilištu u Zagrebu (1939.). God. 1940. uhićen je i bez sudske odluke zatočen u lepoglavskoj kaznionici, odakle je pušten 1. IV. 1941. Nakon proglašenja NDH imenovan je ravnateljem Krugovalne postaje Zagreb, a u siječnju 1942. postavljen i za upravitelja tek osnovanog Zavoda za krugovalnu službu. U tom je svojstvu sudjelovao na više skupova ove službe, kao npr. na konferenciji Union Internationale de Radiodifusion - Geneve, održanoj u lipnju 1944. u Lausannei uz sudjelovanje predstavnika 11 europskih država. Domovinu napušta 5. V. 1945., kod Lavamunda se bijegom spašava od izručenja jugoslavenskim vlastima, te nakon nekoliko mjeseci boravka u Austriji, na poziv K. Draganovića, odlazi u Rim. U Rimu 1947. doktorira na vatikanskom sveučilištu s tezom iz ustavnog prava. Iste se godine seli u Argentinu, gdje se bavi poduzetništvom. God. 1954. osniva poduzeće za montiranje uredskih prostorija, koje vodi do umirovljenja 1982. Djelatan u hrvatskoj dijaspori: 1956. pridružuje se osnivačima Hrvatsko-argentinskoga kulturnoga kluba u kojemu je izabran za predsjednika (1969./71.); 1960. suosnivač je Hrvatsko-latinoameričkoga kulturnog instituta i biran za njegova predsjednika (1965. i 1984.). Ujedno je član uredničkog odbora časopisa Studia Croatica a od 1984. i njegov glavni urednik. Kao član Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) od 1974. izabran je za sabornika V. sabora (1984.), te za predsjednika iduća tri sabora HNV-a. Surađivao je u brojnim publikacijama u domovini i dijaspori, posebno u Hrvatskoj reviji.- dr. Milan Blažeković, publicist, Zagreb
LATKOVIĆ, Radovan, političar, kulturni radnik i poduzetnik, rođen je u Daruvaru god. 1917. Maturira u Zagrebu, a pravo studira u Zagrebu i Parizu. Počinje se rano baviti novinarstvom, a ponajviše surađuje u katoličkim novinama. Sudjelovao je u svim pokretima hrvatske patriotske mladeži, pa je biran za predsjednika Sveučilišnoga pododbora Matice hrvatske. Zbog svoga naglašenog hrvatskog opredjeljenja god. 1940. uhićen je i zatvoren u Lepoglavu bez sudske odluke. Početkom travnja, kad se već naziralo rasulo Kraljevine Jugoslavije, pušten je iz tamnice, a po uspostavi NDH imenovan je ravnateljem Krugovalne postaje Zagreb. Ubrzo je postao upravitelj Zavoda za krugovalnu službu, pa u torn svojstvu sudjeluje na više međunarodnih skupova u inozemstvu, stječući neposredan uvid u ratna zbivanja. Početkom svibnja 1945. napušta Hrvatsku, izbjegava izručenje komunističkim vlastima, pa odlazi u Rim na poziv Krunoslava Draganovića i sprema doktorat. God. 1947. promaknut je u čast doktora znanosti i odlazi u Argentinu. Trajno se nastanjuje u Buenos Airesu i uspješno bavi poduzetništvom sve do umirovljenja 1982. Među hrvatskim iseljeništvom u Argentini vrlo je djelatan; suosnivač je Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta, član je uredničkoga odbora časopisa Studia Croatica, a od god. 1984. i glavni urednik. Jedan je od osnivača HNV-a i predsjednik njegovoga Sabora u tri mandata. Surađivao je u brojnim hrvatskim listovima i revijama, uvažavan i cijenjen zbog svog nesebičnog rada oko promicanja hrvatskih vrijednosti u svijetu.
LATKOVIĆ, Dr. Radovan (1917)
Rodio se je 13. travnja 1917. u Daruvaru od oca dra. Matije Latkovića, odvjetnika i majke Jelke rođ. Seitz. Pučku školu i četiri razreda gimnazije polazio je u rodnome mjestu. Maturirao je na III. realnoj gimnaziji u Zagrebu godine 1936. te iste godine upisao pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 1938/1939 studira u Parizu. Već kao srednjoškolac djeluje u katoličkom i nacionalističkom pokretu hrvatske mladeži. Suosnivač je Srednjoškolskog pododbora Matice Hrvatske i njegov prvi predsjednik, a zatim i predsjednik Sveučilišnog pododbora Matice Hrvatske u Zagrebu, koji djeluje po cijeloj Hrvatskoj. godine 1939. bude izabran predsjednikom Kluba slušača prava kao kandidat hrvatskih nacionalista. Godine 1940. bude uhapšen i zatočen u kaznionici u Lepoglavi bez sudske osude, iz koje biva otpušten 1. travnja 1941. Neposredno prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske bude imenovan povjerenikom Radio stanice Zagreb, a nakon toga ravnateljem Krugovalne postaje Zagreb. Jog iste 1941. godine postaje upravitelj tek osnovanog Zavoda za krugovalnu službu. Kao takav sudjelovao je na više konferencija ove službe, a posebice na sastanku "Union Internationale de Radiodifusion - Genève", koji je u lipnju 1944. godine održan u Lausanne-i uz sudjelovanje predstavnika jedanaest europskih država.
Na spomenutoj dužnosti ostaje sve do 5. svibnja 1945., kada je u općem egzodusu napustio domovinu. Kod Lavamünda spašava se bijegom od izručenja komunističkoj Jugoslaviji te nakon nekoliko mjeseci boravka u Austriji i na poziv dra. Krunoslava Draganovića dolazi u Rim jog iste 1945. Godine 1947. doktorira na vatikanskom sveučilištu "Pontificium Athenaeum Lateranense, Institutum Utriusque Iuris" s tezom iz ustavnog prava.
Godine 1947. dolazi u Argentinu te u nemogućnosti profesionalnog djelovanja posvećuje se poduzetničkim poslovima. Konačno godine 1954. osniva poduzede za montiranje uredskih prostorija (IDECO S.A.) u kojem djeluje do 1982., kada se umirovljuje. Godine 1956. pridružuje se osnivačima Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Kluba u kojem bude izabran predsjednikom za razdoblje 1969/1971. Godine 1960. suosnivač je Hrvatsko-Latinoameričkog Kulturnog Instituta i član uredničkog odbora časopisa "Studia Croatica". Nakon izbora za predsjednika Instituta 1965. bude 1984. ponovo izabran njegovim predsjednikom i glavnim urednikom časopisa. Kao član Hrvatskog Narodnog Vijeća od 1974. bude izabran za sabornika V. Sabora (1984.), a predsjednikom VI., VII. i VIII. Sabora HNV-a. - Od rane mladosti surađivao je u raznim hrvatskim publikacijama domovine i dijaspore, a posebice u HR.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
LATKOVIĆ, Radovan, političar, kulturni radnik i poduzetnik, rođen je u Daruvaru god. 1917. Maturira u Zagrebu, a pravo studira u Zagrebu i Parizu. Počinje se rano baviti novinarstvom, a ponajviše surađuje u katoličkim novinama. Sudjelovao je u svim pokretima hrvatske patriotske mladeži, pa je biran za predsjednika Sveučilišnoga pododbora Matice hrvatske. Zbog svoga naglašenog hrvatskog opredjeljenja god. 1940. uhićen je i zatvoren u Lepoglavu bez sudske odluke. Početkom travnja, kad se već naziralo rasulo Kraljevine Jugoslavije, pušten je iz tamnice, a po uspostavi NDH imenovan je ravnateljem Krugovalne postaje Zagreb. Ubrzo je postao upravitelj Zavoda za krugovalnu službu, pa u torn svojstvu sudjeluje na više međunarodnih skupova u inozemstvu, stječući neposredan uvid u ratna zbivanja. Početkom svibnja 1945. napušta Hrvatsku, izbjegava izručenje komunističkim vlastima, pa odlazi u Rim na poziv Krunoslava Draganovića i sprema doktorat. God. 1947. promaknut je u čast doktora znanosti i odlazi u Argentinu. Trajno se nastanjuje u Buenos Airesu i uspješno bavi poduzetništvom sve do umirovljenja 1982. Među hrvatskim iseljeništvom u Argentini vrlo je djelatan; suosnivač je Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta, član je uredničkoga odbora časopisa Studia Croatica, a od god. 1984. i glavni urednik. Jedan je od osnivača HNV-a i predsjednik njegovoga Sabora u tri mandata. Surađivao je u brojnim hrvatskim listovima i revijama, uvažavan i cijenjen zbog svog nesebičnog rada oko promicanja hrvatskih vrijednosti u svijetu.
LATKOVIĆ, Dr. Radovan (1917)
Rodio se je 13. travnja 1917. u Daruvaru od oca dra. Matije Latkovića, odvjetnika i majke Jelke rođ. Seitz. Pučku školu i četiri razreda gimnazije polazio je u rodnome mjestu. Maturirao je na III. realnoj gimnaziji u Zagrebu godine 1936. te iste godine upisao pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 1938/1939 studira u Parizu. Već kao srednjoškolac djeluje u katoličkom i nacionalističkom pokretu hrvatske mladeži. Suosnivač je Srednjoškolskog pododbora Matice Hrvatske i njegov prvi predsjednik, a zatim i predsjednik Sveučilišnog pododbora Matice Hrvatske u Zagrebu, koji djeluje po cijeloj Hrvatskoj. godine 1939. bude izabran predsjednikom Kluba slušača prava kao kandidat hrvatskih nacionalista. Godine 1940. bude uhapšen i zatočen u kaznionici u Lepoglavi bez sudske osude, iz koje biva otpušten 1. travnja 1941. Neposredno prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske bude imenovan povjerenikom Radio stanice Zagreb, a nakon toga ravnateljem Krugovalne postaje Zagreb. Jog iste 1941. godine postaje upravitelj tek osnovanog Zavoda za krugovalnu službu. Kao takav sudjelovao je na više konferencija ove službe, a posebice na sastanku "Union Internationale de Radiodifusion - Genève", koji je u lipnju 1944. godine održan u Lausanne-i uz sudjelovanje predstavnika jedanaest europskih država.
Na spomenutoj dužnosti ostaje sve do 5. svibnja 1945., kada je u općem egzodusu napustio domovinu. Kod Lavamünda spašava se bijegom od izručenja komunističkoj Jugoslaviji te nakon nekoliko mjeseci boravka u Austriji i na poziv dra. Krunoslava Draganovića dolazi u Rim jog iste 1945. Godine 1947. doktorira na vatikanskom sveučilištu "Pontificium Athenaeum Lateranense, Institutum Utriusque Iuris" s tezom iz ustavnog prava.
Godine 1947. dolazi u Argentinu te u nemogućnosti profesionalnog djelovanja posvećuje se poduzetničkim poslovima. Konačno godine 1954. osniva poduzede za montiranje uredskih prostorija (IDECO S.A.) u kojem djeluje do 1982., kada se umirovljuje. Godine 1956. pridružuje se osnivačima Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Kluba u kojem bude izabran predsjednikom za razdoblje 1969/1971. Godine 1960. suosnivač je Hrvatsko-Latinoameričkog Kulturnog Instituta i član uredničkog odbora časopisa "Studia Croatica". Nakon izbora za predsjednika Instituta 1965. bude 1984. ponovo izabran njegovim predsjednikom i glavnim urednikom časopisa. Kao član Hrvatskog Narodnog Vijeća od 1974. bude izabran za sabornika V. Sabora (1984.), a predsjednikom VI., VII. i VIII. Sabora HNV-a. - Od rane mladosti surađivao je u raznim hrvatskim publikacijama domovine i dijaspore, a posebice u HR.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Latković, Božidar
BOŽIDAR LATKOVIĆ, nació en 1911 en Daruvar, Croacia. Estudió en la Facultad de Derecho de la Universidad de Zagreb donde obtuvo el título de doctor en leyes en 1935. Como becado del Gobierno francés, cursó desde 1938 estudios de ciencias políticas y económicas en la Ecole libre des sciences politiques en París cuyo diploma obtuvo en 1940. En 1943 fue nombrado docente en la cátedra de economía política en la Facultad de derecho en Zagreb. Publicó sus trabajos en Mjesečnik - Glasilo Hrvatskoga Pravničkoga Društva - Zagreb (Publicación mensual de la Asociación de Juristas Croatas). Al terminar la guerra emigró y desde 1947 reside en Buenos Aires donde en 1957 obtuvo la ciudadanía argentina. Al constituirse en 1960 el Instituto Croata Latinoamericano de Cultura fue su primer presidente. Fue miembro de la Redacción de Studia Croatica y su colaborador.
Latković, Božidar, Bleiburg, el crimen olvidado de los aliados (Christophe Dolbeau en Escrits de Paris, junio de 1985), Studia Croatica, 1985, 98, pp 279-81.
Latković, Božidar, A setecientos años de la creación de la Ley de Vinodol, Studia Croatica, 1988, 110, pp 195-222.
Latković, Božidar, Dos meritorios libros histórico-jurídicos, Studia Croatica, 1999, 139, pp 66.
Latkovic, Bozidar, Bleiburg, el crimen olvidado de los aliados (Christophe Dolbeau en Escrits de Paris, junio de 1985), Studia Croatica, 1985, 98, pp. 279-81.
Latković, Božidar, El Estatuto de Poljica, Studia Croatica, 1995
Latković, Božidar, El Estatuto de Dubrovnik del año 1272, Studia Croatica, 2000
Latković, Božidar, La Bula Aurea de 1242, HAZU, Zagreb, 2005
Djordjevic, Jovan, Yugoslavia - Democracia socialista, México, 1962, p. 272 (B. Latkovic), Volumen 6, año 1962, página 93-5.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Latković, Božidar, Bleiburg, el crimen olvidado de los aliados (Christophe Dolbeau en Escrits de Paris, junio de 1985), Studia Croatica, 1985, 98, pp 279-81.
Latković, Božidar, A setecientos años de la creación de la Ley de Vinodol, Studia Croatica, 1988, 110, pp 195-222.
Latković, Božidar, Dos meritorios libros histórico-jurídicos, Studia Croatica, 1999, 139, pp 66.
Latkovic, Bozidar, Bleiburg, el crimen olvidado de los aliados (Christophe Dolbeau en Escrits de Paris, junio de 1985), Studia Croatica, 1985, 98, pp. 279-81.
Latković, Božidar, El Estatuto de Poljica, Studia Croatica, 1995
Latković, Božidar, El Estatuto de Dubrovnik del año 1272, Studia Croatica, 2000
Latković, Božidar, La Bula Aurea de 1242, HAZU, Zagreb, 2005
Djordjevic, Jovan, Yugoslavia - Democracia socialista, México, 1962, p. 272 (B. Latkovic), Volumen 6, año 1962, página 93-5.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Dončević, Zorislav
Zorislav Dončević
Izvor: Wikipedija
Zorislav Dončević (Osijek, 28. siječnja 1916. - Koblenz, 3. ožujka 2007.) je bio hrvatski, argentinski i njemački, kulturni djelatnik, novinar i veslač.
Iz obitelji je poznatih Hrvata, koji su ušli u monografiju Znameniti Hrvati; otac Ivan Krsto je bio utemeljitelj Hrvatskog sokola u Osijeku, a djed Aleksandar Dončević je također bio zaslužnim Hrvatom, poznat u području pedagogije.
Zorislav se školovao u Osijeku, a studirao je u Zagrebu na Agronomsko-šumarskom fakultetu, na kojem je stekao naslov diplomiranog inženjera.
U privatnom životu, bavio se športom, i to veslanjem, u HAVK Mladost. U veslanju je imao velikog uspjeha. Na državnoj razini, bio je višestrukim državnim prvakom. U međunarodnoj konkurenciji, 1935. na EP u Berlinu je bio osvojio četvrto mjesto.
Dok je služio obvezni vojni rok u Zemunu, zatječe ga invazija Osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju, pri čemu su ga njemačke snage zarobile i otpremile u Njemačku. Nakon što je trećinu godine bio ondje u logoru, vraća se u Hrvatsku i priključuje se Hrvatskim oružanim snagama, naprjedovavši do čina satnika (kao pričuvni vojnik).
Od sredine ljeta 1942. do sredine proljeća 1943. je bio u Novim dvorima, gdje je bio pomoćnikom upravitelja.
I u doba NDH, nastavio se baviti veslanjem, osvojivši i naslove državnog prvaka NDH.
Pad NDH dočekiva ranjen te se sa velikim dijelom hrvatskog pučanstva povlači, ali uspijeva umaknuti partizanskim snagama. Domogao se Austrije na vrijeme, i preko Italije je 1947. otišao u Argentinu.
Smjestio se u Buenos Airesu, kulturnom središtu hrvatske južnoameričke emigracije. Odmah se dao u kulturnu djelatnost, priključivši se radu Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba.
1952. se oženio za Ivonu, hrvatsku novinarku, s kojom je poslije dobio sina Darija.Zorislav je s obitelji 1966. odselio u SR Njemačku, u kojoj je on počeo raditi u struci, a supruga se pored rada u socijalnoj službi angažirala u daljnjem radu u hrv. emigracijskom tisku.Oboje su se pred hrvatsko osamostaljenje i prvih godina neovisnosti Republike Hrvatske angažirali na uspostavi političkih veza sa europskim (EEZ) i njemačkim parlamentarcima, širivši i branivši ideju o hrvatskoj samostalnosti, kojoj je Zorislav Dončević posvetio cijeli svoj život.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Izvor: Wikipedija
Zorislav Dončević (Osijek, 28. siječnja 1916. - Koblenz, 3. ožujka 2007.) je bio hrvatski, argentinski i njemački, kulturni djelatnik, novinar i veslač.
Iz obitelji je poznatih Hrvata, koji su ušli u monografiju Znameniti Hrvati; otac Ivan Krsto je bio utemeljitelj Hrvatskog sokola u Osijeku, a djed Aleksandar Dončević je također bio zaslužnim Hrvatom, poznat u području pedagogije.
Zorislav se školovao u Osijeku, a studirao je u Zagrebu na Agronomsko-šumarskom fakultetu, na kojem je stekao naslov diplomiranog inženjera.
U privatnom životu, bavio se športom, i to veslanjem, u HAVK Mladost. U veslanju je imao velikog uspjeha. Na državnoj razini, bio je višestrukim državnim prvakom. U međunarodnoj konkurenciji, 1935. na EP u Berlinu je bio osvojio četvrto mjesto.
Dok je služio obvezni vojni rok u Zemunu, zatječe ga invazija Osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju, pri čemu su ga njemačke snage zarobile i otpremile u Njemačku. Nakon što je trećinu godine bio ondje u logoru, vraća se u Hrvatsku i priključuje se Hrvatskim oružanim snagama, naprjedovavši do čina satnika (kao pričuvni vojnik).
Od sredine ljeta 1942. do sredine proljeća 1943. je bio u Novim dvorima, gdje je bio pomoćnikom upravitelja.
I u doba NDH, nastavio se baviti veslanjem, osvojivši i naslove državnog prvaka NDH.
Pad NDH dočekiva ranjen te se sa velikim dijelom hrvatskog pučanstva povlači, ali uspijeva umaknuti partizanskim snagama. Domogao se Austrije na vrijeme, i preko Italije je 1947. otišao u Argentinu.
Smjestio se u Buenos Airesu, kulturnom središtu hrvatske južnoameričke emigracije. Odmah se dao u kulturnu djelatnost, priključivši se radu Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba.
1952. se oženio za Ivonu, hrvatsku novinarku, s kojom je poslije dobio sina Darija.Zorislav je s obitelji 1966. odselio u SR Njemačku, u kojoj je on počeo raditi u struci, a supruga se pored rada u socijalnoj službi angažirala u daljnjem radu u hrv. emigracijskom tisku.Oboje su se pred hrvatsko osamostaljenje i prvih godina neovisnosti Republike Hrvatske angažirali na uspostavi političkih veza sa europskim (EEZ) i njemačkim parlamentarcima, širivši i branivši ideju o hrvatskoj samostalnosti, kojoj je Zorislav Dončević posvetio cijeli svoj život.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kvaternik, Eugen Dido
KVATERNIK, Eugen Dido, političar (Zagreb, 29. III. 1910. - Rio Cuarto, Argentina, 10. III. 1962.).
Sin vojskovođe S. Kvaternika i Olge Kvaternik, rođene Frank, kćeri hrvatskog političara Josipa Franka. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju (1928.). Treći i četvrti razred (1922-24.) polazio u Kalksburgu kraj Beča u isusovačkom konviktu. Počeo je studirati pravo, ali ga nije završio. God. 1926./27. počinje politički djelovati u organizacijama »Eugen Kvaternik«, »Hrvatska Mladica« i »Domagoj«, a njegovi su prijatelji i školske kolege M. Lorković, V. Singer, Branimir Jelić, B. Pešelj. Nakon atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini, surađuje s B. Jelićem, vođom pravaške mladeži, a nakon uvođenja diktature 1929. djeluje ilegalno u skupini koju vodi V. Singer. Od 1930. povremeno odlazi u inozemstvo po zadacima ustaškog pokreta, ali i radi studija (Berlin, Nancy i London). Za jednoga takvog boravka u inozemstvu (jesen 1930.) upoznao je A. Pavelića. God. 1933. surađuje u glasilu mladih nacionalista Naša Gruda, kojeg su izašla samo dva broja, jer je gl. urednik V. Singer morao u izbjeglištvo. Iz opreza da ne bude uhićen (pošto je provaljena jedna sveučilišna ćelija s kojom je održavao veze), u svibnju 1933. odlazi u Italiju i mjesec je dana gost A. Pavelića u Modeni. Potkraj lipnja vraća se u Zagreb, ali nakon otkrivanja planiranog atentata na kralja Aleksandra 16. XII. 1933. u Zagrebu (tzv. Orebova atentata), odlazi u izbjeglištvo, gdje boravi do travnja 1941. Najveći dio tog vremena provest de po zatvorima i internacijama. U tih sedam i pol godina na slobodi je bio oko šesnaest mjeseci (od prosinca 1933. do listopada 1934., te od listopada 1940. do travnja 1941.). Napustivši Hrvatsku, prvo je utočište našao kod sestre Marije (Becike) Potthough u Berlinu, gdje obnavlja suradnju s B. Jelićem. Sredinom ožujka 1934. odlazi u Beč i nastanjuje se kod V. Singera, kojeg je upravo tih dana uhitilo austrijsko redarstvo, pa Kvaternik odmah odlazi u Italiju. Tu se između njega i A. Pavelića razvila čvrsta suradnja i već 6. V. 1934. imenovan je pobočnikom upravnog zapovjedništva ustaškog pokreta u Italiji, a sutradan je zadužen za vodenje blagajne GUS-a. Djeluje pod pseudonimom Eugen Rakovački. U ljeto 1934. Pavelić mu daje naredenje da organizira atentat na kralja Aleksandra. Zbog toga putuje u Zurich (pod imenom Egon Kramer), gdje dočekuje grupu atentatora kojoj će biti voda sve do 8. listopada. Vodi ih u Pariz, zatim u Avignon i u Aix-en-Provence, nadomak Marseillea, pripremajući se za izvršenje atentata. Uvečer 8. listopada napušta skupinu i odlazi, preko Švicarske, u Italiju. U vrijeme izvršenja atentata bio je već u Italiji. Zajedno s A. Pavelićem uhitile su ga talijanske vlasti u Torinu 17. X. 1934. Tu će u sudbenom zatvoru ostati do 29. III. 1936. U međuvremenu, Italija je 23. XI. 1934. odbila njihovo izručenje Francuskoj. Početkom travnja 1936. interniran je na Liparima. U veljači 1937. postavljen je za zapovjednika logora na Liparima, zamijenivši M. Budaka. Nakon raspuštanja logora na Liparima, u travnju 1937., interniran je u Iserniji (južna Italija), a u listopadu 1940.. kad prestaju internacije, nalazio se u Lucci (Toskana). Na poziv A. Pavelića u listopadu 1940. odlazi u Firencu, a u domovinu se vraća 13. IV. 1941., tri dana nakon što je njegov otac S. Kvaternik proglasio NDH. Na dan dolaska u Zagreb (zajedno s Pavelićem 15. travnja, imenovan je povjerenikom za javni red i sigurnost u Zagrebu, a već 18. IV 1941. ravnateljem za javni red i sigurnost NDH, te 4. V. 1941. državnim tajnikom u MUP-u. Nakon osnutka (16. VIII. 1941.) Ustaške nadzorne službe (UNS), Kvaternik je 23. VIII. postavljen na njezino čelo kao ustaški nadzorni zapovjednik. ban je Poglavnikove tjelesne bojne (PTB): u siječnju 1942. promaknut u čin ustaškog bojnika, 26. VI. 1942. u čin ustaškog dopukovnika, te 23. X. 1942. u čin ustaškog pukovnika, premda je već deset dana bio razriješen svih redarstvenih dužnosti. U kolovozu 1942. imenovan je i zapovjednikom nadzorne službe u Ustaškoj vojnici. U vrlo kratkom vremenu organizirao je redarstveni aparat, koji je provodio teror u NDH, te je s vremenom postao simbolom ustaškog terora. Zalagao se za suradnju sa Srbima nacionalne i protukomunističke orijentacije (četnicima) protiv komunista (partizana), koji su po njemu glavni neprijatelji hrvatske države. Navodno je već u srpnju 1941. ponudio A. Paveliću ostavku, a pismenu ostavku dao je potkraj rujna 1942. Pavelić ga je razriješio dužnosti 13. X. 1942. U Zagrebu boravio do kraja veljače 1943., kad s obitelji odlazi u Slovačku. (U siječnju 1942. oženio je Mariju Cvitković, jednu od tajnica A. Pavelića. Vjenčani kumovi bili su E. Lisak i I. Šarić.) U Slovačkoj je boravio do rujna 1944., u Austriji od rujna 1944. do svibnja 1945., u Italiji od svibnja 1945. do lipnja 1947., kad odlazi u Argentinu, gdje je živio sve do tragične smrti u prometnoj nesreći. (U toj je nesreći stradala i njegova 11-godišnja kći Olgica, a supruga Marija i dva sina, Slavko Eugen i Davor, bili su ozlijeđeni). Već u Slovačkoj je počeo pisati raspravu o Rimskim ugovorima, a poslije, najčešće u Hrvatskoj Reviji, iznosio je svoja zapažanja i svjedočanstva o zbivanjima i događanjima u kojima je osobno sudjelovao. Radovi su mu objavljeni posmrtno u knjizi Sjećanja i zapažanja 1925-1945. (1995.). - mr. Zdravko Dizdar, znanstveni asistent, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
KVATERNIK, Eugen (DIDO) (1910.-1962)
Rodio se je 29. ožujka 1910. u Zagrebu od oca Slavka Kvaternika, glavnostožernog pukovnika austrougarske vojske, i majke Olge rođ. Frank, kćeri dra Josipa Franka i Dore Martini. Osnovnu školu i 1. klasićnu gimnaziju polazio je u Zagrebu, završio je maturom 1929. pa se iste godine upisuje na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Za vrijeme studija u Zagrebu odlazi u Nancy a potom u Pariz na studij političkih znanosti, a zatim na studije u London. Godine 1933. zbog djelatnosti u domovini morao je napustiti Hrvatsku, odnosno ostati vani kao emigrant.
Najprije boravi u Austriji, zatim u Njemačkoj i konaćno u Italiji, kada postaje jedan od najpouzdanijih suradnika ustaškog poglavnika dra. Ante Pavelida. Poslije atentata na kralja Aleksandra u Marseille-u 9. listopada 1934. biva zatvoren s poglavnikom u Torinu, a zatim zatočen u Campo Basso, gdje se jedva spašava od malarije.
Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske vraća se u domovinu s ostalim ustašama povratnicima 13. travnja 1941., gdje bude imenovan glavnim ravnateljem Ravnateljstva za javni red i sigurnost. Zbog sukoba unutar Ustaškog pokreta prisiljen je u rujnu 1942. napustiti Hrvatsku te odlazi u Slovačku. Padom Slovačke u komunističke ruke, odlazi preko Semmeringa u Badgastein poćetkom 1945. godine, a otuda, nakon dolaska američkih okupacionih vlasti, odlazi u talijanski Tirol, gdje u mjestancu Cornaiana boravi dvije godine.
Godine 1947. dolazi u Argentinu, gdje organizira vlastito mehanićko poslovanje, surađuje u "Hrvatskoj Reviji" u vrlo kritićkom duhu prema državnom vodstvu NDH i pogiba zajedno s kćerkicom Olgom u automobilskoj nesreći 10. ožujka 1962. u blizini mjesta Rio Cuarto.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Sin vojskovođe S. Kvaternika i Olge Kvaternik, rođene Frank, kćeri hrvatskog političara Josipa Franka. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju (1928.). Treći i četvrti razred (1922-24.) polazio u Kalksburgu kraj Beča u isusovačkom konviktu. Počeo je studirati pravo, ali ga nije završio. God. 1926./27. počinje politički djelovati u organizacijama »Eugen Kvaternik«, »Hrvatska Mladica« i »Domagoj«, a njegovi su prijatelji i školske kolege M. Lorković, V. Singer, Branimir Jelić, B. Pešelj. Nakon atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini, surađuje s B. Jelićem, vođom pravaške mladeži, a nakon uvođenja diktature 1929. djeluje ilegalno u skupini koju vodi V. Singer. Od 1930. povremeno odlazi u inozemstvo po zadacima ustaškog pokreta, ali i radi studija (Berlin, Nancy i London). Za jednoga takvog boravka u inozemstvu (jesen 1930.) upoznao je A. Pavelića. God. 1933. surađuje u glasilu mladih nacionalista Naša Gruda, kojeg su izašla samo dva broja, jer je gl. urednik V. Singer morao u izbjeglištvo. Iz opreza da ne bude uhićen (pošto je provaljena jedna sveučilišna ćelija s kojom je održavao veze), u svibnju 1933. odlazi u Italiju i mjesec je dana gost A. Pavelića u Modeni. Potkraj lipnja vraća se u Zagreb, ali nakon otkrivanja planiranog atentata na kralja Aleksandra 16. XII. 1933. u Zagrebu (tzv. Orebova atentata), odlazi u izbjeglištvo, gdje boravi do travnja 1941. Najveći dio tog vremena provest de po zatvorima i internacijama. U tih sedam i pol godina na slobodi je bio oko šesnaest mjeseci (od prosinca 1933. do listopada 1934., te od listopada 1940. do travnja 1941.). Napustivši Hrvatsku, prvo je utočište našao kod sestre Marije (Becike) Potthough u Berlinu, gdje obnavlja suradnju s B. Jelićem. Sredinom ožujka 1934. odlazi u Beč i nastanjuje se kod V. Singera, kojeg je upravo tih dana uhitilo austrijsko redarstvo, pa Kvaternik odmah odlazi u Italiju. Tu se između njega i A. Pavelića razvila čvrsta suradnja i već 6. V. 1934. imenovan je pobočnikom upravnog zapovjedništva ustaškog pokreta u Italiji, a sutradan je zadužen za vodenje blagajne GUS-a. Djeluje pod pseudonimom Eugen Rakovački. U ljeto 1934. Pavelić mu daje naredenje da organizira atentat na kralja Aleksandra. Zbog toga putuje u Zurich (pod imenom Egon Kramer), gdje dočekuje grupu atentatora kojoj će biti voda sve do 8. listopada. Vodi ih u Pariz, zatim u Avignon i u Aix-en-Provence, nadomak Marseillea, pripremajući se za izvršenje atentata. Uvečer 8. listopada napušta skupinu i odlazi, preko Švicarske, u Italiju. U vrijeme izvršenja atentata bio je već u Italiji. Zajedno s A. Pavelićem uhitile su ga talijanske vlasti u Torinu 17. X. 1934. Tu će u sudbenom zatvoru ostati do 29. III. 1936. U međuvremenu, Italija je 23. XI. 1934. odbila njihovo izručenje Francuskoj. Početkom travnja 1936. interniran je na Liparima. U veljači 1937. postavljen je za zapovjednika logora na Liparima, zamijenivši M. Budaka. Nakon raspuštanja logora na Liparima, u travnju 1937., interniran je u Iserniji (južna Italija), a u listopadu 1940.. kad prestaju internacije, nalazio se u Lucci (Toskana). Na poziv A. Pavelića u listopadu 1940. odlazi u Firencu, a u domovinu se vraća 13. IV. 1941., tri dana nakon što je njegov otac S. Kvaternik proglasio NDH. Na dan dolaska u Zagreb (zajedno s Pavelićem 15. travnja, imenovan je povjerenikom za javni red i sigurnost u Zagrebu, a već 18. IV 1941. ravnateljem za javni red i sigurnost NDH, te 4. V. 1941. državnim tajnikom u MUP-u. Nakon osnutka (16. VIII. 1941.) Ustaške nadzorne službe (UNS), Kvaternik je 23. VIII. postavljen na njezino čelo kao ustaški nadzorni zapovjednik. ban je Poglavnikove tjelesne bojne (PTB): u siječnju 1942. promaknut u čin ustaškog bojnika, 26. VI. 1942. u čin ustaškog dopukovnika, te 23. X. 1942. u čin ustaškog pukovnika, premda je već deset dana bio razriješen svih redarstvenih dužnosti. U kolovozu 1942. imenovan je i zapovjednikom nadzorne službe u Ustaškoj vojnici. U vrlo kratkom vremenu organizirao je redarstveni aparat, koji je provodio teror u NDH, te je s vremenom postao simbolom ustaškog terora. Zalagao se za suradnju sa Srbima nacionalne i protukomunističke orijentacije (četnicima) protiv komunista (partizana), koji su po njemu glavni neprijatelji hrvatske države. Navodno je već u srpnju 1941. ponudio A. Paveliću ostavku, a pismenu ostavku dao je potkraj rujna 1942. Pavelić ga je razriješio dužnosti 13. X. 1942. U Zagrebu boravio do kraja veljače 1943., kad s obitelji odlazi u Slovačku. (U siječnju 1942. oženio je Mariju Cvitković, jednu od tajnica A. Pavelića. Vjenčani kumovi bili su E. Lisak i I. Šarić.) U Slovačkoj je boravio do rujna 1944., u Austriji od rujna 1944. do svibnja 1945., u Italiji od svibnja 1945. do lipnja 1947., kad odlazi u Argentinu, gdje je živio sve do tragične smrti u prometnoj nesreći. (U toj je nesreći stradala i njegova 11-godišnja kći Olgica, a supruga Marija i dva sina, Slavko Eugen i Davor, bili su ozlijeđeni). Već u Slovačkoj je počeo pisati raspravu o Rimskim ugovorima, a poslije, najčešće u Hrvatskoj Reviji, iznosio je svoja zapažanja i svjedočanstva o zbivanjima i događanjima u kojima je osobno sudjelovao. Radovi su mu objavljeni posmrtno u knjizi Sjećanja i zapažanja 1925-1945. (1995.). - mr. Zdravko Dizdar, znanstveni asistent, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
KVATERNIK, Eugen (DIDO) (1910.-1962)
Rodio se je 29. ožujka 1910. u Zagrebu od oca Slavka Kvaternika, glavnostožernog pukovnika austrougarske vojske, i majke Olge rođ. Frank, kćeri dra Josipa Franka i Dore Martini. Osnovnu školu i 1. klasićnu gimnaziju polazio je u Zagrebu, završio je maturom 1929. pa se iste godine upisuje na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Za vrijeme studija u Zagrebu odlazi u Nancy a potom u Pariz na studij političkih znanosti, a zatim na studije u London. Godine 1933. zbog djelatnosti u domovini morao je napustiti Hrvatsku, odnosno ostati vani kao emigrant.
Najprije boravi u Austriji, zatim u Njemačkoj i konaćno u Italiji, kada postaje jedan od najpouzdanijih suradnika ustaškog poglavnika dra. Ante Pavelida. Poslije atentata na kralja Aleksandra u Marseille-u 9. listopada 1934. biva zatvoren s poglavnikom u Torinu, a zatim zatočen u Campo Basso, gdje se jedva spašava od malarije.
Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske vraća se u domovinu s ostalim ustašama povratnicima 13. travnja 1941., gdje bude imenovan glavnim ravnateljem Ravnateljstva za javni red i sigurnost. Zbog sukoba unutar Ustaškog pokreta prisiljen je u rujnu 1942. napustiti Hrvatsku te odlazi u Slovačku. Padom Slovačke u komunističke ruke, odlazi preko Semmeringa u Badgastein poćetkom 1945. godine, a otuda, nakon dolaska američkih okupacionih vlasti, odlazi u talijanski Tirol, gdje u mjestancu Cornaiana boravi dvije godine.
Godine 1947. dolazi u Argentinu, gdje organizira vlastito mehanićko poslovanje, surađuje u "Hrvatskoj Reviji" u vrlo kritićkom duhu prema državnom vodstvu NDH i pogiba zajedno s kćerkicom Olgom u automobilskoj nesreći 10. ožujka 1962. u blizini mjesta Rio Cuarto.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Krpan, Dinko
KRPAN, O. Dr. Dinko (1937)
Rođen je 10. kolovoza 1937. u Petrinji. U Argentinu se je doselio s hrvatskim izbjeglicama godine 1949. Bogoslovne nauke završio je u Buenos Airesu, a za Božić 1962. zaređen je za svećenika biskupije Mercedes. Pet godina službuje po raznim mjestima.
U razdoblju od 1969. do 1973. studira u Rimu na Papinskom Istodnom Institutu na kojemu 25. ožujka 1975. doktorira s doktorskom radnjom: "Obnova i raskol ruske pravoslavne Crkve poslije I. svjetskog rata".
Od godine 1976. do danas (1994.) svećenik je u Buenos Airesu za grkokatolike ruskog i rumunjskog porijekla. Od godine 1978. pa nadalje profesor je Crkvene Povijesti na raznim višim i sveučilišnim crkvenim ustanovama u Buenos Airesu, dok je na Bogoslovnom Fakultetu UCA (Universidad Católica Argentina) izvanredni profesor Crkvene Povijesti i Patristike. Objavio je dio doktorske radnje i niz članaka stručnih i opdenitog znadaja u časopisima "Criterio", "Teología" i "Actualidad Pastoral (Argentina), a na hrvatskom jeziku u "H. K. Glasnik" i "Hrvatski Kalendar" (Chicago). Povremeno sudjeluje i surađuje s Hrvatskim Vjerskim Središtem i Hrvatsko-Argentinskim Kulturnim Klubom u Buenos Airesu. U hrvatskom časopisu na španjolskom jeziku "Studia Croatica" objavio je 1979. godine prikaz knjige Kvirina Vasilja "Filozofija očovjećenja i počovjećenja" (La filosofía de hominización y de la humanización) N° 74-75 (1979) p. 182-183.
1979. - Nekoliko Hrvata u ruskoj povijesti. Sv. 4., str. 683-684. (Hrv. dominikanac Venijamin koncem XV. st. prevodi u Novgorodu Sveto Pismo; Juraj Križanić i Josip J. Strossmayer).
1981. - Pismo uredniku. Buenos Aires, 7. prosinca 1980. Sv. 1., str. 189-191. (Osvrt na netoćno pisanje o mitropolitu Nikodimu u "La Nación i HR br. 2/1980).
1985. - Politika - Politička teorija obzirom na osobnu i društvenu odgovornost. - Kvirin Vasilj. Naklada: ZIRAL (Zajednica Izdanja Ranjeni Labud), Chicago 1984. Sv. 4., str. 719-722. (Prikaz)
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rođen je 10. kolovoza 1937. u Petrinji. U Argentinu se je doselio s hrvatskim izbjeglicama godine 1949. Bogoslovne nauke završio je u Buenos Airesu, a za Božić 1962. zaređen je za svećenika biskupije Mercedes. Pet godina službuje po raznim mjestima.
U razdoblju od 1969. do 1973. studira u Rimu na Papinskom Istodnom Institutu na kojemu 25. ožujka 1975. doktorira s doktorskom radnjom: "Obnova i raskol ruske pravoslavne Crkve poslije I. svjetskog rata".
Od godine 1976. do danas (1994.) svećenik je u Buenos Airesu za grkokatolike ruskog i rumunjskog porijekla. Od godine 1978. pa nadalje profesor je Crkvene Povijesti na raznim višim i sveučilišnim crkvenim ustanovama u Buenos Airesu, dok je na Bogoslovnom Fakultetu UCA (Universidad Católica Argentina) izvanredni profesor Crkvene Povijesti i Patristike. Objavio je dio doktorske radnje i niz članaka stručnih i opdenitog znadaja u časopisima "Criterio", "Teología" i "Actualidad Pastoral (Argentina), a na hrvatskom jeziku u "H. K. Glasnik" i "Hrvatski Kalendar" (Chicago). Povremeno sudjeluje i surađuje s Hrvatskim Vjerskim Središtem i Hrvatsko-Argentinskim Kulturnim Klubom u Buenos Airesu. U hrvatskom časopisu na španjolskom jeziku "Studia Croatica" objavio je 1979. godine prikaz knjige Kvirina Vasilja "Filozofija očovjećenja i počovjećenja" (La filosofía de hominización y de la humanización) N° 74-75 (1979) p. 182-183.
1979. - Nekoliko Hrvata u ruskoj povijesti. Sv. 4., str. 683-684. (Hrv. dominikanac Venijamin koncem XV. st. prevodi u Novgorodu Sveto Pismo; Juraj Križanić i Josip J. Strossmayer).
1981. - Pismo uredniku. Buenos Aires, 7. prosinca 1980. Sv. 1., str. 189-191. (Osvrt na netoćno pisanje o mitropolitu Nikodimu u "La Nación i HR br. 2/1980).
1985. - Politika - Politička teorija obzirom na osobnu i društvenu odgovornost. - Kvirin Vasilj. Naklada: ZIRAL (Zajednica Izdanja Ranjeni Labud), Chicago 1984. Sv. 4., str. 719-722. (Prikaz)
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kraglievich, Lucas
UNA BREVE BIOGRAFÍA DEL PALEONTÓLOGO ARGENTINO LUCAS KRAGLIEVICH (1886-1932)
Por Adrián GIACCHINO, 1997.
El profesor Lucas Kraglievich nació el 3 de agosto de 1886 en Balcarce, provincia de Buenos Aires. Su infancia transcurrió en su pueblo natal y luego viajó a Buenos Aires para proseguir con sus estudios secundarios. Inició la carrera de ingeniería mecánica la cual abandonó al terminarla para entregarse de lleno a su gran pasión: la paleontología, continuando así la obra de los Ameghino.
En 1912, conjuntamente con el ingeniero Juan Carlos Ortúzar, realizó una excursión geopaleontológica de diez meses por la provincia de Chubut y el norte de la provincia de Santa Cruz. A su regreso de la Patagonia continuó sus estudios paleontológicos, al tiempo que para sobrevivir enseñaba ciencias naturales y matemáticas en colegios secundarios.
Siguiendo los consejos del doctor Eduardo L. Holmberg (1852-1937), en el año 1916, ingresó al Museo Nacional de Historia Natural (actual Museo Argentino de Ciencias Naturales "Bernardino Rivadavia") como adscripto honorario. En dicha institución conoció a Carlos Ameghino (1865-1936), quien se convirtió en su maestro.
En 1919 consiguió un humilde puesto de ayudante técnico de paleontología, cargo que ocupó hasta 1929.
Entre 1919 y 1920, junto a Carlos Ameghino y Enrique de Carles, trabajó en la Sección Geología y Topografía de la provincia de Buenos Aires.
En 1925 ocupó interinamente la dirección del Museo Nacional de Historia Natural y de 1925 a 1929 reemplazó a Carlos Ameghino en la jefatura de la Sección Paleontología de la misma institución.
Entre 1924 y 1925 catalogó y clasificó materiales depositados en el Departamento de Paleontología de Vertebrados del Museo de La Plata. Por su cariño al Museo Nacional de Historia Natural declinó en dos oportunidades el ofrecimiento de ocupar la dirección del mencionado departamento, puesto que estaba vacante tras el fallecimiento de Santiago Roth (1850-1924).
Durante sus años de trabajo en el Museo Nacional de Historia Natural realizó trabajos de campo en las provincias de Santa Fe, Buenos Aires, Neuquén y Río Negro.
A principios del año 1927 viajó a Uruguay donde integró junto al profesor Martín Doello Jurado, al doctor Ergasto H. Cordero, al profesor Augusto Teisseire, al naturalista Alejandro C. Berro, al ingeniero Mario Fontana Company, al preparador Ángel Zotta y al ayudante Emilio Ribas una comisión que durante nueve días recorrió Nueva Palmira, la desembocadura del río Negro y los alrededores de Mercedes.
En una nueva visita a Uruguay, realizada en septiembre de 1927, entusiasmó a Alejandro C. Berro, quien había reunido una colección de 2.700 fósiles. Según Kraglievich la colección de Berro era la más valiosa de todas las existentes por esa época en el vecino país. Entre los materiales que la integraban Kraglievich logró reconocer unos restos de dinosaurio procedentes de las cercanías de la estación Palmitas del departamento de Soriano.
En 1928 la Academia Nacional de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales de Buenos Aires le otorgó el primer premio Eduardo L. Holmberg por su trabajo Contribuciones a la paleontología argentina. Dicho premio consistió en una medalla de oro, un diploma de honor y 2.000 pesos.
Tras años de sufrir penurias, injusticias y rivalidades en su país natal, se radicó en Montevideo el 11 de enero de 1931.
Según cuenta Alfredo Castellanos (1893-1975), quien lo conoció en 1916, Kraglievich pasaba muchas noches sin dormir revisando todo el material paleontológico depositado en el Museo Nacional de Historia Natural y en el Museo de La Plata.
Kraglievich presidió la Sociedad Argentina de Ciencias Naturales durante dos períodos consecutivos.
Su obra logró llamar la atención de paleontólogos como Matthew, Osborn, Gregory, Cook, Gidley, Merriam y Scott, entre otros.
Dejó 75 trabajos publicados y otros 18 en prensa, preparados o en preparación. Creó entre familias y subfamilias: 24 de mamíferos y 4 de aves, entre géneros y subgéneros: 84 de mamíferos y 1 de aves, y entre especies y subespecies nuevas o reasignadas: 240 de mamíferos y 8 de aves.
Este sabio modesto, que vivió casi en la miseria y ante la indiferencia de sus conciudadanos, se brindó por completo a la ciencia. Falleció el 13 de marzo de 1932 en Buenos Aires. Sus restos fueron velados en la Sociedad Científica Argentina y descansan actualmente en el cementerio de la Recoleta. Tuvo varios discípulos, entre ellos a Carlos Rusconi (1898-1969) y Rodolfo Parodi.
Bibliografía complementaria:
ABAD DE SANTILLÁN, D., 1956-1964. Gran Enciclopedia Argentina: todo lo argentino ordenado alfabéticamente, geografía e historia, topónimias, biografías, ciencias, artes, economía, industria y comercio, instituciones, flora y fauna, folklore, léxico regional. Ediar Editores, Volumen 1. Buenos Aires, Argentina.
ANÓNIMO. 1932. Lucas Kraglievich, falleció en la Capital el 13 de marzo de 1932. Hornero, 5 (1): 103. Buenos Aires, Argentina.
CASTELLANOS, A., 1932. Lucas Kraglievich (1886-1932), homenaje a su memoria. øQuid Novi? Revista de las Asociaciones de Exalumnos y Padres de la Escuela Normal No 2, 1(2): 1-12. Rosario, Provincia de Santa Fe, Argentina.
CASTELLANOS, A., 1940. Obras de geología y paleontología de Lucas Kraglievich, 3: 894-903. La Plata, Provincia de Buenos Aires, Argentina.
EL DÍA, 1932. El profesor Lucas Kraglievich, su fallecimiento. Diario El Día, 17 de marzo de 1932. Montevideo, Uruguay.
FONTANA COMPANY, M.A., 1932. La notable obra geopaleontológica del profesor Lucas Kraglievich. Revista de la Sociedad Amigos de la Arqueología, 5: 231-270. Imprenta El Siglo Ilustrado. Montevideo, Uruguay.
LA SEMANA MÉDICA, 1932. Necrológica: Lucas Kraglievich Ü en Buenos Aires, el 13 de marzo de 1932. La Semana Médica, 39 (1998): 1355-1358. Buenos Aires, Argentina.
LASCANO GONZÁLEZ, A., 1980. El Museo de Ciencias Naturales de Buenos Aires. Ediciones Culturales Argentinas. pp. 1-139. Buenos Aires, Argentina.
PARODI, R., 1932. Lucas Kraglievich, su vida y su obra. Buenos Aires, Argentina.
PARODI BUSTOS, R., 1957. Lucas Kraglievich ejemplo de virtuosa sabiduría en el 25 aniversario de su fallecimiento. Revista del Museo Municipal de Ciencias Naturales y Tradicional de Mar del Plata, 1 (3): 7-9. Mar del Plata, Provincia de Buenos Aires, Argentina.
PARODIZ, J.J. y E. BALECH, 1992. El Museo Argentino de Ciencias Naturales "Bernardino Rivadavia"... en pantuflas. Buenos Aires, Argentina.
REIG, O.A., 1962. La paleontología de vertebrados en la Argentina. Holmbergia, 6 (17): 67-127. Buenos Aires, Argentina.
RUSCONI, C., 1957. Lucas Kraglievich. Revista del Museo de Historia Natural de Mendoza, 10 (1-4): 83-85. Mendoza, Provincia de Mendoza, Argentina.
SIMPSON, G.G., 1984. Discoverers of the lost world, an account of some of those who brought back to life South American mammals long buried in the abyss of time. Yale University.
SUS AMIGOS, 1936. Lucas Kraglievich, in memoriam. Buenos Aires, Argentina.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Por Adrián GIACCHINO, 1997.
El profesor Lucas Kraglievich nació el 3 de agosto de 1886 en Balcarce, provincia de Buenos Aires. Su infancia transcurrió en su pueblo natal y luego viajó a Buenos Aires para proseguir con sus estudios secundarios. Inició la carrera de ingeniería mecánica la cual abandonó al terminarla para entregarse de lleno a su gran pasión: la paleontología, continuando así la obra de los Ameghino.
En 1912, conjuntamente con el ingeniero Juan Carlos Ortúzar, realizó una excursión geopaleontológica de diez meses por la provincia de Chubut y el norte de la provincia de Santa Cruz. A su regreso de la Patagonia continuó sus estudios paleontológicos, al tiempo que para sobrevivir enseñaba ciencias naturales y matemáticas en colegios secundarios.
Siguiendo los consejos del doctor Eduardo L. Holmberg (1852-1937), en el año 1916, ingresó al Museo Nacional de Historia Natural (actual Museo Argentino de Ciencias Naturales "Bernardino Rivadavia") como adscripto honorario. En dicha institución conoció a Carlos Ameghino (1865-1936), quien se convirtió en su maestro.
En 1919 consiguió un humilde puesto de ayudante técnico de paleontología, cargo que ocupó hasta 1929.
Entre 1919 y 1920, junto a Carlos Ameghino y Enrique de Carles, trabajó en la Sección Geología y Topografía de la provincia de Buenos Aires.
En 1925 ocupó interinamente la dirección del Museo Nacional de Historia Natural y de 1925 a 1929 reemplazó a Carlos Ameghino en la jefatura de la Sección Paleontología de la misma institución.
Entre 1924 y 1925 catalogó y clasificó materiales depositados en el Departamento de Paleontología de Vertebrados del Museo de La Plata. Por su cariño al Museo Nacional de Historia Natural declinó en dos oportunidades el ofrecimiento de ocupar la dirección del mencionado departamento, puesto que estaba vacante tras el fallecimiento de Santiago Roth (1850-1924).
Durante sus años de trabajo en el Museo Nacional de Historia Natural realizó trabajos de campo en las provincias de Santa Fe, Buenos Aires, Neuquén y Río Negro.
A principios del año 1927 viajó a Uruguay donde integró junto al profesor Martín Doello Jurado, al doctor Ergasto H. Cordero, al profesor Augusto Teisseire, al naturalista Alejandro C. Berro, al ingeniero Mario Fontana Company, al preparador Ángel Zotta y al ayudante Emilio Ribas una comisión que durante nueve días recorrió Nueva Palmira, la desembocadura del río Negro y los alrededores de Mercedes.
En una nueva visita a Uruguay, realizada en septiembre de 1927, entusiasmó a Alejandro C. Berro, quien había reunido una colección de 2.700 fósiles. Según Kraglievich la colección de Berro era la más valiosa de todas las existentes por esa época en el vecino país. Entre los materiales que la integraban Kraglievich logró reconocer unos restos de dinosaurio procedentes de las cercanías de la estación Palmitas del departamento de Soriano.
En 1928 la Academia Nacional de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales de Buenos Aires le otorgó el primer premio Eduardo L. Holmberg por su trabajo Contribuciones a la paleontología argentina. Dicho premio consistió en una medalla de oro, un diploma de honor y 2.000 pesos.
Tras años de sufrir penurias, injusticias y rivalidades en su país natal, se radicó en Montevideo el 11 de enero de 1931.
Según cuenta Alfredo Castellanos (1893-1975), quien lo conoció en 1916, Kraglievich pasaba muchas noches sin dormir revisando todo el material paleontológico depositado en el Museo Nacional de Historia Natural y en el Museo de La Plata.
Kraglievich presidió la Sociedad Argentina de Ciencias Naturales durante dos períodos consecutivos.
Su obra logró llamar la atención de paleontólogos como Matthew, Osborn, Gregory, Cook, Gidley, Merriam y Scott, entre otros.
Dejó 75 trabajos publicados y otros 18 en prensa, preparados o en preparación. Creó entre familias y subfamilias: 24 de mamíferos y 4 de aves, entre géneros y subgéneros: 84 de mamíferos y 1 de aves, y entre especies y subespecies nuevas o reasignadas: 240 de mamíferos y 8 de aves.
Este sabio modesto, que vivió casi en la miseria y ante la indiferencia de sus conciudadanos, se brindó por completo a la ciencia. Falleció el 13 de marzo de 1932 en Buenos Aires. Sus restos fueron velados en la Sociedad Científica Argentina y descansan actualmente en el cementerio de la Recoleta. Tuvo varios discípulos, entre ellos a Carlos Rusconi (1898-1969) y Rodolfo Parodi.
Bibliografía complementaria:
ABAD DE SANTILLÁN, D., 1956-1964. Gran Enciclopedia Argentina: todo lo argentino ordenado alfabéticamente, geografía e historia, topónimias, biografías, ciencias, artes, economía, industria y comercio, instituciones, flora y fauna, folklore, léxico regional. Ediar Editores, Volumen 1. Buenos Aires, Argentina.
ANÓNIMO. 1932. Lucas Kraglievich, falleció en la Capital el 13 de marzo de 1932. Hornero, 5 (1): 103. Buenos Aires, Argentina.
CASTELLANOS, A., 1932. Lucas Kraglievich (1886-1932), homenaje a su memoria. øQuid Novi? Revista de las Asociaciones de Exalumnos y Padres de la Escuela Normal No 2, 1(2): 1-12. Rosario, Provincia de Santa Fe, Argentina.
CASTELLANOS, A., 1940. Obras de geología y paleontología de Lucas Kraglievich, 3: 894-903. La Plata, Provincia de Buenos Aires, Argentina.
EL DÍA, 1932. El profesor Lucas Kraglievich, su fallecimiento. Diario El Día, 17 de marzo de 1932. Montevideo, Uruguay.
FONTANA COMPANY, M.A., 1932. La notable obra geopaleontológica del profesor Lucas Kraglievich. Revista de la Sociedad Amigos de la Arqueología, 5: 231-270. Imprenta El Siglo Ilustrado. Montevideo, Uruguay.
LA SEMANA MÉDICA, 1932. Necrológica: Lucas Kraglievich Ü en Buenos Aires, el 13 de marzo de 1932. La Semana Médica, 39 (1998): 1355-1358. Buenos Aires, Argentina.
LASCANO GONZÁLEZ, A., 1980. El Museo de Ciencias Naturales de Buenos Aires. Ediciones Culturales Argentinas. pp. 1-139. Buenos Aires, Argentina.
PARODI, R., 1932. Lucas Kraglievich, su vida y su obra. Buenos Aires, Argentina.
PARODI BUSTOS, R., 1957. Lucas Kraglievich ejemplo de virtuosa sabiduría en el 25 aniversario de su fallecimiento. Revista del Museo Municipal de Ciencias Naturales y Tradicional de Mar del Plata, 1 (3): 7-9. Mar del Plata, Provincia de Buenos Aires, Argentina.
PARODIZ, J.J. y E. BALECH, 1992. El Museo Argentino de Ciencias Naturales "Bernardino Rivadavia"... en pantuflas. Buenos Aires, Argentina.
REIG, O.A., 1962. La paleontología de vertebrados en la Argentina. Holmbergia, 6 (17): 67-127. Buenos Aires, Argentina.
RUSCONI, C., 1957. Lucas Kraglievich. Revista del Museo de Historia Natural de Mendoza, 10 (1-4): 83-85. Mendoza, Provincia de Mendoza, Argentina.
SIMPSON, G.G., 1984. Discoverers of the lost world, an account of some of those who brought back to life South American mammals long buried in the abyss of time. Yale University.
SUS AMIGOS, 1936. Lucas Kraglievich, in memoriam. Buenos Aires, Argentina.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
viernes 25 de abril de 2008
Korsky, Ivo - bibliografia
KORSKY, Ivo: TITO. BA, 1953. Str. 16. Izd.: ARC.
Korsky, Ivo:
Korsky, Ivo: "Vidi diktatora", Republika Hrvatska, br.2(1952), str. 21 - 22
Korsky, Ivo: Osjećaj i razum u vanjskopolitičkoj orijentaciji, Republika Hrvatska, br.3(1952), str. 20 - 23
Korsky, Ivo: Američki izbori, Republika Hrvatska, br.7(1953), str. 15 - 19
Korsky, Ivo: Tito - ideal Zapada, Republika Hrvatska, br.8-9(1953), str. 22 - 26
Korsky, Ivo: Stranke u vanjskopolitičkom djelovanju, Republika Hrvatska, br.10(1953), str. 10 - 15
Korsky, Ivo: Naše republikanstvo, Republika Hrvatska, br.11(1954), str. 16 - 19
Korsky, Ivo: Narodne države i narodne manjine, Republika Hrvatska, br.14-15(1954), str. 2 - 11
Korsky, Ivo: Paneuropa u praksi, Republika Hrvatska, br.16(1955), str. 17 - 24
Korsky, Ivo: Hrvatski federalizam, Republika Hrvatska, br.17-18(1955), str. 21 - 30
Korsky, Ivo: Funkcija emigracije, Republika Hrvatska, br.19(1955), str. 16 - 25
Korsky, Ivo: Nazadak i Napredak, Integracija i Sloboda, Republika Hrvatska, br.20(1956), str. 23 - 31
Korsky, Ivo: Suverena fraza, Republika Hrvatska, br.21-22(1956), str. 22 - 30
Korsky, Ivo: Suverena fraza (II), Republika Hrvatska, br.23-24(1956), str. 2 - 10
Korsky, Ivo: Prema odredjenosti, Republika Hrvatska, br.25(1957), str. 7 - 13
Korsky, Ivo: Strašljivost licemjerstvo, Republika Hrvatska, br.26(1957), str. 22- 24
Korsky, Ivo: Oslobodjenje i sloboda, Republika Hrvatska, br.27-28(1957), str. 25 - 30
Korsky, Ivo: Gradjanska hrabrost, Republika Hrvatska, br.29(1958)str. 3 - 11
Korsky, Ivo: Jugoslaveni iz Hrvatske, Republika Hrvatska, br.31(1958), str. 21 - 34
Korsky, Ivo: Jugoslavenska mistifikacija, Republika Hrvatska, br.33(1959), str. 13 - 20
Korsky, Ivo: Nakon smrti dra. Pavelića, Republika Hrvatska, br.38(1960), str. 3 – 9
Korsky, Ivo: Hrvatsko narodno predstavništvo, Republika Hrvatska, br.41(1960), str. 21 - 27
Korsky, Ivo: Deset godina, Republika Hrvatska, br.42-43(1960), str. 1 - 3
Korsky, Ivo: Dvadeset godina kasnije, Republika Hrvatska, br.44(1961), str. 1 - 6
Korsky, Ivo: Madjarska, Kuba i mi, Republika Hrvatska, br.45(1961), str. 28 - 33
Korsky, Ivo: Proces demokratizacije hrvatskog političkog života, Republika Hrvatska, br.47-48(1961), str. 4 - 14
Korsky, Ivo: Integralno jugoslavenstvo, Republika Hrvatska, br.49(1962), str. 21 - 36
Korsky, Ivo: Svijet u pokretu, Republika Hrvatska, br.52(1962), str. 3 - 16
Korsky, Ivo: Revolucionarni dub, Republika Hrvatska, br.54(1963), str. 12 - 30
Korsky, Ivo: Povratak na staro, Republika Hrvatska, br.56(1963), str. 11 - 16
Korsky, Ivo: Sloboda vjerskog života, Republika Hrvatska, br.57(1964), str. 20 - 32
Korsky, Ivo: Prof. Ivan Oršanić (u povodu šezdesetog rodjendana), Republika Hrvatska, br.59.(1964), str. 3 - 12
Korsky, Ivo: Novi hrvatski nacionalizam, Republika Hrvatska, br.61(1965), str. 3 - 13
Korsky, Ivo: Hrvatski politički život u emigraciji, Republika Hrvatska, br.63(1965), str. 18 - 41
Korsky, Ivo: Razlozi propasti N. D. H., Republika Hrvatska, br.65(1966), str. 10 - 26
Korsky, Ivo: Beogradski protokol, Republika Hrvatska, br.67(1966), str. 20 - 42
Korsky, Ivo: Geopolitički i kulturni smještaj Hrvatske, Republika Hrvatska, br.73(1968), str. 19 - 27
Korsky, Ivo: Zajednički nastup, Republika Hrvatska, br.74(1968), str. 33 - 36
Korsky, Ivo: Bilanca pedesetgodišnjice Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.76(1968), str. 11 - 18
Korsky, Ivo: Komunisti u Hrvatskoj, Republika Hrvatska, br.82. (1970), str. 26 - 33
Korsky, Ivo: Promjena u ulozi katolicizma u hrvatskom javnom životu, Republika Hrvatska, br.83(1970), str. 6 - 18
Korsky, Ivo: Republikanske ideje, Republika Hrvatska, br.84(1970), str. 6 - 25
Korsky, Ivo: Atentat u Švedskoj, Republika Hrvatska, br.85(1971), str. 51 - 52
Korsky, Ivo: Konac iluzija, Republika Hrvatska, br.88(1971),str. 3 - 7
Korsky, Ivo: Uredna izmjena generacija, Republika Hrvatska, br.91(1972), str. 9 - 24
Korsky, Ivo: Političke posljedice Titova državnog udara, Republika Hrvatska, br.92(1972-1973), str. 14 - 30
Korsky, Ivo: Polarka i Bugojno, Republika Hrvatska, br.98(1974), str. 48 - 66
Korsky, Ivo: Stanje u svijetu, Republika Hrvatska, br.102(1975), str. 45 - 72
Korsky, Ivo: Sonnenfeldtova doktrina i Jugoslavija, Republika Hrvatska, br.106(1976), str. 26 - 36
Korsky, Ivo: Jugoslavija u krizi, Republika Hrvatska, br.108(1976), str. 3 - 19
Korsky, Ivo: Izrađivanje konkretnih planova, Republika Hrvatska, br.108(1976), str. 71 - 77
Korsky, Ivo: Suvremenost Starčevićevih misli, Republika Hrvatska, br.109(1977), str. 5 - 21
Korsky, Ivo: Srbi u Hrvatskoj, Republika Hrvatska, br.111(1977), str. 2 - 12
Korsky, Ivo: Usmjerivanje prema Domovini, Republika Hrvatska, br.112(1977), str. 3 - 11
Korsky, Ivo: Realizam u vanjskopolitičkim orijentacijama, Republika Hrvatska, br.113(1978), str. 3 – 17
Korsky, Ivo: Duh i smjer našeg programa, Republika Hrvatska, br.118(1979), str. 5 - 13
Korsky, Ivo: Bruxelles: Most preko jaza, Republika Hrvatska, br.119(1979), str. 1 - 14
Korsky, Ivo: Krleža i Markus, Republika Hrvatska, br.120(1979), str. 67 - 72
Korsky, Ivo: Suvremena pitanja, Republika Hrvatska, br.121(1979), str. 3 - 14
Korsky, Ivo: Radikalizacija hrvatske mladeži, Republika Hrvatska, br.122(1979), str. 39 - 53
Korsky, Ivo: Jugoslavenski dugovi, Republika Hrvatska, br.123(1980), str. 3 - 12
Korsky, Ivo: Bilanca jedne diktature, Republika Hrvatska, br.124(1980), str. 7 - 23
Korsky, Ivo: Prije zore, Republika Hrvatska, br.125(1980), str. 1 - 4
Korsky, Ivo: Zakašnjela punomoć, Republika Hrvatska, br.125(1980), str. 74 - 76
Korsky, Ivo: Mislim da nije točno, Republika Hrvatska, br.126(1980), str. 75 - 79
Korsky, Ivo: Plodovi Beogradskog protokola, Republika Hrvatska, br.127(1980), str. 5 - 9
Korsky, Ivo: Pobjeda duha, Republika Hrvatska, br.130(1981), str. 29 - 32
Korsky, Ivo: Tri generacije na hrvatskoj ljevici, Republika Hrvatska, br.131(1981), str. 19 - 64
Korsky, Ivo: Otvoreno pismo gosp. Hrvoja Luna, Republika Hrvatska, br.132(1981), str. 76 - 77
Korsky, Ivo: Da li postoji hrvatski terorizam?, Republika Hrvatska, br.133(1981), str. 7 - 24
Korsky, Ivo: Osuda dr. Marka Veselice, Republika Hrvatska, br.134(1981), str. 13 - 22
Korsky, Ivo: Slom hrvatskog reformizma, Republika Hrvatska, br.135(1982), str. 1 - 8
Korsky, Ivo: Činjenice i iluzije, Republika Hrvatska, br.137(1982), str. 35 - 51
Korsky, Ivo: Ugroženo srpstvo, Republika Hrvatska, br.138(1982), str. 13 - 2
Korsky, Ivo: Jugoslavija i Hrvatska u očima Amerikanaca, Republika Hrvatska, br.141(1983), str. 9 - 26
Korsky, Ivo: Neke primjedbe na misli R. Oraškog, Republika Hrvatska, br.142(1983), str. 20 - 25
Korsky, Ivo: Naši uspjesi, Republika Hrvatska, br.146(1984), str. 1 - 14
Korsky, Ivo: Crkva u Hrvata u sjeni Alojzija Stepinca, Republika Hrvatska, br.147(1984), str. 1 - 19
Korsky, Ivo: Hrvatsko-srpski spor: primjedbe na neke srpske prijedloge,
Republika Hrvatska, br.149(1985), str. 44 - 48
Korsky, Ivo: Primjedbe na bugarski prilog u raspravi o podjeli Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.150(1985), str. 28 - 30
Korsky, Ivo: Muslimanska narodnost, bošnjaštvo i Hrvatska, Republika Hrvatska, br.152(1986), str. 28 - 61
Korsky, Ivo: Andrija Artuković pred jugoslavenskim sudom, Republika Hrvatska, br.157(1987), str. 1 - 63
Korsky, Ivo: Pogled na naše nedostatke, Republika Hrvatska, br.158(1987), str. 33 - 42
Korsky, Ivo: Ozbiljna i prijateljska diskusija, Republika Hrvatska, br.159(1987), str. 1 - 12
Korsky, Ivo: Bojkot a ne cenzura, Republika Hrvatska, br.161(1988), str. 42 - 44
Korsky, Ivo: Uz 60. godišnjicu smrti Stjepana Radića, Republika Hrvatska, br.162(1988), str. 1 - 14
Korsky, Ivo: Sklad razuma i ljubavi u radu za narod, Republika Hrvatska, br.163(1988), St. 18 - 31
Korsky, Ivo: Jedinstvena ili savezna Hrvatska?, Republika Hrvatska, br.164(1989), str. 16 – 37
Korsky, Ivo: Demokracija i samoodređenje naroda, Republika Hrvatska, br.166. (1989), str. 3 - 18
Korsky, Ivo: U odlučnom času, Republika Hrvatska, br.167(1989), str. 1 - 27
Korsky, Ivo: Hrvatski izlaz iz ekonomske krize, Republika Hrvatska, br.168(1990), str. 49 - 58
Korsky, Ivo: Travanjski izbori, Republika Hrvatska, br.169(1990), str. 19 - 45
Korsky, Ivo: Hrvatski helikopteri i jugoslavenski "Migovi", Republika Hrvatska, br.171(1990), str. 53 - 71
Korsky, Ivo: Moje sudjelovanje u hrvatskim političkim zbivanjima, Republika Hrvatska, br.172(1991), str. 32 - 64
Korsky, Ivo: Republikanski pogledi na gospodarska pitanja, Republika Hrvatska, br.174(1991.), str. 73 - 79
Korsky, Ivo: Zapad i srpski osvajalački rat protiv Hrvatske, Republika Hrvatska, br.175(1992), str. 27 - 63
Korsky, Ivo: Sličnosti i razlike, Republika Hrvatska, br.176(1992), str. 1 - 4
Korsky, Ivo: Rad na okupljanju HRZ, Republika Hrvatska, br.178(1992), str. 69 - 77
Korsky, Ivo: Razvitak hrvatske demokracije, Republika Hrvatska, br.179(1993), str. 49 - 58
Korsky, Ivo: Suglasnost između načela i djelovanja, Republika Hrvatska, br.181(1993), str. 36 - 45
Korsky, Ivo: Oduševljenje nije bilo slučajno, Republika Hrvatska, br.181(1993), str. 74 - 78
Korsky, Ivo: Sučeljeni interesi, Republika Hrvatska, br.182(1993.-1994.), str. 75 - 82
Korsky, Ivo: Kritički osvrt na današnju stvarnost, Republika Hrvatska, br.183-184(1994), str. 13 - 16
Korsky, Ivo: Ante Starćević i hrvatska budućnost, Republika Hrvatska, br.185(1994), str. 59 - 78
Korsky, Ivo: Hrvatski nacionalist na ljevici, Republika Hrvatska, br.186(1994), str. 45 - 56
Korsky, Ivo: Naš prijatelj Branko Pistivšek, Republika Hrvatska, br.187(1995), str. 15 - 20
Korsky, Ivo: Cenzura je štetna, Republika Hrvatska, br.187(1995), str. 65 - 72
Korsky, Ivo: Deseti travnja i Trideseti svibnja, Republika Hrvatska, br.188(1995), str. 12 - 20
Korsky, Ivo: Strani utjecaji na našem području i naši bitni narodni interesi, Republika Hrvatska, br.189(1995), str. 11 - 22
Korsky, Ivo: Izbori - i nakon izbora, Republika Hrvatska, br.190(1995), str. 1 - 10
Korsky, Ivo: Izbori i sporazumi, Republika Hrvatska, br.193(1996), str. 1 - 7
Korsky, Ivo: U novoj godini 1997., Republika Hrvatska, br.194(1996), str. 1 - 9
Korsky, Ivo: Uoči izbora 13. travnja 1997., Republika Hrvatska, br.195(1997), str. 5 - 15
Korsky, Ivo: Nakon ponovnog izbora Predsjednika Republike, Republika Hrvatska, br.196(1997), str.6 17
Korsky, Ivo: Nema moga imena na popisu sudaca prijekih sudova, Republika Hrvatska, br.196(1997), str. 80 - 82
Korsky, Ivo: Pritisci i zapusi, Republika Hrvatska, br.197(1998), str. 16 - 26
Korsky, Ivo: Druga strana fasade, Republika Hrvatska, br.197(1998), str. 27 - 37
Korsky, Ivo: Stepinac kao preteča, Republika Hrvatska, br.198(1998.), str. 8 - 14
Korsky, Ivo: Uoči 10. IV. 1998, Republika Hrvatska, br.198(1998.), str. 68 - 77
Korsky, Ivo: Proces protiv Dinka Šakića, Republika Hrvatska, br.199. (1998), str. 15 - 19
Korsky, Ivo: Vjera u hrvatski narod, Republika Hrvatska, br.200(1998.), str. 5 - 14
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Memorandum o nacionalnoj i političkoj pozadini prigodom pucanja na jugoslavenskog poklisara u Stockholmu g. Vladimira Rolovića, dne. 7. travnja 1971., Republika Hrvatska, br.87(1971), str. 31 - 38
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Pismo hrvatskim borcima u Domovini, Republika Hrvatska, br.89(1972), str. 4 - 6
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Secuestro Aereo en Suecia, Republika Hrvatska, br.92(1972-1973), str. 1 - 3
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Otmica švedskog zrakoplova, Republika Hrvatska, br.92(1972-1973),str. 75 - 77
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Pismo gosp. Hrvoju Lunu, Republika Hrvatska, br.131(1981), str. 67 – 69
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Izbori za Hrvatski Sabor i Hrvatska republikanska stranka, Republika Hrvatska, br.168(1990), str. 69 - 72
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Solidarnost s hrvatskim vlastima, Republika Hrvatska, br.170(1990), str. 76 - 78
Korsky, Ivo, Stanje u svijetu i Hrvatska - Pregled svjetskih strujanja i zakljudci s obzirom na Hrvatsku. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 3, pp 211-229.
Korsky, Ivo, Bleiburg. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, pp 1-6.
Korsky, Ivo, Prof. Ivan Oršanić, r. 2. 7. 1904. - + 17.12.1968. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1969, 1-2, pp 17-24. (Nekrolog).
Korsky, Ivo, Pismo uredniku. Buenos Aires, dne 14. travnja 1982. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 2, pp 386-387. (Osvrt na HR br. 1/1983., str. 135/ 6, "Slučaj Andrije Hebranga" od suradnika iz Domovine i knjigu Mile Milatovića).
Korsky, Ivo, "El mito yugoslavo - Fundamento de Yugoslavia", Studia Croatica, 1985, 96, 1985, pp 20-39
KORSKY, Ivo: EL MITO YUGOSLAVO - FUNDAMENTO DE YUGOSLAVIA. (Jugoslavenski mit - temelj Jugoslavije). - članak preveden s hrvatskog jezika iz časopia HM, br. 33/1964. Sve tri radnje objavljene u SC, br. 1/1985. Str. 40.
Korsky, Ivo, ¿Por qué los croatas luchan para independizarse?, Studia Croatica, Volumen 103, año 1986, pp 291-3.
Korsky, Ivo, Spoznaje desetotravanjskog naraštaja. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1987, 3, pp 409-415.
KORSKY, Ivo: Žena u emigrantskoj politici (25).
"Naš stid i sram" (uz devedesetgodišnjicu smrti dra Eugena Kvaternika) (27/28). Jugoslavenski mit - temelj Jugoslavije (33).
Hrvatski stranački programi (35).
Stetni ekstremi (41).
KORSKY, Ivo: "Journal of Croatian Studies" (30).
- - -
Radovan Latkovic, Korsky, Ivo, Hrvatski nacionalizam (El nacionalismo croata). Ed. Ateneo Republicano Croata, Buenos Aires, 1983, p. 398 (Radovan Latkovic), Studia Croatica, 1989, 113, pp 190-2.
Marko Sinovčić, S Mirom Galom, Ivanom Oršanićem, Vjekoslavom Vrančićem i Ivom Korsky (Razgovori), Hrvatska misao, br. 41.
· Sinovčić, Marko, Ivo Korsky: Tito, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (33).
·
KORSKY, Ivo: HRVATSKI NACIONALIZAM. Članci i eseji. Zbirka članaka i eseja objavljenih u raznim hrvatskim publikaciiama. - BA, 1983. Str. 400. Izd.: ARC.
Korsky, Ivo. Tito. Toronto: "Naš Put," 1963; pp. 16.
Letina, Šime: Uz osamdesetu obljetnicu života dr. Ive Korskoga, Republika Hrvatska, br.197(1998), str. 5 - 15
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Korsky, Ivo:
Korsky, Ivo: "Vidi diktatora", Republika Hrvatska, br.2(1952), str. 21 - 22
Korsky, Ivo: Osjećaj i razum u vanjskopolitičkoj orijentaciji, Republika Hrvatska, br.3(1952), str. 20 - 23
Korsky, Ivo: Američki izbori, Republika Hrvatska, br.7(1953), str. 15 - 19
Korsky, Ivo: Tito - ideal Zapada, Republika Hrvatska, br.8-9(1953), str. 22 - 26
Korsky, Ivo: Stranke u vanjskopolitičkom djelovanju, Republika Hrvatska, br.10(1953), str. 10 - 15
Korsky, Ivo: Naše republikanstvo, Republika Hrvatska, br.11(1954), str. 16 - 19
Korsky, Ivo: Narodne države i narodne manjine, Republika Hrvatska, br.14-15(1954), str. 2 - 11
Korsky, Ivo: Paneuropa u praksi, Republika Hrvatska, br.16(1955), str. 17 - 24
Korsky, Ivo: Hrvatski federalizam, Republika Hrvatska, br.17-18(1955), str. 21 - 30
Korsky, Ivo: Funkcija emigracije, Republika Hrvatska, br.19(1955), str. 16 - 25
Korsky, Ivo: Nazadak i Napredak, Integracija i Sloboda, Republika Hrvatska, br.20(1956), str. 23 - 31
Korsky, Ivo: Suverena fraza, Republika Hrvatska, br.21-22(1956), str. 22 - 30
Korsky, Ivo: Suverena fraza (II), Republika Hrvatska, br.23-24(1956), str. 2 - 10
Korsky, Ivo: Prema odredjenosti, Republika Hrvatska, br.25(1957), str. 7 - 13
Korsky, Ivo: Strašljivost licemjerstvo, Republika Hrvatska, br.26(1957), str. 22- 24
Korsky, Ivo: Oslobodjenje i sloboda, Republika Hrvatska, br.27-28(1957), str. 25 - 30
Korsky, Ivo: Gradjanska hrabrost, Republika Hrvatska, br.29(1958)str. 3 - 11
Korsky, Ivo: Jugoslaveni iz Hrvatske, Republika Hrvatska, br.31(1958), str. 21 - 34
Korsky, Ivo: Jugoslavenska mistifikacija, Republika Hrvatska, br.33(1959), str. 13 - 20
Korsky, Ivo: Nakon smrti dra. Pavelića, Republika Hrvatska, br.38(1960), str. 3 – 9
Korsky, Ivo: Hrvatsko narodno predstavništvo, Republika Hrvatska, br.41(1960), str. 21 - 27
Korsky, Ivo: Deset godina, Republika Hrvatska, br.42-43(1960), str. 1 - 3
Korsky, Ivo: Dvadeset godina kasnije, Republika Hrvatska, br.44(1961), str. 1 - 6
Korsky, Ivo: Madjarska, Kuba i mi, Republika Hrvatska, br.45(1961), str. 28 - 33
Korsky, Ivo: Proces demokratizacije hrvatskog političkog života, Republika Hrvatska, br.47-48(1961), str. 4 - 14
Korsky, Ivo: Integralno jugoslavenstvo, Republika Hrvatska, br.49(1962), str. 21 - 36
Korsky, Ivo: Svijet u pokretu, Republika Hrvatska, br.52(1962), str. 3 - 16
Korsky, Ivo: Revolucionarni dub, Republika Hrvatska, br.54(1963), str. 12 - 30
Korsky, Ivo: Povratak na staro, Republika Hrvatska, br.56(1963), str. 11 - 16
Korsky, Ivo: Sloboda vjerskog života, Republika Hrvatska, br.57(1964), str. 20 - 32
Korsky, Ivo: Prof. Ivan Oršanić (u povodu šezdesetog rodjendana), Republika Hrvatska, br.59.(1964), str. 3 - 12
Korsky, Ivo: Novi hrvatski nacionalizam, Republika Hrvatska, br.61(1965), str. 3 - 13
Korsky, Ivo: Hrvatski politički život u emigraciji, Republika Hrvatska, br.63(1965), str. 18 - 41
Korsky, Ivo: Razlozi propasti N. D. H., Republika Hrvatska, br.65(1966), str. 10 - 26
Korsky, Ivo: Beogradski protokol, Republika Hrvatska, br.67(1966), str. 20 - 42
Korsky, Ivo: Geopolitički i kulturni smještaj Hrvatske, Republika Hrvatska, br.73(1968), str. 19 - 27
Korsky, Ivo: Zajednički nastup, Republika Hrvatska, br.74(1968), str. 33 - 36
Korsky, Ivo: Bilanca pedesetgodišnjice Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.76(1968), str. 11 - 18
Korsky, Ivo: Komunisti u Hrvatskoj, Republika Hrvatska, br.82. (1970), str. 26 - 33
Korsky, Ivo: Promjena u ulozi katolicizma u hrvatskom javnom životu, Republika Hrvatska, br.83(1970), str. 6 - 18
Korsky, Ivo: Republikanske ideje, Republika Hrvatska, br.84(1970), str. 6 - 25
Korsky, Ivo: Atentat u Švedskoj, Republika Hrvatska, br.85(1971), str. 51 - 52
Korsky, Ivo: Konac iluzija, Republika Hrvatska, br.88(1971),str. 3 - 7
Korsky, Ivo: Uredna izmjena generacija, Republika Hrvatska, br.91(1972), str. 9 - 24
Korsky, Ivo: Političke posljedice Titova državnog udara, Republika Hrvatska, br.92(1972-1973), str. 14 - 30
Korsky, Ivo: Polarka i Bugojno, Republika Hrvatska, br.98(1974), str. 48 - 66
Korsky, Ivo: Stanje u svijetu, Republika Hrvatska, br.102(1975), str. 45 - 72
Korsky, Ivo: Sonnenfeldtova doktrina i Jugoslavija, Republika Hrvatska, br.106(1976), str. 26 - 36
Korsky, Ivo: Jugoslavija u krizi, Republika Hrvatska, br.108(1976), str. 3 - 19
Korsky, Ivo: Izrađivanje konkretnih planova, Republika Hrvatska, br.108(1976), str. 71 - 77
Korsky, Ivo: Suvremenost Starčevićevih misli, Republika Hrvatska, br.109(1977), str. 5 - 21
Korsky, Ivo: Srbi u Hrvatskoj, Republika Hrvatska, br.111(1977), str. 2 - 12
Korsky, Ivo: Usmjerivanje prema Domovini, Republika Hrvatska, br.112(1977), str. 3 - 11
Korsky, Ivo: Realizam u vanjskopolitičkim orijentacijama, Republika Hrvatska, br.113(1978), str. 3 – 17
Korsky, Ivo: Duh i smjer našeg programa, Republika Hrvatska, br.118(1979), str. 5 - 13
Korsky, Ivo: Bruxelles: Most preko jaza, Republika Hrvatska, br.119(1979), str. 1 - 14
Korsky, Ivo: Krleža i Markus, Republika Hrvatska, br.120(1979), str. 67 - 72
Korsky, Ivo: Suvremena pitanja, Republika Hrvatska, br.121(1979), str. 3 - 14
Korsky, Ivo: Radikalizacija hrvatske mladeži, Republika Hrvatska, br.122(1979), str. 39 - 53
Korsky, Ivo: Jugoslavenski dugovi, Republika Hrvatska, br.123(1980), str. 3 - 12
Korsky, Ivo: Bilanca jedne diktature, Republika Hrvatska, br.124(1980), str. 7 - 23
Korsky, Ivo: Prije zore, Republika Hrvatska, br.125(1980), str. 1 - 4
Korsky, Ivo: Zakašnjela punomoć, Republika Hrvatska, br.125(1980), str. 74 - 76
Korsky, Ivo: Mislim da nije točno, Republika Hrvatska, br.126(1980), str. 75 - 79
Korsky, Ivo: Plodovi Beogradskog protokola, Republika Hrvatska, br.127(1980), str. 5 - 9
Korsky, Ivo: Pobjeda duha, Republika Hrvatska, br.130(1981), str. 29 - 32
Korsky, Ivo: Tri generacije na hrvatskoj ljevici, Republika Hrvatska, br.131(1981), str. 19 - 64
Korsky, Ivo: Otvoreno pismo gosp. Hrvoja Luna, Republika Hrvatska, br.132(1981), str. 76 - 77
Korsky, Ivo: Da li postoji hrvatski terorizam?, Republika Hrvatska, br.133(1981), str. 7 - 24
Korsky, Ivo: Osuda dr. Marka Veselice, Republika Hrvatska, br.134(1981), str. 13 - 22
Korsky, Ivo: Slom hrvatskog reformizma, Republika Hrvatska, br.135(1982), str. 1 - 8
Korsky, Ivo: Činjenice i iluzije, Republika Hrvatska, br.137(1982), str. 35 - 51
Korsky, Ivo: Ugroženo srpstvo, Republika Hrvatska, br.138(1982), str. 13 - 2
Korsky, Ivo: Jugoslavija i Hrvatska u očima Amerikanaca, Republika Hrvatska, br.141(1983), str. 9 - 26
Korsky, Ivo: Neke primjedbe na misli R. Oraškog, Republika Hrvatska, br.142(1983), str. 20 - 25
Korsky, Ivo: Naši uspjesi, Republika Hrvatska, br.146(1984), str. 1 - 14
Korsky, Ivo: Crkva u Hrvata u sjeni Alojzija Stepinca, Republika Hrvatska, br.147(1984), str. 1 - 19
Korsky, Ivo: Hrvatsko-srpski spor: primjedbe na neke srpske prijedloge,
Republika Hrvatska, br.149(1985), str. 44 - 48
Korsky, Ivo: Primjedbe na bugarski prilog u raspravi o podjeli Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.150(1985), str. 28 - 30
Korsky, Ivo: Muslimanska narodnost, bošnjaštvo i Hrvatska, Republika Hrvatska, br.152(1986), str. 28 - 61
Korsky, Ivo: Andrija Artuković pred jugoslavenskim sudom, Republika Hrvatska, br.157(1987), str. 1 - 63
Korsky, Ivo: Pogled na naše nedostatke, Republika Hrvatska, br.158(1987), str. 33 - 42
Korsky, Ivo: Ozbiljna i prijateljska diskusija, Republika Hrvatska, br.159(1987), str. 1 - 12
Korsky, Ivo: Bojkot a ne cenzura, Republika Hrvatska, br.161(1988), str. 42 - 44
Korsky, Ivo: Uz 60. godišnjicu smrti Stjepana Radića, Republika Hrvatska, br.162(1988), str. 1 - 14
Korsky, Ivo: Sklad razuma i ljubavi u radu za narod, Republika Hrvatska, br.163(1988), St. 18 - 31
Korsky, Ivo: Jedinstvena ili savezna Hrvatska?, Republika Hrvatska, br.164(1989), str. 16 – 37
Korsky, Ivo: Demokracija i samoodređenje naroda, Republika Hrvatska, br.166. (1989), str. 3 - 18
Korsky, Ivo: U odlučnom času, Republika Hrvatska, br.167(1989), str. 1 - 27
Korsky, Ivo: Hrvatski izlaz iz ekonomske krize, Republika Hrvatska, br.168(1990), str. 49 - 58
Korsky, Ivo: Travanjski izbori, Republika Hrvatska, br.169(1990), str. 19 - 45
Korsky, Ivo: Hrvatski helikopteri i jugoslavenski "Migovi", Republika Hrvatska, br.171(1990), str. 53 - 71
Korsky, Ivo: Moje sudjelovanje u hrvatskim političkim zbivanjima, Republika Hrvatska, br.172(1991), str. 32 - 64
Korsky, Ivo: Republikanski pogledi na gospodarska pitanja, Republika Hrvatska, br.174(1991.), str. 73 - 79
Korsky, Ivo: Zapad i srpski osvajalački rat protiv Hrvatske, Republika Hrvatska, br.175(1992), str. 27 - 63
Korsky, Ivo: Sličnosti i razlike, Republika Hrvatska, br.176(1992), str. 1 - 4
Korsky, Ivo: Rad na okupljanju HRZ, Republika Hrvatska, br.178(1992), str. 69 - 77
Korsky, Ivo: Razvitak hrvatske demokracije, Republika Hrvatska, br.179(1993), str. 49 - 58
Korsky, Ivo: Suglasnost između načela i djelovanja, Republika Hrvatska, br.181(1993), str. 36 - 45
Korsky, Ivo: Oduševljenje nije bilo slučajno, Republika Hrvatska, br.181(1993), str. 74 - 78
Korsky, Ivo: Sučeljeni interesi, Republika Hrvatska, br.182(1993.-1994.), str. 75 - 82
Korsky, Ivo: Kritički osvrt na današnju stvarnost, Republika Hrvatska, br.183-184(1994), str. 13 - 16
Korsky, Ivo: Ante Starćević i hrvatska budućnost, Republika Hrvatska, br.185(1994), str. 59 - 78
Korsky, Ivo: Hrvatski nacionalist na ljevici, Republika Hrvatska, br.186(1994), str. 45 - 56
Korsky, Ivo: Naš prijatelj Branko Pistivšek, Republika Hrvatska, br.187(1995), str. 15 - 20
Korsky, Ivo: Cenzura je štetna, Republika Hrvatska, br.187(1995), str. 65 - 72
Korsky, Ivo: Deseti travnja i Trideseti svibnja, Republika Hrvatska, br.188(1995), str. 12 - 20
Korsky, Ivo: Strani utjecaji na našem području i naši bitni narodni interesi, Republika Hrvatska, br.189(1995), str. 11 - 22
Korsky, Ivo: Izbori - i nakon izbora, Republika Hrvatska, br.190(1995), str. 1 - 10
Korsky, Ivo: Izbori i sporazumi, Republika Hrvatska, br.193(1996), str. 1 - 7
Korsky, Ivo: U novoj godini 1997., Republika Hrvatska, br.194(1996), str. 1 - 9
Korsky, Ivo: Uoči izbora 13. travnja 1997., Republika Hrvatska, br.195(1997), str. 5 - 15
Korsky, Ivo: Nakon ponovnog izbora Predsjednika Republike, Republika Hrvatska, br.196(1997), str.6 17
Korsky, Ivo: Nema moga imena na popisu sudaca prijekih sudova, Republika Hrvatska, br.196(1997), str. 80 - 82
Korsky, Ivo: Pritisci i zapusi, Republika Hrvatska, br.197(1998), str. 16 - 26
Korsky, Ivo: Druga strana fasade, Republika Hrvatska, br.197(1998), str. 27 - 37
Korsky, Ivo: Stepinac kao preteča, Republika Hrvatska, br.198(1998.), str. 8 - 14
Korsky, Ivo: Uoči 10. IV. 1998, Republika Hrvatska, br.198(1998.), str. 68 - 77
Korsky, Ivo: Proces protiv Dinka Šakića, Republika Hrvatska, br.199. (1998), str. 15 - 19
Korsky, Ivo: Vjera u hrvatski narod, Republika Hrvatska, br.200(1998.), str. 5 - 14
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Memorandum o nacionalnoj i političkoj pozadini prigodom pucanja na jugoslavenskog poklisara u Stockholmu g. Vladimira Rolovića, dne. 7. travnja 1971., Republika Hrvatska, br.87(1971), str. 31 - 38
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Pismo hrvatskim borcima u Domovini, Republika Hrvatska, br.89(1972), str. 4 - 6
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Secuestro Aereo en Suecia, Republika Hrvatska, br.92(1972-1973), str. 1 - 3
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Otmica švedskog zrakoplova, Republika Hrvatska, br.92(1972-1973),str. 75 - 77
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Pismo gosp. Hrvoju Lunu, Republika Hrvatska, br.131(1981), str. 67 – 69
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Izbori za Hrvatski Sabor i Hrvatska republikanska stranka, Republika Hrvatska, br.168(1990), str. 69 - 72
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Solidarnost s hrvatskim vlastima, Republika Hrvatska, br.170(1990), str. 76 - 78
Korsky, Ivo, Stanje u svijetu i Hrvatska - Pregled svjetskih strujanja i zakljudci s obzirom na Hrvatsku. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 3, pp 211-229.
Korsky, Ivo, Bleiburg. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, pp 1-6.
Korsky, Ivo, Prof. Ivan Oršanić, r. 2. 7. 1904. - + 17.12.1968. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1969, 1-2, pp 17-24. (Nekrolog).
Korsky, Ivo, Pismo uredniku. Buenos Aires, dne 14. travnja 1982. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 2, pp 386-387. (Osvrt na HR br. 1/1983., str. 135/ 6, "Slučaj Andrije Hebranga" od suradnika iz Domovine i knjigu Mile Milatovića).
Korsky, Ivo, "El mito yugoslavo - Fundamento de Yugoslavia", Studia Croatica, 1985, 96, 1985, pp 20-39
KORSKY, Ivo: EL MITO YUGOSLAVO - FUNDAMENTO DE YUGOSLAVIA. (Jugoslavenski mit - temelj Jugoslavije). - članak preveden s hrvatskog jezika iz časopia HM, br. 33/1964. Sve tri radnje objavljene u SC, br. 1/1985. Str. 40.
Korsky, Ivo, ¿Por qué los croatas luchan para independizarse?, Studia Croatica, Volumen 103, año 1986, pp 291-3.
Korsky, Ivo, Spoznaje desetotravanjskog naraštaja. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1987, 3, pp 409-415.
KORSKY, Ivo: Žena u emigrantskoj politici (25).
"Naš stid i sram" (uz devedesetgodišnjicu smrti dra Eugena Kvaternika) (27/28). Jugoslavenski mit - temelj Jugoslavije (33).
Hrvatski stranački programi (35).
Stetni ekstremi (41).
KORSKY, Ivo: "Journal of Croatian Studies" (30).
- - -
Radovan Latkovic, Korsky, Ivo, Hrvatski nacionalizam (El nacionalismo croata). Ed. Ateneo Republicano Croata, Buenos Aires, 1983, p. 398 (Radovan Latkovic), Studia Croatica, 1989, 113, pp 190-2.
Marko Sinovčić, S Mirom Galom, Ivanom Oršanićem, Vjekoslavom Vrančićem i Ivom Korsky (Razgovori), Hrvatska misao, br. 41.
· Sinovčić, Marko, Ivo Korsky: Tito, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (33).
·
KORSKY, Ivo: HRVATSKI NACIONALIZAM. Članci i eseji. Zbirka članaka i eseja objavljenih u raznim hrvatskim publikaciiama. - BA, 1983. Str. 400. Izd.: ARC.
Korsky, Ivo. Tito. Toronto: "Naš Put," 1963; pp. 16.
Letina, Šime: Uz osamdesetu obljetnicu života dr. Ive Korskoga, Republika Hrvatska, br.197(1998), str. 5 - 15
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Korsky, Ivo
KORSKY, Ivo, pravnik i političar (Osijek, 22. II. 1918.). Gimnaziju pohadao u Osijeku, a Pravni fakultet završio u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1940. Kao odvjetnički pripravnik radio kod oca Alfreda, a zatim u Kotarskom sudu i Sudbenom stolu u Osijeku. Sudački ispit položio u veljači 1944. i potom imenovan sucem Kotarskog suda u Stolcu, ali zbog četničke opasnosti nije nastupio na dužnost. Kao sveučilištarac bio je djelatan u nacionalnim i katoličkim organizacijama (Sveučilišni pododbor Matice hrvatske i Marijina kongregacija akademičara). Više puta je zatvaran, pa je i proglašenje NDH dočekao u zatvoru u Savskoj cesti u Zagrebu. Od siječnja 1942. nalazi se na dužnosti u Ustaškoj vojnici, gdje je na Božić 1944. promaknut u čin satnika. Ujedno je obnašao dužnost suca u vojnom sudstvu NDH. U emigraciji je od svibnja 1945., najprije u Austriji, zatim u Italiji, gdje se 15 mjeseci nalazio u zarobljeničkom logoru, a nakon toga je u Rimu radio kao učitelj engleskog i njemačkog jezika. U Argentinu dolazi 1947., gdje u Buenos Airesu živi i danas. Nakon specijalizacije, od 1952. zastupnik je za zaštitu industrijskog vlasništva (izumi, zaštitni znakovi, uzorci). God. 1951. pristupio Hrvatskoj republikanskoj stranci (danas Hrvatska republikanska zajednica), kojoj je nakon smrti I. Oršanića (1968.) biran za predsjednika sve do 1991. kada je registrirana u Republici Hrvatskoj. Kad je 1974. u Torontu utemeljeno Hrvatsko narodno vijeće (HNV) bio je jedan od četvorice potpredsjednika, a 1977. i 1979. biran za člana Sabora HNV. Bio je suradnik i urednik časopisa Republika Hrvatska. Surađivao je i u drugim hrvatskim emigrantskim publikacijama (Hrvatska revija, Hrvatska misao, Rakovica, Naš put, Hrvatska borba i Hrvatska budućnost). Knjigu Hrvatski nacionalizam objavio je 1983. u Buenos Airesu, a drugo izdanje u Zagrebu 1991. - Goran Ante Blažeković, ekonomist, Zagreb
KORSKY, Ivo (1918.- 2004), političar i publicist, rođen je u Osijeku. U rodnom gradu polazi osnovnu školu i gimnaziju, a u Zagrebu studira pravo, God. 1940. promoviran je u čast doktora prava. Još kao mladić pristupa ilegalnom ustaškom pokretu u domovini, međutim je zbog svoga izraženoga hrvatstva proganjan i zatvaran, tako da ga slom Jugoslavije zatječe u zatvoru. Od početka 1942. nalazi se na dužnosti u Ustaškoj vojnici, i postiže čin satnika. Po propasti NDH povlači se u Austriju, boravi u logorima u Italiji, a 1947. odlazi u Argentinu. God. 1951. pristupa Hrvatskoj republikanskoj stranci u kojoj obnaša različite dužnosti. Poslije smrti utemeljitelja stranke prof. Ivana Oršanića., bio je god. 1966. izabran njezinim predsjednikom. Sudjelovao je u osnivanju HNV-a, a izabran je i za sabornika na II. Saboru HNV-a u Bruxellesu i na III. Saboru u Londonu. Objavio je brojne članke po hrvatskim listovima i revijama. Stvaranjem hrvatske države, vraća se u domovinu, gdje je i dalje politički i publicistički aktivan.
KORSKI, Dr. Ivo (1918)
Rođen je 22. veljače 1918. u Osijeku, gdje je polazio osnovnu školu i realnu gimnaziju te maturirao 1935. godine. Godine 1940. promoviran je na čast doktora prava na Sveučilištu u Zagrebu. Ilegalnom Ustaškom pokretu u domovini pristupio je koncem 1935. Pad Jugoslavije u travnju 1941. dočekao je u zatvoru. Od siječnja 1942. nalazi se na dužnosti u Ustaškoj vojnici u kojoj za Božić 1944. dobiva čin satnika. Povlači se iz domovine 6. svibnja 1945. te nakon provedenog zarobljeništva u logorima u Italiji, dolazi u Argentinu godine 1947., gdje zapodinje novi život. Godine 1951. pristupa Hrvatskoj Republikanskoj Stranci u kojoj zauzima različite dužnosti. Nakon smrti osnivača stranke, prof. Ivana Oršanića, u sijednju 1968. biva izabran novim predsjednikom stranke. Sudjeluje u radu oko osnivanja Hrvatskog Narodnog Vijeća 1974. pa je izabran za sabornika u II. Sabor HNV-a u Bruxellesu i u III. Sabor u Londonu. Pisac je velikog broja članaka, eseja i rasprava političkog značaja, ponajviše u časopisu stranke "Republika Hrvatska". U hrvatskom časopisu na španjolskom jeziku "Studia Croatica" objavio je rasprave: "El mito yugoslavo - Fundamento de Yugoslavia" (No 1 /96/ 1985, p. 20-39) "-Por qué los croatas luchan para independizarse?" (No4 /103/ 1986, p. 291-300). Godine 1983. objavio je u Buenos Airesu knjigu "Hrvatski nacionalizam - Članci i eseji". Godine 1992. posjećuje Republiku Hrvatsku i predaje vodstvo stranke mladima.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
KORSKY, Ivo (1918.- 2004), političar i publicist, rođen je u Osijeku. U rodnom gradu polazi osnovnu školu i gimnaziju, a u Zagrebu studira pravo, God. 1940. promoviran je u čast doktora prava. Još kao mladić pristupa ilegalnom ustaškom pokretu u domovini, međutim je zbog svoga izraženoga hrvatstva proganjan i zatvaran, tako da ga slom Jugoslavije zatječe u zatvoru. Od početka 1942. nalazi se na dužnosti u Ustaškoj vojnici, i postiže čin satnika. Po propasti NDH povlači se u Austriju, boravi u logorima u Italiji, a 1947. odlazi u Argentinu. God. 1951. pristupa Hrvatskoj republikanskoj stranci u kojoj obnaša različite dužnosti. Poslije smrti utemeljitelja stranke prof. Ivana Oršanića., bio je god. 1966. izabran njezinim predsjednikom. Sudjelovao je u osnivanju HNV-a, a izabran je i za sabornika na II. Saboru HNV-a u Bruxellesu i na III. Saboru u Londonu. Objavio je brojne članke po hrvatskim listovima i revijama. Stvaranjem hrvatske države, vraća se u domovinu, gdje je i dalje politički i publicistički aktivan.
KORSKI, Dr. Ivo (1918)
Rođen je 22. veljače 1918. u Osijeku, gdje je polazio osnovnu školu i realnu gimnaziju te maturirao 1935. godine. Godine 1940. promoviran je na čast doktora prava na Sveučilištu u Zagrebu. Ilegalnom Ustaškom pokretu u domovini pristupio je koncem 1935. Pad Jugoslavije u travnju 1941. dočekao je u zatvoru. Od siječnja 1942. nalazi se na dužnosti u Ustaškoj vojnici u kojoj za Božić 1944. dobiva čin satnika. Povlači se iz domovine 6. svibnja 1945. te nakon provedenog zarobljeništva u logorima u Italiji, dolazi u Argentinu godine 1947., gdje zapodinje novi život. Godine 1951. pristupa Hrvatskoj Republikanskoj Stranci u kojoj zauzima različite dužnosti. Nakon smrti osnivača stranke, prof. Ivana Oršanića, u sijednju 1968. biva izabran novim predsjednikom stranke. Sudjeluje u radu oko osnivanja Hrvatskog Narodnog Vijeća 1974. pa je izabran za sabornika u II. Sabor HNV-a u Bruxellesu i u III. Sabor u Londonu. Pisac je velikog broja članaka, eseja i rasprava političkog značaja, ponajviše u časopisu stranke "Republika Hrvatska". U hrvatskom časopisu na španjolskom jeziku "Studia Croatica" objavio je rasprave: "El mito yugoslavo - Fundamento de Yugoslavia" (No 1 /96/ 1985, p. 20-39) "-Por qué los croatas luchan para independizarse?" (No4 /103/ 1986, p. 291-300). Godine 1983. objavio je u Buenos Airesu knjigu "Hrvatski nacionalizam - Članci i eseji". Godine 1992. posjećuje Republiku Hrvatsku i predaje vodstvo stranke mladima.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kopitović, Antun
KOPITOVIĆ, Prof. Antun (1913-1983)
Rodio se je 23. rujna 1913. u Muo kraj Kotora od oca Zoila i majke Milke Ramadanović. Pučku i srednju školu pohada u Kotoru. Prvu poduku u muzici dobiva od oca muzičara. Privatno uči klavir i kao klarinetista član je gradske glazbe. Zbog obiteljskih prilika nekoliko godina studira na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Premještajem njegova strica vrača se u Kotor, gdje vodi nekoliko hrvatskih zborova po Boki Kotorskoj. Godine 1935. dirigent je crkvenog zbora i Gradske muzike u Stonu. Odlazi u Zagreb i nastavlja studije na Muzičkoj akademiji s profesorima Duganom, Lhotkom i Odakom. Kao stipendist odlazi u Rim na usavršavanje (prof. I. Pizzetti).
U Zagrebu vodi zbor u crkvi Ranjenog Isusa i zbor Hrvatskog Radiše te osniva gudački orkestar od preko 40 mladih muzičara. Godine 1943. postaje muzičkim referentom na Radio stanici u Zadru i koncem iste godine muzičkim referentom na Državnoj Radio stanici u Osijeku. U domovini komponira "Hajd' zaigraj kolo", "Djeva mlada" te "Himnu Hrvatskog Radiše" na riječi pjesnika Tursana; zatim "Cmreki v snegu spiju" (Vinko Kos), "Majka Hrvatska (V. Kos), "U ciganjskom taboru" (za dječji zbor), koračnicu "Marijane, Marijane" i za komorni orkestar "Sinfonietta en Re", "Objavi danice" (I. Gundulič).
Dana 8. listopada 1945. napušta domovinu i preko kratkih boravaka u Trstu i Rimu dolazi u Campo Fermo, gdje vodi zbor hrvatskih izbjeglica. Tu je napisao riječi i glazbu za "Našu pjesmu", koja postade izbjegličkom himnom. Godine 1946. bude premješten iz Ferma u Campo Bagnoli kraj Napulja.
Na dan 29. travnja 1948. dolazi u Argentinu. U Buenos Airesu vodi zborove "Jadran" i "Zagreb" i dva ukrajinska zbora; vodi "Hrvatski Radio sat" na Radio "Splendid", na kojemu radi 6 godina kao dirigent orkestra, a na "Radio Belgrano" dvije godine. Povremeno dirigira na Državnoj Radio-stanici, gdje izvodi i svoje skladbe. Dirigirao je koncerte u kazalištima "Colón", "Cervantes", "Coliseo", "Opera" u Buenos Airesu te La Plati, Córdobi i Mendozi. Njegov skladateljski opus u Argentini obuhvaća kompozicije za klavir, zborne kompozicije svjetovnog i duhovnog karaktera (Misa en Sol mayor) te za komorni orkestar (Suite argentina N°1, N°2 i N°3; Reminiscencias, Interludio, Divertimento, Semblanzas, Obertura). Zapažena je njegova sinfonia "Los Andes" (izvedena 17. 9. 1964.). Enzo Valenti Ferro spominje ga u knjizi "Los Directores del Teatro Colón" (Buenos Aires, 1985. str. 261.). Umro je 25. 8. 1983. i sahranjen u Panteonu Društva kompozitora Argentine u Buenos Airesu.
Bibliografija
Kopitović, Antun, Pogled na razvoj hrvatske umjetničke glazbe. Hrvatska Revija-La Revista Croata,1951, 4, pp 360-364.
Ciprin, Vladimir, Lijep uspjeh skladatelja prof. Ante Kopitovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, pp 73-74.
Ciprin, Vladimir, Koncert kvinteta "Filharmonija" u Hrvatsko-Argentinskom Kulturnom Klubu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, 4, p. 468. (Praizvedba kvinteta "Hrvatska rapsodija" broj 2 od Antuna Kopitovića).
Ciprin, Vladimir, Smrt hrvatskog glazbenika prof. Antuna Kopitovića (25. 8. 1983.). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 778-779. (Nekrolog).
Kopitovic, Štefica, Pismo uredniku. Buenos Aires, 19. svibnja 1984. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1984, 3, p. 553. (Zahvaljuje na obavijesti o smrti Ante Kopitovića, na komentarima V. Ciprina te dopunjuje podatcima objavljene napise o pokojniku).
Perušina, Ilija, Smrt hrvatskog glazbenika prof. Antuna Kopitovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, Sv. 4., str. 778. (Nekrolog - Oproštajni govor 26. 8. 1983. u Buenos Airesu).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rodio se je 23. rujna 1913. u Muo kraj Kotora od oca Zoila i majke Milke Ramadanović. Pučku i srednju školu pohada u Kotoru. Prvu poduku u muzici dobiva od oca muzičara. Privatno uči klavir i kao klarinetista član je gradske glazbe. Zbog obiteljskih prilika nekoliko godina studira na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Premještajem njegova strica vrača se u Kotor, gdje vodi nekoliko hrvatskih zborova po Boki Kotorskoj. Godine 1935. dirigent je crkvenog zbora i Gradske muzike u Stonu. Odlazi u Zagreb i nastavlja studije na Muzičkoj akademiji s profesorima Duganom, Lhotkom i Odakom. Kao stipendist odlazi u Rim na usavršavanje (prof. I. Pizzetti).
U Zagrebu vodi zbor u crkvi Ranjenog Isusa i zbor Hrvatskog Radiše te osniva gudački orkestar od preko 40 mladih muzičara. Godine 1943. postaje muzičkim referentom na Radio stanici u Zadru i koncem iste godine muzičkim referentom na Državnoj Radio stanici u Osijeku. U domovini komponira "Hajd' zaigraj kolo", "Djeva mlada" te "Himnu Hrvatskog Radiše" na riječi pjesnika Tursana; zatim "Cmreki v snegu spiju" (Vinko Kos), "Majka Hrvatska (V. Kos), "U ciganjskom taboru" (za dječji zbor), koračnicu "Marijane, Marijane" i za komorni orkestar "Sinfonietta en Re", "Objavi danice" (I. Gundulič).
Dana 8. listopada 1945. napušta domovinu i preko kratkih boravaka u Trstu i Rimu dolazi u Campo Fermo, gdje vodi zbor hrvatskih izbjeglica. Tu je napisao riječi i glazbu za "Našu pjesmu", koja postade izbjegličkom himnom. Godine 1946. bude premješten iz Ferma u Campo Bagnoli kraj Napulja.
Na dan 29. travnja 1948. dolazi u Argentinu. U Buenos Airesu vodi zborove "Jadran" i "Zagreb" i dva ukrajinska zbora; vodi "Hrvatski Radio sat" na Radio "Splendid", na kojemu radi 6 godina kao dirigent orkestra, a na "Radio Belgrano" dvije godine. Povremeno dirigira na Državnoj Radio-stanici, gdje izvodi i svoje skladbe. Dirigirao je koncerte u kazalištima "Colón", "Cervantes", "Coliseo", "Opera" u Buenos Airesu te La Plati, Córdobi i Mendozi. Njegov skladateljski opus u Argentini obuhvaća kompozicije za klavir, zborne kompozicije svjetovnog i duhovnog karaktera (Misa en Sol mayor) te za komorni orkestar (Suite argentina N°1, N°2 i N°3; Reminiscencias, Interludio, Divertimento, Semblanzas, Obertura). Zapažena je njegova sinfonia "Los Andes" (izvedena 17. 9. 1964.). Enzo Valenti Ferro spominje ga u knjizi "Los Directores del Teatro Colón" (Buenos Aires, 1985. str. 261.). Umro je 25. 8. 1983. i sahranjen u Panteonu Društva kompozitora Argentine u Buenos Airesu.
Bibliografija
Kopitović, Antun, Pogled na razvoj hrvatske umjetničke glazbe. Hrvatska Revija-La Revista Croata,1951, 4, pp 360-364.
Ciprin, Vladimir, Lijep uspjeh skladatelja prof. Ante Kopitovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, pp 73-74.
Ciprin, Vladimir, Koncert kvinteta "Filharmonija" u Hrvatsko-Argentinskom Kulturnom Klubu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1959, 4, p. 468. (Praizvedba kvinteta "Hrvatska rapsodija" broj 2 od Antuna Kopitovića).
Ciprin, Vladimir, Smrt hrvatskog glazbenika prof. Antuna Kopitovića (25. 8. 1983.). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 778-779. (Nekrolog).
Kopitovic, Štefica, Pismo uredniku. Buenos Aires, 19. svibnja 1984. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1984, 3, p. 553. (Zahvaljuje na obavijesti o smrti Ante Kopitovića, na komentarima V. Ciprina te dopunjuje podatcima objavljene napise o pokojniku).
Perušina, Ilija, Smrt hrvatskog glazbenika prof. Antuna Kopitovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, Sv. 4., str. 778. (Nekrolog - Oproštajni govor 26. 8. 1983. u Buenos Airesu).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kljaković, Joza - bibliografia
Kljaković, Jozo, Ruggero Bosković (1711-1781), croata de Dubrovnik (Ragusa). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, Njegova slika na naslovnoj stranici trećeg sveska 1951.
Kljaković, Jozo, Pax cristiana - ugovor Hrvata s Papom Agatonom (679) o nenapadanju tuđih zemalja. (Središnja skica za mozaik za pročelje Zavoda Sv. Jeronima u Rimu). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 4, p. 311.
Kljaković, Jozo, En el caos contemporáneo, Buenos Aires, 1952.
Kljaković, Jozo, Ivan Meštrović – Povodom 70. godišnjice njegova života. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 3, pp 267-274.
Kljaković, Jozo, Sjećanje na don Franu Bulića - Povodom dvadesete godišnjice smrti (1846 - 1934). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 3, pp 227-232.
Kljaković, Jozo, Split i splitski umjetnici. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, pp 4, pp 467-473.
Kljaković, Jozo, Stepinčeva pobjeda nad poganima. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 1, pp 27-30. (Iz Rima na dan kardinalova pogreba 1960).
Kljaković, Jozo, Oproštaj od mrtvoga Meštrovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 1-2, pp 5-13.
Kljaković, Jozo, Meštrović - Majstor i Učitelj. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 3, pp 308-318.
Kljaković, Jozo, Hrvati na II. Vatikanskom Koncilu. Rijeć: Jozo Kljaković. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 4, pp 636-640. (Iz Rima, koncem rujna 1963).
Kljaković, Jozo, El rey croata Zvonimir jura fidelidad al Papa Gregorio VII, 1075 (óleo), Studia Croatica, 1961, 3-4, pp 128-9.
Kljaković, Jozo, Padre Leopoldo Mandic (óleo), Studia Croatica, 1962, 6, pp 32-3.
KLJAKOVIĆ, Jozo: U SUVREMENOM KAOSU. Uspomene. BA, 1952. Str. 218. Izd.: Autorovi prijatelji.
Kljaković, Jozo. U Suvremenom Kaosu. Buenos Aires: By the author, 1952; pp. 318.
The author is a well-known Croatian painter who lived many years in exile, and only recently returned to his homeland. This is a book of recollections of the political and social happenings during the first half of the twentieth century in Europe.
Kljaković, Jozo. Krvavi Val. Roman. Rome: By the author, 1961; pp. 211. An autobiographical novel.
Kljaković, Jozo. Mapa Reprodukcija. Buenos Aires: By the author, 1961. Reproductions of paintings by this well known artist.
Kljaković, Jozo. "Croatia" in Today's World, Vol.l, No.2 (Edinburgh, January, 1948.)
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kljaković, Jozo, Pax cristiana - ugovor Hrvata s Papom Agatonom (679) o nenapadanju tuđih zemalja. (Središnja skica za mozaik za pročelje Zavoda Sv. Jeronima u Rimu). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 4, p. 311.
Kljaković, Jozo, En el caos contemporáneo, Buenos Aires, 1952.
Kljaković, Jozo, Ivan Meštrović – Povodom 70. godišnjice njegova života. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 3, pp 267-274.
Kljaković, Jozo, Sjećanje na don Franu Bulića - Povodom dvadesete godišnjice smrti (1846 - 1934). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 3, pp 227-232.
Kljaković, Jozo, Split i splitski umjetnici. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, pp 4, pp 467-473.
Kljaković, Jozo, Stepinčeva pobjeda nad poganima. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 1, pp 27-30. (Iz Rima na dan kardinalova pogreba 1960).
Kljaković, Jozo, Oproštaj od mrtvoga Meštrovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 1-2, pp 5-13.
Kljaković, Jozo, Meštrović - Majstor i Učitelj. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 3, pp 308-318.
Kljaković, Jozo, Hrvati na II. Vatikanskom Koncilu. Rijeć: Jozo Kljaković. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 4, pp 636-640. (Iz Rima, koncem rujna 1963).
Kljaković, Jozo, El rey croata Zvonimir jura fidelidad al Papa Gregorio VII, 1075 (óleo), Studia Croatica, 1961, 3-4, pp 128-9.
Kljaković, Jozo, Padre Leopoldo Mandic (óleo), Studia Croatica, 1962, 6, pp 32-3.
KLJAKOVIĆ, Jozo: U SUVREMENOM KAOSU. Uspomene. BA, 1952. Str. 218. Izd.: Autorovi prijatelji.
Kljaković, Jozo. U Suvremenom Kaosu. Buenos Aires: By the author, 1952; pp. 318.
The author is a well-known Croatian painter who lived many years in exile, and only recently returned to his homeland. This is a book of recollections of the political and social happenings during the first half of the twentieth century in Europe.
Kljaković, Jozo. Krvavi Val. Roman. Rome: By the author, 1961; pp. 211. An autobiographical novel.
Kljaković, Jozo. Mapa Reprodukcija. Buenos Aires: By the author, 1961. Reproductions of paintings by this well known artist.
Kljaković, Jozo. "Croatia" in Today's World, Vol.l, No.2 (Edinburgh, January, 1948.)
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kljaković, Joza
KLJAKOVIĆ, Jozo, slikar (Solin kraj Splita, 10. III. 1889. - Zagreb, 1. X. 1969.).
Slikarski nauk uči u Pragu i Rimu, a fresko tehnike usavršava u Zenevi i Parizu. Bio je član društva »Medulić« , izlagač na izložbama u Zagrebu i Rimu. Prvi put samostalno izlaže u Zagrebu 1919. Na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji predaje 1921-43. U tom je razdoblju, uz freske u zagrebačkoj crkvi sv. Marka, Zvonimirovoj spomen-kapeli u Gospinoj crkvi u Biskupiji kraj Knina (srušena uoči Božića 1942.), Starogradskoj vijećnici u Zagrebu i druge, radio i atelijerske slike svjetovnih tema koje su s velikim uspjehom izlagane na I., II. i III. izložbi hrvatskih umjetnika u NDH (1941.-43.). Sudjeluje na Venecijanskom bijenalu (1942.) s jednom slikom sakralne tematike, a na izložbama Hrvatske umjetnosti u Berlinu i Beču (1943.), uz religiozne, izlaže i četiri slike s motivima iz težačkoga i ribarskoga života. Potkraj 1941. uhićen je u Zagrebu (s I. Meštrovićem) i tek je na intervenciju Vatikana, odnosno kardinala A. Stepinca, izbavljen 1942. iz zatvora. To ga nije obeshrabrilo u nastupima na godišnjim izložbama. Odlazi u Rim gdje mu 1947. izlazi monografija s predgovorom Giorgia de Chirica. Iste je godine izlagao u Buenos Airesu. U Europu se vratio 1956. (izrađuje mozaike u hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu), a u Zagreb 1968., darujući gradu 1969. kuću i veliku zbirku slika. (B. R. - P.) B. R.-P. Biserka Rauter-Plančić, kustos, Klovićevi dvori, Zagreb
KLJAKOVIĆ, prof. Jozo (1889-1969)
Rodio se je 10. ožujka 1989. godine u Vranjicu kod Solina i rastao pod karizmatičnim autoritetom Don Frane Bulića. U Splitu je polazio veliku realku i na njoj maturirao. Studirao je filozofiju na sveučilištima u Zagrebu i Ženevi, a slikarstvo u Rimu, Pragu i Parizu. Godine 1911. izlagao je zajedno s Ivanom Meštrovićem na Svjetskoj izložbi u Rimu, u paviljonu Kraljevine Srbije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata stupio je kao dobrovoljac u srpsku vojsku i s njome 1915. prošao hoz Albaniju. Tako je iz neposredne blizine upoznao Srbiju i srpstvo, "Bizant" i bizantinizam.
Prije izložbe u Rimu 1911. sudjeluje na izložbi Umjetničkog Društva "Medulić" u Zagrebu. Prvu samostalnu izložbu priredio je 1919. u Zagrebu. Izlagao je u Zagrebu, Beogradu, Ženevi, Parizu, Londonu, Zürichu, Philadelphiji, Barceloni, Berlinu i Beču.
Usavršivši se u tehnici i slikanju fresaka pod vodstvom Marcela Lenoira u Parizu, oslikao je freskama crkvu Sv. Marka u Zagrebu, crkvu Sv. Martina u Vranjicu kraj Splita, u Zvonimirovoj spomencrkvi u Biskupiji kraj Knina i dr.
Godine 1923. postao je profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, kasnije i prorektor; predsjednik Hrvatskog Autorskog Društva; suradnik i član Hrvatske Enciklopedije te član Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti u Zagrebu. Poslije uspostave Nezavisne Drave Hrvatske 1941. dospijeva zajedno s Ivanom Meštrovićem u zatvor pod sumnjom da želi otići u Švicarsku. Nakon nekoliko mjeseci odlazi na slobodu, a polovicom 1943. godine dobiva putovnicu za odlazak u Rim, gdje je - nakon nekog vremena boravka među partizanima u Bariju - napravio mozaike na crkvi Zavoda Sv. Jeronima. Godine 1947. priređuje samostalnu izložbu u Rimu i nakon nje, zbog opće nesigurnosti i stanja u Europi, napušta je preko Napulja i na sâm Badnjak 1947. iskrcava se u luci Buenos Airesa. Slika i izlaže ali rapidno gubi vid. Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene ("U suvremenom kaosu - Uspomene i doživljaji", Buenos Aires, 1952.), a deset godina kasnije napisao je roman "Krvavi val - Isječak iz suvremenog života" (Rim, 1961) u čijem je epilogu predskazao smrt komunizma godine 1992!
Početkom 1968. godine vratio se je u Zagreb, gdje je umro 1. listopada 1969. i pokopan na Mirogoju.
KLJAKOVIĆ, Jozo (Vranjic kraj Splita 1889.-Zagreb 1969.)
Bio je čuveni hrvatski slikar, koji je jedno vrijeme boravio u Buenos Airesu, gdje je objavio knjigu "U suvremenom kaosu" (1950.).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Slikarski nauk uči u Pragu i Rimu, a fresko tehnike usavršava u Zenevi i Parizu. Bio je član društva »Medulić« , izlagač na izložbama u Zagrebu i Rimu. Prvi put samostalno izlaže u Zagrebu 1919. Na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji predaje 1921-43. U tom je razdoblju, uz freske u zagrebačkoj crkvi sv. Marka, Zvonimirovoj spomen-kapeli u Gospinoj crkvi u Biskupiji kraj Knina (srušena uoči Božića 1942.), Starogradskoj vijećnici u Zagrebu i druge, radio i atelijerske slike svjetovnih tema koje su s velikim uspjehom izlagane na I., II. i III. izložbi hrvatskih umjetnika u NDH (1941.-43.). Sudjeluje na Venecijanskom bijenalu (1942.) s jednom slikom sakralne tematike, a na izložbama Hrvatske umjetnosti u Berlinu i Beču (1943.), uz religiozne, izlaže i četiri slike s motivima iz težačkoga i ribarskoga života. Potkraj 1941. uhićen je u Zagrebu (s I. Meštrovićem) i tek je na intervenciju Vatikana, odnosno kardinala A. Stepinca, izbavljen 1942. iz zatvora. To ga nije obeshrabrilo u nastupima na godišnjim izložbama. Odlazi u Rim gdje mu 1947. izlazi monografija s predgovorom Giorgia de Chirica. Iste je godine izlagao u Buenos Airesu. U Europu se vratio 1956. (izrađuje mozaike u hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu), a u Zagreb 1968., darujući gradu 1969. kuću i veliku zbirku slika. (B. R. - P.) B. R.-P. Biserka Rauter-Plančić, kustos, Klovićevi dvori, Zagreb
KLJAKOVIĆ, prof. Jozo (1889-1969)
Rodio se je 10. ožujka 1989. godine u Vranjicu kod Solina i rastao pod karizmatičnim autoritetom Don Frane Bulića. U Splitu je polazio veliku realku i na njoj maturirao. Studirao je filozofiju na sveučilištima u Zagrebu i Ženevi, a slikarstvo u Rimu, Pragu i Parizu. Godine 1911. izlagao je zajedno s Ivanom Meštrovićem na Svjetskoj izložbi u Rimu, u paviljonu Kraljevine Srbije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata stupio je kao dobrovoljac u srpsku vojsku i s njome 1915. prošao hoz Albaniju. Tako je iz neposredne blizine upoznao Srbiju i srpstvo, "Bizant" i bizantinizam.
Prije izložbe u Rimu 1911. sudjeluje na izložbi Umjetničkog Društva "Medulić" u Zagrebu. Prvu samostalnu izložbu priredio je 1919. u Zagrebu. Izlagao je u Zagrebu, Beogradu, Ženevi, Parizu, Londonu, Zürichu, Philadelphiji, Barceloni, Berlinu i Beču.
Usavršivši se u tehnici i slikanju fresaka pod vodstvom Marcela Lenoira u Parizu, oslikao je freskama crkvu Sv. Marka u Zagrebu, crkvu Sv. Martina u Vranjicu kraj Splita, u Zvonimirovoj spomencrkvi u Biskupiji kraj Knina i dr.
Godine 1923. postao je profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, kasnije i prorektor; predsjednik Hrvatskog Autorskog Društva; suradnik i član Hrvatske Enciklopedije te član Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti u Zagrebu. Poslije uspostave Nezavisne Drave Hrvatske 1941. dospijeva zajedno s Ivanom Meštrovićem u zatvor pod sumnjom da želi otići u Švicarsku. Nakon nekoliko mjeseci odlazi na slobodu, a polovicom 1943. godine dobiva putovnicu za odlazak u Rim, gdje je - nakon nekog vremena boravka među partizanima u Bariju - napravio mozaike na crkvi Zavoda Sv. Jeronima. Godine 1947. priređuje samostalnu izložbu u Rimu i nakon nje, zbog opće nesigurnosti i stanja u Europi, napušta je preko Napulja i na sâm Badnjak 1947. iskrcava se u luci Buenos Airesa. Slika i izlaže ali rapidno gubi vid. Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene ("U suvremenom kaosu - Uspomene i doživljaji", Buenos Aires, 1952.), a deset godina kasnije napisao je roman "Krvavi val - Isječak iz suvremenog života" (Rim, 1961) u čijem je epilogu predskazao smrt komunizma godine 1992!
Početkom 1968. godine vratio se je u Zagreb, gdje je umro 1. listopada 1969. i pokopan na Mirogoju.
KLJAKOVIĆ, Jozo (Vranjic kraj Splita 1889.-Zagreb 1969.)
Bio je čuveni hrvatski slikar, koji je jedno vrijeme boravio u Buenos Airesu, gdje je objavio knjigu "U suvremenom kaosu" (1950.).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kitić, Ante
KITIĆ, dr. Ante (1907-1985)
Rodio se je 1. kolovoza 1907. u Banjaluci od oca Ivana i majke Marije Perić. Pučku školu polazio je u Sarajevu i 1920. g. počeo je učiti stolarski zanat, koji je završio 1924. majstorskim ispitom. Od 1931. do 1935. pohađa u Zemunu gimnaziju kao izvanredni đak te maturira 1935. Od 1935. do 1939. studira pravo u Beogradu i diplomira. G. 1939. upisao se je na Ekonomsko-Komercijalnu školu i ujedno radi na doktorskoj tezi. Izbijanjem rata prekida svoje školovanje za vrijeme kojega je uvijek radio od 1925. g. pa dalje. Najprije radi dvije godine kao stolar na Drž. Željeznicama u Sarajevu, zatim, nakon vojnog roka u Mostaru 1928.-1929., kod Drž. Željeznica u Zemunu od 1929. do 1931., a od 1932. do 1935. kao činovnik kod časnih sestara u Zemunu. Od 1936. do 1940. povjerenik je "Hrvatskog Radiše Zagreb" te tajnik poslovođa. Od veljače 1940. radi u Rumi kao odvjetnički pripravnik kod Dra. Marka Lamešića.
Godine 1942. bude imenovan činovnikom Ministarstva vanjskih poslova u Zagrebu te poslan kao dokonzul Generalnog konzulata Nezavisne Države Hrvatske u Beču. U isto vrijeme upisao se je na "Hochschule für Welthandel" na kojoj je doktorirao 16. prosinca 1944. s tezom "Landwirtschaftliche Kraft kroatiens." Prije ulaska sovjetskih trupa u Beč odlazi u Gornju Austriju, gdje najprije radi kao šofer, zatim prelazi u Njemačku i 26. prosinca 1948. ukrcava se s obitelji u Hamburgu na brod za Argentinu.
U Argentini radi kao stolar da nakon nekog vremena otvori vlastitu stolariju, koju 1948. g. zamjenjuje malom industrijom pletene robe. Kroz cijelo vrijeme rada u Argentini surađuje u raznim publikacijama u Buenos Airesu s političkim analizama i člancima u listovima "Hrvatska", "Hrvatski Narod" i "Hrvatska Revija". Umro je 26. svibnja 1985. godine u Buenos Airesu.
Kitić, Ante, Pismo uredništvu od 1. 9. 1962. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 4, pp 504-507.
Kitić, Ante, Pismo uredništvu od 7. 3. 1971. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1972, pp 4, pp 586-587.
Kitić, Ante, Pismo uredništvu od 10. 2. 1973. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1973, 2, pp 332-333. (Osvrt na zbirku pjesama "Govorim na sav glas" od Borisa Marune).
Kitić, Ante, Ciligin program: "Rekonstrukcija" Jugoslavije i osvrt na njegovu knjigu "Sam kroz Europu u ratu, 1939.-1945." Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1980, 4, 670 -678. (Prikaz i kritika).
Kitić, Ante, Četiri godine NDH u sjeni rata - Razmatranja prigodom 40-godišnjice NDH. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1981, 3, pp 561-565.
Kitić (Bošnjak), Ante: Revidirac i njegova uloga (42).
______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rodio se je 1. kolovoza 1907. u Banjaluci od oca Ivana i majke Marije Perić. Pučku školu polazio je u Sarajevu i 1920. g. počeo je učiti stolarski zanat, koji je završio 1924. majstorskim ispitom. Od 1931. do 1935. pohađa u Zemunu gimnaziju kao izvanredni đak te maturira 1935. Od 1935. do 1939. studira pravo u Beogradu i diplomira. G. 1939. upisao se je na Ekonomsko-Komercijalnu školu i ujedno radi na doktorskoj tezi. Izbijanjem rata prekida svoje školovanje za vrijeme kojega je uvijek radio od 1925. g. pa dalje. Najprije radi dvije godine kao stolar na Drž. Željeznicama u Sarajevu, zatim, nakon vojnog roka u Mostaru 1928.-1929., kod Drž. Željeznica u Zemunu od 1929. do 1931., a od 1932. do 1935. kao činovnik kod časnih sestara u Zemunu. Od 1936. do 1940. povjerenik je "Hrvatskog Radiše Zagreb" te tajnik poslovođa. Od veljače 1940. radi u Rumi kao odvjetnički pripravnik kod Dra. Marka Lamešića.
Godine 1942. bude imenovan činovnikom Ministarstva vanjskih poslova u Zagrebu te poslan kao dokonzul Generalnog konzulata Nezavisne Države Hrvatske u Beču. U isto vrijeme upisao se je na "Hochschule für Welthandel" na kojoj je doktorirao 16. prosinca 1944. s tezom "Landwirtschaftliche Kraft kroatiens." Prije ulaska sovjetskih trupa u Beč odlazi u Gornju Austriju, gdje najprije radi kao šofer, zatim prelazi u Njemačku i 26. prosinca 1948. ukrcava se s obitelji u Hamburgu na brod za Argentinu.
U Argentini radi kao stolar da nakon nekog vremena otvori vlastitu stolariju, koju 1948. g. zamjenjuje malom industrijom pletene robe. Kroz cijelo vrijeme rada u Argentini surađuje u raznim publikacijama u Buenos Airesu s političkim analizama i člancima u listovima "Hrvatska", "Hrvatski Narod" i "Hrvatska Revija". Umro je 26. svibnja 1985. godine u Buenos Airesu.
Kitić, Ante, Pismo uredništvu od 1. 9. 1962. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 4, pp 504-507.
Kitić, Ante, Pismo uredništvu od 7. 3. 1971. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1972, pp 4, pp 586-587.
Kitić, Ante, Pismo uredništvu od 10. 2. 1973. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1973, 2, pp 332-333. (Osvrt na zbirku pjesama "Govorim na sav glas" od Borisa Marune).
Kitić, Ante, Ciligin program: "Rekonstrukcija" Jugoslavije i osvrt na njegovu knjigu "Sam kroz Europu u ratu, 1939.-1945." Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1980, 4, 670 -678. (Prikaz i kritika).
Kitić, Ante, Četiri godine NDH u sjeni rata - Razmatranja prigodom 40-godišnjice NDH. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1981, 3, pp 561-565.
Kitić (Bošnjak), Ante: Revidirac i njegova uloga (42).
______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kelava, Metod - bibliografia
Kelava, Metod (1914 - 1991)
KAMBER, Dragutin - KELAVA, Metod: HRVATSKI SVEČENIK U HRVATSKOJ EMIGRACIJI. God. 1954. Str. 36.
KELAVA, Metod: Petar Čapkun-Delić: "Quaedam recentiora judicia circa loannis Duns Scoti positionem in questionem de Inmaculata Conceptione" (21).
Kelava, Metod, Iz ostavštine o. fra Venceslava Lovrića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 3, pp 308-309. (Povodom njegove smrti 15. 3. 1952. u gradu La Plata).
Kelava, Metod, Lijep uspjeh prof. Zlatka Tanodia. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 2, p. 163.
Kelava, Metod, "Hugonis de S. Victore theologia perfectiva - Eius fundamentum philosophi cum ac theologicum." P. Dionysius Lasić, OFM. - Rim 1956. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, pp 69-71. (Pregledni prikaz knjige na latinskom o duhovnoj teologiji).
Kelava, Metod, Kritično izdanje Duns Skotovih djela. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 4, pp 389-406.
Kelava, Metod, Vlč. Don Luka Pavlinović. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 1, pp 107-108. (Nadgrobni govor - 20. 1. 1961.).
Kelava, Metod, Bogu nije nitko nevažan. - O. Tomislav J. Šagi-Bunić. Rijeka 1961., str. 138. - Kršćanstvo ne može biti umorno. - O. Tomislav J. Šagi-Bunić, str. 171. Split 1962. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp 505-508. (Prikaz i primjedbe).
Kelava, Metod, Guerra y Libertad. - Juraj Tys Krojmaluk. Buenos Aires, 1961. - La Resistencia en Ucrania. - Enrique Martinez Codó ("Ucrania Libre"). Buenos Aires 1963. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, pp 113-119. (Prikazi).
Kelava, Metod, Naše dužnosti. Pouke razmatranja za duhovnu obnovu. Dubrovnik 1964. - Ivo Gugić (pomoćni biskup dubrovački). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 4, pp 390-393. (Prikaz).
Kelava, Metod, VI Mariološki i XIII Marijanski Kongres u Hrvatskoj 1971. - O. Dr. fra Karlo Balić /Sedamdesetgodišnjak. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/1, 3, pp 404-408.
Kelava, Metod, Moj put u Njemačku. - Dr. Ćiro Markoč. Zagreb 1969. Str. 146. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1971, 2-3, pp 259-262. (Prikaz i vlastita razmatranja).
Kelava, Metod, Hrvatska katolićka misija u Ludwigsburgu (Uz 10-godišnjicu osnutka i rada). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1979, 4, pp 674-676.
Kelava, Metod, Posljednji susret s dr. K. Draganovićem i dopisivanje s njime. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1987, 2, pp 382-386.
Sinovčić, Marko, Metod Kelava (Bilješke o piscu), Hrvatska Misao (5),
Marko Sinovčić, Fra Metod Kelava (uredio): Dva hrvatska jubileja, Hrvatska misao, br. 14/15.
Sinovčić, Marko, Fra Metod Kelava (uredio): Dva hrvatska jubileja, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (14/15).
KELAVA, fra Metod (uredio): Spomen knjiga 250-godišnjice rođenja fra Andrije Kačića Miošića (1704.-1954.) i 100 obijetnice prve hrvatske gimnazije u Dalmaciji s nastavnim hrvatskim jezikom (Sinj 1854.-1954). BA, 1955., Str. 144. Surađuju (ponajviše) bivši daci Franjevačke klasične gimnazije u Sinju: fra Petar Čapkun-Delić. Marko Sinovčić, Duško Kalebić, fra Metod Kelava, fra Mirko Čović, Zvonko Mustapić, fra Jozo Mikulić, fra Bonifacije Šipić, te Ivan Grubiša, Olga Osterman, Mirko Kovačec, Srećko Karaman, Ante Vikario, Zlatko Tanodi, fra Ilija Despot i Stipe Matijević.
Kelava, Metod. Spomen-Knjiga Povodom 250. godišnjice rodjenja Fra. Andrije Kačića Miošića (1704-1954) i 100 godina prve gimnazije s nastavnim hrvatskim jezikom (Sinj 12.XII.1854-12.XII.1954.) Buenos Aires: By the author, 1955.
GOSPA SINJSKA. Vjerski mjesečni list. Br. 1.: travanj 1948. Nastavak glasnika koji je pod istim imenom izlazio u Sinju (Hrvatska) do g. 1945. Zato je bila označena kao godina izlaženja XXII. Izd. i ur.: o. fra Metod Kelava, franjevac. Prestao izlaziti u prosincu 1950.
Kelava, Metodio. Dva Hrvatska Jubileja. La Plata, Argentina: By the author, n. d.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
KAMBER, Dragutin - KELAVA, Metod: HRVATSKI SVEČENIK U HRVATSKOJ EMIGRACIJI. God. 1954. Str. 36.
KELAVA, Metod: Petar Čapkun-Delić: "Quaedam recentiora judicia circa loannis Duns Scoti positionem in questionem de Inmaculata Conceptione" (21).
Kelava, Metod, Iz ostavštine o. fra Venceslava Lovrića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 3, pp 308-309. (Povodom njegove smrti 15. 3. 1952. u gradu La Plata).
Kelava, Metod, Lijep uspjeh prof. Zlatka Tanodia. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 2, p. 163.
Kelava, Metod, "Hugonis de S. Victore theologia perfectiva - Eius fundamentum philosophi cum ac theologicum." P. Dionysius Lasić, OFM. - Rim 1956. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, pp 69-71. (Pregledni prikaz knjige na latinskom o duhovnoj teologiji).
Kelava, Metod, Kritično izdanje Duns Skotovih djela. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 4, pp 389-406.
Kelava, Metod, Vlč. Don Luka Pavlinović. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 1, pp 107-108. (Nadgrobni govor - 20. 1. 1961.).
Kelava, Metod, Bogu nije nitko nevažan. - O. Tomislav J. Šagi-Bunić. Rijeka 1961., str. 138. - Kršćanstvo ne može biti umorno. - O. Tomislav J. Šagi-Bunić, str. 171. Split 1962. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp 505-508. (Prikaz i primjedbe).
Kelava, Metod, Guerra y Libertad. - Juraj Tys Krojmaluk. Buenos Aires, 1961. - La Resistencia en Ucrania. - Enrique Martinez Codó ("Ucrania Libre"). Buenos Aires 1963. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, pp 113-119. (Prikazi).
Kelava, Metod, Naše dužnosti. Pouke razmatranja za duhovnu obnovu. Dubrovnik 1964. - Ivo Gugić (pomoćni biskup dubrovački). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 4, pp 390-393. (Prikaz).
Kelava, Metod, VI Mariološki i XIII Marijanski Kongres u Hrvatskoj 1971. - O. Dr. fra Karlo Balić /Sedamdesetgodišnjak. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/1, 3, pp 404-408.
Kelava, Metod, Moj put u Njemačku. - Dr. Ćiro Markoč. Zagreb 1969. Str. 146. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1971, 2-3, pp 259-262. (Prikaz i vlastita razmatranja).
Kelava, Metod, Hrvatska katolićka misija u Ludwigsburgu (Uz 10-godišnjicu osnutka i rada). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1979, 4, pp 674-676.
Kelava, Metod, Posljednji susret s dr. K. Draganovićem i dopisivanje s njime. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1987, 2, pp 382-386.
Sinovčić, Marko, Metod Kelava (Bilješke o piscu), Hrvatska Misao (5),
Marko Sinovčić, Fra Metod Kelava (uredio): Dva hrvatska jubileja, Hrvatska misao, br. 14/15.
Sinovčić, Marko, Fra Metod Kelava (uredio): Dva hrvatska jubileja, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (14/15).
KELAVA, fra Metod (uredio): Spomen knjiga 250-godišnjice rođenja fra Andrije Kačića Miošića (1704.-1954.) i 100 obijetnice prve hrvatske gimnazije u Dalmaciji s nastavnim hrvatskim jezikom (Sinj 1854.-1954). BA, 1955., Str. 144. Surađuju (ponajviše) bivši daci Franjevačke klasične gimnazije u Sinju: fra Petar Čapkun-Delić. Marko Sinovčić, Duško Kalebić, fra Metod Kelava, fra Mirko Čović, Zvonko Mustapić, fra Jozo Mikulić, fra Bonifacije Šipić, te Ivan Grubiša, Olga Osterman, Mirko Kovačec, Srećko Karaman, Ante Vikario, Zlatko Tanodi, fra Ilija Despot i Stipe Matijević.
Kelava, Metod. Spomen-Knjiga Povodom 250. godišnjice rodjenja Fra. Andrije Kačića Miošića (1704-1954) i 100 godina prve gimnazije s nastavnim hrvatskim jezikom (Sinj 12.XII.1854-12.XII.1954.) Buenos Aires: By the author, 1955.
GOSPA SINJSKA. Vjerski mjesečni list. Br. 1.: travanj 1948. Nastavak glasnika koji je pod istim imenom izlazio u Sinju (Hrvatska) do g. 1945. Zato je bila označena kao godina izlaženja XXII. Izd. i ur.: o. fra Metod Kelava, franjevac. Prestao izlaziti u prosincu 1950.
Kelava, Metodio. Dva Hrvatska Jubileja. La Plata, Argentina: By the author, n. d.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kelava, Metod
KELAVA, Dr. Fra Metod (1914-1991)
Rodio se je 1. siječnja 1914. u selu Hrvatcima kod Sinja od oca Šimuna i majke Ivane Kodžoman. Gimnaziju je polazio u Sinju, a bogosloviju u Makarskoj. Nakon zaređenja za svećenika godine 1938. odlazi u Rim na papinsko sveučilište "Antonianum", ali se zbog bolesti vraća u domovinu.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske posvećuje se pastoralnom radu i održavanju duhovnih konferencija preko državnih radio-stanica u Zagrebu i Banjaluci. Oporavivši se od bolesti ponovno odlazi u Rim i 1947. brani svoju tezu na "Antonianumu" pod naslovom "Doctrina J. Duns Scoti de dispensibilitate Decalogi", kojom postizava naslov doktora bogoslovskih nauka. Ne prihvativši iz zdravstvenih razloga mjesto tajnika na Antonianumu, bude poslan u Austriju, da po hrvatskim izbjegličkim logorima prikuplja djecu za novoosnovano hrvatsko franjevačko sjemenište u Italiji.
Koncem 1949. g. dolazi u Argentinu, gdje sudjeluje u hrvatskom i argentinskom vjerskom, socijalnom i kulturnom životu. Neko vrijeme uređivao je glasnik "Gospa Sinjska", a 1955. g. je uredio i izdao u Buenos Airesu Spomen-knjigu "Dva hrvatska jubileja" povodom 250. godišnjice rođenja fra Andrije Kačića Miošića (1704.-1954.) i 100. godišnjice prve gimnazije s nastavnim hrvatskim jezikom (Sinj, 12. XII. 1854. - 12. XII. 1954.). Godine 1967. otišao je iz Argentine u Njemačku u kojoj je djelovao kao župnik u Ludwigsburgu i gdje je živio sve do svoje smrti 2. svibnja 1991.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rodio se je 1. siječnja 1914. u selu Hrvatcima kod Sinja od oca Šimuna i majke Ivane Kodžoman. Gimnaziju je polazio u Sinju, a bogosloviju u Makarskoj. Nakon zaređenja za svećenika godine 1938. odlazi u Rim na papinsko sveučilište "Antonianum", ali se zbog bolesti vraća u domovinu.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske posvećuje se pastoralnom radu i održavanju duhovnih konferencija preko državnih radio-stanica u Zagrebu i Banjaluci. Oporavivši se od bolesti ponovno odlazi u Rim i 1947. brani svoju tezu na "Antonianumu" pod naslovom "Doctrina J. Duns Scoti de dispensibilitate Decalogi", kojom postizava naslov doktora bogoslovskih nauka. Ne prihvativši iz zdravstvenih razloga mjesto tajnika na Antonianumu, bude poslan u Austriju, da po hrvatskim izbjegličkim logorima prikuplja djecu za novoosnovano hrvatsko franjevačko sjemenište u Italiji.
Koncem 1949. g. dolazi u Argentinu, gdje sudjeluje u hrvatskom i argentinskom vjerskom, socijalnom i kulturnom životu. Neko vrijeme uređivao je glasnik "Gospa Sinjska", a 1955. g. je uredio i izdao u Buenos Airesu Spomen-knjigu "Dva hrvatska jubileja" povodom 250. godišnjice rođenja fra Andrije Kačića Miošića (1704.-1954.) i 100. godišnjice prve gimnazije s nastavnim hrvatskim jezikom (Sinj, 12. XII. 1854. - 12. XII. 1954.). Godine 1967. otišao je iz Argentine u Njemačku u kojoj je djelovao kao župnik u Ludwigsburgu i gdje je živio sve do svoje smrti 2. svibnja 1991.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Katalinić, Kazimir
KATALINIĆ, Kazimir (1927 - )
Marko Sinovčić, Kazimir Katalinić (Bilješke o piscu), Hrvatska misao, br. 40.
Sinovčić, Marko, Kazimir Katalinić (Bilješke o piscu), Hrvatska Misao (40),
KATALINIĆ, Kazimir: 29.X.1918. - 10.IV.1941. (27/28).
Sve ovisi o nama samima (41).
KATALINIĆ, Kazimir: Govor na radiju u predvečerje 10. Travnja 1968. (40).
Alumbrando al Estado
Katalinic, Kazimir, Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales, Studia Croatica, 1987, 105, pp. 102-13.
Katalinic, Kazimir, El caso Cizek: ¿Amnistía o nueva persecución?, Studia Croatica, 1988, 110, pp. 257-258.
Katalinic, Kazimir, 10 de abril de 1941, Studia Croatica, 1996, 131, p. 99.
Katalinić, Kazimir: Vjera i politika, Republika Hrvatska, br.25(1957), str. 18 - 22
Katalinić, Kazimir: Osnovni principi naše doktrine, Republika Hrvatska, br.26(1957), str. 17 -21
Katalinić, Kazimir: Nema slobode bez razvijenosti, Republika Hrvatska, br.27-28(1957), str. 12 - 20
Katalinić, Kazimir: Političko djelovanje Dra. Ante Pavelić, Republika Hrvatska, br.32(1958), str. 15 - 36
Katalinić, Kazimir: Neminovnost propasti Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.37(1959), str. 4 - 7
Katalinić, Kazimir: Neminovnost propasti Jugoslavije (II.), Republika Hrvatska, br.38(1960), str. 25 - 45
Katalinić, Kazimir: Jugoslavenstvo u sadašnjici, Republika Hrvatska, br.41(1960), str. 6 - 20
Katalinić, Kazimir: Desetgodišnjica sijanja ideja (Sadržaj najvažnijih članaka), Republika Hrvatska, br.42-43(1960), str. 34 - 56 (sabrao i priredio)
Katalinić, Kazimir: Problem Bosne i Hercegovine i njegovo rješenje, Republika Hrvatska, br.45(1961), str.1-13
Katalinić, Kazimir: Granice Hrvatske Države, Republika Hrvatska, br.47-48(1961), str. 32 - 38
Katalinić, Kazimir: Potreba stranaka, Republika Hrvatska, br.49(1962), str. 5 - 16
Katalinić, Kazimir: Program i vodstvo stranaka, Republika Hrvatska, br.52(1962), str. 17 - 23
Katalinić, Kazimir: Politička snošljivost ili kapitulacija?, Republika Hrvatska, br.57(1964), str. 9 - 19
Katalinić, Kazimir: Uvjeti političkog napretka, Republika Hrvatska, br.61(1965), str. 22 - 27
Katalinić, Kazimir: Da li legalna ili ilegalna borba?, Republika Hrvatska, br.64(1965), str. 3 - 13
Katalinić, Kazimir: Nećemo reformu - želimo državu!, Republika Hrvatska, br.67(1966), str. 3 - 19
Katalinić, Kazimir: Savezništvo kapitulacija?, Republika Hrvatska, br.69(1967), str. 18 - 29
Katalinić, Kazimir: Savezništvo kapitulacija? (II. dio), Republika Hrvatska, br.70(1967), str. 21 - 38
Katalinić, Kazimir: Evolucija ili revolucija?, Republika Hrvatska, br.71-72(1967), str. 58 - 72
Katalinić, Kazimir: Hrvatske žrtve, Republika Hrvatska, br.74(1968), str. 3 - 13
Katalinić, Kazimir: Svrha i ustroj Hrvatskog Narodnog Predstavništva, Republika Hrvatska, br.75(1968), str. 15 - 36
Katalinić, Kazimir: Povijest se ponavlja, Republika Hrvatska, br.76(1968), str. 19 - 30
Katalinić, Kazimir: Pluralizam u vanjskoj politici, Republika Hrvatska, br.80(1969), str. 3 - 17
Katalinić, Kazimir: Pluralizam u vanjskoj politici (II. dio), Republika Hrvatska, br.81(1970), str. 18 - 30
Katalinić, Kazimir: Braniti Jugoslaviju je narodna izdaja, Republika Hrvatska, br.83(1970), str. 19 - 27
Katalinić, Kazimir: Revolucionarna teorija, Republika Hrvatska, br.84(1970), str. 26 - 42
Katalinić, Kazimir: Pobuna hrvatskih sveučilištaraca, Republika Hrvatska, br.86(1971),str. 21 - 34
Katalinić, Kazimir: Nova etapa borbe, Republika Hrvatska, br.89(1972), str. 53 - 68
Katalinić, Kazimir: O radu i revoluciji, Republika Hrvatska, br.89(1972), str. 71 - 75
Katalinić, Kazimir: Odnosi prema velesilama, Republika Hrvatska, br.90(1972), str. 10 - 19
Katalinić, Kazimir: Da li je Bugojno prekretnica?, Republika Hrvatska, br.91(1972), str. 2 - 8
Katalinić, Kazimir: Svrha i dužnost emigracije, Republika Hrvatska, br.93(1973), str. 14 - 35
Katalinić, Kazimir: Trebamo li stranaka?, Republika Hrvatska, br.94(1973), str. 11 - 33
Katalinić, Kazimir: Hrvatska republikanska stranka, Republika Hrvatska, br.95(1973), str. 38 - 64
Katalinić, Kazimir: Uloga emigracije u oslobodilačkoj borbi, Republika Hrvatska, br.98(1974), str. 6 - 32
Katalinić, Kazimir: Uloga mladih, Republika Hrvatska, br.100(1974-1975), str. 37 - 59
Katalinić, Kazimir: Nova hrvatska, reformistička stranka, Republika Hrvatska, br.104(1975-1976), str. 35 - 54
Katalinić, Kazimir: Potreba konstruktivne opozicije, Republika Hrvatska, br.106(1976), str. 59 - 66
Katalinić, Kazimir: Novi stil borbe (Povodom otmice zrakoplova), Republika Hrvatska, br.107(1976), str. 3 - 12
Katalinić, Kazimir: Hrvatski "terorizam", Republika Hrvatska, br.111(1977), str. 24 - 45
Katalinić, Kazimir: Jasna vanjskopolitička linija, Republika Hrvatska, br.119(1979), str. 21 - 43 (priredio)
Katalinić, Kazimir: Revolucionarni idealizam i ljudsko blato, Republika Hrvatska, br.120(1979), str. 23 - 39
Katalinić, Kazimir: Kako doči do saveznika, Republika Hrvatska, br.121(1979), str. 19 - 36
Katalinić, Kazimir: A što sada?, Republika Hrvatska, br.122(1979), str. 7 - 31
Katalinić, Kazimir: "Čuvajte mi Jugoslaviju ", Republika Hrvatska, br.124(1980), str. 41 - 45
Katalinić, Kazimir: Tko ruši HNV?, Republika Hrvatska, br.125(1980), str. 33 - 45
Katalinić, Kazimir: Širenje netoćnih tvrdnji, Republika Hrvatska, br.126(1980), str. 67 - 69
Katalinić, Kazimir: Vjenceslav Čižek - borac i mučenik, Republika Hrvatska, br.128(1980), str. 14 - 35
Katalinić, Kazimir: Što je ostalo od koalicije?, Republika Hrvatska, br.129(1981), str. 35 - 55
Katalinić, Kazimir: Neugašena baklja 10. IV. 1941. - 10. IV. 1981., Republika Hrvatska, br.130(1981), str.l-18
Katalinić, Kazimir: Spasimo Hrvatsko narodno viječe, Republika Hrvatska, br.134(1981), str. 29 - 46
Katalinić, Kazimir: Rješavanje poteškoća, Republika Hrvatska, br.136(1982), str. 31 - 53
Katalinić, Kazimir: Krv mučenika je sjeme pobjede (Desetgodišnjica Bugojna), Republika Hrvatska, br.137(1982), str. 19 - 32
Katalinić, Kazimir: Hrvati i Srbi: Neprijatelji dobri susjedi?, Republika Hrvatska, br.139(1982), str. 19 - 63
Katalinić, Kazimir: Ostavka prof. Kazimira Katalinića, Republika Hrvatska, br.141(1983), str. 62 - 64
Katalinić, Kazimir: Hrvatska republikanska stranka i Hrvatsko narodno viječe, Republika Hrvatska, br.142(1983), str. 26 - 49
Katalinić, Kazimir: Misli o hrvatskom nacionalizmu, Republika Hrvatska, br.143(1983), str. 48 - 66
Katalinić, Kazimir: Ostvarenja AVNOJ-a, Republika Hrvatska, br.144(1984), str. 19 - 45
Katalinić, Kazimir: Tko je kriv, Republika Hrvatska, br.148(1985), str. 39 - 67
Katalinić, Kazimir: Hrvatsko-srpski sukob u svjetlu brojaka, Republika Hrvatska, br.153(1986), str. 17 - 58
Katalinić, Kazimir: Kardinal Kuharić - poslanik Boga i Domovine, Republika Hrvatska, br.155(1986), str. 1 - 7
Katalinić, Kazimir: Da li je Nezavisna Država Hrvatska bila naci fašistička tvorevina?, Republika Hrvatska, br.156(1987), str. 23 - 53
Katalinić, Kazimir: Hrvatske i srpske žrtve 1941. - 1945., Republika Hrvatska, br.160(1988), str. 15 - 63
Katalinić, Kazimir: Hrvati i kriza Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.161(1988), str. 45 - 65
Katalinić, Kazimir: Iskustva u borbi, Republika Hrvatska, br.162(1988), str. 38 - 65
Katalinić, Kazimir: Služiti cilju, Republika Hrvatska, br.163(1988), str. 37 - 46
Katalinić, Kazimir: Kriza Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.165(1989), str. 33 - 66
Katalinić, Kazimir: Bosna između Srbije i Hrvatske (Uz 50. godišnjicu Sporazuma), Republika Hrvatska, br.166. (1989), str. 21 - 65
Katalinić, Kazimir: Granice između Hrvatske i Srbije, Republika Hrvatska, br.167(1989), str. 38 - 72
Katalinić, Kazimir: Bosna - srce Hrvatske, Republika Hrvatska, br.170(1990), str. 1 - 33 (sabrao i priredio)
Katalinić, Kazimir: "Istina če vas osloboditi" (Povodom 50. godišnjice proglašenja NDH), Republika Hrvatska, br.172(1991), str. 3 - 22
Katalinić, Kazimir: Pogledi HRS na hrvatsku problematiku, Republika Hrvatska, br.173(1991), str. 4 - 18
Katalinić, Kazimir: Zastupati vlastite ciljeve, Republika Hrvatska, br.181(1993), str. 65 - 70
Katalinić, Kazimir: Nova etapa, Republika Hrvatska, br.183-184(1994), str. 1 - 12
Katalinić, Kazimir: Dolazi nam Otac i prijatelj, Republika Hrvatska, br.185(1994), str. 1 - 3
Katalinić, Kazimir: Opasnost nove Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.187(1995), str. 1 - 2
Katalinić, Kazimir: "Borbom do slobode", Republika Hrvatska, br.188(1995), str. 1 - 3
Katalinić, Kazimir: Lech Walesa i mi Hrvati, Republika Hrvatska, br.190(1995), str. 11 - 15
Katalinić, Kazimir: Mate Prpič: I pero i mač, Republika Hrvatska, br.191(1996), str. 7 - 18
Katalinić, Kazimir: Dijalog verbalni građanski rat?, Republika Hrvatska, br.192(1996), str. 1 - 6
Katalinić, Kazimir: Aktualnost Ivana Oršanića, Republika Hrvatska, br.200(1998.), str. 15 - 38
Katalinić, Kazimir - Blažeković, Goran Ante: Politička izjava Hrvatske republikanske zajednice nakon stranačkog sabora, Republika Hrvatska, br.180(1993), str. 78 - 80
Katalinić, Kazimir -Ostojić, Mario: Podijeli pa vladaj, Republika Hrvatska, br.180(1993), str. 76 - 77
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Memorandum o nacionalnoj i političkoj pozadini prigodom pucanja na jugoslavenskog poklisara u Stockholmu g. Vladimira Rolovića, dne. 7. travnja 1971., Republika Hrvatska, br.87(1971), str. 31 - 38
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Pismo hrvatskim borcima u Domovini, Republika Hrvatska, br.89(1972), str. 4 - 6
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Secuestro Aereo en Suecia, Republika Hrvatska, br.92(1972-1973), str. 1 - 3
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Otmica švedskog zrakoplova, Republika Hrvatska, br.92(1972-1973),str. 75 - 77
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Pismo gosp. Hrvoju Lunu, Republika Hrvatska, br.131(1981), str. 67 – 69
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Izbori za Hrvatski Sabor i Hrvatska republikanska stranka, Republika Hrvatska, br.168(1990), str. 69 - 72
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Solidarnost s hrvatskim vlastima, Republika Hrvatska, br.170(1990), str. 76 - 78
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Marko Sinovčić, Kazimir Katalinić (Bilješke o piscu), Hrvatska misao, br. 40.
Sinovčić, Marko, Kazimir Katalinić (Bilješke o piscu), Hrvatska Misao (40),
KATALINIĆ, Kazimir: 29.X.1918. - 10.IV.1941. (27/28).
Sve ovisi o nama samima (41).
KATALINIĆ, Kazimir: Govor na radiju u predvečerje 10. Travnja 1968. (40).
Alumbrando al Estado
Katalinic, Kazimir, Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales, Studia Croatica, 1987, 105, pp. 102-13.
Katalinic, Kazimir, El caso Cizek: ¿Amnistía o nueva persecución?, Studia Croatica, 1988, 110, pp. 257-258.
Katalinic, Kazimir, 10 de abril de 1941, Studia Croatica, 1996, 131, p. 99.
Katalinić, Kazimir: Vjera i politika, Republika Hrvatska, br.25(1957), str. 18 - 22
Katalinić, Kazimir: Osnovni principi naše doktrine, Republika Hrvatska, br.26(1957), str. 17 -21
Katalinić, Kazimir: Nema slobode bez razvijenosti, Republika Hrvatska, br.27-28(1957), str. 12 - 20
Katalinić, Kazimir: Političko djelovanje Dra. Ante Pavelić, Republika Hrvatska, br.32(1958), str. 15 - 36
Katalinić, Kazimir: Neminovnost propasti Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.37(1959), str. 4 - 7
Katalinić, Kazimir: Neminovnost propasti Jugoslavije (II.), Republika Hrvatska, br.38(1960), str. 25 - 45
Katalinić, Kazimir: Jugoslavenstvo u sadašnjici, Republika Hrvatska, br.41(1960), str. 6 - 20
Katalinić, Kazimir: Desetgodišnjica sijanja ideja (Sadržaj najvažnijih članaka), Republika Hrvatska, br.42-43(1960), str. 34 - 56 (sabrao i priredio)
Katalinić, Kazimir: Problem Bosne i Hercegovine i njegovo rješenje, Republika Hrvatska, br.45(1961), str.1-13
Katalinić, Kazimir: Granice Hrvatske Države, Republika Hrvatska, br.47-48(1961), str. 32 - 38
Katalinić, Kazimir: Potreba stranaka, Republika Hrvatska, br.49(1962), str. 5 - 16
Katalinić, Kazimir: Program i vodstvo stranaka, Republika Hrvatska, br.52(1962), str. 17 - 23
Katalinić, Kazimir: Politička snošljivost ili kapitulacija?, Republika Hrvatska, br.57(1964), str. 9 - 19
Katalinić, Kazimir: Uvjeti političkog napretka, Republika Hrvatska, br.61(1965), str. 22 - 27
Katalinić, Kazimir: Da li legalna ili ilegalna borba?, Republika Hrvatska, br.64(1965), str. 3 - 13
Katalinić, Kazimir: Nećemo reformu - želimo državu!, Republika Hrvatska, br.67(1966), str. 3 - 19
Katalinić, Kazimir: Savezništvo kapitulacija?, Republika Hrvatska, br.69(1967), str. 18 - 29
Katalinić, Kazimir: Savezništvo kapitulacija? (II. dio), Republika Hrvatska, br.70(1967), str. 21 - 38
Katalinić, Kazimir: Evolucija ili revolucija?, Republika Hrvatska, br.71-72(1967), str. 58 - 72
Katalinić, Kazimir: Hrvatske žrtve, Republika Hrvatska, br.74(1968), str. 3 - 13
Katalinić, Kazimir: Svrha i ustroj Hrvatskog Narodnog Predstavništva, Republika Hrvatska, br.75(1968), str. 15 - 36
Katalinić, Kazimir: Povijest se ponavlja, Republika Hrvatska, br.76(1968), str. 19 - 30
Katalinić, Kazimir: Pluralizam u vanjskoj politici, Republika Hrvatska, br.80(1969), str. 3 - 17
Katalinić, Kazimir: Pluralizam u vanjskoj politici (II. dio), Republika Hrvatska, br.81(1970), str. 18 - 30
Katalinić, Kazimir: Braniti Jugoslaviju je narodna izdaja, Republika Hrvatska, br.83(1970), str. 19 - 27
Katalinić, Kazimir: Revolucionarna teorija, Republika Hrvatska, br.84(1970), str. 26 - 42
Katalinić, Kazimir: Pobuna hrvatskih sveučilištaraca, Republika Hrvatska, br.86(1971),str. 21 - 34
Katalinić, Kazimir: Nova etapa borbe, Republika Hrvatska, br.89(1972), str. 53 - 68
Katalinić, Kazimir: O radu i revoluciji, Republika Hrvatska, br.89(1972), str. 71 - 75
Katalinić, Kazimir: Odnosi prema velesilama, Republika Hrvatska, br.90(1972), str. 10 - 19
Katalinić, Kazimir: Da li je Bugojno prekretnica?, Republika Hrvatska, br.91(1972), str. 2 - 8
Katalinić, Kazimir: Svrha i dužnost emigracije, Republika Hrvatska, br.93(1973), str. 14 - 35
Katalinić, Kazimir: Trebamo li stranaka?, Republika Hrvatska, br.94(1973), str. 11 - 33
Katalinić, Kazimir: Hrvatska republikanska stranka, Republika Hrvatska, br.95(1973), str. 38 - 64
Katalinić, Kazimir: Uloga emigracije u oslobodilačkoj borbi, Republika Hrvatska, br.98(1974), str. 6 - 32
Katalinić, Kazimir: Uloga mladih, Republika Hrvatska, br.100(1974-1975), str. 37 - 59
Katalinić, Kazimir: Nova hrvatska, reformistička stranka, Republika Hrvatska, br.104(1975-1976), str. 35 - 54
Katalinić, Kazimir: Potreba konstruktivne opozicije, Republika Hrvatska, br.106(1976), str. 59 - 66
Katalinić, Kazimir: Novi stil borbe (Povodom otmice zrakoplova), Republika Hrvatska, br.107(1976), str. 3 - 12
Katalinić, Kazimir: Hrvatski "terorizam", Republika Hrvatska, br.111(1977), str. 24 - 45
Katalinić, Kazimir: Jasna vanjskopolitička linija, Republika Hrvatska, br.119(1979), str. 21 - 43 (priredio)
Katalinić, Kazimir: Revolucionarni idealizam i ljudsko blato, Republika Hrvatska, br.120(1979), str. 23 - 39
Katalinić, Kazimir: Kako doči do saveznika, Republika Hrvatska, br.121(1979), str. 19 - 36
Katalinić, Kazimir: A što sada?, Republika Hrvatska, br.122(1979), str. 7 - 31
Katalinić, Kazimir: "Čuvajte mi Jugoslaviju ", Republika Hrvatska, br.124(1980), str. 41 - 45
Katalinić, Kazimir: Tko ruši HNV?, Republika Hrvatska, br.125(1980), str. 33 - 45
Katalinić, Kazimir: Širenje netoćnih tvrdnji, Republika Hrvatska, br.126(1980), str. 67 - 69
Katalinić, Kazimir: Vjenceslav Čižek - borac i mučenik, Republika Hrvatska, br.128(1980), str. 14 - 35
Katalinić, Kazimir: Što je ostalo od koalicije?, Republika Hrvatska, br.129(1981), str. 35 - 55
Katalinić, Kazimir: Neugašena baklja 10. IV. 1941. - 10. IV. 1981., Republika Hrvatska, br.130(1981), str.l-18
Katalinić, Kazimir: Spasimo Hrvatsko narodno viječe, Republika Hrvatska, br.134(1981), str. 29 - 46
Katalinić, Kazimir: Rješavanje poteškoća, Republika Hrvatska, br.136(1982), str. 31 - 53
Katalinić, Kazimir: Krv mučenika je sjeme pobjede (Desetgodišnjica Bugojna), Republika Hrvatska, br.137(1982), str. 19 - 32
Katalinić, Kazimir: Hrvati i Srbi: Neprijatelji dobri susjedi?, Republika Hrvatska, br.139(1982), str. 19 - 63
Katalinić, Kazimir: Ostavka prof. Kazimira Katalinića, Republika Hrvatska, br.141(1983), str. 62 - 64
Katalinić, Kazimir: Hrvatska republikanska stranka i Hrvatsko narodno viječe, Republika Hrvatska, br.142(1983), str. 26 - 49
Katalinić, Kazimir: Misli o hrvatskom nacionalizmu, Republika Hrvatska, br.143(1983), str. 48 - 66
Katalinić, Kazimir: Ostvarenja AVNOJ-a, Republika Hrvatska, br.144(1984), str. 19 - 45
Katalinić, Kazimir: Tko je kriv, Republika Hrvatska, br.148(1985), str. 39 - 67
Katalinić, Kazimir: Hrvatsko-srpski sukob u svjetlu brojaka, Republika Hrvatska, br.153(1986), str. 17 - 58
Katalinić, Kazimir: Kardinal Kuharić - poslanik Boga i Domovine, Republika Hrvatska, br.155(1986), str. 1 - 7
Katalinić, Kazimir: Da li je Nezavisna Država Hrvatska bila naci fašistička tvorevina?, Republika Hrvatska, br.156(1987), str. 23 - 53
Katalinić, Kazimir: Hrvatske i srpske žrtve 1941. - 1945., Republika Hrvatska, br.160(1988), str. 15 - 63
Katalinić, Kazimir: Hrvati i kriza Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.161(1988), str. 45 - 65
Katalinić, Kazimir: Iskustva u borbi, Republika Hrvatska, br.162(1988), str. 38 - 65
Katalinić, Kazimir: Služiti cilju, Republika Hrvatska, br.163(1988), str. 37 - 46
Katalinić, Kazimir: Kriza Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.165(1989), str. 33 - 66
Katalinić, Kazimir: Bosna između Srbije i Hrvatske (Uz 50. godišnjicu Sporazuma), Republika Hrvatska, br.166. (1989), str. 21 - 65
Katalinić, Kazimir: Granice između Hrvatske i Srbije, Republika Hrvatska, br.167(1989), str. 38 - 72
Katalinić, Kazimir: Bosna - srce Hrvatske, Republika Hrvatska, br.170(1990), str. 1 - 33 (sabrao i priredio)
Katalinić, Kazimir: "Istina če vas osloboditi" (Povodom 50. godišnjice proglašenja NDH), Republika Hrvatska, br.172(1991), str. 3 - 22
Katalinić, Kazimir: Pogledi HRS na hrvatsku problematiku, Republika Hrvatska, br.173(1991), str. 4 - 18
Katalinić, Kazimir: Zastupati vlastite ciljeve, Republika Hrvatska, br.181(1993), str. 65 - 70
Katalinić, Kazimir: Nova etapa, Republika Hrvatska, br.183-184(1994), str. 1 - 12
Katalinić, Kazimir: Dolazi nam Otac i prijatelj, Republika Hrvatska, br.185(1994), str. 1 - 3
Katalinić, Kazimir: Opasnost nove Jugoslavije, Republika Hrvatska, br.187(1995), str. 1 - 2
Katalinić, Kazimir: "Borbom do slobode", Republika Hrvatska, br.188(1995), str. 1 - 3
Katalinić, Kazimir: Lech Walesa i mi Hrvati, Republika Hrvatska, br.190(1995), str. 11 - 15
Katalinić, Kazimir: Mate Prpič: I pero i mač, Republika Hrvatska, br.191(1996), str. 7 - 18
Katalinić, Kazimir: Dijalog verbalni građanski rat?, Republika Hrvatska, br.192(1996), str. 1 - 6
Katalinić, Kazimir: Aktualnost Ivana Oršanića, Republika Hrvatska, br.200(1998.), str. 15 - 38
Katalinić, Kazimir - Blažeković, Goran Ante: Politička izjava Hrvatske republikanske zajednice nakon stranačkog sabora, Republika Hrvatska, br.180(1993), str. 78 - 80
Katalinić, Kazimir -Ostojić, Mario: Podijeli pa vladaj, Republika Hrvatska, br.180(1993), str. 76 - 77
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Memorandum o nacionalnoj i političkoj pozadini prigodom pucanja na jugoslavenskog poklisara u Stockholmu g. Vladimira Rolovića, dne. 7. travnja 1971., Republika Hrvatska, br.87(1971), str. 31 - 38
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Pismo hrvatskim borcima u Domovini, Republika Hrvatska, br.89(1972), str. 4 - 6
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Secuestro Aereo en Suecia, Republika Hrvatska, br.92(1972-1973), str. 1 - 3
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Otmica švedskog zrakoplova, Republika Hrvatska, br.92(1972-1973),str. 75 - 77
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Pismo gosp. Hrvoju Lunu, Republika Hrvatska, br.131(1981), str. 67 – 69
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Izbori za Hrvatski Sabor i Hrvatska republikanska stranka, Republika Hrvatska, br.168(1990), str. 69 - 72
Korsky, Ivo - Katalinić, Kazimir: Solidarnost s hrvatskim vlastima, Republika Hrvatska, br.170(1990), str. 76 - 78
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Katalenić, Zvonimir
ZVONIMIR KATALENIĆ
PRIMER ANIVERSARIO DE SU MUERTE
CONMEMORACION EXPOSICION DE SUS TRABAJOS
El día 2 de octubre de 1978 murió, en El Bolsón, Zvonimir Katalenić, a los 58 años de vida. Vivió en la "capital de los lagos del sur" durante muchos años, para trasladarse luego a El Bolsón, y termina su relativamente corta vida terrenal en aquella parte de la Argentina, donde las bellezas naturales se han convocado como por ensueño. Katalenić fue un profundo adorador de la belleza en todas sus formas. Naturales igual que creadas por el hombre. Vivía en su mundo que creaba y que fue y queda como una auténtica expresión de su espíritu. Casi autodidacta, creó toda una serie de pinturas y escribió poesías en el idioma croata y el castellano. Sus amigos están preparando una edición de sus poesías y obras en prosa, que sobrevivirán muchas generaciones y guardarán testimonio de un talento de artista que no aparece todos los días.
Con motivo del primer aniversario de su prematura muerte, el Instituto Croata Latinoamericano de Cultura, destinatario de su valiosa herencia artistico-moral e intelectual, y el Club Cultural Croata-Argentino, realizaron en Buenos Aires una velada común el día 27 de octubre próximo pasado, oportunidad en que fue inaugurada también una exposición parcial de sus pinturas en la sede del Club. Con la presencia de su ex esposa Irene, de amigos argentinos, especialmente de Bariloche y de El Bolsón, como también de sus connacionales croatas, el acto fue abierto por el presidente del Club, el Prof. Antonio Gazzari. En un discurso bien medido para semejantes conmemoraciones, evocando la personalidad del difunto con palabras y conceptos que nos la hizo tan cara y tan simpática, tocando tanto sus cualidades humanas como las de poeta y pintor. Fue un discurso más poético y creativo que la narración y enumeración de los datos biográficos. El Prof. Branko Kadić, a su vez, en el nombre del Instituto, dio, en este último sentido, más elementos, sin olvidarse de su obra estética, ubicando la pintura de acuerdo con el criterio de la técnica o de escuelas y motivos que lo inspiraron y le proporcionaron medios para su realización. Kadić, igual que Gazzari, leyeron también algunas de sus poesías que aparecerán, esperamos, en un libro aparte. A continuación reproducimos la conferencia de Kadić, mientras que la de Gazzari fue publicada en una otra publicación como el original en el idioma croata.
He aquí el texto de Kadić. (R. de S. C.)
"...Nos proponernos exponer en una prieta síntesis los datos biográficos y trazar los principales rasgos de la figura humana y artística de este talentoso artista plástico, poeta nato, eremita y asceta, pregonero del pacifismo y de la no violencia en nuestra época turbulenta.
Los avatares de la última conflagración mundial lo arrancaron de su suelo natal y lo llevaron de Croacia a Buenos Aires y de allí a San Carlos de Bariloche y El Bolsón donde vivió desde comienzos de 1948 y murió el año pasado.
Zvonko Katalenić nació en Našice, Eslavonia, provincia norteña de Croacia, renombrada por sus nobles y añejos robledales, el 6 de noviembre de 1920 del padre Tomás y madre Jelka Rakić, emparentada con el obispo José Jorge Strossmayer, prominente figura en la historia política y cultural de Croacia y del sureste europeo en la segunda mitad del siglo pasado y destacado participante en el Concilio Vaticano Primero cuando abogó con perspicacia y clara visión del futuro por la reconciliación y la reunión de las iglesias cristianas, tema éste que constituirá un siglo después uno de los puntos centrales del Concilio Vaticano II.
Z. Katalenić terminó los estudios secundarios en Zagreb, donde se habían radicado sus padres y en 1939 se matriculó en la Facultad de Filosofía y Letras de la misma ciudad, cursando historia, lenguas vivas y literaturas antigua y moderna. Al mismo tiempo, estudió música en el Conservatorio "Vatroslav Lisinski" de Zagreb, habiendo sido sus profesores entre otros el conocido celista Antonio Janigro, ex-director de los Solistas de Zagreb, y Ljerko Spiller, actualmente un destacado artista en el mundo musical de Buenos Aires.
Paralelamente, adquirió conocimientos de pintura durante siete años bajo la guía de los profesores Kusnjak y Javor.
Desde 1939 colabora en Hrvatska revija (Revista croata), principal revista croata de arte y cultura, órgano de la.institución cultural, Matica Hrvatska, abolida en 1971 por el régimen comunista de Belgrado. Katalenić publicó poesías, cuentos breves, críticas literarias, reseñas de libros, polémicas, traducciones (poesía japonesa) y notas sobre los problemas de la estética y de la "poesía pura" de abbé Bremond. AI mismo tiempo colaboró en Plava revija (Revista azul) vocero de un sector del estudiantado universitario croata. Le tradujeron poemas al italiano que fueron incluidos en la antología de la lírica croata joven, titulada Melograno y editada en 1942.
Desde jóven abrazó la idea de la independencia de Croacia, sabiendo que un pueblo, una nación con perfiles inconfundibles histórico-culturales, puede realizarse en plenitud y progresar únicamente en el marco de la libertad nacional e individual. Por ello participó en la lucha de la nación croata para conservar su independencia estatal (1941-1945) y sobrevivir como nación durante la tremenda guerra (1941-1945), aunque no compartía la forma del gobierno que considera pasajera, impuesta por las circunstancias bélicas.
Fue uno entre contados sobrevivientes de la horrenda tragedia de Bleiburg, acaecida en mayo de 1945, cuando las huestes comunistas yugoslavas — ya terminada la guerra — masacraron a alrededor de 250.000 soldados croatas desarmados y civiles inermes que iban en busca del amparo y la protección de las fuerzas armadas aliadas, principalmente inglesas, estacionadas en Austria.
Katalenić, llegado a Roma, en mayo de 1945 se dedicó a la pintura y además, dotado de un extraordinario sentido de orientación e imaginación, contribuyó a salvar la vida de varios compatriotas que corrían el peligro de ser entregados al nuevo régimen del terror, instaurado por los comunistas de Belgrado. En 1947 se traslada a París donde se reencontró con su novia Irene Krzemieniecka, joven e inteligente refugiada polaca que estudiaba medicina en la Universidad de Zagreb. Visita museos y exposiciones y realiza algunas pinturas, impresionado sobre todo por Vlanminck. Los novios, en busca de nuevos horizontes, emigran en 1947 a Buenos Aires, donde pronto se casaron. En esta gran urbe permanecieron varios meses y Katalenić organizó una exposición de los cuadros y dibujos que trajo de Europa. En Buenos Aires conoció al pintor chileno Carlos Valdez, en boga en aquel entonces por sus estampas e imágenes religiosas, elaboradas con la técnica de laca esgrafiada.
A comienzos de 1948 la joven pareja, en compañía de su amigo Lucas Anić, y a instancias del pintor Erico Gornik, se trasladó a San Carlos de Bariloche.
Los primeros años de su estadía en esa zona boscosa y lacustre Katalenić trabaja como empleado en el aserradero "Lunde y Reinhardt" y su esposa en un laboratorio bioquímico. Al mismo tiempo dibuja, pinta, escribe y medita. A esa época se remontan sus témperas y acuarelas y conocidos álbumes de flores andinas, típicas para aquella región. Luego recurrirá a óleos y a laca esgrafiada primitiva, técnica pictórica usada por los maestros medievales prerrenacentintas y por determinados representantes de la iconografía bizantino-rusa.
En esa época se produce un gran vuelco en su vida, un gran cambio en su cosmovisión y la valorización artística. Cayó a sus manos el "evangelio" de Sri Ramakrishna, conocido maestro (gurú) de la filosofía yoga la que adoptó en su teoría y práctita, igual que los principios y la actitud del mahatma Gandhi sobre la no violencia, la resistencia pasiva y el "retorno a las fuentes", a la naturaleza. Ahonda en el estudio de los principales exponentes de esta corriente filosófica hindú, tan extraña al pensamiento occidental y de ciertos místicos cristianos medievales. Sigue su camino y esta ascensión interior, lenta y penosa en la propia purificación y la catarsis espiritual, en la abnegación y el autosacrificio, refléjase plenamente en su libro de poesías, escrito en croata, y titulado Uz strminu (Cuesta arriba), publicado en Buenos Aires en 1958. Como anexo, le agregó el poema en castellano Gnosis humilde, dividido en cuatro partes. A renglón seguido transcribimos la última parte, característica para su poesía a partir de entonces; tanto por su contenido, los tenias tratados, el enfoque filosófico, como por la parte formal, prosódica, de ritmo, la expresión y la cadencia genuinamente poéticos:
No te temo, Dios mío, no te temo
Quien te ama se zambulle
en el río que refluye
a su eterna fuente
No te temo, Dios mío, no te temo
En el alma que hiciste
tú mismo te escondiste
con tu goce y tu pena
y aquella paz ajena
a toda imagen
No te temo, Dios mío, no te temo
Con tu hijo te recreas
por los campos te paseas
de tus infinitas posibilidades
No te temo, Dios mío, no te temo
Porque creas y destruyes
en tu seno restituyes
lo que fue una caña temblorosa
la cizaña antes de tu toque
No te temo, Dios mío, no te temo
Toda tierra es tu huerto
y tu cosechas el fruto
En realidad, este libro de poesía representa una serie de variaciones sobre los tenias religioso-filosóficos, principalmente de inspiración hindú, con metáforas e imágenes originales. La expresión poética está cuidada, cincelada, a menudo de un frescor primigenio. Sobresale por su musicalidad y un ritmo interno propio. Huelga acotar aquí que Z. Katalenić poseía un refinado sentido musical y le gustaba tocar el violin. Sorprenden la belleza expresiva, el primor pristino y la riqueza de los recursos idiomáticos, sobre todo si tenemos en cuenta que desde hacía años estaba desarraigado de su país natal, alejado de la fuente viva del idioma y que pasaban meses y meses sin tener la oportunidad de hablar con alguien en la lengua materna.
Con frecuencia encontramos su valiosa colaboración en las páginas de la "Revista Croata", un trimestral cultural literario, que empezó a publicarse en 1951 en Buenos Aires y ahora en forma ininterrumpida en Barcelona (España). Se trata de poesías, de reflexiones histórico-filosóficas y de escritos en favor de la no violencia y la resistencia pasiva.
Dejó varios manuscritos de poesía y meditaciones, y estudios sobre el arte, la filosofía, las creencias religiosas y la drogadicción, tanto en croata como en castellano, que legó al director de la mencionada revista, profesor Vinko Nikolić.
Para comprender la poesía de Z. Katalenić es menester tener presente que el término yoga abarca varías teorías y prácticas para que él hombre pueda alcanzar a conocer su auténtico Yo y su Ego personal y luego para poder fundirse con la Conciencia Universal (Dios). La doctrina yoga ofrece varias modalidades, siendo las más importantes:
Hata Yoga = práctica y ejercicios para la conservación y la salud del cuerpo físico como templo del espíritu.
Raja Yoga = dominio de la mente.
Karma Yoga = es yoga de acción, su finalidad es la purificación, la elevación a través del trabajo, el arte, las acciones nobles, etc., teniendo siempre presente el Ser Supremo (Dios) a quien se destina todo el bien que hace uno.
Gnani Yoga = es yoga de la sabiduría, búsqueda de Dios a través del estudio de uno mismo, de las leyes naturales, etc.
Batki Yoga = esta es acaso la práctica más importante. Se busca a Dios por intermedio del amor que sentimos por Él y por todo lo creado. Esta yoga se aproxima más que otras a la mentalidad cristiana.
Katalenić seguramente practicó todas esas yogas, vivió como un asceta y "monje blanco". Reduce sus necesidades a lo más mínimo, renuncia a todos los placeres y comodidades superfluas, le basta un plato de arroz o de legumbres y verduras. Lo que le quedaba los distribuía entre los pobres e indigentes, atiende y cuida a los enfermos y a los niños desamparados, los lava y los asea, instruye a los indígenas locales, primitivos y analfabetos, como asimismo a los peones y leñadores chilenos de la vecina precordillera andina.
En 1958, de común acuerdo y en forma amigable, se separa de su esposa que no pudo seguirlo en este espinosp camino de la abnegación total que había elegido. Años después se trasladó de San Carlos de Bariloche a El Bolsón, donde se dedicó a la pintura, sin abandonar por supuesto — la poesía.
Como ya queda mencionado, en 1947 expuso en Buenos Aires sus pocos trabajos que había traído de Europa, dibujos y acuarelas con motivos .de Zagreb, Roma y París. Luego lo encontramos a menudo en las muestras individuales y colectivas en los salones regionales,.exhibiendo óleos, acuarelas, pasteles, témperas, dibujos y lacas esgrafiadas. Participó en exposiciones colectivas en Buenos Aires, Viedma, Villa Regina, Bahía Blanca, El Bolsón y San Carlos de Bariloche.
En diversos certámenes de pintura obtuvo premios, distinciones y menciones especiales. La prensa local siguió con interés su evolución creativa.
El Tiempo, diario de Viedma del 24/3/1969, refiriéndose a la exposición de Katalenić subraya:
"Elabora el tema interiormente y su predilección por el simbolismo filosófico lo lleva a elaborar lo que hemos visto. Sus temas no se atan a un lugar y su universalidad hace que puedan ubicarse en cualquier parte de la Tierra y del Universo.
"La ductilidad del artista que comentamos se comprueba al admirar su labor en laca esgrafiada primitiva con tenias de iconografía prerrenacentista. Algunas recreaciones sobre modelos de iconografía ruso-bizantina abonan el concepto emitido y hablan de una madurez lograda a través de un trabajo consciente y continuado, porque de otra manera no se puede dominar una técnica que por la sutileza de sus dificultades es difícil de lograr en el grado quedo ha logrado Katalenić. Los cobres esmaltados de Lintoges con expresiones de los siglos XII y XIII son también elocuentes manifestaciones de la universalidad referida."
Katalenić, conversando con el crítico del diarjo precitado, le recordó "que los antiguos llamaron a la belleza "resplandor de la verdad" y de allí la grandeza de su arte. Nosotros los modernos hemos caído en un relativismo angustioso y el "resplandor de nuestras verdades relativas son la distorsión, la fealdad y la premura que abundan en el arte de nuestro siglo".
En tono parecido se expresa el diario Clarín (Buenos Aires, 26/2/1969), ponderando "la pequeña pero valiosa muestra de lacas esgrafiadas" del artista, destacando que es un "antiguo método de grabar en planchetas los trabajos, incluyendo las formas del tema en relieve para obtener luego, en los colores, un extraordinario efecto visual. Domina ampliamente la témpera y el óleo y se ha dedicado a los trabajos de lacas esgrafiadas, especialmente a los temas religiosos porque encuentra en ellos la paz y la tranquilidad necesarias en este mundo revuelto".
Su última exposición en vida se realizó del 9 al 13 de julio de 1978-en la Galería Via Firenze, Salón del Sur, Bariloche.
En repetidas ocasiones dictó cursos sobre pintura, estética y filosofía del arte en diversos establecimientos de estudios secundarios y universitarios de Patagonia Comahué.
Todas sus obras pictóricas, a saber: 32 óleos, 12 acuarelas con 27 láminas de flores andinas, 14 pasteles, 15 témperas, 13 lacas esgrafiadas y 13 dibujos, los legó al Instituto Croata Latinoamericano de Cultura con sede en Buenos Aires y los manuscritos en ambas lenguas al Director de la Revista Croata (Hrvatska revija), Barcelona, España, cuyo colaborador era, como asimismo sus pequeños ahorros, para que sean destinados a "fines culturales". El propósito del Instituto Croata-Latinoamericano de Cultura es organizar exposiciones con las obras legadas, venderlas y financiar con el dinero obtenido la impresión de sus manuscritos, en primer lugar de sus poesías. Con esta finalidad se realizó en el Club Cultural Croata-Argentino de Buenos Aires la exposición del 27/10/79 al 11/11/79.
A pedido de sus amigos, el Instituto regaló varios cuadros al Museo Municipal de El Bolsón, uno de cuyos principales propulsores era.
Según el testimonio de sus numerosos amigos y alumnos de El Bolsón. Z. Katalenić se enfrentó a la muerte inexorable con valentía y paciencia y, por su expreso deseo, fue sepultado del modo más sencillo, en un rústico cajón de madera, sin pintar, en el cementerio local.
Sus amigos de El Bolsón, animados por los pintores Oscar Catania y Adriana Ottone de Catania, organizaron una Exposición-Homenaje a Zvonimir Katalenić en el primer aniversario de su fallecimiento (1978 -2 de octubre- 1979), con el patrocinio de la Comisión Municipal de Artes Plásticas.
La Sra. Irene de Katalenić, honrando la memoria de su esposo, instituyó un premio anual sin adquisición, para distinguir al mejor paisaje de El Bolsón.
Asimismo se propone restaurar la casa del poeta-pintor, en ese magnífico marco paisajístico, y destinarla como hogar y albergue de los pintores y artistas desamparados.
Zvonko Katalenić es un vivo nexo cultural entre Croacia, su patria de origen, y la Argentina, su patria de adopción. Es un poeta bilingüe que amó a ambos países y a toda la humanidad, predicando la tolerancia y la no violencia. Es un faro en nuestra lejana Patagonia que tantos croatas, gente laboriosa y honrada, llegados de Dalmacia y del Litoral Croata desde 1860, contribuyeron a construir y civilizar, dejando sus huesos por las extensas comarcas, desde la región barilochense hasta Tierra del Fuego".
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
PRIMER ANIVERSARIO DE SU MUERTE
CONMEMORACION EXPOSICION DE SUS TRABAJOS
El día 2 de octubre de 1978 murió, en El Bolsón, Zvonimir Katalenić, a los 58 años de vida. Vivió en la "capital de los lagos del sur" durante muchos años, para trasladarse luego a El Bolsón, y termina su relativamente corta vida terrenal en aquella parte de la Argentina, donde las bellezas naturales se han convocado como por ensueño. Katalenić fue un profundo adorador de la belleza en todas sus formas. Naturales igual que creadas por el hombre. Vivía en su mundo que creaba y que fue y queda como una auténtica expresión de su espíritu. Casi autodidacta, creó toda una serie de pinturas y escribió poesías en el idioma croata y el castellano. Sus amigos están preparando una edición de sus poesías y obras en prosa, que sobrevivirán muchas generaciones y guardarán testimonio de un talento de artista que no aparece todos los días.
Con motivo del primer aniversario de su prematura muerte, el Instituto Croata Latinoamericano de Cultura, destinatario de su valiosa herencia artistico-moral e intelectual, y el Club Cultural Croata-Argentino, realizaron en Buenos Aires una velada común el día 27 de octubre próximo pasado, oportunidad en que fue inaugurada también una exposición parcial de sus pinturas en la sede del Club. Con la presencia de su ex esposa Irene, de amigos argentinos, especialmente de Bariloche y de El Bolsón, como también de sus connacionales croatas, el acto fue abierto por el presidente del Club, el Prof. Antonio Gazzari. En un discurso bien medido para semejantes conmemoraciones, evocando la personalidad del difunto con palabras y conceptos que nos la hizo tan cara y tan simpática, tocando tanto sus cualidades humanas como las de poeta y pintor. Fue un discurso más poético y creativo que la narración y enumeración de los datos biográficos. El Prof. Branko Kadić, a su vez, en el nombre del Instituto, dio, en este último sentido, más elementos, sin olvidarse de su obra estética, ubicando la pintura de acuerdo con el criterio de la técnica o de escuelas y motivos que lo inspiraron y le proporcionaron medios para su realización. Kadić, igual que Gazzari, leyeron también algunas de sus poesías que aparecerán, esperamos, en un libro aparte. A continuación reproducimos la conferencia de Kadić, mientras que la de Gazzari fue publicada en una otra publicación como el original en el idioma croata.
He aquí el texto de Kadić. (R. de S. C.)
"...Nos proponernos exponer en una prieta síntesis los datos biográficos y trazar los principales rasgos de la figura humana y artística de este talentoso artista plástico, poeta nato, eremita y asceta, pregonero del pacifismo y de la no violencia en nuestra época turbulenta.
Los avatares de la última conflagración mundial lo arrancaron de su suelo natal y lo llevaron de Croacia a Buenos Aires y de allí a San Carlos de Bariloche y El Bolsón donde vivió desde comienzos de 1948 y murió el año pasado.
Zvonko Katalenić nació en Našice, Eslavonia, provincia norteña de Croacia, renombrada por sus nobles y añejos robledales, el 6 de noviembre de 1920 del padre Tomás y madre Jelka Rakić, emparentada con el obispo José Jorge Strossmayer, prominente figura en la historia política y cultural de Croacia y del sureste europeo en la segunda mitad del siglo pasado y destacado participante en el Concilio Vaticano Primero cuando abogó con perspicacia y clara visión del futuro por la reconciliación y la reunión de las iglesias cristianas, tema éste que constituirá un siglo después uno de los puntos centrales del Concilio Vaticano II.
Z. Katalenić terminó los estudios secundarios en Zagreb, donde se habían radicado sus padres y en 1939 se matriculó en la Facultad de Filosofía y Letras de la misma ciudad, cursando historia, lenguas vivas y literaturas antigua y moderna. Al mismo tiempo, estudió música en el Conservatorio "Vatroslav Lisinski" de Zagreb, habiendo sido sus profesores entre otros el conocido celista Antonio Janigro, ex-director de los Solistas de Zagreb, y Ljerko Spiller, actualmente un destacado artista en el mundo musical de Buenos Aires.
Paralelamente, adquirió conocimientos de pintura durante siete años bajo la guía de los profesores Kusnjak y Javor.
Desde 1939 colabora en Hrvatska revija (Revista croata), principal revista croata de arte y cultura, órgano de la.institución cultural, Matica Hrvatska, abolida en 1971 por el régimen comunista de Belgrado. Katalenić publicó poesías, cuentos breves, críticas literarias, reseñas de libros, polémicas, traducciones (poesía japonesa) y notas sobre los problemas de la estética y de la "poesía pura" de abbé Bremond. AI mismo tiempo colaboró en Plava revija (Revista azul) vocero de un sector del estudiantado universitario croata. Le tradujeron poemas al italiano que fueron incluidos en la antología de la lírica croata joven, titulada Melograno y editada en 1942.
Desde jóven abrazó la idea de la independencia de Croacia, sabiendo que un pueblo, una nación con perfiles inconfundibles histórico-culturales, puede realizarse en plenitud y progresar únicamente en el marco de la libertad nacional e individual. Por ello participó en la lucha de la nación croata para conservar su independencia estatal (1941-1945) y sobrevivir como nación durante la tremenda guerra (1941-1945), aunque no compartía la forma del gobierno que considera pasajera, impuesta por las circunstancias bélicas.
Fue uno entre contados sobrevivientes de la horrenda tragedia de Bleiburg, acaecida en mayo de 1945, cuando las huestes comunistas yugoslavas — ya terminada la guerra — masacraron a alrededor de 250.000 soldados croatas desarmados y civiles inermes que iban en busca del amparo y la protección de las fuerzas armadas aliadas, principalmente inglesas, estacionadas en Austria.
Katalenić, llegado a Roma, en mayo de 1945 se dedicó a la pintura y además, dotado de un extraordinario sentido de orientación e imaginación, contribuyó a salvar la vida de varios compatriotas que corrían el peligro de ser entregados al nuevo régimen del terror, instaurado por los comunistas de Belgrado. En 1947 se traslada a París donde se reencontró con su novia Irene Krzemieniecka, joven e inteligente refugiada polaca que estudiaba medicina en la Universidad de Zagreb. Visita museos y exposiciones y realiza algunas pinturas, impresionado sobre todo por Vlanminck. Los novios, en busca de nuevos horizontes, emigran en 1947 a Buenos Aires, donde pronto se casaron. En esta gran urbe permanecieron varios meses y Katalenić organizó una exposición de los cuadros y dibujos que trajo de Europa. En Buenos Aires conoció al pintor chileno Carlos Valdez, en boga en aquel entonces por sus estampas e imágenes religiosas, elaboradas con la técnica de laca esgrafiada.
A comienzos de 1948 la joven pareja, en compañía de su amigo Lucas Anić, y a instancias del pintor Erico Gornik, se trasladó a San Carlos de Bariloche.
Los primeros años de su estadía en esa zona boscosa y lacustre Katalenić trabaja como empleado en el aserradero "Lunde y Reinhardt" y su esposa en un laboratorio bioquímico. Al mismo tiempo dibuja, pinta, escribe y medita. A esa época se remontan sus témperas y acuarelas y conocidos álbumes de flores andinas, típicas para aquella región. Luego recurrirá a óleos y a laca esgrafiada primitiva, técnica pictórica usada por los maestros medievales prerrenacentintas y por determinados representantes de la iconografía bizantino-rusa.
En esa época se produce un gran vuelco en su vida, un gran cambio en su cosmovisión y la valorización artística. Cayó a sus manos el "evangelio" de Sri Ramakrishna, conocido maestro (gurú) de la filosofía yoga la que adoptó en su teoría y práctita, igual que los principios y la actitud del mahatma Gandhi sobre la no violencia, la resistencia pasiva y el "retorno a las fuentes", a la naturaleza. Ahonda en el estudio de los principales exponentes de esta corriente filosófica hindú, tan extraña al pensamiento occidental y de ciertos místicos cristianos medievales. Sigue su camino y esta ascensión interior, lenta y penosa en la propia purificación y la catarsis espiritual, en la abnegación y el autosacrificio, refléjase plenamente en su libro de poesías, escrito en croata, y titulado Uz strminu (Cuesta arriba), publicado en Buenos Aires en 1958. Como anexo, le agregó el poema en castellano Gnosis humilde, dividido en cuatro partes. A renglón seguido transcribimos la última parte, característica para su poesía a partir de entonces; tanto por su contenido, los tenias tratados, el enfoque filosófico, como por la parte formal, prosódica, de ritmo, la expresión y la cadencia genuinamente poéticos:
No te temo, Dios mío, no te temo
Quien te ama se zambulle
en el río que refluye
a su eterna fuente
No te temo, Dios mío, no te temo
En el alma que hiciste
tú mismo te escondiste
con tu goce y tu pena
y aquella paz ajena
a toda imagen
No te temo, Dios mío, no te temo
Con tu hijo te recreas
por los campos te paseas
de tus infinitas posibilidades
No te temo, Dios mío, no te temo
Porque creas y destruyes
en tu seno restituyes
lo que fue una caña temblorosa
la cizaña antes de tu toque
No te temo, Dios mío, no te temo
Toda tierra es tu huerto
y tu cosechas el fruto
En realidad, este libro de poesía representa una serie de variaciones sobre los tenias religioso-filosóficos, principalmente de inspiración hindú, con metáforas e imágenes originales. La expresión poética está cuidada, cincelada, a menudo de un frescor primigenio. Sobresale por su musicalidad y un ritmo interno propio. Huelga acotar aquí que Z. Katalenić poseía un refinado sentido musical y le gustaba tocar el violin. Sorprenden la belleza expresiva, el primor pristino y la riqueza de los recursos idiomáticos, sobre todo si tenemos en cuenta que desde hacía años estaba desarraigado de su país natal, alejado de la fuente viva del idioma y que pasaban meses y meses sin tener la oportunidad de hablar con alguien en la lengua materna.
Con frecuencia encontramos su valiosa colaboración en las páginas de la "Revista Croata", un trimestral cultural literario, que empezó a publicarse en 1951 en Buenos Aires y ahora en forma ininterrumpida en Barcelona (España). Se trata de poesías, de reflexiones histórico-filosóficas y de escritos en favor de la no violencia y la resistencia pasiva.
Dejó varios manuscritos de poesía y meditaciones, y estudios sobre el arte, la filosofía, las creencias religiosas y la drogadicción, tanto en croata como en castellano, que legó al director de la mencionada revista, profesor Vinko Nikolić.
Para comprender la poesía de Z. Katalenić es menester tener presente que el término yoga abarca varías teorías y prácticas para que él hombre pueda alcanzar a conocer su auténtico Yo y su Ego personal y luego para poder fundirse con la Conciencia Universal (Dios). La doctrina yoga ofrece varias modalidades, siendo las más importantes:
Hata Yoga = práctica y ejercicios para la conservación y la salud del cuerpo físico como templo del espíritu.
Raja Yoga = dominio de la mente.
Karma Yoga = es yoga de acción, su finalidad es la purificación, la elevación a través del trabajo, el arte, las acciones nobles, etc., teniendo siempre presente el Ser Supremo (Dios) a quien se destina todo el bien que hace uno.
Gnani Yoga = es yoga de la sabiduría, búsqueda de Dios a través del estudio de uno mismo, de las leyes naturales, etc.
Batki Yoga = esta es acaso la práctica más importante. Se busca a Dios por intermedio del amor que sentimos por Él y por todo lo creado. Esta yoga se aproxima más que otras a la mentalidad cristiana.
Katalenić seguramente practicó todas esas yogas, vivió como un asceta y "monje blanco". Reduce sus necesidades a lo más mínimo, renuncia a todos los placeres y comodidades superfluas, le basta un plato de arroz o de legumbres y verduras. Lo que le quedaba los distribuía entre los pobres e indigentes, atiende y cuida a los enfermos y a los niños desamparados, los lava y los asea, instruye a los indígenas locales, primitivos y analfabetos, como asimismo a los peones y leñadores chilenos de la vecina precordillera andina.
En 1958, de común acuerdo y en forma amigable, se separa de su esposa que no pudo seguirlo en este espinosp camino de la abnegación total que había elegido. Años después se trasladó de San Carlos de Bariloche a El Bolsón, donde se dedicó a la pintura, sin abandonar por supuesto — la poesía.
Como ya queda mencionado, en 1947 expuso en Buenos Aires sus pocos trabajos que había traído de Europa, dibujos y acuarelas con motivos .de Zagreb, Roma y París. Luego lo encontramos a menudo en las muestras individuales y colectivas en los salones regionales,.exhibiendo óleos, acuarelas, pasteles, témperas, dibujos y lacas esgrafiadas. Participó en exposiciones colectivas en Buenos Aires, Viedma, Villa Regina, Bahía Blanca, El Bolsón y San Carlos de Bariloche.
En diversos certámenes de pintura obtuvo premios, distinciones y menciones especiales. La prensa local siguió con interés su evolución creativa.
El Tiempo, diario de Viedma del 24/3/1969, refiriéndose a la exposición de Katalenić subraya:
"Elabora el tema interiormente y su predilección por el simbolismo filosófico lo lleva a elaborar lo que hemos visto. Sus temas no se atan a un lugar y su universalidad hace que puedan ubicarse en cualquier parte de la Tierra y del Universo.
"La ductilidad del artista que comentamos se comprueba al admirar su labor en laca esgrafiada primitiva con tenias de iconografía prerrenacentista. Algunas recreaciones sobre modelos de iconografía ruso-bizantina abonan el concepto emitido y hablan de una madurez lograda a través de un trabajo consciente y continuado, porque de otra manera no se puede dominar una técnica que por la sutileza de sus dificultades es difícil de lograr en el grado quedo ha logrado Katalenić. Los cobres esmaltados de Lintoges con expresiones de los siglos XII y XIII son también elocuentes manifestaciones de la universalidad referida."
Katalenić, conversando con el crítico del diarjo precitado, le recordó "que los antiguos llamaron a la belleza "resplandor de la verdad" y de allí la grandeza de su arte. Nosotros los modernos hemos caído en un relativismo angustioso y el "resplandor de nuestras verdades relativas son la distorsión, la fealdad y la premura que abundan en el arte de nuestro siglo".
En tono parecido se expresa el diario Clarín (Buenos Aires, 26/2/1969), ponderando "la pequeña pero valiosa muestra de lacas esgrafiadas" del artista, destacando que es un "antiguo método de grabar en planchetas los trabajos, incluyendo las formas del tema en relieve para obtener luego, en los colores, un extraordinario efecto visual. Domina ampliamente la témpera y el óleo y se ha dedicado a los trabajos de lacas esgrafiadas, especialmente a los temas religiosos porque encuentra en ellos la paz y la tranquilidad necesarias en este mundo revuelto".
Su última exposición en vida se realizó del 9 al 13 de julio de 1978-en la Galería Via Firenze, Salón del Sur, Bariloche.
En repetidas ocasiones dictó cursos sobre pintura, estética y filosofía del arte en diversos establecimientos de estudios secundarios y universitarios de Patagonia Comahué.
Todas sus obras pictóricas, a saber: 32 óleos, 12 acuarelas con 27 láminas de flores andinas, 14 pasteles, 15 témperas, 13 lacas esgrafiadas y 13 dibujos, los legó al Instituto Croata Latinoamericano de Cultura con sede en Buenos Aires y los manuscritos en ambas lenguas al Director de la Revista Croata (Hrvatska revija), Barcelona, España, cuyo colaborador era, como asimismo sus pequeños ahorros, para que sean destinados a "fines culturales". El propósito del Instituto Croata-Latinoamericano de Cultura es organizar exposiciones con las obras legadas, venderlas y financiar con el dinero obtenido la impresión de sus manuscritos, en primer lugar de sus poesías. Con esta finalidad se realizó en el Club Cultural Croata-Argentino de Buenos Aires la exposición del 27/10/79 al 11/11/79.
A pedido de sus amigos, el Instituto regaló varios cuadros al Museo Municipal de El Bolsón, uno de cuyos principales propulsores era.
Según el testimonio de sus numerosos amigos y alumnos de El Bolsón. Z. Katalenić se enfrentó a la muerte inexorable con valentía y paciencia y, por su expreso deseo, fue sepultado del modo más sencillo, en un rústico cajón de madera, sin pintar, en el cementerio local.
Sus amigos de El Bolsón, animados por los pintores Oscar Catania y Adriana Ottone de Catania, organizaron una Exposición-Homenaje a Zvonimir Katalenić en el primer aniversario de su fallecimiento (1978 -2 de octubre- 1979), con el patrocinio de la Comisión Municipal de Artes Plásticas.
La Sra. Irene de Katalenić, honrando la memoria de su esposo, instituyó un premio anual sin adquisición, para distinguir al mejor paisaje de El Bolsón.
Asimismo se propone restaurar la casa del poeta-pintor, en ese magnífico marco paisajístico, y destinarla como hogar y albergue de los pintores y artistas desamparados.
Zvonko Katalenić es un vivo nexo cultural entre Croacia, su patria de origen, y la Argentina, su patria de adopción. Es un poeta bilingüe que amó a ambos países y a toda la humanidad, predicando la tolerancia y la no violencia. Es un faro en nuestra lejana Patagonia que tantos croatas, gente laboriosa y honrada, llegados de Dalmacia y del Litoral Croata desde 1860, contribuyeron a construir y civilizar, dejando sus huesos por las extensas comarcas, desde la región barilochense hasta Tierra del Fuego".
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Katalenić, Zvonimir
KATALENIĆ, Zvonimir, pjesnik (Našice, 6.XI. 1920. - El Bolson, 2. X. 1978.). Djetinjstvo je proveo u Našicama, a kad se obitelj doselila u Zagreb, nastavio je školovanje u Zagrebu. Kao student pripadao grupi hrvatskih nacionalista, te sudjelovao i u njihovim izdanjima, posebice u Plavoj reviji. Član uredničkog odbora Zbornika hrvatskih sveučilištaraca (1942.). Surađivao pjesmama, prikazima, esejima, novelama i polemikama u Hrvatskoj reviji (1941.-42.; 1944.); Hrvatskom krugovalu (1942.-43.); Plugu (1944.); Spremnosti (1942.) i dr. Luigi Salvini uvrstio je njegove stihove u antologiju suvremene hrvatske lirike Il Melograno (Lirica Croate contemporanea) objavljenu 1942.
Za vrijeme NDH, prema svjedočanstvu njegove majke, blizak grupi Lorković-Vokić, a nakon njihova uhićenja u životnoj opasnosti i od ustaša i Gestapoa. Nakon bijega iz Hrvatske, od 1945. u Argentini, gdje je izdao u Buenos Airesu zbirku pjesama Uz strminu (1958.). Surađivao u Hrvatskoj reviji sve do smrti pjesamama izrazito osamljeničkog ugodaja i prihvaćanja sudbine, u duhu panteističkog bratstva s prirodom. (J. B.) J. B. dr. Josip Bratulić, sveuč. prof., Filozofski fakultet, Zagreb
KATALENIĆ, Zvonimir (1920-1978)
Rodio se je 6. studenoga 1920. godine u Našicama od oca Tome i majke Jelke Rakić. Osnovnu je školu polazio u rodnom mjestu, a srednju školu u Zagrebu kamo su mu se roditelji preselili. Godine 1939. upisao je čistu filozofiju i slavistiku na Filozofskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uz studij bio je zaposlen u upravnoj službi. Nakon eksodusa 1945. godine nastanjuje se najprije u Rimu, a 1947. odlazi u Pariz, gdje se sastaje sa svojom zaručnicom, Poljakinjom Irenom Krzemienieckom, koju je upoznao kao studenticu medicine u Zagrebu. Još iste godine dolazi u Buenos Aires, priređuje svoju izložbu slika i ubrzo odlazi u San Carlos de Bariloche.
U to vrijeme dolazi u uži dodir s filozofijom Sri Ramakrisne, velikoga učitelja joge i njene filozofije, koji, poput Mahatma Gandhija, zagovara primjenu nenasilja i pasivnog otpora kako u teoriji tako i u praksi. Ta se filozofija odražava i u zbirci pjesama, koju je objavio pod naslovom Uz strminu u Buenos Airesu 1958. Iste godine rastavio se je sporazumno od svoje žene, koja ga nije mogla pratiti na teškom životnom putu koji je on izabrao. Tada se je iz Bariloche-a preselio u El Bolsón, mali gradić podno Anda, baveći se slikarstvom, pjesništvom i pisanjem na hrvatskom i španjolskom jeziku te držanjem tečajeva o slikarstvu, filozofiji umjetnosti i estetici. Izlagao je svoje slike, osim u Buenos Airesu, u Bariloche-u, El Bolsón-u, Villa Regina, Viedmi i u Bahía Blanca, sve na Jugu Argentine, kada se je uz temperu i ulje u radovima urezanih likova posvetio religioznim temama. Posljednju je izložbu organizirao polovicom srpnja 1978. godine u Barilocheu.
Umro je od raka u El Bolsón-u 2. listopada 1978., ostavivši u rukopisu nekoliko zbirki pjesama, ponajviše na španjolskom, nekoliko studija iz podrudja umjetnosti, filozofije i religije te na šapirografu umnoženu raspravu na španjolskom pod naslovom "La droga y el sexo en los movimientos de inconformismo juvenil", koju je 1972. godine izdala novina "Hora Sur" u El Bolson-u, Provincia Rio Negro. Bio je također vrlo dobar violinista.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Za vrijeme NDH, prema svjedočanstvu njegove majke, blizak grupi Lorković-Vokić, a nakon njihova uhićenja u životnoj opasnosti i od ustaša i Gestapoa. Nakon bijega iz Hrvatske, od 1945. u Argentini, gdje je izdao u Buenos Airesu zbirku pjesama Uz strminu (1958.). Surađivao u Hrvatskoj reviji sve do smrti pjesamama izrazito osamljeničkog ugodaja i prihvaćanja sudbine, u duhu panteističkog bratstva s prirodom. (J. B.) J. B. dr. Josip Bratulić, sveuč. prof., Filozofski fakultet, Zagreb
KATALENIĆ, Zvonimir (1920-1978)
Rodio se je 6. studenoga 1920. godine u Našicama od oca Tome i majke Jelke Rakić. Osnovnu je školu polazio u rodnom mjestu, a srednju školu u Zagrebu kamo su mu se roditelji preselili. Godine 1939. upisao je čistu filozofiju i slavistiku na Filozofskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uz studij bio je zaposlen u upravnoj službi. Nakon eksodusa 1945. godine nastanjuje se najprije u Rimu, a 1947. odlazi u Pariz, gdje se sastaje sa svojom zaručnicom, Poljakinjom Irenom Krzemienieckom, koju je upoznao kao studenticu medicine u Zagrebu. Još iste godine dolazi u Buenos Aires, priređuje svoju izložbu slika i ubrzo odlazi u San Carlos de Bariloche.
U to vrijeme dolazi u uži dodir s filozofijom Sri Ramakrisne, velikoga učitelja joge i njene filozofije, koji, poput Mahatma Gandhija, zagovara primjenu nenasilja i pasivnog otpora kako u teoriji tako i u praksi. Ta se filozofija odražava i u zbirci pjesama, koju je objavio pod naslovom Uz strminu u Buenos Airesu 1958. Iste godine rastavio se je sporazumno od svoje žene, koja ga nije mogla pratiti na teškom životnom putu koji je on izabrao. Tada se je iz Bariloche-a preselio u El Bolsón, mali gradić podno Anda, baveći se slikarstvom, pjesništvom i pisanjem na hrvatskom i španjolskom jeziku te držanjem tečajeva o slikarstvu, filozofiji umjetnosti i estetici. Izlagao je svoje slike, osim u Buenos Airesu, u Bariloche-u, El Bolsón-u, Villa Regina, Viedmi i u Bahía Blanca, sve na Jugu Argentine, kada se je uz temperu i ulje u radovima urezanih likova posvetio religioznim temama. Posljednju je izložbu organizirao polovicom srpnja 1978. godine u Barilocheu.
Umro je od raka u El Bolsón-u 2. listopada 1978., ostavivši u rukopisu nekoliko zbirki pjesama, ponajviše na španjolskom, nekoliko studija iz podrudja umjetnosti, filozofije i religije te na šapirografu umnoženu raspravu na španjolskom pod naslovom "La droga y el sexo en los movimientos de inconformismo juvenil", koju je 1972. godine izdala novina "Hora Sur" u El Bolson-u, Provincia Rio Negro. Bio je također vrlo dobar violinista.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Karlić, Stanislav
Karlic, Stanislav Mons.
KARLIĆ, Estanislao (Oliva, Cordoba 1922.)
Živi u gradu Paraná u Argentini, a porijeklom je iz Crikvenice. Svećenik je, teolog, sveučilišni profesor, nadbiskup i predsjednik Argentinske biskupske konferencije kroz dva mandata. Nedavno je primio Doktorat Honoris Causa od Pontificia Universidad Catolica Argentina. Jedan je od autora katekizma.
Sada je Kardinal
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
KARLIĆ, Estanislao (Oliva, Cordoba 1922.)
Živi u gradu Paraná u Argentini, a porijeklom je iz Crikvenice. Svećenik je, teolog, sveučilišni profesor, nadbiskup i predsjednik Argentinske biskupske konferencije kroz dva mandata. Nedavno je primio Doktorat Honoris Causa od Pontificia Universidad Catolica Argentina. Jedan je od autora katekizma.
Sada je Kardinal
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Karaman, Srećko
KARAMAN, Srećko, pjesnik (Jesenice, Poljice, 16. II. 1909. - Buenos Aires, 21. I. 1967.). Nakon završene gimnazije u Splitu, upisao Pravni fakultet u Zagrebu. Prešavši u Split često se sukobljavao s talijanskom upravom, te je bio i zatvaran. Nakon 1943. nije bio u milosti ni kod ustaške vlasti. Pošao je s hrvatskom vojskom prema Bleiburgu, uspio izbjeći izručenje. Od 1947. u Argentini, gdje radi najprije kao mornar, a zatim kao činovnik. Surađivao pjesmama u časopisima katoličke orijentacije: Hrvatskoj straži, Hrvatskoj smotri i Luči, te za NDH putopisima u Spremnosti, a u izgnanstvu u Hrvatskoj reviji. U Buenos Airesu izdao zbirku pjesama Jedro na pučini (1951.). - dr. Josip Bratulić, sveuč. prof., Filozofski fakultet, Zagreb
KARAMAN, Srećko (1909.-1964.), pjesnik, rođen je u Jesenicama, Poljica, gdje je učio osnovnu školu. Gimnaziju završava u Splitu, a pravo diplomira u Zagrebu. Kao istaknuti hrvatski rodoljub, prosvjetne jugoslavenske kraljevske vlasti, po kazni, šalju ga službovati u Bosnu, a tek uspostavom Banovine Hrvatske dolazi u Hrvatsku i službuje u Makarskoj. Talijani su ga, po izbijanju rata, zarobili u Splitu, ali im uspijeva pobjeći. Ipak, i dalje radi u Dalmaciji, pa je bio i užasnut svjedok bombardiranja Zadra koji su Saveznici, po naputku komunista, teško razorili usmrtivši stotine ljudi. Padom NDH povlači se do Bleiburgškoga polja smrti, ali uspijeva pobjeći. Englezima je umakao tako da je, zajedno s ovećom grupom Hrvata, iskočio iz jurećega vlaka. Živio je u izbjegličkim logorima, a 1947. odlazi u Argentinu. Sve do 1955. plovi kao obični mornar po velikim rijekama La Plata i Parana, a od 1963. radi kao činovnik u nekom građevinskom poduzeću u Buenos Airesu, gdje je i umro. Još kao gimnazijalac počeo je pisati pjesme. Objavljivao je u Luči, Jadranskoj vili, Hrvatskoj smotri itd. Poeziju je nastavio pisati i u emigraciji. Surađivao je u hrvatskim listovima, poglavito u Studia Croatica. Bio je član Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba i Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta iz Buenos Airesa. God. 1951. objavio je zbirku pjesama Jedro na pučini u Buenos Airesu.
KARAMAN, Srećko (1909-1964)
Rođen je 16. veljače 1909. u Jesenicama, u Poljičkoj Knežiji. Završio je klasičnu gimnaziju u Splitu kao pitomac Biskupskog sjemeništa, a zatim je diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi svoga beskompromisnog hrvatskog stava nekoliko je godina morao čekati na namještenje. Službovao je po Bosni, a za vrijeme Banovine Hrvatske u Makarskoj. U travnju 1941. Talijani ga zarobiše u Splitu, ali se spašava da ga ne odvedu u logor u Italiju. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske službovao je u upravnoj službi u Dalmaciji, u obalnom pojasu, kojim su harali Talijani, četnici i partizani. Svjedokom je rušenja grada Zadra 1944. godine.
Godine 1945. sudjeluje u tragičnom exodusu i 15. svibnja zatiče ga na Bleiburškom polju. Spašava se bijegom od zarobljavanja po partizanima uz pomoć Engleza. Po treći puta umakao je Englezima, iskočivši iz jurećeg vlaka 1946. sa skupinom drugih Hrvata, uhićenika kod Afragole. Boravi po izbjegličkim logorima Italije do dolaska u Argentinu sredinom 1947. godine pod imenom Mario Mladina. Sve do 1955. godine plovi kao obični mornar po rijekama La Plata i Paraná od Buenos Airesa do Paragvaja i Montevidea. Od 1955. do kraja 1963. radio je kao činovnik u velikom građevnom poduzeću EACA u Buenos Airesu. Umro je 21. siječnja 1964. u bolnici Pirovano u Buenos Airesu i pokopan na groblju u Olivosu, Provincija Buenos Aires, gdje leži velik broj Hrvata umrlih u Buenos Airesu.
Već kao gimnazijalac javljao se je svojim pjesmama pod imenom "Pripalski", prema obronku Pripal. Surađuje u "Mladosti", "Omladini", "Jadranskoj vili", "Hrvatskoj smotri", "Hrvatskoj straži", "Luči", "Hrvatskom dnevniku" i splitskom "Jadranskom dnevniku". Za vrijeme rata surađuje u tjedniku "Spremnost", a u emigraciji je objavio svoje radove u mjesečniku "Hrvatska" (1947-1950), u kulturno-političkom zborniku "Hrvatska" (1949), u "Glasu Sv. Antuna", časopisu "Sloboda" i "Vidici". Godine 1951. objavio je u Buenos Airesu, u vlastitoj nakladi, svoju jedinu zbirku pjesama pod naslovom "Jedro na pučini".
Bio je član Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Kluba u Buenos Airesu i član Hrvatskog Latinoameričkog Kulturnog Instituta i suradnik časopisa "Studia Croatica".
KARAMAN, Srećko (Jesenice 1909. — Buenos Aires 1964.)
Pravnik i istaknuti hrvatski pjesnik. Surađivao je s brojnim časopisima, još dok je živio u domovini, a u emigraciji je pisao za "Glas sv. Antuna", "Slobodu" i "Hrvatsku reviju". Objavio je knjigu pjesama "Jedro na pučini" 1951. godine u Buenos Airesu.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
KARAMAN, Srećko (1909.-1964.), pjesnik, rođen je u Jesenicama, Poljica, gdje je učio osnovnu školu. Gimnaziju završava u Splitu, a pravo diplomira u Zagrebu. Kao istaknuti hrvatski rodoljub, prosvjetne jugoslavenske kraljevske vlasti, po kazni, šalju ga službovati u Bosnu, a tek uspostavom Banovine Hrvatske dolazi u Hrvatsku i službuje u Makarskoj. Talijani su ga, po izbijanju rata, zarobili u Splitu, ali im uspijeva pobjeći. Ipak, i dalje radi u Dalmaciji, pa je bio i užasnut svjedok bombardiranja Zadra koji su Saveznici, po naputku komunista, teško razorili usmrtivši stotine ljudi. Padom NDH povlači se do Bleiburgškoga polja smrti, ali uspijeva pobjeći. Englezima je umakao tako da je, zajedno s ovećom grupom Hrvata, iskočio iz jurećega vlaka. Živio je u izbjegličkim logorima, a 1947. odlazi u Argentinu. Sve do 1955. plovi kao obični mornar po velikim rijekama La Plata i Parana, a od 1963. radi kao činovnik u nekom građevinskom poduzeću u Buenos Airesu, gdje je i umro. Još kao gimnazijalac počeo je pisati pjesme. Objavljivao je u Luči, Jadranskoj vili, Hrvatskoj smotri itd. Poeziju je nastavio pisati i u emigraciji. Surađivao je u hrvatskim listovima, poglavito u Studia Croatica. Bio je član Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba i Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta iz Buenos Airesa. God. 1951. objavio je zbirku pjesama Jedro na pučini u Buenos Airesu.
KARAMAN, Srećko (1909-1964)
Rođen je 16. veljače 1909. u Jesenicama, u Poljičkoj Knežiji. Završio je klasičnu gimnaziju u Splitu kao pitomac Biskupskog sjemeništa, a zatim je diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi svoga beskompromisnog hrvatskog stava nekoliko je godina morao čekati na namještenje. Službovao je po Bosni, a za vrijeme Banovine Hrvatske u Makarskoj. U travnju 1941. Talijani ga zarobiše u Splitu, ali se spašava da ga ne odvedu u logor u Italiju. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske službovao je u upravnoj službi u Dalmaciji, u obalnom pojasu, kojim su harali Talijani, četnici i partizani. Svjedokom je rušenja grada Zadra 1944. godine.
Godine 1945. sudjeluje u tragičnom exodusu i 15. svibnja zatiče ga na Bleiburškom polju. Spašava se bijegom od zarobljavanja po partizanima uz pomoć Engleza. Po treći puta umakao je Englezima, iskočivši iz jurećeg vlaka 1946. sa skupinom drugih Hrvata, uhićenika kod Afragole. Boravi po izbjegličkim logorima Italije do dolaska u Argentinu sredinom 1947. godine pod imenom Mario Mladina. Sve do 1955. godine plovi kao obični mornar po rijekama La Plata i Paraná od Buenos Airesa do Paragvaja i Montevidea. Od 1955. do kraja 1963. radio je kao činovnik u velikom građevnom poduzeću EACA u Buenos Airesu. Umro je 21. siječnja 1964. u bolnici Pirovano u Buenos Airesu i pokopan na groblju u Olivosu, Provincija Buenos Aires, gdje leži velik broj Hrvata umrlih u Buenos Airesu.
Već kao gimnazijalac javljao se je svojim pjesmama pod imenom "Pripalski", prema obronku Pripal. Surađuje u "Mladosti", "Omladini", "Jadranskoj vili", "Hrvatskoj smotri", "Hrvatskoj straži", "Luči", "Hrvatskom dnevniku" i splitskom "Jadranskom dnevniku". Za vrijeme rata surađuje u tjedniku "Spremnost", a u emigraciji je objavio svoje radove u mjesečniku "Hrvatska" (1947-1950), u kulturno-političkom zborniku "Hrvatska" (1949), u "Glasu Sv. Antuna", časopisu "Sloboda" i "Vidici". Godine 1951. objavio je u Buenos Airesu, u vlastitoj nakladi, svoju jedinu zbirku pjesama pod naslovom "Jedro na pučini".
Bio je član Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Kluba u Buenos Airesu i član Hrvatskog Latinoameričkog Kulturnog Instituta i suradnik časopisa "Studia Croatica".
KARAMAN, Srećko (Jesenice 1909. — Buenos Aires 1964.)
Pravnik i istaknuti hrvatski pjesnik. Surađivao je s brojnim časopisima, još dok je živio u domovini, a u emigraciji je pisao za "Glas sv. Antuna", "Slobodu" i "Hrvatsku reviju". Objavio je knjigu pjesama "Jedro na pučini" 1951. godine u Buenos Airesu.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kamber, Dragutin - in memoriam
IN MEMORIAM DEL REVERENDO PADRE CARLOS KAMBER
El día 30 de junio de 1969 falleció en Toronto, Canadá, el rev. padre doctor Carlos Kamber, cura párroco croata en dicha ciudad. Sus restos mortales recibieron solemne sepultura el 5 de julio en el cementerio local —la parte destinada a los croatas y comprada por el mismo padre Kamber.
Nacido en 1901 en la cuna del Estado nacional croata —en Dalmacia—, ya de niño, huérfano de madre, se traslada con su padre a Bosnia —provincia croata central—, escenario del fatal atentado en 1914 (Sarajevo) que provocó la primera guerra mundial, y teatro del conflicto nacional croata-servio hasta el presente.
El padre Kamber terminó sus estudios secundarios —orientación clásica— como alumno sobresaliente en Travnik, Bosnia, ciudad y sus alrededores preferidos por I. Andrić en sus obras literarias. Como este último, el padre Kamber fue alumno del colegio de los padres jesuitas de dicha localidad, sede, por cierto tiempo, de los vezires.
Al recibir la consagración sacerdotal en 1925, el P. Kamber continuó sus estudios en Roma en el Instituto Oriental Pontificio, donde se recibió de doctor en Teología. En sus estudios dio preferencia a la Iglesia ortodoxa —es decir, al cristianismo oriental separado— y la filosofía y teología islámica. Al regresar a Sarajevo, colaboró con el arzobispo, poeta y gran patriota, monseñor Dr. Ivan Šarić, quien hace algunos años murió en Madrid como exilado. En Sarajevo el P. Kamber desarrolló sus múltiples dotes de espíritu superior: excelente orador, muy hábil catequista y buen organizador. Con la aprobación y ayuda de su arzobispo Šarić, Kamber empezó en 1932 a editar un diario croata en Sarajevo, "La Nación", que fue prohibido en breve, por haber defendido las posiciones croatas y católicas en aquella ciudad donde la dictadura del rey servio Alejandro sólo garantizaba la libertad para los servios. Pronto el P. Kamber, por su inteligencia, su audacia y su dinamismo, resultó ya demasiado visible para que la dictadura servia lo soportara en Sarajevo. Tuvo que abandonar esa ciudad, y trasladarse a Doboj y Brčko, pequeñas localidades provinciales. Pero tampoco allí permaneció de brazos cruzados. Su actividad pastoral, cultural y nacional alarmaba a los servios. Especialmente sus simpatías hacia los musulmanes, a quienes el padre Kamber consideraba y trataba como verdaderos croatas, ya que, objetivamente lo son. Todo esto fue considerado peligroso por el régimen servio.
Al proclamarse la Independencia de Croacia en 1941, Dr. Kamber se pone con entusiasmo a su servicio. Después de la catástrofe croata del 1945 —tragedia de Bleiburg— él también, con los sobrevimientes, se traslada a Roma, donde restablece múltiples contactos con los eclesiásticos y políticos de Italia. En la misma oportunidad entabló 'una discusión con el cardenal Tisserant proservio, exponiéndole la esencia del conflicto croata-servio para defender la causa croata ante un dignatario en el que prevalecen más los sentimientos politicos —alianza en la primera guerra mundial con Francia— que objetividad de una estricta ética cristiana.
Después de una breve permanencia en Roma, el P. Kamber llegó a la República Argentina. Aquí participó de la vida cultural, política y religiosa de la colectividad. El Hospital Pirovano y la iglesia paroquial de la calle Jujuy vieron pasar a este sacerdote de gran sonrisa y palabra afabilísima. De Buenos Aires se trasladó a Norteamérica. Edificó allí la iglesia de la localidad de Lynch y después, otra en Detroit, para radicarse definitivamente en Toronto, Canadá, donde levantó una monumental basílica para sus conciudadanos croatas, compró un parque contiguo con piletas de natación y una parte del cemenferio local para sus compatriotas. Entre los primeros que allí fue ron inhumados, descansa hoy este maravilloso hombre, sacerdote y patriota.
El Dr. Kamber ha dejado escritos innumerables artículos en varios periódicos de su Patria así como en el exilio. A pesar de haber escrito apresuradamente y sin enmiendas, a sus artículos nunca les faltó la brillantez del estilo, la riqueza de sugestiones, ideas y nuevas perspectivas. Sus conferencias constituían siempre un acontecimiento.
Para honrar su memoria, el obispo de Toronto, monseñor Fulton, pronunció en la iglesia edificada por padre Kamber, una oración fúnebre —corpo presente— y en esa oportunidad dijo que el padre Kamber era "very great priest". Al agradecer a tantos sacerdotes de varias nacionalidades que han llegado a Toronto y enriquecido con nuevos elementos a Canadá, monseñor Fulton expresó: "Pero el más sobresaliente entre ellos fue el padre Kamber".
Su colega y compañero de seminario, el sacerdote croata padre Ante Livajušić, hablando en la misma ocasión, destacó los talentos y virtudes del difunto, y manifestó también lo siguiente: "Al releer el breviario, donde se describe al primer rey judío Saúl —estetitque in medio populi altior fuit universo populo ab humero et sursuma— me acuerdo siempre de mi camarada Carlos". Pero Samuel no perseveró hasta el fin, y el padre Carlos soportó fielmente incluso las tentaciones más extraordinarias. Nació pobre y se marchó pobre. Todo lo quiso para los demás y nada para sí. Las calumnias de sus enemigos —los comunistas y los granservios— no pudieron alcanzar la altura de la figura moral del padre Kamber.
STUDIA CROATICA pierde con el padre Kamber a un colaborador, a un amigo, a uno de los espíritus más serenos dentro de las grandes filas de los emigrantes croatas. Querríamos que estas palabras de gratitud y de afecto quedasen para siempre grabadas en el monumento de bronce perdurable que el padre Kamber supo levantar en el corazón de todos cuantos la conocieron. ¡Dios sea su consuelo y premio!
F.N.
Križ - The Cross. Gary, Indiana. Founded in 1941 by the Rev. Vjenceslav Ardas, publisher and editor until the early 1950+s. This religious monthly survived until 1954. More recent editor was Rev. Charles Kamber.
[Jure Prpić – The Croatian Publications Abroad after 1939, A bibliography, 1969]
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
El día 30 de junio de 1969 falleció en Toronto, Canadá, el rev. padre doctor Carlos Kamber, cura párroco croata en dicha ciudad. Sus restos mortales recibieron solemne sepultura el 5 de julio en el cementerio local —la parte destinada a los croatas y comprada por el mismo padre Kamber.
Nacido en 1901 en la cuna del Estado nacional croata —en Dalmacia—, ya de niño, huérfano de madre, se traslada con su padre a Bosnia —provincia croata central—, escenario del fatal atentado en 1914 (Sarajevo) que provocó la primera guerra mundial, y teatro del conflicto nacional croata-servio hasta el presente.
El padre Kamber terminó sus estudios secundarios —orientación clásica— como alumno sobresaliente en Travnik, Bosnia, ciudad y sus alrededores preferidos por I. Andrić en sus obras literarias. Como este último, el padre Kamber fue alumno del colegio de los padres jesuitas de dicha localidad, sede, por cierto tiempo, de los vezires.
Al recibir la consagración sacerdotal en 1925, el P. Kamber continuó sus estudios en Roma en el Instituto Oriental Pontificio, donde se recibió de doctor en Teología. En sus estudios dio preferencia a la Iglesia ortodoxa —es decir, al cristianismo oriental separado— y la filosofía y teología islámica. Al regresar a Sarajevo, colaboró con el arzobispo, poeta y gran patriota, monseñor Dr. Ivan Šarić, quien hace algunos años murió en Madrid como exilado. En Sarajevo el P. Kamber desarrolló sus múltiples dotes de espíritu superior: excelente orador, muy hábil catequista y buen organizador. Con la aprobación y ayuda de su arzobispo Šarić, Kamber empezó en 1932 a editar un diario croata en Sarajevo, "La Nación", que fue prohibido en breve, por haber defendido las posiciones croatas y católicas en aquella ciudad donde la dictadura del rey servio Alejandro sólo garantizaba la libertad para los servios. Pronto el P. Kamber, por su inteligencia, su audacia y su dinamismo, resultó ya demasiado visible para que la dictadura servia lo soportara en Sarajevo. Tuvo que abandonar esa ciudad, y trasladarse a Doboj y Brčko, pequeñas localidades provinciales. Pero tampoco allí permaneció de brazos cruzados. Su actividad pastoral, cultural y nacional alarmaba a los servios. Especialmente sus simpatías hacia los musulmanes, a quienes el padre Kamber consideraba y trataba como verdaderos croatas, ya que, objetivamente lo son. Todo esto fue considerado peligroso por el régimen servio.
Al proclamarse la Independencia de Croacia en 1941, Dr. Kamber se pone con entusiasmo a su servicio. Después de la catástrofe croata del 1945 —tragedia de Bleiburg— él también, con los sobrevimientes, se traslada a Roma, donde restablece múltiples contactos con los eclesiásticos y políticos de Italia. En la misma oportunidad entabló 'una discusión con el cardenal Tisserant proservio, exponiéndole la esencia del conflicto croata-servio para defender la causa croata ante un dignatario en el que prevalecen más los sentimientos politicos —alianza en la primera guerra mundial con Francia— que objetividad de una estricta ética cristiana.
Después de una breve permanencia en Roma, el P. Kamber llegó a la República Argentina. Aquí participó de la vida cultural, política y religiosa de la colectividad. El Hospital Pirovano y la iglesia paroquial de la calle Jujuy vieron pasar a este sacerdote de gran sonrisa y palabra afabilísima. De Buenos Aires se trasladó a Norteamérica. Edificó allí la iglesia de la localidad de Lynch y después, otra en Detroit, para radicarse definitivamente en Toronto, Canadá, donde levantó una monumental basílica para sus conciudadanos croatas, compró un parque contiguo con piletas de natación y una parte del cemenferio local para sus compatriotas. Entre los primeros que allí fue ron inhumados, descansa hoy este maravilloso hombre, sacerdote y patriota.
El Dr. Kamber ha dejado escritos innumerables artículos en varios periódicos de su Patria así como en el exilio. A pesar de haber escrito apresuradamente y sin enmiendas, a sus artículos nunca les faltó la brillantez del estilo, la riqueza de sugestiones, ideas y nuevas perspectivas. Sus conferencias constituían siempre un acontecimiento.
Para honrar su memoria, el obispo de Toronto, monseñor Fulton, pronunció en la iglesia edificada por padre Kamber, una oración fúnebre —corpo presente— y en esa oportunidad dijo que el padre Kamber era "very great priest". Al agradecer a tantos sacerdotes de varias nacionalidades que han llegado a Toronto y enriquecido con nuevos elementos a Canadá, monseñor Fulton expresó: "Pero el más sobresaliente entre ellos fue el padre Kamber".
Su colega y compañero de seminario, el sacerdote croata padre Ante Livajušić, hablando en la misma ocasión, destacó los talentos y virtudes del difunto, y manifestó también lo siguiente: "Al releer el breviario, donde se describe al primer rey judío Saúl —estetitque in medio populi altior fuit universo populo ab humero et sursuma— me acuerdo siempre de mi camarada Carlos". Pero Samuel no perseveró hasta el fin, y el padre Carlos soportó fielmente incluso las tentaciones más extraordinarias. Nació pobre y se marchó pobre. Todo lo quiso para los demás y nada para sí. Las calumnias de sus enemigos —los comunistas y los granservios— no pudieron alcanzar la altura de la figura moral del padre Kamber.
STUDIA CROATICA pierde con el padre Kamber a un colaborador, a un amigo, a uno de los espíritus más serenos dentro de las grandes filas de los emigrantes croatas. Querríamos que estas palabras de gratitud y de afecto quedasen para siempre grabadas en el monumento de bronce perdurable que el padre Kamber supo levantar en el corazón de todos cuantos la conocieron. ¡Dios sea su consuelo y premio!
F.N.
Križ - The Cross. Gary, Indiana. Founded in 1941 by the Rev. Vjenceslav Ardas, publisher and editor until the early 1950+s. This religious monthly survived until 1954. More recent editor was Rev. Charles Kamber.
[Jure Prpić – The Croatian Publications Abroad after 1939, A bibliography, 1969]
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kamber, Dragutin - bibliografia
Kamber, Dragutin, Naša neposredna stvarnost. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 2, pp 123-128.
Kamber, Dragutin, Veliki Prognanik - Prilikom 80-godišnjice života Vrhbosanskog Nadbiskupa dra. Ivana Ev. Sarića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 3, pp 230-234.
KAMBER, Dragutin - KELAVA, Metod: HRVATSKI SVEČENIK U HRVATSKOJ EMIGRACIJI. God. 1954. Str. 36.
Kamber, Dragutin, Nadbiskup Ivan Ev. Šarić. 21. IX. 1871. - 16. VII. 1960. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 4, pp 391-344.
Kamber, Dragutin, Tri knjige o jugo-komunistićkim pokoljima g. 1945. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 1-2, pp 153-155. (Prikazi: "Vetrinjska Tragedija" - Bor. M. Karapandžić: "Kočevje, Titov najkrvaviji zločin" - Leopold Rohrbacher: "Ein Volk Ausgeloscht").
Kamber, Dragutin, U "Studia Croatica" za godinu 1961. objavio je prikaz knjige B. M. Karapandžića "Kočevje, Titov najkrvaviji zločin" (Kočevje, el crimen más grande de Tito), Cleveland 1959.
Kamber, Dragutin, Hrvati, Islam i Katolicizam. Osvrt na neke opaske g. Bogdana Radice i g. Envera Mehmedagića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 3., pp 288-293.
Kamber, Dragutin, Meštrovićeva briga za Muslimane - Prilog boljem upoznavanju jednog hrvatskog gorostasa. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 4, pp 435-444. (Korespondencija Meštrović - Kamber: 1954. - 1961.).
Kamber, Dragutin, Pavelićeva baština. Iz književne ostavštine dra Dragutina Kambera. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1981, 1, pp 3-49.
Kamber, Dragutin, (Charles) Reseña de Libros, Studia Croatica, 1961, vol. 5,
KAMBER, Dragutin: Svečenik i politika (20).
Čvorište svijeta nalazi se na Srednjem Istoku (21).
Budučnost komunizma (22).
Sputnik. Događaj koji je dalekosežniji od Pearl Harbora (23).
Čovjek, Svemir, Bog (25).
MATIĆ, Franjo: Dragutin Kamber: "Problemi i metode u hrvatskoj borbi za slobodu" (27/28).
Sinovčić, Marko, Dragutin Kamber: Hrvatski razgovori, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (11).
Sinovčić, Marko, Dragutin Kamber (nekrolog) (43).
KAMBER, Dragutin: PROBLEMI I METODE U HRVATSKOJ BORBI ZA SLOBODU. BA, 1958. Str. 70. Izd: MPK "HM". - Pred. i BoP: Marko Sinovčić.
Kamber, Dragutin. Hrvatski Razgovori. Buenos Aires: "Ave," 1954.
Kamber, Dragutin. Problemi i Metode u Hrvatskoj Borbi za Slobodu. Buenos Aires: Mala Politička Knjižnica "Hrvatske Misli," 1958; pp. 70.
Kamber, Rev. Charles. Islam u Hrvatskim Zemljama. Winnipeg: Printed by the "Croatian Voice," 1957; pp. 32.
Kamber, Rev. Charles. Sveta Ispovjed. Toronto: Mala Knjižnica Hrvata Izbjegalića, 1962; pp. 16.
Kamber, Rev. Charles. . Moj Odgovor Klevetnicima. Toronto: By the author, 1965; pp. 54.
A polemical pamphlet.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kamber, Dragutin, Veliki Prognanik - Prilikom 80-godišnjice života Vrhbosanskog Nadbiskupa dra. Ivana Ev. Sarića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 3, pp 230-234.
KAMBER, Dragutin - KELAVA, Metod: HRVATSKI SVEČENIK U HRVATSKOJ EMIGRACIJI. God. 1954. Str. 36.
Kamber, Dragutin, Nadbiskup Ivan Ev. Šarić. 21. IX. 1871. - 16. VII. 1960. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 4, pp 391-344.
Kamber, Dragutin, Tri knjige o jugo-komunistićkim pokoljima g. 1945. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 1-2, pp 153-155. (Prikazi: "Vetrinjska Tragedija" - Bor. M. Karapandžić: "Kočevje, Titov najkrvaviji zločin" - Leopold Rohrbacher: "Ein Volk Ausgeloscht").
Kamber, Dragutin, U "Studia Croatica" za godinu 1961. objavio je prikaz knjige B. M. Karapandžića "Kočevje, Titov najkrvaviji zločin" (Kočevje, el crimen más grande de Tito), Cleveland 1959.
Kamber, Dragutin, Hrvati, Islam i Katolicizam. Osvrt na neke opaske g. Bogdana Radice i g. Envera Mehmedagića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 3., pp 288-293.
Kamber, Dragutin, Meštrovićeva briga za Muslimane - Prilog boljem upoznavanju jednog hrvatskog gorostasa. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 4, pp 435-444. (Korespondencija Meštrović - Kamber: 1954. - 1961.).
Kamber, Dragutin, Pavelićeva baština. Iz književne ostavštine dra Dragutina Kambera. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1981, 1, pp 3-49.
Kamber, Dragutin, (Charles) Reseña de Libros, Studia Croatica, 1961, vol. 5,
KAMBER, Dragutin: Svečenik i politika (20).
Čvorište svijeta nalazi se na Srednjem Istoku (21).
Budučnost komunizma (22).
Sputnik. Događaj koji je dalekosežniji od Pearl Harbora (23).
Čovjek, Svemir, Bog (25).
MATIĆ, Franjo: Dragutin Kamber: "Problemi i metode u hrvatskoj borbi za slobodu" (27/28).
Sinovčić, Marko, Dragutin Kamber: Hrvatski razgovori, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (11).
Sinovčić, Marko, Dragutin Kamber (nekrolog) (43).
KAMBER, Dragutin: PROBLEMI I METODE U HRVATSKOJ BORBI ZA SLOBODU. BA, 1958. Str. 70. Izd: MPK "HM". - Pred. i BoP: Marko Sinovčić.
Kamber, Dragutin. Hrvatski Razgovori. Buenos Aires: "Ave," 1954.
Kamber, Dragutin. Problemi i Metode u Hrvatskoj Borbi za Slobodu. Buenos Aires: Mala Politička Knjižnica "Hrvatske Misli," 1958; pp. 70.
Kamber, Rev. Charles. Islam u Hrvatskim Zemljama. Winnipeg: Printed by the "Croatian Voice," 1957; pp. 32.
Kamber, Rev. Charles. Sveta Ispovjed. Toronto: Mala Knjižnica Hrvata Izbjegalića, 1962; pp. 16.
Kamber, Rev. Charles. . Moj Odgovor Klevetnicima. Toronto: By the author, 1965; pp. 54.
A polemical pamphlet.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kamber, Dragutin
KAMBER, Dr. Dragutin (1901-1969)
Rodio se je 9. prosinca 1901. godine u selu Ruda kraj Sinja. Maturirao je u Travniku 1922., a zaređen je za svećenika vrhbosanske nadbiskupije 1925. godine. Urednik je "Katoličkog Tjednika" od 1926. do 1928. Nadbiskup Ivan Šarić šalje ga u Zavod Sv. Jeronima u Rim. Upisuje se na Istočni Institut, da proučava islam i pravoslavlje. Doktorira 1931. godine. Po povratku u domovinu uređuje novoosnovani katolički dnevnik "Narod".
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je vojni vikar u Bosni i Hercegovini, zatim pročelnik duhovnika Hrvatskih Oružanih Snaga od godine 1944. Godine 1945. povlači se s hrvatskom vojskom te boravi u Austriji, Italiji, Španjolskoj, a 9. svibnja 1947. dolazi u Argentinu, gdje boravi do 1950. godine. Godine 1951. dolazi u Sjedinjene Države Amerike te živi u Wansau. Konačno godine 1961. polazi za župnika u Toronto, Kanada, te godine 1962. sudjeluje na Svehrvatskom Kongresu u New Yorku iz kojega je proizišlo prvo Hrvatsko Narodno Vijeće hrvatske emigracije.
Surađivao je u časopisu "Nedjelja" (1923-1925), "Katoličkom Tjedniku", "Hrvatskoj Prosvjeti", u časopisu "Croacia Sacra" i "Vrhbosna". U emigraciji je bio urednik časopisa "Vinculum Caritatis" (1960-1965). U "Studia Croatica" za godinu 1961. objavio je prikaz knjige B. M. Karapandžića "Kočevje, Titov najkrvaviji zločin" (Kočevje, el crimen más grande de Tito), Cleveland 1959.
Mala politička knjižnica "Hrvatske Misli" u Buenos Airesu objavila mu je jedinu knjigu pod naslovom "Problemi i Metode u Hrvatskoj Borbi za Slobodu" (1958., str. 70). "Hrvatska Misao" objavila je više njegovih članaka, a u sv. 43. (prosinac 1969.) i njegov vlastoručni životopis, iza kojega slijedi njegovo pismo iz 1945. godine kardinalu Eugenu Tisserant-u "povodom loših sudova kardinalovih o hrvatskom narodu." (prema "Danici", Chicago, U. S. A. od 23. 8. 1967.). Svojim prilozima surađivao je u mnogim emigrantskim publikacijama sve do svoje smrti 30. lipnja 1969. u Torontu, Kanada.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rodio se je 9. prosinca 1901. godine u selu Ruda kraj Sinja. Maturirao je u Travniku 1922., a zaređen je za svećenika vrhbosanske nadbiskupije 1925. godine. Urednik je "Katoličkog Tjednika" od 1926. do 1928. Nadbiskup Ivan Šarić šalje ga u Zavod Sv. Jeronima u Rim. Upisuje se na Istočni Institut, da proučava islam i pravoslavlje. Doktorira 1931. godine. Po povratku u domovinu uređuje novoosnovani katolički dnevnik "Narod".
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je vojni vikar u Bosni i Hercegovini, zatim pročelnik duhovnika Hrvatskih Oružanih Snaga od godine 1944. Godine 1945. povlači se s hrvatskom vojskom te boravi u Austriji, Italiji, Španjolskoj, a 9. svibnja 1947. dolazi u Argentinu, gdje boravi do 1950. godine. Godine 1951. dolazi u Sjedinjene Države Amerike te živi u Wansau. Konačno godine 1961. polazi za župnika u Toronto, Kanada, te godine 1962. sudjeluje na Svehrvatskom Kongresu u New Yorku iz kojega je proizišlo prvo Hrvatsko Narodno Vijeće hrvatske emigracije.
Surađivao je u časopisu "Nedjelja" (1923-1925), "Katoličkom Tjedniku", "Hrvatskoj Prosvjeti", u časopisu "Croacia Sacra" i "Vrhbosna". U emigraciji je bio urednik časopisa "Vinculum Caritatis" (1960-1965). U "Studia Croatica" za godinu 1961. objavio je prikaz knjige B. M. Karapandžića "Kočevje, Titov najkrvaviji zločin" (Kočevje, el crimen más grande de Tito), Cleveland 1959.
Mala politička knjižnica "Hrvatske Misli" u Buenos Airesu objavila mu je jedinu knjigu pod naslovom "Problemi i Metode u Hrvatskoj Borbi za Slobodu" (1958., str. 70). "Hrvatska Misao" objavila je više njegovih članaka, a u sv. 43. (prosinac 1969.) i njegov vlastoručni životopis, iza kojega slijedi njegovo pismo iz 1945. godine kardinalu Eugenu Tisserant-u "povodom loših sudova kardinalovih o hrvatskom narodu." (prema "Danici", Chicago, U. S. A. od 23. 8. 1967.). Svojim prilozima surađivao je u mnogim emigrantskim publikacijama sve do svoje smrti 30. lipnja 1969. u Torontu, Kanada.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kalebić, Duško
KALEBIĆ, Duško (1921-1995) (Pseudonim: JANIN, Lelio)
Rodio se 30. svibnja 1921. u Milni na otoku Brač od oca Spire i majke Katice Despalatović. Pučku školu polazio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Sinju, gdje je i maturirao. Već kao gimnazijalac objavljuje svoje radove u listu kojega je uređivao Dr. Jure Radić, kasnije poznat po svome Malakološkom muzeju u Makarskoj, i poslije Mirko Validžić, pjesnik i pisac. Poslije mature odlazi u Zagreb, upisuje se na Pravni fakultet, ali ga ne završava radi stalne vojničke službe za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.
Nakon rata napušta Hrvatsku, dolazi u Fermo u Italiji, gdje nekoliko godina aktivno sudjeluje u kulturnom životu ovog izbjegličkog logora. Bio je tajnik Akademskog kluba; objavljivao je u mjesečniku "Croatia"; organizirao je knjigu pjesama "Lirika Trinajstorice". Akademski klub je organizirao prvu izložbu slikara Zdravka Dučmelića. U to doba spremio je svoju zbirku lirike "Kad jecaju večernja zvona...", koja je ostala u rukopisu.
Došavši u Argentinu, Buenos Aires, nastavlja svojim kulturnim djelovanjem kao tajnik Hrvatskog Akademskog Kulturnog Kluba, zatim kao pisac priča, pripovjedaka a ponajviše pjesama u raznim časopisima i novinama. Sudjelovao je u uređivanju dasopisa "Hrvatska Smotra", u kojoj je objavio uvodnik "Pravaštvo i Ustaštvo", kojim ruši tezu da su ustaše izum nacizma i fašizma; zatim u mjesečniku "Hrvatski Narod". Pisao je i kazališne komade iz hrvatske davne prošlosti, kao na primjer "Hrvatska i njene pokrajine - za slobodu".
Dugi niz godina bio je u upravi svjetske organizacije "Unión Argentina por la Protección de la Infancia", koju je osnovala gđa Eda Palacios V. de Anchorena, mnogo puta odlikovana u svijetu. U jednom razdoblju bio je potpredsjednikom te ustanove.
Nastupao je također kao plastični umjetnik u vrsti koja se zove "Escultura Vegetal" (biljno ili drvno kiparstvo), pa je imao desetak samostalnih i skupnih izložaba. Ima u pripremi nekoliko zbirki lirike. U Buenos Airesu je bio aktivan pri osnivanju Hrvatskog Demokratskog Odbora. Umro je 22. sijednja 1995. u Buenos Airesu.
Bibliografija
1980. - Spomenici starohrvatske arheologije. Sv. 4., str. 632-634.
JANIN, Lelio (=KALEBIĆ, Dušan): Lucijan Kordić: "Pod arkadama neba" (20).
Janin, Lelio, Los hermanos Seljan, exploradores en África y Sudamérica, Studia Croatica, Año 1986, Núm. 101
Sinovčić, Marko, lzložba biljnog kiparstva Dušana Kalebića, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (42).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rodio se 30. svibnja 1921. u Milni na otoku Brač od oca Spire i majke Katice Despalatović. Pučku školu polazio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Sinju, gdje je i maturirao. Već kao gimnazijalac objavljuje svoje radove u listu kojega je uređivao Dr. Jure Radić, kasnije poznat po svome Malakološkom muzeju u Makarskoj, i poslije Mirko Validžić, pjesnik i pisac. Poslije mature odlazi u Zagreb, upisuje se na Pravni fakultet, ali ga ne završava radi stalne vojničke službe za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.
Nakon rata napušta Hrvatsku, dolazi u Fermo u Italiji, gdje nekoliko godina aktivno sudjeluje u kulturnom životu ovog izbjegličkog logora. Bio je tajnik Akademskog kluba; objavljivao je u mjesečniku "Croatia"; organizirao je knjigu pjesama "Lirika Trinajstorice". Akademski klub je organizirao prvu izložbu slikara Zdravka Dučmelića. U to doba spremio je svoju zbirku lirike "Kad jecaju večernja zvona...", koja je ostala u rukopisu.
Došavši u Argentinu, Buenos Aires, nastavlja svojim kulturnim djelovanjem kao tajnik Hrvatskog Akademskog Kulturnog Kluba, zatim kao pisac priča, pripovjedaka a ponajviše pjesama u raznim časopisima i novinama. Sudjelovao je u uređivanju dasopisa "Hrvatska Smotra", u kojoj je objavio uvodnik "Pravaštvo i Ustaštvo", kojim ruši tezu da su ustaše izum nacizma i fašizma; zatim u mjesečniku "Hrvatski Narod". Pisao je i kazališne komade iz hrvatske davne prošlosti, kao na primjer "Hrvatska i njene pokrajine - za slobodu".
Dugi niz godina bio je u upravi svjetske organizacije "Unión Argentina por la Protección de la Infancia", koju je osnovala gđa Eda Palacios V. de Anchorena, mnogo puta odlikovana u svijetu. U jednom razdoblju bio je potpredsjednikom te ustanove.
Nastupao je također kao plastični umjetnik u vrsti koja se zove "Escultura Vegetal" (biljno ili drvno kiparstvo), pa je imao desetak samostalnih i skupnih izložaba. Ima u pripremi nekoliko zbirki lirike. U Buenos Airesu je bio aktivan pri osnivanju Hrvatskog Demokratskog Odbora. Umro je 22. sijednja 1995. u Buenos Airesu.
Bibliografija
1980. - Spomenici starohrvatske arheologije. Sv. 4., str. 632-634.
JANIN, Lelio (=KALEBIĆ, Dušan): Lucijan Kordić: "Pod arkadama neba" (20).
Janin, Lelio, Los hermanos Seljan, exploradores en África y Sudamérica, Studia Croatica, Año 1986, Núm. 101
Sinovčić, Marko, lzložba biljnog kiparstva Dušana Kalebića, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (42).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
jueves 24 de abril de 2008
Kadić, Branko - bibliografia
BIBLIOGRAFIA
Kadić, Branko, Svemir osobe. - Viktor Vida. Pjesme. Buenos Aires 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 3, pp 263-6. (Prikaz)
Kadić, Branko, Smirene elk. - Luka Brajnović. Pjesme, Madrid 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 4, pp 430-432. (Prikaz)
Kadić, Branko, Jedro na pučini. - Srećko Karaman. Pjesme. Vlastita naklada. Buenos Aires 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 1, pp 78-80. (Prikaz).
Kadić, Branko, O tugama i ljepotama Hrvatske. - Andrija Ilić. (Pjesme). Hrvatska Pučka Knjižnica, knjiga 2. Predgovor: Lelio Janin. Nekoliko riječi o autoru: Ljeposlav Perinić. Buenos Aires, 1952. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 2, p. 170. (Prikaz).
Kadić, Branko, Dr. Matko Laginja. (Prigodom stogodišnjice rođenja). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, pp 80-81.
Kadić, Branko, Glasovni koncert Antoinete Ludwig-Kampl. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, p. 97.
Kadić, Branko, Profil jednog španjolskog pjesnika: Vicente Aleixandre. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 2, pp 199-200.
Kadić, Branko, Smrt. Pjesma. - Vincente Aleixandre. Preveo Branko Kadić. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 2, p. 200.
Kadić, Branko, Antologija hrvatske lirike. - Uredio Franjo Trogrančić. Rim 1953. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 3, pp 356-358. (Prikaz).
Kadić, Branko, Virgil Konstantin Gheorghiu - Bizantinski Janus. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 4, pp 463-466. (Kritika).
Kadić, Branko, Rad i uspjesi dra. Pere Vukote. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 4, pp 471-473.
Kadić, Branko, La fabula tuvo defecto. Novela más o menos humorística. - B. J. Saban - R. Balas. La Paz, Bolivia 1953. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954., 2, pp 184-186. (Prikaz i kritika).
Kadić, Branko, Reflejos. - Enver Mehmedagić, Poesía. Buenos Aires, 1954. - Ilustraciones de Gloria Ruby Lutz. Prólogo de Vincente de Lascano. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 4, pp 391-392. (Prikaz).
Kadić, Branko, Islam - njegova nauka i njegov značaj. Muslimanska Biblioteka, knj. 2., Beč 1954. Urednik: Smail Balk. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 4, pp 382-383. (Prikaz).
Kadić, Branko, Four Years in Tito's Hell. - John Pintar. Buenos Aires 1955. Izd. Hrv. Pučka knjižnica. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 2, pp 198-199. (Prikaz).
Kadić, Branko, The Croatian Nation in its Sruggle for Freedom and Independence (Hrvatski narod u borbi za svoju slobodu i nezavisnost. Editors: Antun F. Bonifačić & prof. Clement S. Mihanovich. "Croatia", Cultural Publishing Center, Chicago, 1955. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 4, pp 551-558. (Prikaz).
Kadić, Branko, El gran kolhoz. - Mateo Erić. - Editorial "La Mandrágora", Buenos Aires 1955. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 4, pp 560-561. (Prikaz).
Kadić, Branko, Bljesak u sumrak. - Rikard Nikolić. - Roman. Izd. Hrvatskog Glasa. Winnipeg. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 1-2, pp 133-134. (Prikaz).
Kadić, Branko, Te Deum laudamus. - Par R. P. Simpliciano Gomiero. - Croatian Club, Sudbury, Canada. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 1-2, p. 137. (Prikaz).
Kadić, Branko, Pedeset godina iz perspektive emigranata. - Prvislav Grisogono. New York 1955. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 3, pp 272-273. (Prikaz).
Kadić, Branko, Matoševa proslava u Buenos Airesu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 4, pp 384-385.
Kadić, Branko, Dva hrvatska jubileja - Spomen-knjiga povodom 250. godišnjice rođenja Fra. Andrije Kadića Miošića (1704-1954) i 100 godina prve gimnazije s nastavnim hrvatskim jezikom (Sinj, 12. XII. 1854. - 12. XII. 1954.). Uredio i izdao Dr. Fra Metod Kelava, Buenos Aires, 1955. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 4, pp 386-387. (Prikaz).
Kadić, Branko, Nobelovac Jimenez. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 1, pp 41-46.
Kadić, Branko, Iz djela J. R. Jimeneza "Srebrenko i ja" (Platero y yo). Preveo Branko Kadić. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 1, pp 47-51.
Kadić, Branko, Sužanj vremena. - Viktor Vida - Pjesme. Buenos Aires 1956. Oprema: Bara Remec. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 2, str. 156-169. (Prikaz).
Kadić, Branko, Pio Baroja. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 2, pp 175-176. (Nekrolog španjolskom književniku).
Kadić, Branko, El "Libro rojo" de la Iglesia perseguida. - Alberto Galter. Madrid 1956. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 3, pp 265-268. (Prikaz).
Kadić, Branko, Atrocities committed by Tito's Communist Partisans in occupied Southern Hungary. - Elemer Homonnay, Cleveland 1957. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 3, pp 268-269. (Prikaz).
Kadić, Branko, Pod tuđim nebom. Hrvatsko emigrantsko pjesništvo (1945.-1955.).Vinko Nikolić. Knjižnica Hrvatske Revije, Knjiga I., Buenos Aires, 1957. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 4, pp 418-422. (Prikaz).
Kadić, Branko, L'aube assassinée. - Alan Horić - Poèmes. Edition ERTA, Montréal, 1554 rue St. Denis. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, pp 68-69. (Prikaz).
Kadić, Branko, Knjiga o hmelju dra. Leopolda Leskovara. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, p. 72.
Kadić, Branko, Poljička knežija - Povodom 150. - godišnjice njene propasti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 2, pp 170-174. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Kanadski tisak o pjesmama Alana Horića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 2, pp 182-183.
Kadić, Branko, Albert Camus - Pedeset i drugi dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1957.). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 3-4, pp 258-271.
Kadić, Branko, Šime Pelicarić - Stvaralac moderne keramike. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 2, pp 228-232. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Stepinac - Tito, Contextes et éclairages de "L'Affaire". - Ernest Pézet. Nouvelles Editions Latines, Paris 1959. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 4, pp 464-465. (Prikaz).
Kadić, Branko, Izložba Augustina Filipovića u Torontu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 2-3, p. 241. (Primjedba sastavljača Leksikona: Kazalo pripisuje ovaj prilog Branku Kadiću. Prilog potpisuje "K.", kako se Branko Kadić nije nikada skraćeno potpisivao, nego B. K. - Ni po sadržaju ne može se pripisati Branku Kadiću).
Kadić, Branko, Nemir duše. - Alan Horić. Izvanredno izdanje knjižnice "Osvit". Oprema: Julio Martin Caro. Madrid 1959. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 1-2, pp 104-106. (Prikaz)
Kadić, Branko, Zadnji zbogom Viktoru Vidi: Govor Branka Kadića nad grobom Viktora Vide 27. 9. 1960. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 1-2, pp 130-131. (Nekrolozi).
Kadić, Branko, Nova tlaka slovenskega naroda. Studija o gospodarskem položaju Slovencev v Jugoslaviji. - Franz Jeza, Trst 1959., str. 116. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 3, pp 296-298. (Prikaz).
Kadić, Branko, Uspjeh slikara Slavka Kopača u Parizu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 4, pp 451-452.
Kadić, Branko, Julio Clovio, protector del joven Greco, Studia Croatica, 1961, 2, pp 19-24.
Kadić, Branko, Los hermanos Mihanovic, fundadores de la flota mercante argentina, Studia Croatica, 1961, 2, pp 48-53.
Kadić, Branko, Saint-John Perse - suvremeni epski i kozmički pjesnik. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 3, pp 199-208.
Kadić, Branko, Saint-John Perse: Prepjevi (Branka Kadića). (lz epa "Anabaze" i iz knjige "Amers"). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 3, pp 208-213.
Kadić, Branko, Argentinska kritika o Meštroviću - Kipari i likovni kritičari Buenos Airesa o njegovoj umjetnosti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 4, pp 363-365.
Kadić, Branko, Posljednji interview Ivana Meštrovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 4, pp 477-478.
Kadić, Branko, Dvije reprezentativne knjige o Meštroviću na engleskom jeziku. The Sculpure of Ivan Meštrović, Syracuse University, god. 1948.; Laurence Schmeckebier: Ivan Meštrović: Sculptor and Patriot, izdanje Syracuse University Press, god. 1959. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 4, pp 493-497. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Vida y obra de Ivan Meštrović, Studia Croatica, 1962, 6, pp 69-75.
Kadić, Branko, Andrija Medulić - Prigodom 400-godišnjice smrti velikog slikara venecijanskog cinquecenta. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 3, pp 353-355. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Nastup prof Ante Kadića na Kongresu u Sofiji. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 4, p. 585.
Kadić, Branko, Blessure au flanc du ciel. - Alain Horić, izdanje Les Editions de l'Hexagone, Montréal, 1962., Canada. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 34, pp 605-607. (Prikaz).
Kadić, Branko, Les litteratures contemporaines à travers le monde. Uvod od Roger Caillois, izd. Hachette, Paris, 1961., str. 366. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 4., pp 607-608. (Prikaz).
Kadić, Branko, Kanadska kritika o poeziji Alana Horića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 1, p. 57. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Rajmund Kupareo, O. P. - Pedesetogodišnjak. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 258-259.
Kadić, Branko, In memoriam don Mladenu Alajbegu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 277-278. (Nekrolog. + 4. 6. 1964. u Splitu).
Kadić, Branko, Odjeci u svjetskom tisku prigodom 50-godišnjice sarajevskog atentata. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 333-334.
Kadić, Branko, Buenosaireški "La Nación" o smrti dra Mačeka. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 334-335.
Kadić, Branko, Ljudski i književni profil Srećka Karamana. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp 410-424.
Kadić, Branko, Strani tisak o knjizi "La Tragedia de Bleiburg ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp 487-488.
Kadić, Branko, Novi veliki uspjeh Alana Horića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, p. 488.
Kadić, Branko, Čilenski osvrti na knjigu Rajmunda Kuparea, O.P., "El Valor del Arte". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp 489-490.
Kadić, Branko, Rilke, Bošković i Teilhard de Chardin. Hrvatska Revija-La Revista Croata,, Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, p. 490.
Kadić, Branko, Tiempo sin forma. Poemas.
Kadić, Branko, Slávisa (Slavica Kuntarić).
Kadić, Branko, Dibujos de Zdravko Dučmelić. Buenos Aires, 1964. Colombo. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp 508-509. (Prikaz).
Kadić, Branko, Gramatika španjolskog jezika. - Dr. Vojmir Vinja, Zagreb, 1963. Izd. "Skolska knjiga". Str. 436. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, pp 107-112. (Prikaz).
Kadić, Branko, Thomas Stearns Eliot. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, pp 162-163. (Nekrolog, + 4. 1. 1965.)
Kadić, Branko, Novi glas o knjizi Rajmunda Kuparea. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 3, p. 245. (Kult. preg.).
Kadić, Branko, Pred vratima domovine (En el umbral de la Patria), Studia Croatica, Año 1966, Núm. 20
Kadić, Branko, El Cardenal Francisco Šeper -nuevo prefecto de la congregación para la doctrina de la Fe, Studia Croatica, 1968, 28-31, pp 16-29.
Kadić, Branko, Jorge Castriota Scanderbeg, Studia Croatica, 1968, 28-31, pp 174-8.
Kadić, Branko, From Croatian Renaissance to Yugoslav Socialism. - Ante Kadić. Mouton, The Hague-Paris 1969. Str. 301. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/1, 3, pp 416-420. (Prikaz).
Kadić, Branko, Duga nad porušenim mostovima. - Vinko Nikolić. Izabrane pjesme. Izbor Rajmund Kupareo, O. P. Izd. Knjižnica Hrvatske Revije. Buenos Aires, 1964. Str. 174. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1971, 1, pp 64-69. (Prikaz).
Kadić, Branko, Novi uspjeh Zdravka Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1971, 2-3, pp 271-273. (Izložba: 27. 4. - 10. 5. 1970., Wildenstein).
Kadić, Branko, El revolucionario Eugenio Kvaternik - Con motivo del centenario de su alzamiento 1871-1971, Studia Croatica, 1971, 42-43, pp 125-134.
Kadić, Branko, Argentinski tisak o najnovijoj izložbi Z. Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1972, 4, pp 520-521. (Likovna umjetnost)
Kadić, Branko, Ante Starcevic - ideólogo de la emancipación nacional de Croacia, Studia Croatica, 1973, 48-49, pp 11-21.
Kadić, Branko, Uspomeni Zvonimira Katalenića (1920-1978). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, 4., pp 748-750. (Nekrolog. + 2. X. 1978. u El. Bolsón, na Jugu Argentine).
Kadić, Branko, Nuevas expresiones del pintor Zdravko Ducmelic, Studia Croatica, 1978, 68-69, pp 51-56.
Kadić, Branko, Homenaje al Libertador General San Martín - Bicentenario de su nacimiento, Studia Croatica, 1978, 68-69, pp 3-4.
Kadić, Branko, Zvonimir Katalenic, poeta y pintor - Primer aniversario de su muerte (Conmemoración y exposición de sus trabajos), Studia Croatica, 1979, 74-75, pp 141-145.
Kadić, Branko, Zdravko Ducmelic - Pintor solitario (Novena exposición consecutiva en la galería Wildenstein, Buenos Aires, agosto de 1982, Studia Croatica, 1982, 86-87, pp 147-149.
Kadić, Branko, The tradition of freedom in Croatian literature. (Tradicija slobode u hrvatskoj književnosti). - Ante Kadić. Izdanje The Croatian Alliance, Bloomington, USA, 1983. Str. 390. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985, 4, pp 722-725. (Prikaz).
Kadić, Branko, Journal of Croatian Studies. Svezak XXIIII., 143 str. New York. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985, 4, pp 725-727. (Prikaz).
Kadić, Branko, Journal of Croatian Studies, svezak 24., 1983., New York, 216 stranica. 1985, Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985, 4, pp 727-729. (Prikaz).
Kadić, Branko, Izvanredan uspjeh izložbe Zdravka Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985, 4, pp 732-734.
Kadić, Branko, The cartulary of the Benedictine abbey of St. Peter of Gumay (Croatia) 1080-1187 (Kartular benediktinske opatije Sv. Petra Gumaja, Hrvatska), izd. Edo Pivčević, Bristol, 1984., David Arthur & Sons Publishers. Str. 112. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, 3, pp 481-483. (Prikaz).
Kadić, Branko, Croatia in the University of Toronto Library. - Anica Miter; 1985. Sudbury, Canada. Str. 422. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, 4, pp 679-680. (Prikaz).
Kadić, Branko, Šime Pelicarić - dobitnik druge nagrade. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1987, 1, pp 143-144.
Kadić, Branko, A Bibliography of Croatian Dictionaries. Branko Franolić. Izd. Nouvelles Editions Latines, Paris 1985, tiskano u Engleskoj, Whitstable Litho Ltd., Whitstable, Kent, str, 140. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 1, pp 159-160. (Prikaz).
Kadić, Branko, Španjolski prijevod Maturanideva spjeva "Smrt Small-age Čengića ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 2, pp 332-325. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Umro profesor Tonko Gazzari. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 3, pp 624-625. (Nekrolog. + 14. 6. 1987. ).
Kadić, Branko, Domovinska Rijeć. - Ante Kadić, II. izdanje ZIRAL, Chicago,USA 1986. 427. str. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 752-758. (Prikaz).
Kadić, Branko, Vrhunac slikara Zdravka Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 760-763. (Likovana umjetnost).
Kadić, Branko, La tercera edición de "Martín Fierro" en croata. Distinción al traductor Pero Tutavac Bilic con una medalla recordatoria de la Secretaría de Cultura de la Municipalidad de Buenos Aires y con el diploma otorgado por el Círculo de Traductores de Martín Fierro, Studia Croatica, 1985, 96, pp 60-61.
Kadić, Branko, Alejandro Dussaut - In memoriam, Studia Croatica, 1985, 98, pp 263.
Kadić, Branko, A. G. Matoš y Francia - Un escritor croata en 1900, Studia Croatica, 1985, 99, pp 338-9.
Kadić, Branko, Exposición de Zdravko Ducmelic - Oleos y esculturas, Studia Croatica, 1985, 99, pp 339-342.
Kadić, Branko, Exposición retrospectiva de Lily Garafulic, Studia Croatica, 1985, 99, pp 380-382.
Kadić, Branko, Gira de la ópera "Nikola Subic Zrinski" por Canadá y EE.UU., Studia Croatica, 1986, 101, pp 140-42.
Kadić, Branko, Sime Pelicaric - Segundo premio del Salón de Ceramistas argentinos, Studia Croatica, 1986, 101, pp 142-144.
Kadić, Branko, The Association for Croatian Studies en el III Congreso Mundial para Estudios Soviéticos y de Europa oriental, Studia Croatica, 1986, 102, pp 246-8.
Kadić, Branko, 65º aniversario de la Unión Católica Croata de los Estados Unidos, Studia Croatica, 1986, 102, pp 253-4.
Kadić, Branko, Sonado caso del albanés Pjeter Ivezaj, naturalizado norteamericano (Condensado de The Washington Post, 5-1-1986; The Washington Times, 3 y 17-10-1986 y San Francisco Chronicle, 3-10-86), Studia Croatica, 1986, 103, pp 375-7.
Kadić, Branko, Trigésimo aniversario del Club Cultural Croata-Argentino, Studia Croatica, 1986, 103, pp 348-53.
Kadić, Branko, Visita pastoral del Primado de Croacia, cardenal F. Kuharic a la Argentina, el Perú y Venezuela, Studia Croatica, 1986, 103, pp 335-8.
Kadić, Branko, Resumen: IV Simposio internacional de estudios sobre el ámbito cultural croata (4-6-XII-1986, La Sorbona), Studia Croatica, 1987, 104, pp 37-38.
Kadić, Branko, Eterovic, Mirko, Virgilio - El forjador del espíritu Occidental. Universidad Nacional de Córdoba, Argentina, p. 33 (Branko Kadic), Studia Croatica, 1987, 104, pp 93.
Kadić, Branko, Journal of Croatian Studies. Vol XXV-XXVI, 1984.-1985. Annual Review of the Croatian Academy of America Inc. New York, 280 str. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 1, pp 143-147. (Prikaz).
Kadić, Branko, Early Croatian Architecture: A Study of the Pre-Romanesque (Starohrvatska Arhitektura: Studija o Preromanici). - Vladimir P. Goss. Iz. Gerald Duckworth, London 1987., str. 248, ukljućivši 52 stranice crteža, tlocrta, mapa i slika. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 2, pp 342-344. (Prikaz).
Kadić, Branko, Rosa Yagan (Posljednja karika). - Patricia Stambuk. Iz. Andrés Bello, Santiago de Chile, Chile, 1986., str. 112. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 2, pp 345-346. (Prikaz).
Kadić, Branko, "Demokracija važnija od Jugoslavije". - Yugoslavia: The Failure of 'Democratic Communism'. Simpozij u Freedom House u New Yorku 1987. Str. 90. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 2, pp 352-354. (Prikaz).
Kadić, Branko, Umjetnički lik i djelo slikara Zdravka Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 4, pp 651-668. (Razgovor sa slikarom Zdravkom Dučmelićem).
Kadić, Branko, Pintores naifs croatas exponen en Buenos Aires: Josip Generalic, Mijo Kovacic, Ivan Lackovic Croata e Ivan Rabuzin, Studia Croatica, 1988, 109, pp 146-9.
Kadić, Branko, Bikova koža. Mala antologija katalonskog modernog pjesništva. - Tonko Maroević. Izd. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb 1987. Str. 126. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 1, pp 139-142. (Prikaz).
Kadić, Branko, Journal of Croatian Studies. Vol XXVII, 1986. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 1, pp 147-149. (Prikaz).
Kadić, Branko, Ante Trumbić u novom svjetlu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 1, pp 167-170. (Osvrt na dvije knjige: Ivo Perić: "Ante Trumbić - na dalmatinskom političkom poprištu", Split 1984. i Ivo Petrinović: "Ante Trumbić - Politička shvadanja i djelovanje", Zagreb 1986.).
Kadić, Branko, Slikar Zdravko Dučmelić: In memoriam. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 1, 190-192. (Nekrolog . + 10. 1. 1989. u Buenos Airesu).
Kadić, Branko, Les sacrifiés de Yalta (Žrtvovani u Jalti). - Cristophe Dolbeau. Samizdat, 87. str., 8 mapa. Lyon 1988. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 2, pp 367-368. (Prikaz).
Kadić, Branko, Essays in South Slavic literature. - Ante Kadić, Ed. Yale Russian and East European Publications, No 10, New Haven, 1988., 260 stranica. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 3, pp 582-583. (Prikaz).
Kadić, Branko, Language policy in Yugoslavia - With special reference to Croatia. - Branko Franolić. Izd. Nouvelles Editions Latines, Paris 1988., 56 str. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 3, pp 584-587. (Prikaz).
Kadić, Branko, Čudnovate zgode šegrta Hlapida - Las aventuras del aprendíz Lapich. - Ivana Brlić Mažuranić. Prijevod na španjolski: Jorge Razmilić - Andrés Rajević. Ilustracije: Ivan Lacković Croata. Izd. Verinsa S.A., Santiago de Chile, Chile, 1989., str. 116. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 1, pp 217-218. (Prikaz).
Kadić, Branko, Simposio internacional sobre Rogelio Boskovic en Roma, Studia Croatica, 1989, 112, p. 57.
Kadić, Branko, Un siglo de la Universidad Católica en Chile - Aportes de los descendientes croatas - Presencia de la colectividad croata, Studia Croatica, 1989, 112, pp 58-66.
Kadić, Branko, Anales del Colegio húngaro-croata de Bolonia (Resumen del "Vjesnik", Zagreb, 5-12-1988), Studia Croatica, 1989, 112, pp 167-8.
Kadić, Branko, El pintor croata-argentino Zdravko Ducmelic, Studia Croatica, 1989, 112, pp 36-48.
KADIĆ, Branko: EL PINTOR CROATA-ARGENTINO ZDRAVKO DUČMELIĆ. (Hrvatsko-argentinski slikar Zdravko Dučmelić). SC, br. 1/1989., str. 20.(separata)
Kadić, Branko, El disidente Paraga en Canadá, Studia Croatica, 1989, 113, p. 154.
Kadić, Branko, Actividad del disidente Dobroslav Paraga, Studia Croatica, 1989, 114, pp 255-58.
Kadić, Branko, Posljednja izložba slikara Z Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 1, pp 211-212.
Kadić, Branko, Journal of Croatian Studies. Sv. XXVIII-XXIX. Annual Review of the Croatian Academy of America, New York, str. 252. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 1, pp 218-219. (Prikaz).
- - -
Blažeković, Milan, Branko Kadić - In memoriam, Studia Croatica, 1991, 121, p. 136.
K. B., Mateo Luketa - In memoriam, Volumen 64-65, año 1977, página 81.
K. B., El croata en el programa de enseñanza en Australia, Volumen 94-95, año 1984, página 152-153.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kadić, Branko, Svemir osobe. - Viktor Vida. Pjesme. Buenos Aires 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 3, pp 263-6. (Prikaz)
Kadić, Branko, Smirene elk. - Luka Brajnović. Pjesme, Madrid 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1951, 4, pp 430-432. (Prikaz)
Kadić, Branko, Jedro na pučini. - Srećko Karaman. Pjesme. Vlastita naklada. Buenos Aires 1951. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 1, pp 78-80. (Prikaz).
Kadić, Branko, O tugama i ljepotama Hrvatske. - Andrija Ilić. (Pjesme). Hrvatska Pučka Knjižnica, knjiga 2. Predgovor: Lelio Janin. Nekoliko riječi o autoru: Ljeposlav Perinić. Buenos Aires, 1952. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 2, p. 170. (Prikaz).
Kadić, Branko, Dr. Matko Laginja. (Prigodom stogodišnjice rođenja). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, pp 80-81.
Kadić, Branko, Glasovni koncert Antoinete Ludwig-Kampl. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, p. 97.
Kadić, Branko, Profil jednog španjolskog pjesnika: Vicente Aleixandre. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 2, pp 199-200.
Kadić, Branko, Smrt. Pjesma. - Vincente Aleixandre. Preveo Branko Kadić. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 2, p. 200.
Kadić, Branko, Antologija hrvatske lirike. - Uredio Franjo Trogrančić. Rim 1953. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 3, pp 356-358. (Prikaz).
Kadić, Branko, Virgil Konstantin Gheorghiu - Bizantinski Janus. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 4, pp 463-466. (Kritika).
Kadić, Branko, Rad i uspjesi dra. Pere Vukote. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 4, pp 471-473.
Kadić, Branko, La fabula tuvo defecto. Novela más o menos humorística. - B. J. Saban - R. Balas. La Paz, Bolivia 1953. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954., 2, pp 184-186. (Prikaz i kritika).
Kadić, Branko, Reflejos. - Enver Mehmedagić, Poesía. Buenos Aires, 1954. - Ilustraciones de Gloria Ruby Lutz. Prólogo de Vincente de Lascano. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 4, pp 391-392. (Prikaz).
Kadić, Branko, Islam - njegova nauka i njegov značaj. Muslimanska Biblioteka, knj. 2., Beč 1954. Urednik: Smail Balk. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 4, pp 382-383. (Prikaz).
Kadić, Branko, Four Years in Tito's Hell. - John Pintar. Buenos Aires 1955. Izd. Hrv. Pučka knjižnica. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 2, pp 198-199. (Prikaz).
Kadić, Branko, The Croatian Nation in its Sruggle for Freedom and Independence (Hrvatski narod u borbi za svoju slobodu i nezavisnost. Editors: Antun F. Bonifačić & prof. Clement S. Mihanovich. "Croatia", Cultural Publishing Center, Chicago, 1955. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 4, pp 551-558. (Prikaz).
Kadić, Branko, El gran kolhoz. - Mateo Erić. - Editorial "La Mandrágora", Buenos Aires 1955. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 4, pp 560-561. (Prikaz).
Kadić, Branko, Bljesak u sumrak. - Rikard Nikolić. - Roman. Izd. Hrvatskog Glasa. Winnipeg. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 1-2, pp 133-134. (Prikaz).
Kadić, Branko, Te Deum laudamus. - Par R. P. Simpliciano Gomiero. - Croatian Club, Sudbury, Canada. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 1-2, p. 137. (Prikaz).
Kadić, Branko, Pedeset godina iz perspektive emigranata. - Prvislav Grisogono. New York 1955. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 3, pp 272-273. (Prikaz).
Kadić, Branko, Matoševa proslava u Buenos Airesu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 4, pp 384-385.
Kadić, Branko, Dva hrvatska jubileja - Spomen-knjiga povodom 250. godišnjice rođenja Fra. Andrije Kadića Miošića (1704-1954) i 100 godina prve gimnazije s nastavnim hrvatskim jezikom (Sinj, 12. XII. 1854. - 12. XII. 1954.). Uredio i izdao Dr. Fra Metod Kelava, Buenos Aires, 1955. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 4, pp 386-387. (Prikaz).
Kadić, Branko, Nobelovac Jimenez. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 1, pp 41-46.
Kadić, Branko, Iz djela J. R. Jimeneza "Srebrenko i ja" (Platero y yo). Preveo Branko Kadić. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 1, pp 47-51.
Kadić, Branko, Sužanj vremena. - Viktor Vida - Pjesme. Buenos Aires 1956. Oprema: Bara Remec. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 2, str. 156-169. (Prikaz).
Kadić, Branko, Pio Baroja. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 2, pp 175-176. (Nekrolog španjolskom književniku).
Kadić, Branko, El "Libro rojo" de la Iglesia perseguida. - Alberto Galter. Madrid 1956. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 3, pp 265-268. (Prikaz).
Kadić, Branko, Atrocities committed by Tito's Communist Partisans in occupied Southern Hungary. - Elemer Homonnay, Cleveland 1957. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 3, pp 268-269. (Prikaz).
Kadić, Branko, Pod tuđim nebom. Hrvatsko emigrantsko pjesništvo (1945.-1955.).Vinko Nikolić. Knjižnica Hrvatske Revije, Knjiga I., Buenos Aires, 1957. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 4, pp 418-422. (Prikaz).
Kadić, Branko, L'aube assassinée. - Alan Horić - Poèmes. Edition ERTA, Montréal, 1554 rue St. Denis. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, pp 68-69. (Prikaz).
Kadić, Branko, Knjiga o hmelju dra. Leopolda Leskovara. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, p. 72.
Kadić, Branko, Poljička knežija - Povodom 150. - godišnjice njene propasti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 2, pp 170-174. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Kanadski tisak o pjesmama Alana Horića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 2, pp 182-183.
Kadić, Branko, Albert Camus - Pedeset i drugi dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1957.). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 3-4, pp 258-271.
Kadić, Branko, Šime Pelicarić - Stvaralac moderne keramike. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 2, pp 228-232. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Stepinac - Tito, Contextes et éclairages de "L'Affaire". - Ernest Pézet. Nouvelles Editions Latines, Paris 1959. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 4, pp 464-465. (Prikaz).
Kadić, Branko, Izložba Augustina Filipovića u Torontu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1960, 2-3, p. 241. (Primjedba sastavljača Leksikona: Kazalo pripisuje ovaj prilog Branku Kadiću. Prilog potpisuje "K.", kako se Branko Kadić nije nikada skraćeno potpisivao, nego B. K. - Ni po sadržaju ne može se pripisati Branku Kadiću).
Kadić, Branko, Nemir duše. - Alan Horić. Izvanredno izdanje knjižnice "Osvit". Oprema: Julio Martin Caro. Madrid 1959. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 1-2, pp 104-106. (Prikaz)
Kadić, Branko, Zadnji zbogom Viktoru Vidi: Govor Branka Kadića nad grobom Viktora Vide 27. 9. 1960. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 1-2, pp 130-131. (Nekrolozi).
Kadić, Branko, Nova tlaka slovenskega naroda. Studija o gospodarskem položaju Slovencev v Jugoslaviji. - Franz Jeza, Trst 1959., str. 116. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 3, pp 296-298. (Prikaz).
Kadić, Branko, Uspjeh slikara Slavka Kopača u Parizu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 4, pp 451-452.
Kadić, Branko, Julio Clovio, protector del joven Greco, Studia Croatica, 1961, 2, pp 19-24.
Kadić, Branko, Los hermanos Mihanovic, fundadores de la flota mercante argentina, Studia Croatica, 1961, 2, pp 48-53.
Kadić, Branko, Saint-John Perse - suvremeni epski i kozmički pjesnik. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 3, pp 199-208.
Kadić, Branko, Saint-John Perse: Prepjevi (Branka Kadića). (lz epa "Anabaze" i iz knjige "Amers"). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 3, pp 208-213.
Kadić, Branko, Argentinska kritika o Meštroviću - Kipari i likovni kritičari Buenos Airesa o njegovoj umjetnosti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 4, pp 363-365.
Kadić, Branko, Posljednji interview Ivana Meštrovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 4, pp 477-478.
Kadić, Branko, Dvije reprezentativne knjige o Meštroviću na engleskom jeziku. The Sculpure of Ivan Meštrović, Syracuse University, god. 1948.; Laurence Schmeckebier: Ivan Meštrović: Sculptor and Patriot, izdanje Syracuse University Press, god. 1959. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 4, pp 493-497. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Vida y obra de Ivan Meštrović, Studia Croatica, 1962, 6, pp 69-75.
Kadić, Branko, Andrija Medulić - Prigodom 400-godišnjice smrti velikog slikara venecijanskog cinquecenta. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 3, pp 353-355. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Nastup prof Ante Kadića na Kongresu u Sofiji. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 4, p. 585.
Kadić, Branko, Blessure au flanc du ciel. - Alain Horić, izdanje Les Editions de l'Hexagone, Montréal, 1962., Canada. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 34, pp 605-607. (Prikaz).
Kadić, Branko, Les litteratures contemporaines à travers le monde. Uvod od Roger Caillois, izd. Hachette, Paris, 1961., str. 366. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1963, 4., pp 607-608. (Prikaz).
Kadić, Branko, Kanadska kritika o poeziji Alana Horića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 1, p. 57. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Rajmund Kupareo, O. P. - Pedesetogodišnjak. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 258-259.
Kadić, Branko, In memoriam don Mladenu Alajbegu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 277-278. (Nekrolog. + 4. 6. 1964. u Splitu).
Kadić, Branko, Odjeci u svjetskom tisku prigodom 50-godišnjice sarajevskog atentata. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 333-334.
Kadić, Branko, Buenosaireški "La Nación" o smrti dra Mačeka. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 2-3, pp 334-335.
Kadić, Branko, Ljudski i književni profil Srećka Karamana. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp 410-424.
Kadić, Branko, Strani tisak o knjizi "La Tragedia de Bleiburg ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp 487-488.
Kadić, Branko, Novi veliki uspjeh Alana Horića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, p. 488.
Kadić, Branko, Čilenski osvrti na knjigu Rajmunda Kuparea, O.P., "El Valor del Arte". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp 489-490.
Kadić, Branko, Rilke, Bošković i Teilhard de Chardin. Hrvatska Revija-La Revista Croata,, Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, p. 490.
Kadić, Branko, Tiempo sin forma. Poemas.
Kadić, Branko, Slávisa (Slavica Kuntarić).
Kadić, Branko, Dibujos de Zdravko Dučmelić. Buenos Aires, 1964. Colombo. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 4, pp 508-509. (Prikaz).
Kadić, Branko, Gramatika španjolskog jezika. - Dr. Vojmir Vinja, Zagreb, 1963. Izd. "Skolska knjiga". Str. 436. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, pp 107-112. (Prikaz).
Kadić, Branko, Thomas Stearns Eliot. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, pp 162-163. (Nekrolog, + 4. 1. 1965.)
Kadić, Branko, Novi glas o knjizi Rajmunda Kuparea. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 3, p. 245. (Kult. preg.).
Kadić, Branko, Pred vratima domovine (En el umbral de la Patria), Studia Croatica, Año 1966, Núm. 20
Kadić, Branko, El Cardenal Francisco Šeper -nuevo prefecto de la congregación para la doctrina de la Fe, Studia Croatica, 1968, 28-31, pp 16-29.
Kadić, Branko, Jorge Castriota Scanderbeg, Studia Croatica, 1968, 28-31, pp 174-8.
Kadić, Branko, From Croatian Renaissance to Yugoslav Socialism. - Ante Kadić. Mouton, The Hague-Paris 1969. Str. 301. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/1, 3, pp 416-420. (Prikaz).
Kadić, Branko, Duga nad porušenim mostovima. - Vinko Nikolić. Izabrane pjesme. Izbor Rajmund Kupareo, O. P. Izd. Knjižnica Hrvatske Revije. Buenos Aires, 1964. Str. 174. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1971, 1, pp 64-69. (Prikaz).
Kadić, Branko, Novi uspjeh Zdravka Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1971, 2-3, pp 271-273. (Izložba: 27. 4. - 10. 5. 1970., Wildenstein).
Kadić, Branko, El revolucionario Eugenio Kvaternik - Con motivo del centenario de su alzamiento 1871-1971, Studia Croatica, 1971, 42-43, pp 125-134.
Kadić, Branko, Argentinski tisak o najnovijoj izložbi Z. Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1972, 4, pp 520-521. (Likovna umjetnost)
Kadić, Branko, Ante Starcevic - ideólogo de la emancipación nacional de Croacia, Studia Croatica, 1973, 48-49, pp 11-21.
Kadić, Branko, Uspomeni Zvonimira Katalenića (1920-1978). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1978, 4., pp 748-750. (Nekrolog. + 2. X. 1978. u El. Bolsón, na Jugu Argentine).
Kadić, Branko, Nuevas expresiones del pintor Zdravko Ducmelic, Studia Croatica, 1978, 68-69, pp 51-56.
Kadić, Branko, Homenaje al Libertador General San Martín - Bicentenario de su nacimiento, Studia Croatica, 1978, 68-69, pp 3-4.
Kadić, Branko, Zvonimir Katalenic, poeta y pintor - Primer aniversario de su muerte (Conmemoración y exposición de sus trabajos), Studia Croatica, 1979, 74-75, pp 141-145.
Kadić, Branko, Zdravko Ducmelic - Pintor solitario (Novena exposición consecutiva en la galería Wildenstein, Buenos Aires, agosto de 1982, Studia Croatica, 1982, 86-87, pp 147-149.
Kadić, Branko, The tradition of freedom in Croatian literature. (Tradicija slobode u hrvatskoj književnosti). - Ante Kadić. Izdanje The Croatian Alliance, Bloomington, USA, 1983. Str. 390. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985, 4, pp 722-725. (Prikaz).
Kadić, Branko, Journal of Croatian Studies. Svezak XXIIII., 143 str. New York. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985, 4, pp 725-727. (Prikaz).
Kadić, Branko, Journal of Croatian Studies, svezak 24., 1983., New York, 216 stranica. 1985, Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985, 4, pp 727-729. (Prikaz).
Kadić, Branko, Izvanredan uspjeh izložbe Zdravka Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985, 4, pp 732-734.
Kadić, Branko, The cartulary of the Benedictine abbey of St. Peter of Gumay (Croatia) 1080-1187 (Kartular benediktinske opatije Sv. Petra Gumaja, Hrvatska), izd. Edo Pivčević, Bristol, 1984., David Arthur & Sons Publishers. Str. 112. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, 3, pp 481-483. (Prikaz).
Kadić, Branko, Croatia in the University of Toronto Library. - Anica Miter; 1985. Sudbury, Canada. Str. 422. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1986, 4, pp 679-680. (Prikaz).
Kadić, Branko, Šime Pelicarić - dobitnik druge nagrade. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1987, 1, pp 143-144.
Kadić, Branko, A Bibliography of Croatian Dictionaries. Branko Franolić. Izd. Nouvelles Editions Latines, Paris 1985, tiskano u Engleskoj, Whitstable Litho Ltd., Whitstable, Kent, str, 140. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 1, pp 159-160. (Prikaz).
Kadić, Branko, Španjolski prijevod Maturanideva spjeva "Smrt Small-age Čengića ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 2, pp 332-325. (Kulturni pregled).
Kadić, Branko, Umro profesor Tonko Gazzari. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 3, pp 624-625. (Nekrolog. + 14. 6. 1987. ).
Kadić, Branko, Domovinska Rijeć. - Ante Kadić, II. izdanje ZIRAL, Chicago,USA 1986. 427. str. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 752-758. (Prikaz).
Kadić, Branko, Vrhunac slikara Zdravka Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 760-763. (Likovana umjetnost).
Kadić, Branko, La tercera edición de "Martín Fierro" en croata. Distinción al traductor Pero Tutavac Bilic con una medalla recordatoria de la Secretaría de Cultura de la Municipalidad de Buenos Aires y con el diploma otorgado por el Círculo de Traductores de Martín Fierro, Studia Croatica, 1985, 96, pp 60-61.
Kadić, Branko, Alejandro Dussaut - In memoriam, Studia Croatica, 1985, 98, pp 263.
Kadić, Branko, A. G. Matoš y Francia - Un escritor croata en 1900, Studia Croatica, 1985, 99, pp 338-9.
Kadić, Branko, Exposición de Zdravko Ducmelic - Oleos y esculturas, Studia Croatica, 1985, 99, pp 339-342.
Kadić, Branko, Exposición retrospectiva de Lily Garafulic, Studia Croatica, 1985, 99, pp 380-382.
Kadić, Branko, Gira de la ópera "Nikola Subic Zrinski" por Canadá y EE.UU., Studia Croatica, 1986, 101, pp 140-42.
Kadić, Branko, Sime Pelicaric - Segundo premio del Salón de Ceramistas argentinos, Studia Croatica, 1986, 101, pp 142-144.
Kadić, Branko, The Association for Croatian Studies en el III Congreso Mundial para Estudios Soviéticos y de Europa oriental, Studia Croatica, 1986, 102, pp 246-8.
Kadić, Branko, 65º aniversario de la Unión Católica Croata de los Estados Unidos, Studia Croatica, 1986, 102, pp 253-4.
Kadić, Branko, Sonado caso del albanés Pjeter Ivezaj, naturalizado norteamericano (Condensado de The Washington Post, 5-1-1986; The Washington Times, 3 y 17-10-1986 y San Francisco Chronicle, 3-10-86), Studia Croatica, 1986, 103, pp 375-7.
Kadić, Branko, Trigésimo aniversario del Club Cultural Croata-Argentino, Studia Croatica, 1986, 103, pp 348-53.
Kadić, Branko, Visita pastoral del Primado de Croacia, cardenal F. Kuharic a la Argentina, el Perú y Venezuela, Studia Croatica, 1986, 103, pp 335-8.
Kadić, Branko, Resumen: IV Simposio internacional de estudios sobre el ámbito cultural croata (4-6-XII-1986, La Sorbona), Studia Croatica, 1987, 104, pp 37-38.
Kadić, Branko, Eterovic, Mirko, Virgilio - El forjador del espíritu Occidental. Universidad Nacional de Córdoba, Argentina, p. 33 (Branko Kadic), Studia Croatica, 1987, 104, pp 93.
Kadić, Branko, Journal of Croatian Studies. Vol XXV-XXVI, 1984.-1985. Annual Review of the Croatian Academy of America Inc. New York, 280 str. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 1, pp 143-147. (Prikaz).
Kadić, Branko, Early Croatian Architecture: A Study of the Pre-Romanesque (Starohrvatska Arhitektura: Studija o Preromanici). - Vladimir P. Goss. Iz. Gerald Duckworth, London 1987., str. 248, ukljućivši 52 stranice crteža, tlocrta, mapa i slika. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 2, pp 342-344. (Prikaz).
Kadić, Branko, Rosa Yagan (Posljednja karika). - Patricia Stambuk. Iz. Andrés Bello, Santiago de Chile, Chile, 1986., str. 112. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 2, pp 345-346. (Prikaz).
Kadić, Branko, "Demokracija važnija od Jugoslavije". - Yugoslavia: The Failure of 'Democratic Communism'. Simpozij u Freedom House u New Yorku 1987. Str. 90. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 2, pp 352-354. (Prikaz).
Kadić, Branko, Umjetnički lik i djelo slikara Zdravka Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1988, 4, pp 651-668. (Razgovor sa slikarom Zdravkom Dučmelićem).
Kadić, Branko, Pintores naifs croatas exponen en Buenos Aires: Josip Generalic, Mijo Kovacic, Ivan Lackovic Croata e Ivan Rabuzin, Studia Croatica, 1988, 109, pp 146-9.
Kadić, Branko, Bikova koža. Mala antologija katalonskog modernog pjesništva. - Tonko Maroević. Izd. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb 1987. Str. 126. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 1, pp 139-142. (Prikaz).
Kadić, Branko, Journal of Croatian Studies. Vol XXVII, 1986. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 1, pp 147-149. (Prikaz).
Kadić, Branko, Ante Trumbić u novom svjetlu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 1, pp 167-170. (Osvrt na dvije knjige: Ivo Perić: "Ante Trumbić - na dalmatinskom političkom poprištu", Split 1984. i Ivo Petrinović: "Ante Trumbić - Politička shvadanja i djelovanje", Zagreb 1986.).
Kadić, Branko, Slikar Zdravko Dučmelić: In memoriam. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 1, 190-192. (Nekrolog . + 10. 1. 1989. u Buenos Airesu).
Kadić, Branko, Les sacrifiés de Yalta (Žrtvovani u Jalti). - Cristophe Dolbeau. Samizdat, 87. str., 8 mapa. Lyon 1988. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 2, pp 367-368. (Prikaz).
Kadić, Branko, Essays in South Slavic literature. - Ante Kadić, Ed. Yale Russian and East European Publications, No 10, New Haven, 1988., 260 stranica. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 3, pp 582-583. (Prikaz).
Kadić, Branko, Language policy in Yugoslavia - With special reference to Croatia. - Branko Franolić. Izd. Nouvelles Editions Latines, Paris 1988., 56 str. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1989, 3, pp 584-587. (Prikaz).
Kadić, Branko, Čudnovate zgode šegrta Hlapida - Las aventuras del aprendíz Lapich. - Ivana Brlić Mažuranić. Prijevod na španjolski: Jorge Razmilić - Andrés Rajević. Ilustracije: Ivan Lacković Croata. Izd. Verinsa S.A., Santiago de Chile, Chile, 1989., str. 116. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 1, pp 217-218. (Prikaz).
Kadić, Branko, Simposio internacional sobre Rogelio Boskovic en Roma, Studia Croatica, 1989, 112, p. 57.
Kadić, Branko, Un siglo de la Universidad Católica en Chile - Aportes de los descendientes croatas - Presencia de la colectividad croata, Studia Croatica, 1989, 112, pp 58-66.
Kadić, Branko, Anales del Colegio húngaro-croata de Bolonia (Resumen del "Vjesnik", Zagreb, 5-12-1988), Studia Croatica, 1989, 112, pp 167-8.
Kadić, Branko, El pintor croata-argentino Zdravko Ducmelic, Studia Croatica, 1989, 112, pp 36-48.
KADIĆ, Branko: EL PINTOR CROATA-ARGENTINO ZDRAVKO DUČMELIĆ. (Hrvatsko-argentinski slikar Zdravko Dučmelić). SC, br. 1/1989., str. 20.(separata)
Kadić, Branko, El disidente Paraga en Canadá, Studia Croatica, 1989, 113, p. 154.
Kadić, Branko, Actividad del disidente Dobroslav Paraga, Studia Croatica, 1989, 114, pp 255-58.
Kadić, Branko, Posljednja izložba slikara Z Dučmelića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 1, pp 211-212.
Kadić, Branko, Journal of Croatian Studies. Sv. XXVIII-XXIX. Annual Review of the Croatian Academy of America, New York, str. 252. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1990, 1, pp 218-219. (Prikaz).
- - -
Blažeković, Milan, Branko Kadić - In memoriam, Studia Croatica, 1991, 121, p. 136.
K. B., Mateo Luketa - In memoriam, Volumen 64-65, año 1977, página 81.
K. B., El croata en el programa de enseñanza en Australia, Volumen 94-95, año 1984, página 152-153.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Kadić, Branko
KADIĆ, Branko (1919-1991)
Rodio se je 4. travnja 1919. godine u selu Krug, župa Krilo-Jesenice, u Poljicama. Osnovnu je školu polazio u Krugu, dok je u Splitu pohađao Nadbiskupsku gimnaziju, na kojoj je položio ispit zrelosti 1939. godine. U jesen 1939. odlazi u Zagreb i upisuje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta hrvatski jezik i hrvatsku književnost te francuski i latinski jezik i hrvatsku povijest.
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske uz studij bavi se i novinarstvom pa u siječnju 1943. odlazi u Madrid kao stalni dopisnik "Hrvatskog Naroda", surađujući s drom Mateom Jeličićem i Srećkom Dragićevićem kao novinskim i kulturnim izaslanicima pri poslanstvu NDH u Madridu, a pod vodstvom poslanika grofa Petra Pejačevića.
Svršetkom rata prestaje njegova dopisnička služba iz Madrida pa nakon raznih studija kroz dvije godine u studenome 1947. g. dolazi u Argentinu kao jedan od Hrvata, koji je u to vrijeme najbolje poznavao španjolski jezik pa u tome svojstvu ulazi u uredništvo časopisa "Hormigón Elástico",. koji je kao znanstvenu propagandu pokrenuo 1948. g. ing. Zorislav Franjetić, bivši vlasnik tvornice elemenata od prednapetog betona u Stupniku kraj Zagreba. Već u to vrijeme, početkom pedesetih godina, počinje surađivati u "Hrvatskoj Reviji" poput mnogih hrvatskih intelektualaca, uz prilikama uvjetovane neznatne prekide, sve do njezinoga preseljenja u Hrvatsku.
Od polovice 1959. g. počinje surađivati na ostvarenju zamisli o izdavanju jednog hrvatskog kulturnopolitičkog časopisa na španjolskom jeziku, a oko koje se je okupilo desetak hrvatskih intelektualaca i poslovnih ljudi. Ishod toga pothvata bio je tromjesedni časopis "Studia Croatica" pod uredništvom Ive Bogdana, uz gotovo isključivu prevodilačku djelatnost njegovu i redovitu suradnju prikazima knjiga, ocjenama raznih umjetničkih i društvenih nastupa te izvornim člancima sa raznih područja kulturnog života iseljene Hrvatske. Ta se njegova djelatnost nastavlja i pod uredništvom dra. Franje Nevistića od 1968. do 1984. te do 1991. pod uredništvom dra. Radovana Latkovića, a ostaje registrirana u odgovarajućim Kazalima, objavljenim, kao i sam časopis, pod pokroviteljstvom Hrvatskog-Latinoameričkog Kulturnog Instituta, osnovanog u Buenos Airesu 1960. godine. Umro je 3. srpnja 1991. godine u Buenos Airesu.
KADIC, Branko (Poljica 1919.-Buenos Aires 1991.)
Bio je profesor književnosti. Objavio je brojne članke političkog, književnog i umjetničkog karaktera u časopisima "Studia Croatica" i "Hrvatska revija". Surađivao je u pisanju knjige "Croacia y su destino".
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rodio se je 4. travnja 1919. godine u selu Krug, župa Krilo-Jesenice, u Poljicama. Osnovnu je školu polazio u Krugu, dok je u Splitu pohađao Nadbiskupsku gimnaziju, na kojoj je položio ispit zrelosti 1939. godine. U jesen 1939. odlazi u Zagreb i upisuje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta hrvatski jezik i hrvatsku književnost te francuski i latinski jezik i hrvatsku povijest.
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske uz studij bavi se i novinarstvom pa u siječnju 1943. odlazi u Madrid kao stalni dopisnik "Hrvatskog Naroda", surađujući s drom Mateom Jeličićem i Srećkom Dragićevićem kao novinskim i kulturnim izaslanicima pri poslanstvu NDH u Madridu, a pod vodstvom poslanika grofa Petra Pejačevića.
Svršetkom rata prestaje njegova dopisnička služba iz Madrida pa nakon raznih studija kroz dvije godine u studenome 1947. g. dolazi u Argentinu kao jedan od Hrvata, koji je u to vrijeme najbolje poznavao španjolski jezik pa u tome svojstvu ulazi u uredništvo časopisa "Hormigón Elástico",. koji je kao znanstvenu propagandu pokrenuo 1948. g. ing. Zorislav Franjetić, bivši vlasnik tvornice elemenata od prednapetog betona u Stupniku kraj Zagreba. Već u to vrijeme, početkom pedesetih godina, počinje surađivati u "Hrvatskoj Reviji" poput mnogih hrvatskih intelektualaca, uz prilikama uvjetovane neznatne prekide, sve do njezinoga preseljenja u Hrvatsku.
Od polovice 1959. g. počinje surađivati na ostvarenju zamisli o izdavanju jednog hrvatskog kulturnopolitičkog časopisa na španjolskom jeziku, a oko koje se je okupilo desetak hrvatskih intelektualaca i poslovnih ljudi. Ishod toga pothvata bio je tromjesedni časopis "Studia Croatica" pod uredništvom Ive Bogdana, uz gotovo isključivu prevodilačku djelatnost njegovu i redovitu suradnju prikazima knjiga, ocjenama raznih umjetničkih i društvenih nastupa te izvornim člancima sa raznih područja kulturnog života iseljene Hrvatske. Ta se njegova djelatnost nastavlja i pod uredništvom dra. Franje Nevistića od 1968. do 1984. te do 1991. pod uredništvom dra. Radovana Latkovića, a ostaje registrirana u odgovarajućim Kazalima, objavljenim, kao i sam časopis, pod pokroviteljstvom Hrvatskog-Latinoameričkog Kulturnog Instituta, osnovanog u Buenos Airesu 1960. godine. Umro je 3. srpnja 1991. godine u Buenos Airesu.
KADIC, Branko (Poljica 1919.-Buenos Aires 1991.)
Bio je profesor književnosti. Objavio je brojne članke političkog, književnog i umjetničkog karaktera u časopisima "Studia Croatica" i "Hrvatska revija". Surađivao je u pisanju knjige "Croacia y su destino".
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Juric, Ilija - in memoriam
ILIJA JURIC
Pasaron ya seis años desde la muerte del escritor, pintor y escultor croata Ilija Juric, quien pertenece a esa generación de croatas activos, que pasaron su juventud en la lucha constante en defensa de los derechos de la nación croata y quienes se pusieron a total disposición de su Estado Croata, cuando resucitó en 1941.
Ellos no cedieron ante las dificultades y los sacrificios.
Así se entiende entonces el acento patriótico que le inspira en todos sus trabajos literarios, por lo que se hace cercano y querido para todos los patriotas sinceros.
Ilija Jurić nació el 19 de julio de 1913 en Konjic (Hercegovina). Cursó sus estudios secundarios en Sarajevo, y estudió pintura y escultura en Zagreb.
Todavía siendo estudiante secundario colaboró en periódicos juveniles. Su primer cuento exitoso, "Staro ralo" (Viejo arado) apareció en el periódico "Omladina" que publicaba en Zagreb el Pododbor (rama local) de Matica Hrvatska, el año 1936.
Publicó además poesía, cuentos y artículos en las siguientes revistas: "Mladost", "Mlada Hrvatska", "Sarajevski Novi List", "Jutarni List", "Nas Put", "Spremnost", "Hrvatska Revija", "Croacia", "Danica", "Hrvatska" y "Drina".
Publicó la novela "Mi ostajemo" (Nosotros permanecemos) (Sarajevo 1944), "Kraljicino Vrelo" (Buenos Aires 1952) y "Vidovnjak" (Buenos Aires 1984), el cuento "Drina Zove" (El Drina llama), el poema "Ženidba Muje Grabovice", así como las obras de teatro "Fazlagic kula", "Fiskultura" y "Za obraz".
En tiempos del Estado Independiente Croata (NDH), Ilija Juric dirigió en Sarajevo la revista "Nas put".
En el año 1945 deja a su esclavizada Patria Croata y con miles de sus hermanos sale a la emigración, primeramente a Italia y luego a la Argentina.
En idioma castellano publicó el cuento "Ilusiones sangrientas" (Rosario 1950), y colaboró en el libro de fra Blaž Stefanic "Comunismo sin máscara".
Como escultor, Ilija Juric realizó sus trabajos en piedra y en madera. En varias ciudades argentinas se encuentran sus esculturas como por ejemplo la estatua del escritor José Hernández y el monumento al trabajador patagónico en Comodoro Rivadavia.
Al cardenal croata Dr. Franjo Kuharic le regaló su trabajo "San Jerónimo con el león". También realizó bustos de conocidos políticos croatas.
Ilija Juric murió en la ciudad de Córdoba el 28 de febrero de 1991, donde fue sepultado. Dejó a su viuda Katica Suic-Juric y a sus hijos Jadranka, Marija, Franjo y Rosalina.
Ljeposlav Perinic
Studia Croatica, Año 1997, 134, Pág. 186
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Pasaron ya seis años desde la muerte del escritor, pintor y escultor croata Ilija Juric, quien pertenece a esa generación de croatas activos, que pasaron su juventud en la lucha constante en defensa de los derechos de la nación croata y quienes se pusieron a total disposición de su Estado Croata, cuando resucitó en 1941.
Ellos no cedieron ante las dificultades y los sacrificios.
Así se entiende entonces el acento patriótico que le inspira en todos sus trabajos literarios, por lo que se hace cercano y querido para todos los patriotas sinceros.
Ilija Jurić nació el 19 de julio de 1913 en Konjic (Hercegovina). Cursó sus estudios secundarios en Sarajevo, y estudió pintura y escultura en Zagreb.
Todavía siendo estudiante secundario colaboró en periódicos juveniles. Su primer cuento exitoso, "Staro ralo" (Viejo arado) apareció en el periódico "Omladina" que publicaba en Zagreb el Pododbor (rama local) de Matica Hrvatska, el año 1936.
Publicó además poesía, cuentos y artículos en las siguientes revistas: "Mladost", "Mlada Hrvatska", "Sarajevski Novi List", "Jutarni List", "Nas Put", "Spremnost", "Hrvatska Revija", "Croacia", "Danica", "Hrvatska" y "Drina".
Publicó la novela "Mi ostajemo" (Nosotros permanecemos) (Sarajevo 1944), "Kraljicino Vrelo" (Buenos Aires 1952) y "Vidovnjak" (Buenos Aires 1984), el cuento "Drina Zove" (El Drina llama), el poema "Ženidba Muje Grabovice", así como las obras de teatro "Fazlagic kula", "Fiskultura" y "Za obraz".
En tiempos del Estado Independiente Croata (NDH), Ilija Juric dirigió en Sarajevo la revista "Nas put".
En el año 1945 deja a su esclavizada Patria Croata y con miles de sus hermanos sale a la emigración, primeramente a Italia y luego a la Argentina.
En idioma castellano publicó el cuento "Ilusiones sangrientas" (Rosario 1950), y colaboró en el libro de fra Blaž Stefanic "Comunismo sin máscara".
Como escultor, Ilija Juric realizó sus trabajos en piedra y en madera. En varias ciudades argentinas se encuentran sus esculturas como por ejemplo la estatua del escritor José Hernández y el monumento al trabajador patagónico en Comodoro Rivadavia.
Al cardenal croata Dr. Franjo Kuharic le regaló su trabajo "San Jerónimo con el león". También realizó bustos de conocidos políticos croatas.
Ilija Juric murió en la ciudad de Córdoba el 28 de febrero de 1991, donde fue sepultado. Dejó a su viuda Katica Suic-Juric y a sus hijos Jadranka, Marija, Franjo y Rosalina.
Ljeposlav Perinic
Studia Croatica, Año 1997, 134, Pág. 186
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Jurić, Ilija
Profesor Ilija Jurić : (1913-1991).
Nacido en Konjić, Herzegovina, fue uno de los intelectuales más multifacéticos de toda la inmigración croata en Argentina. Literato, periodista, docente, escultor y pintor, pero, sobre todo, un patriota croata que mediante el arte y el periodismo llevó a los argentinos y a los croatas en el exilio la causa de su lucha.
Su formación comenzó en Sarajevo, donde cursó la secundaria. Posteriormente estudió escultura y pintura en Zagreb. Su vena periodística surgió rápidamente, ya que siendo aún estudiante secundario trabajó en varios diarios juveniles. Fue en el periódico “Omladina” (Juventud) donde presentó “Staro ralo” (Viejo arado), su primer cuento reconocido.
Durante la Segunda Guerra Mundial, dirigió la revista “Naš put” (Nuestro camino) desde Sarajevo. Siempre consideró a Bosnia y Herzegovina indisolubles de Croacia. Él, más allá de ser de Herzegovina, no pensaba en regionalismos ya que quería una Croacia para todos los croatas . Durante su estadía en Sarajevo fue apreciado por católicos y musulmanes.
Emigra de Croacia en 1945, dirigiéndose a Italia, donde vive junto a su mujer en el campo de refugiados de Fermo. Allí estrena las obras de teatro “Fiskultura”, y “ Fazlagić Kula”.
Desde Génova parte hacia la Argentina. Llega al país en 1947, comenzando a trabajar en Buenos Aires, Rosario y Mendoza para finalmente instalarse, a mediados de 1958, en Comodoro Rivadavia. En esta ciudad se destacó como periodista escribiendo en los diarios “Crónica” y “El Patagónico”.
Fue en Comodoro Rivadavia donde también pudo plasmar su calidad como escultor realizando los monumentos a Próspero Palazzo de diez metros de altura, el busto de José Hernández, al Obrero Patagónico inaugurado el 1 de mayo de 1975 y la estatua alegórica a la madre realizada en el año 1961. Sus trabajos incluyen una serie de bustos de personalidades croatas, como así también la obra “San Jerónimo con el león”, que le fuera entregado al cardenal croata Dr. Franjo Kuharić. Además de éstas realizó muchas otras obras de arte con materiales diversos como piedra, yeso, bronce, mármol y madera.
Como docente ejerció también en Comodoro Rivadavia, se desempeñó como maestro especializado en la Escuela de Formación Laboral Nº 738, dictó cátedras de escultura en la Escuela Municipal de Bellas Artes y fue el primer maestro y profesor de cerámica y carpintería en la asociación APARI.
Como periodista, colaboró en publicaciones de la diáspora croata, tanto en nuestro país como en otros con inmigración croata. Escribió artículos, cuentos y poesías en las revistas “Mlada Hrvatska”, Sarajevski Novi List” “Jutarni List” “Spremnost”, Hrvatska Revija”, “Croacia”, “Danica”, “Hrvatska “ y “Drina”. Asimismo escribió un centenar de artículos y ensayos en las cuales describió la problemática croata.
Su obra literaria, igualmente importante, comienza en 1944 en Sarajevo, donde publica “Mi Ostajemo” (Nosotros permanecemos). En general las novelas de Jurić giran en la temática de la libertad croata, con el condimento del regionalismo de Bosnia y Herzegovina. Ya en la Argentina escribe “Kraljičino vrelo” (Buenos Aires-1952), “Vidovnjak”(Córdoba –1984), “Drina zove” (publicado en Sydney, Australia 1968), el poema “Ženidba Muje Grabovice” y las obras teatrales “Fazlagić kula” y “Za obraz”. En idioma castellano publicó el cuento “Ilusiones Sangrientas” (Rosario-1950) y colaboró en el libro de Fray Blaž Štefanić “Comunismo sin máscara”.
En el año de 1980 el profesor Jurić se muda a Córdoba donde se contacta con los croatas de la ciudad. Aquí continua con sus trabajos, literarios y artísticos, hasta el fin de sus días. Fallece el 28 de febrero de 1991.
El Profesor Jurić fue un embajador del pensamiento nacional que propagó con su actuación periodística, literaria y artística
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Nacido en Konjić, Herzegovina, fue uno de los intelectuales más multifacéticos de toda la inmigración croata en Argentina. Literato, periodista, docente, escultor y pintor, pero, sobre todo, un patriota croata que mediante el arte y el periodismo llevó a los argentinos y a los croatas en el exilio la causa de su lucha.
Su formación comenzó en Sarajevo, donde cursó la secundaria. Posteriormente estudió escultura y pintura en Zagreb. Su vena periodística surgió rápidamente, ya que siendo aún estudiante secundario trabajó en varios diarios juveniles. Fue en el periódico “Omladina” (Juventud) donde presentó “Staro ralo” (Viejo arado), su primer cuento reconocido.
Durante la Segunda Guerra Mundial, dirigió la revista “Naš put” (Nuestro camino) desde Sarajevo. Siempre consideró a Bosnia y Herzegovina indisolubles de Croacia. Él, más allá de ser de Herzegovina, no pensaba en regionalismos ya que quería una Croacia para todos los croatas . Durante su estadía en Sarajevo fue apreciado por católicos y musulmanes.
Emigra de Croacia en 1945, dirigiéndose a Italia, donde vive junto a su mujer en el campo de refugiados de Fermo. Allí estrena las obras de teatro “Fiskultura”, y “ Fazlagić Kula”.
Desde Génova parte hacia la Argentina. Llega al país en 1947, comenzando a trabajar en Buenos Aires, Rosario y Mendoza para finalmente instalarse, a mediados de 1958, en Comodoro Rivadavia. En esta ciudad se destacó como periodista escribiendo en los diarios “Crónica” y “El Patagónico”.
Fue en Comodoro Rivadavia donde también pudo plasmar su calidad como escultor realizando los monumentos a Próspero Palazzo de diez metros de altura, el busto de José Hernández, al Obrero Patagónico inaugurado el 1 de mayo de 1975 y la estatua alegórica a la madre realizada en el año 1961. Sus trabajos incluyen una serie de bustos de personalidades croatas, como así también la obra “San Jerónimo con el león”, que le fuera entregado al cardenal croata Dr. Franjo Kuharić. Además de éstas realizó muchas otras obras de arte con materiales diversos como piedra, yeso, bronce, mármol y madera.
Como docente ejerció también en Comodoro Rivadavia, se desempeñó como maestro especializado en la Escuela de Formación Laboral Nº 738, dictó cátedras de escultura en la Escuela Municipal de Bellas Artes y fue el primer maestro y profesor de cerámica y carpintería en la asociación APARI.
Como periodista, colaboró en publicaciones de la diáspora croata, tanto en nuestro país como en otros con inmigración croata. Escribió artículos, cuentos y poesías en las revistas “Mlada Hrvatska”, Sarajevski Novi List” “Jutarni List” “Spremnost”, Hrvatska Revija”, “Croacia”, “Danica”, “Hrvatska “ y “Drina”. Asimismo escribió un centenar de artículos y ensayos en las cuales describió la problemática croata.
Su obra literaria, igualmente importante, comienza en 1944 en Sarajevo, donde publica “Mi Ostajemo” (Nosotros permanecemos). En general las novelas de Jurić giran en la temática de la libertad croata, con el condimento del regionalismo de Bosnia y Herzegovina. Ya en la Argentina escribe “Kraljičino vrelo” (Buenos Aires-1952), “Vidovnjak”(Córdoba –1984), “Drina zove” (publicado en Sydney, Australia 1968), el poema “Ženidba Muje Grabovice” y las obras teatrales “Fazlagić kula” y “Za obraz”. En idioma castellano publicó el cuento “Ilusiones Sangrientas” (Rosario-1950) y colaboró en el libro de Fray Blaž Štefanić “Comunismo sin máscara”.
En el año de 1980 el profesor Jurić se muda a Córdoba donde se contacta con los croatas de la ciudad. Aquí continua con sus trabajos, literarios y artísticos, hasta el fin de sus días. Fallece el 28 de febrero de 1991.
El Profesor Jurić fue un embajador del pensamiento nacional que propagó con su actuación periodística, literaria y artística
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Juratović-Banduka, Draga
JURATOVIĆ-BANDUKA, Prof. Draga (1912-1978)
Rođena je 4. studenoga 1912. godine kao kći dra. Andrije Juratovića i Eme Ivakić, u Otoku u Hrvatskoj. Osnovnu školu pohađala je u Banja Luci i Osijeku, gimnaziju u Slavonskoj Požegi, a Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Beogradu, gdje je studirala latinski, grčki, francuski i njemački. Po povratku sa sveučilišnih studija u Sarajevo, radila je kao učiteljica kod časnih sestara u njihovim školama Sv. Augustina i Sv. Vinka, te u privatnoj srednjoj školi Dra. Vidovića u Sarajevu.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila je u Dubrovniku upraviteljica i spiker na razglasnoj postaji te vodila kulturni odsjek. Kasnije je, kao poznavalac više jezika, radila u socijalnom odsjeku poslanstva NDH u Berlinu.
Došavši 1949. godine u Argentinu, nakon što je tri godine boravila u Austriji i Rimu, nastanila se je u predgrađu Buenos Airesa, Mataderos, gdje je radila u jednoj tvornici. Poslije udaje odlazi s mužem u Córdobu, gdje uz pomoć prijatelja i rođaka osniva prvu hrvatsku školu, koja je djelovala u prostorijama škole "Padre Claret" i koju je od 15. kolovoza 1965. vodila kao upraviteljica uz suradnju prof. dra Zlatka Tanodija i prof. dra. Mirka Eterovića.
Njezino kulturno djelovnaje, uz rad na podućavanju srednjoškolskih daka i sveučilištaraca iz materija njezine struke, uključivalo je i reagiranje na razne pojave u vezi s Hrvatskom i Hrvatima. Tako je 1962. godine uputila čestitku Dru. Franciscu J. Orlichu, novoizabranom predsjedniku Republike Costarica, u predpostavci da se sjeća svoga hrvatskog porijekla, i od njega dobila toplu i sadržajnu zahvalnicu. Slično je - i s uspjehom - reagirala u raznim publikacijama na netočnosti na štetu Hrvata. Umrla je u Córdobi 10. veljače 1978. godine.
Juratović-Banduka, Draga, Pismo uredniku. Córdoba, 22. studenoga 1965. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, Sv. 4., pp. 457-458. (Osvrt i kritika članka B. Marune "O nekim našim primitivizmima" u HR, br. 3/1965.).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rođena je 4. studenoga 1912. godine kao kći dra. Andrije Juratovića i Eme Ivakić, u Otoku u Hrvatskoj. Osnovnu školu pohađala je u Banja Luci i Osijeku, gimnaziju u Slavonskoj Požegi, a Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Beogradu, gdje je studirala latinski, grčki, francuski i njemački. Po povratku sa sveučilišnih studija u Sarajevo, radila je kao učiteljica kod časnih sestara u njihovim školama Sv. Augustina i Sv. Vinka, te u privatnoj srednjoj školi Dra. Vidovića u Sarajevu.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila je u Dubrovniku upraviteljica i spiker na razglasnoj postaji te vodila kulturni odsjek. Kasnije je, kao poznavalac više jezika, radila u socijalnom odsjeku poslanstva NDH u Berlinu.
Došavši 1949. godine u Argentinu, nakon što je tri godine boravila u Austriji i Rimu, nastanila se je u predgrađu Buenos Airesa, Mataderos, gdje je radila u jednoj tvornici. Poslije udaje odlazi s mužem u Córdobu, gdje uz pomoć prijatelja i rođaka osniva prvu hrvatsku školu, koja je djelovala u prostorijama škole "Padre Claret" i koju je od 15. kolovoza 1965. vodila kao upraviteljica uz suradnju prof. dra Zlatka Tanodija i prof. dra. Mirka Eterovića.
Njezino kulturno djelovnaje, uz rad na podućavanju srednjoškolskih daka i sveučilištaraca iz materija njezine struke, uključivalo je i reagiranje na razne pojave u vezi s Hrvatskom i Hrvatima. Tako je 1962. godine uputila čestitku Dru. Franciscu J. Orlichu, novoizabranom predsjedniku Republike Costarica, u predpostavci da se sjeća svoga hrvatskog porijekla, i od njega dobila toplu i sadržajnu zahvalnicu. Slično je - i s uspjehom - reagirala u raznim publikacijama na netočnosti na štetu Hrvata. Umrla je u Córdobi 10. veljače 1978. godine.
Juratović-Banduka, Draga, Pismo uredniku. Córdoba, 22. studenoga 1965. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, Sv. 4., pp. 457-458. (Osvrt i kritika članka B. Marune "O nekim našim primitivizmima" u HR, br. 3/1965.).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Jelić, Branko
JELIĆ, Branko (1905 -1972)
JELIĆ, Branko (1905.-1972.), liječnik, političar i publicist, rođen je u Donjemu Docu kraj Omiša u brojnoj obitelji. U Splitu je polazio klasičnu gimnaziju, a u Zagrebu je studirao medicinu i odmah se uključio u politički život. Bio je predsjednik Hrvatskog pravaškog akademskog kluba "Kvaternik" i predsjednik organizacije pravaške mladeži, a bio je i predsjednik "Kluba medicinara". Njegov rad u Stranci prava rano je zapažen, pa postaje član Poslovnog Odbora. God. 1928. pokrenuo je i uređivao Hrvatski Domobran, a poslije atentata na Stjepana Radića organizira demonstracije, a da ne bude uhićen odlazi u emigraciju, najprije u Italiju, a potom u Sjevernu i Južnu Ameriku, gdje među hrvatskim iseljenicima osniva organizacije Hrvatskoga Domobrana. Bio je neobično popularan u domovini među mladeži, poradi svoga beskompromisnoga stava glede velikosrpskoga režima, a i među iseljenicima, zbog svojih govorničkih sposobnosti, imao je uspjeha. Početkom listopada 1939., na povratu iz Amerike u Europu, britanske vlasti, bez ikakvoga razloga i povoda, odvode ga s broda u GibraItaru i interniraju sve do 1945. na otočju Isle of Man usred La Mancha. Po izlasku iz logora živu u Britaniji, ali 1949. odlazi u Njemačku. Otvara liječničku praksu i ubrzo stječe glas uvaženog doktora. Međutim, ne napušta političku djelatnost, već god. 1950. osniva Hrvatski Narodni Otpor.
- -
Rođen je 28. veljače 1905. u Docu Donjem kao četvrto dijete, od njih osmero, Ike (Ivana) Jelića i Ive Jelić rod. Šimunić, u hrvatskoj poljičkoj obitelji Prvinčić-Roguljić-Jelić, koja pripada vlasteli "Didida" porijeklom iz Bosne. Pet godina puke škole pohađa u rodnom mjestu (1911-1915), a u Splitu klasićnu gimnaziju na kojoj maturira 1923. godine. Već od đačkih dana djeluje politički pa tako nastavlja i slijededih pet godina kao student medicine na sveućilištu u Zagrebu. Kada je 18. 6. 1927. na Prvom Saboru Hrvatske Pravaške Omladine osnovan Savez, postaje on njegovim predsjednikom do jeseni 1928., kada se on pretvara u organizacije Hrvatskog Domobrana. Nakon organiziranja demonstracija u Zagrebu 1928. godine odlazi u Austriju. U Grazu završava studij medicine.
Kako je i dr. Ante Pavelić istodobno došao u emigraciju, počela je zajednička borba protiv Jugoslavije. Jelić odlazi najprije u Južnu Ameriku da tamo organizira Hrvatski Domobran, zatim u Sjevernu Ameriku s istim zadatkom. Drugi svjetski rat zatiće ga u SAD, gdje bude interniran. Na povratku u Europu Englezi ga skidaju s broda u Gibraltaru te hoz cijelo vrijeme rata drže u internaciji u Engleskoj. Godine 1949. dolazi u München, gdje je 1950. osnovao Hrvatski Narodni Odbor i podeo izdavati novine "Hrvatska Država". Kao predsjednik HNO vrlo je politićki djelatan pa kao takav sudjeluje na Svehrvatskom Kongresu u New Yorku od 29. 8. do 2. 9. 1962. iz kojega je proizišlo prvo Hrvatsko Narodno vijeće pod predsjedanjem Dra Ibrahimbega Džinića.
Od travnja 1960. do rujna 1965. objavljivao je svoje uspomene u "Hrvatskoj Državi". Njih je, zajedno s drugdje objavljenim memorijalnim člancima, prikupio, sredio i biIješkama popratio prof. dr. Jere Jareb te 1982. objavio pod naslovom "Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića".
Umro je ponešto misteriozno u Berlinu u noći 30/31. svibnja 1972.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
JELIĆ, Branko (1905.-1972.), liječnik, političar i publicist, rođen je u Donjemu Docu kraj Omiša u brojnoj obitelji. U Splitu je polazio klasičnu gimnaziju, a u Zagrebu je studirao medicinu i odmah se uključio u politički život. Bio je predsjednik Hrvatskog pravaškog akademskog kluba "Kvaternik" i predsjednik organizacije pravaške mladeži, a bio je i predsjednik "Kluba medicinara". Njegov rad u Stranci prava rano je zapažen, pa postaje član Poslovnog Odbora. God. 1928. pokrenuo je i uređivao Hrvatski Domobran, a poslije atentata na Stjepana Radića organizira demonstracije, a da ne bude uhićen odlazi u emigraciju, najprije u Italiju, a potom u Sjevernu i Južnu Ameriku, gdje među hrvatskim iseljenicima osniva organizacije Hrvatskoga Domobrana. Bio je neobično popularan u domovini među mladeži, poradi svoga beskompromisnoga stava glede velikosrpskoga režima, a i među iseljenicima, zbog svojih govorničkih sposobnosti, imao je uspjeha. Početkom listopada 1939., na povratu iz Amerike u Europu, britanske vlasti, bez ikakvoga razloga i povoda, odvode ga s broda u GibraItaru i interniraju sve do 1945. na otočju Isle of Man usred La Mancha. Po izlasku iz logora živu u Britaniji, ali 1949. odlazi u Njemačku. Otvara liječničku praksu i ubrzo stječe glas uvaženog doktora. Međutim, ne napušta političku djelatnost, već god. 1950. osniva Hrvatski Narodni Otpor.
- -
Rođen je 28. veljače 1905. u Docu Donjem kao četvrto dijete, od njih osmero, Ike (Ivana) Jelića i Ive Jelić rod. Šimunić, u hrvatskoj poljičkoj obitelji Prvinčić-Roguljić-Jelić, koja pripada vlasteli "Didida" porijeklom iz Bosne. Pet godina puke škole pohađa u rodnom mjestu (1911-1915), a u Splitu klasićnu gimnaziju na kojoj maturira 1923. godine. Već od đačkih dana djeluje politički pa tako nastavlja i slijededih pet godina kao student medicine na sveućilištu u Zagrebu. Kada je 18. 6. 1927. na Prvom Saboru Hrvatske Pravaške Omladine osnovan Savez, postaje on njegovim predsjednikom do jeseni 1928., kada se on pretvara u organizacije Hrvatskog Domobrana. Nakon organiziranja demonstracija u Zagrebu 1928. godine odlazi u Austriju. U Grazu završava studij medicine.
Kako je i dr. Ante Pavelić istodobno došao u emigraciju, počela je zajednička borba protiv Jugoslavije. Jelić odlazi najprije u Južnu Ameriku da tamo organizira Hrvatski Domobran, zatim u Sjevernu Ameriku s istim zadatkom. Drugi svjetski rat zatiće ga u SAD, gdje bude interniran. Na povratku u Europu Englezi ga skidaju s broda u Gibraltaru te hoz cijelo vrijeme rata drže u internaciji u Engleskoj. Godine 1949. dolazi u München, gdje je 1950. osnovao Hrvatski Narodni Odbor i podeo izdavati novine "Hrvatska Država". Kao predsjednik HNO vrlo je politićki djelatan pa kao takav sudjeluje na Svehrvatskom Kongresu u New Yorku od 29. 8. do 2. 9. 1962. iz kojega je proizišlo prvo Hrvatsko Narodno vijeće pod predsjedanjem Dra Ibrahimbega Džinića.
Od travnja 1960. do rujna 1965. objavljivao je svoje uspomene u "Hrvatskoj Državi". Njih je, zajedno s drugdje objavljenim memorijalnim člancima, prikupio, sredio i biIješkama popratio prof. dr. Jere Jareb te 1982. objavio pod naslovom "Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića".
Umro je ponešto misteriozno u Berlinu u noći 30/31. svibnja 1972.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
miércoles 23 de abril de 2008
Jazvo, Lucija - Sestra Bogoljuba
JAZVO, Prof. Bogoljuba (1897 - 1975)
Lucija Jazvo - Sestra Bogoljuba - rodila se je 24, prosinca 1897. u Livnu kao jedno od četrnaestero djece Pavla Jazve i Marije Pavlović. Osnovnu školu završava u rodnom mjestu. Sa dvanaest godina odlazi u samostan. Srednju školu polazi u Travniku i Zagrebu, gdje maturira. Godine 1916. ulazi u Red Sestara Sv. Vinka Paulskog, a godine 1919. upisuje se na Sveučilište u Zagrebu kao jedna od prve tri časne sestre koje studiraju na Filozofskom fakultetu, posebice filologiju.
Godine 1924. Starješinstvo Reda šalje je u Innsbruck, gdje ostaje godinu dana radi usavršavanja u njemačkom jeziku. Od 1924. do 1926. radi kao profesorica na osnovnoj školi Reda. Godine 1926. bude imenovana ravnateljicom srednje škole koju je Red osnovao u Zagrebu. Na toj dužnosti ostaje do 1940. Od tada pa do 1945. ravnateljica je bolnice Milosrdnih sestara u Zagrebu te nadstojnica samostana u Frankopanskoj ulici u Zagrebu.
Svršetkom rata bude više puta stavljana pod istragu, stoga napušta domovinu i odlazi u Italiju. U samostanu Reda - Centocelle - bude imenovana nadstojnicom, dužnost koju obavlja do 1947. Ponovno ugrožena u Rimu, napušta Italiju i 10. siječnja 1948. dolazi u Argentinu. Gotovo odmah bude imenovana nadstojnicom (Superiora) zajednice Sestara Sv. Vinka Paulskog u Dock Sudu, predgrađu Buenos Airesa, a godine 1953. bude izabrana nadstojnica Provincije, tj. Vrhovnom nadstojnicom Južnoameričke Provincije Sestara Sv. Vinka Paulskog iz Zagreba.
Kroz duge godine svoga života u Argentini obavljala je razne dužnosti unutar zajednice reda. Bila je provincijalna vijećnica, predstavnica u provincijskom kaptolu, nadstojnica i učiteljica novicija u Domu Novicija u Villa Elisa, gdje je provela svoje posljednje godine, kao uzor starijim i mlađim časnim sestrama.
Umrla je u Dock Sudu 26. listopada 1975.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Lucija Jazvo - Sestra Bogoljuba - rodila se je 24, prosinca 1897. u Livnu kao jedno od četrnaestero djece Pavla Jazve i Marije Pavlović. Osnovnu školu završava u rodnom mjestu. Sa dvanaest godina odlazi u samostan. Srednju školu polazi u Travniku i Zagrebu, gdje maturira. Godine 1916. ulazi u Red Sestara Sv. Vinka Paulskog, a godine 1919. upisuje se na Sveučilište u Zagrebu kao jedna od prve tri časne sestre koje studiraju na Filozofskom fakultetu, posebice filologiju.
Godine 1924. Starješinstvo Reda šalje je u Innsbruck, gdje ostaje godinu dana radi usavršavanja u njemačkom jeziku. Od 1924. do 1926. radi kao profesorica na osnovnoj školi Reda. Godine 1926. bude imenovana ravnateljicom srednje škole koju je Red osnovao u Zagrebu. Na toj dužnosti ostaje do 1940. Od tada pa do 1945. ravnateljica je bolnice Milosrdnih sestara u Zagrebu te nadstojnica samostana u Frankopanskoj ulici u Zagrebu.
Svršetkom rata bude više puta stavljana pod istragu, stoga napušta domovinu i odlazi u Italiju. U samostanu Reda - Centocelle - bude imenovana nadstojnicom, dužnost koju obavlja do 1947. Ponovno ugrožena u Rimu, napušta Italiju i 10. siječnja 1948. dolazi u Argentinu. Gotovo odmah bude imenovana nadstojnicom (Superiora) zajednice Sestara Sv. Vinka Paulskog u Dock Sudu, predgrađu Buenos Airesa, a godine 1953. bude izabrana nadstojnica Provincije, tj. Vrhovnom nadstojnicom Južnoameričke Provincije Sestara Sv. Vinka Paulskog iz Zagreba.
Kroz duge godine svoga života u Argentini obavljala je razne dužnosti unutar zajednice reda. Bila je provincijalna vijećnica, predstavnica u provincijskom kaptolu, nadstojnica i učiteljica novicija u Domu Novicija u Villa Elisa, gdje je provela svoje posljednje godine, kao uzor starijim i mlađim časnim sestrama.
Umrla je u Dock Sudu 26. listopada 1975.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Jakaša-Vitaić, Ante
ANTE JAKAŠA, SU MISTERIOSA DESAPARICION
Ante Jakaša-Vitaić fue un estudiante de derecho en la Universidad Croata de Zagreb poco antes del comienzo de la Segunda Guerra Mundial. Todos quienes lo conocimos en aquella época, teníamos la impresión de una persona muy dinámica, emprendedora, inteligente y de fácil orientación dentro de la sociedad. Todo su talento y capacidad habla empeñado más tarde para servir la causa de la existencia del restaurado Estado de Croacia. Ya en el periodo de entre las dos grandes guerras, Jakaša de estudiante secundario o universitario aportó muchísimo para la liberación de Croacia del yugo granserbio. Un organizador excelente, un orador audaz y un hombre que inspiraba la simpatía y confianza con quienes venia en contacto, especialmente con la juventud, progresó rápidamente cubriendo puestos de considerable responsabilidad.
Una vez en la República Argentina, después de la reocupación de Croacia por las tropas comunistas de Tito, Jakaša no necesitaba mucho tiempo para orientarse y ubicarse dentro del nuevo ambiente social argentino. Gracias a su talento y la elasticidad de su espíritu, pronto trepó la escala jerárquica dentro de la vida gremial patronal y de obreros. Fue uno de los primeros organizadores de la Caja de Subsidios Familiares de la Argentina y desde allí, ocupando periódicamente el puesto de Director, su actividad se proyectó al campo internacional. En la OIT llegó hasta el puesto de subdirector administrativo de dicho organismo internacional, sirviendo fielmente a nuestra nueva patria, la República Argentina, sin olvidar prestar su ayuda a muchísimos croatas que se dirigían a él. En el momento cuando la guerrilla urbana parecía llegar a su fin en el territorio argentino. precisamente en mes de mayo del año 1977 fue secuestrado por desconocidos y desde esa fecha nada se supo de su destino, suponiéndose trágico y definitivo.
Estudiado el caso, el Gobierno Nacional de la Republica Argentina, a proposición del Ministro de Trabajo, el señor Horacio T. Liendo, promulgó la Ley N° 21.916, otorgando una pensión a la señora de Jakaša y a su hija menor. Reproducimos a continuación las actuaciones y el texto de dicha Ley, de donde se puede bien desprender los méritos del desaparecido, que hizo a favor de la comunidad nacional.
Vol 72-73
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Ante Jakaša-Vitaić fue un estudiante de derecho en la Universidad Croata de Zagreb poco antes del comienzo de la Segunda Guerra Mundial. Todos quienes lo conocimos en aquella época, teníamos la impresión de una persona muy dinámica, emprendedora, inteligente y de fácil orientación dentro de la sociedad. Todo su talento y capacidad habla empeñado más tarde para servir la causa de la existencia del restaurado Estado de Croacia. Ya en el periodo de entre las dos grandes guerras, Jakaša de estudiante secundario o universitario aportó muchísimo para la liberación de Croacia del yugo granserbio. Un organizador excelente, un orador audaz y un hombre que inspiraba la simpatía y confianza con quienes venia en contacto, especialmente con la juventud, progresó rápidamente cubriendo puestos de considerable responsabilidad.
Una vez en la República Argentina, después de la reocupación de Croacia por las tropas comunistas de Tito, Jakaša no necesitaba mucho tiempo para orientarse y ubicarse dentro del nuevo ambiente social argentino. Gracias a su talento y la elasticidad de su espíritu, pronto trepó la escala jerárquica dentro de la vida gremial patronal y de obreros. Fue uno de los primeros organizadores de la Caja de Subsidios Familiares de la Argentina y desde allí, ocupando periódicamente el puesto de Director, su actividad se proyectó al campo internacional. En la OIT llegó hasta el puesto de subdirector administrativo de dicho organismo internacional, sirviendo fielmente a nuestra nueva patria, la República Argentina, sin olvidar prestar su ayuda a muchísimos croatas que se dirigían a él. En el momento cuando la guerrilla urbana parecía llegar a su fin en el territorio argentino. precisamente en mes de mayo del año 1977 fue secuestrado por desconocidos y desde esa fecha nada se supo de su destino, suponiéndose trágico y definitivo.
Estudiado el caso, el Gobierno Nacional de la Republica Argentina, a proposición del Ministro de Trabajo, el señor Horacio T. Liendo, promulgó la Ley N° 21.916, otorgando una pensión a la señora de Jakaša y a su hija menor. Reproducimos a continuación las actuaciones y el texto de dicha Ley, de donde se puede bien desprender los méritos del desaparecido, que hizo a favor de la comunidad nacional.
Vol 72-73
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Jakaša-Vitaić, Ante
JAKAŠA-VITAIĆ, Ante (1919-1977)
Rodio se je 1919. godine u Splitu, gdje je polazio i završio pučku i srednju školu. Upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i djelotvorno sudjeluje u katoličkim organizacijama. Za vrijeme Banovine Hrvatske, odnosno potkraj 1940. godine, biva zatočen u Lepoglavi sve do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.
Za vrijeme NDH bude imenovan zapovjednikom Ustaškog Junaka u općem okviru Ustaške Mladeži. U rujnu 1942. odlazi u Rim, gdje sudjeluje u Corsi speciali na Fakultetu političkih nauka. Vraća se u domovinu, ali je slomom NDH ponovno i konačno napušta.
Godine 1947. dolazi u Argentinu. Na sveučilištu u Córdobi upisuje germanistiku i tu diplomira. Usput studira na raznim sveučilištima socijalna i radna pitanja pa zato u Buenos Airesu radi kao savjetnik u tim pitanjima u raznim poduzedima. Godine 1953. postizava argentinsko državljanstvo, a godine 1957.-1958. biva poslan u Meksiko i Sjedinjene Američke Države da studira moderne metode produktivnosti, posebice u odjevnoj industriji. Postaje savjetnikom Socijalne politike u Unión Industrial Argentina, u Argentinskoj Komori Kemijske Industrije te Argentinskoj Komori za obuću.
Od godine 1962. pa do smrti predstavnik je argentinskih poslodavaca u Conferencias Internacionales del Trabajo. Od 1966. pa dalje član je Upravnog Vijeća Međunarodne Organizacije Rada (OIT) u Ženevi, te koordinator stalnih povjerenstava Iberoameričke Organizacije Socijalnog Osiguranja sa sjedištem u Madridu. Suosnivač je i dugogodišnji ravnatelj Blagajne Obiteljske Potpore Industrijskog Osoblja (CASFPI). Dugogodišnji je bio predstavnik Argentine (poslodavaca) na skupštinama Međunarodne Organizacije Rada. Kao takav zastupao je i Španjolsku, kada je bila iskljućena iz OIT. Bio je nosilac mnogih odlikovanja, posebice španjolskih, a odlikovao ga je i grčki kralj. Dana 6. svibnja 1977. g. je sekvestriran i odonda nestao.
U Argentini je bio jedan od osnivaća Hrvatskog Demokratskog Odbora (Comité Democrático pro Croacia Libre), te sastavljač Deklaracije od 27. 1. 1957. Pisac je knjižice "Reseña Histórica. Lucha del pueblo croata por su independencia" (Borba hrvatskog naroda za nezavisnost. Povijesni pregled. 1961.).
Jakaša Ante, "Sam Protulipac je bio Hrvat, ali za Jugoslaviju", Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1974, 2, pp 267-275. (Odjeci. Radi se o sjećanjima s kojima pobija navodnu tvrdnju pok. prof. Ivana Oršanića, koja je naslov članka).
VITAIČ-JAKAŠA, Ante: RESEÑA HISTORICA. LUCHA DEL PUEBLO CROATA POR SU INDEPENDENCIA. (Borba hrvatskog naroda za nezavisnost. Povijesni pregled). BA, 1961. Str. 10. Izd.: Hrvatski demokratski odbor.
VITAIĆ-JAKAŠA, Ante: Emigracija mora slijediti domovinu, ili....(25).
· Sinovčić, Marko, Ante Vitaić-Jakaša: Reseña histórica. Lucha del pueblo croata por su independencia (povijesni pregled borbe hrvatskog naroda za nezavisnost), (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (27/28).
VITAIC-JAKAŠA, Ante (Split 1921.-Buenos Aires 1977.)
Bio je poslodavac. Objavio je članke: "Borba hrvatskog naroda za svoju nezavisnost" u izdanju Hrvatskog demokratskog odbora i "Emigracija mora slijediti domovinu".
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rodio se je 1919. godine u Splitu, gdje je polazio i završio pučku i srednju školu. Upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i djelotvorno sudjeluje u katoličkim organizacijama. Za vrijeme Banovine Hrvatske, odnosno potkraj 1940. godine, biva zatočen u Lepoglavi sve do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.
Za vrijeme NDH bude imenovan zapovjednikom Ustaškog Junaka u općem okviru Ustaške Mladeži. U rujnu 1942. odlazi u Rim, gdje sudjeluje u Corsi speciali na Fakultetu političkih nauka. Vraća se u domovinu, ali je slomom NDH ponovno i konačno napušta.
Godine 1947. dolazi u Argentinu. Na sveučilištu u Córdobi upisuje germanistiku i tu diplomira. Usput studira na raznim sveučilištima socijalna i radna pitanja pa zato u Buenos Airesu radi kao savjetnik u tim pitanjima u raznim poduzedima. Godine 1953. postizava argentinsko državljanstvo, a godine 1957.-1958. biva poslan u Meksiko i Sjedinjene Američke Države da studira moderne metode produktivnosti, posebice u odjevnoj industriji. Postaje savjetnikom Socijalne politike u Unión Industrial Argentina, u Argentinskoj Komori Kemijske Industrije te Argentinskoj Komori za obuću.
Od godine 1962. pa do smrti predstavnik je argentinskih poslodavaca u Conferencias Internacionales del Trabajo. Od 1966. pa dalje član je Upravnog Vijeća Međunarodne Organizacije Rada (OIT) u Ženevi, te koordinator stalnih povjerenstava Iberoameričke Organizacije Socijalnog Osiguranja sa sjedištem u Madridu. Suosnivač je i dugogodišnji ravnatelj Blagajne Obiteljske Potpore Industrijskog Osoblja (CASFPI). Dugogodišnji je bio predstavnik Argentine (poslodavaca) na skupštinama Međunarodne Organizacije Rada. Kao takav zastupao je i Španjolsku, kada je bila iskljućena iz OIT. Bio je nosilac mnogih odlikovanja, posebice španjolskih, a odlikovao ga je i grčki kralj. Dana 6. svibnja 1977. g. je sekvestriran i odonda nestao.
U Argentini je bio jedan od osnivaća Hrvatskog Demokratskog Odbora (Comité Democrático pro Croacia Libre), te sastavljač Deklaracije od 27. 1. 1957. Pisac je knjižice "Reseña Histórica. Lucha del pueblo croata por su independencia" (Borba hrvatskog naroda za nezavisnost. Povijesni pregled. 1961.).
Jakaša Ante, "Sam Protulipac je bio Hrvat, ali za Jugoslaviju", Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1974, 2, pp 267-275. (Odjeci. Radi se o sjećanjima s kojima pobija navodnu tvrdnju pok. prof. Ivana Oršanića, koja je naslov članka).
VITAIČ-JAKAŠA, Ante: RESEÑA HISTORICA. LUCHA DEL PUEBLO CROATA POR SU INDEPENDENCIA. (Borba hrvatskog naroda za nezavisnost. Povijesni pregled). BA, 1961. Str. 10. Izd.: Hrvatski demokratski odbor.
VITAIĆ-JAKAŠA, Ante: Emigracija mora slijediti domovinu, ili....(25).
· Sinovčić, Marko, Ante Vitaić-Jakaša: Reseña histórica. Lucha del pueblo croata por su independencia (povijesni pregled borbe hrvatskog naroda za nezavisnost), (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (27/28).
VITAIC-JAKAŠA, Ante (Split 1921.-Buenos Aires 1977.)
Bio je poslodavac. Objavio je članke: "Borba hrvatskog naroda za svoju nezavisnost" u izdanju Hrvatskog demokratskog odbora i "Emigracija mora slijediti domovinu".
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Jagsich, Juan - in memoriam
ING. JUAN JAGSICH
"No hay en el mundo más que un exceso recomendable: el de la gratitud".
La Bruyère
En cumplimiento de un penoso deber, comunicamos la muerte del Profesor Extraordinario Ing. Juan Jagsich, acaecida en forma repentina el día 3 de Abril del corriente año.
Con la desaparición del In. Jagsich se produce en nuestros claustros un vacío difícil de llenar. Los que fueron sus colegas y los que fuimos sus discípulos, sabemos perfectamente que no son palabras vanas las expresadas. En efecto: a su sólida preparación científica unía una vasta cultura humanista que, sumadas a singulares condiciones pedagógicas le permitieron conquistar el privilegio de constituirse en el maestro por antonomasia. Entendiendo —como Cicerón— que "nada es más dulce y halagüeño que instruir y formar Ios espíritus" es atraído, desde muy joven, por la enseñanza, dedicando gran parte de su vida a las actividades docentes en las que descuella en forma indiscutible.
Ama, en especial, a la juventud, en quien deposita toda su fe de Maestro. No otra cosa significa la dedicatoria de su última obra "Meteorología Física": "A la juventud argentina, forjadora de la grandeza de la República".
Talentoso, incansable, investigador profundo y' exhaustivo, espíritu dilecto y sensible a la magnificencia del espectáculo que ofreeen los fenómenos naturales, no concibe ser simple espectador de los mismos, sino que, por el contrario, busca afanosamente las leyes que puedan regirlos para, de esa manera, tratar de predecirlos con la anticipación necesaria para que el hombre pueda aprovecharse de sus beneficios o, por lo menos, para que pueda evitar o atenuar sus perjuicios.
Como tampoco concibe —y no podría ser de otra manera— que sus conocimientos científicos y experiencias, productos de largas vigilias y arduas investigaciones permanecieran ignorados, lo vemos prodigarse generosa e incansablemente desde la cátedra, desde donde comunica a sus discípulos, con diafana claridad y sin reservas, el producto de sus últimas investigaciones y en numerosas publicaciones en revistas especializadas y periódicos, conferencias, participación en Congresos y reuniones, etc. en los cuales conquista numerosos premios y distinciones honoríficas, pero, sobre todo, conquista lo que mas satisface a su fina sensibilidad: el respecto de sus discípulos y el aprecio de sus colegas de cátedra.
Sus producción científica, dentro del campo,de su predilección, es sumamente numerosa abarcando .en especial la Topografía, Cartografía, Geodesia, Astronomía, Meteorología, Climatología y 0eeanografía, disciplinas científicas en las cuales consigue formarse una sólida personalidad que trasciende los límites locales para consagrarse en el mundo científico internacional.
Con motivo de su muerte —triste y dolorosa oportunidad— se nos brinda la ocasión como sincero y modesto homenaje, de resumir su notable vida de auténtico investigador, que, sin desmayos, supo mantenerla dentro del camino que eligió y que le trazaba su entrañable amor a las ciencias y su impostergable necesidad de transmitirla. La meta era difícil de alcanzar, pero el transcurrir de los años demostraron cuánto vale el espíritu y la inteligencia humanos, cuando son canalizados hacia el bien.
Oriundo de Austria-Hungría, tierra ubérrima y de ricos matices, pasa su niñez en el goce puro de la contemplación de la naturaleza. El hombre que más tarde habría de trazar, a través de su existencia, una estela luminosa, pletórica de virtudes, no puede olvidar nunca aquellas primeras imágenes que impresionaron su retina y, a menudo lo vemos, soñador, añorar aquella su lejana tierra. Sus ojos son claros, azules, transparentes, como nos imaginamos que debían ser los cielos y las aguas de su patria.
Recuerda el quo escribe que, en una ocasión, con motivo de un viaje de estudio al Lago San Roque, tuvo la grata sorpresa y el honor inmerecido de ser confidente de este espíritu extraordinario.
Posiblemente, influenciado por la limpidez del cielo y la maravillosa serenidad de nuestras sierras —era un día de primavera— que predisponen a los espíritus puros a la confidencia, me confesó, no sin lagrimas en los ojos, que: "No concebía cómo podía haber espíritus tan mezquinos quo, ante espectáculo como el que presenciábamos, no se sintieran capaces de cualquier sacrificio para merecer su goce y enaltecer la generosa tierra capaz de brindarlo". Profundamente emocionado y, ('Dalo si le trajeran lejanos recuerdos, continuó: "Yo no puedo olvidar, y siempre lo tengro presente, la nobleza y generosidad de los argentinos, que me brindaron, sin ninguna clase de prejuicios, esta segunda patria con la cual me encuentro íntimamente identificado; no creo —y va sin mengua de nadie— que esto pueda suceder en ninguna otra parte del mundo".
So refería, indudablemente, y con profunda gratitud, a ese generoso y espontaneo sentirlo de hospitalidad que tenemos los argentinos, —mezcla de lo autóctono y de lo hispánico— y que ha llamado poderosamente la atención de todos los que nos conocen.
Palabras mas o menos —han pasado más de veinte años y la memoria es frágil— estos son conceptos que informan solamente una vida noble y generosa, dedicada exclusivamente al bien de sus semejantes.
Hemos recordado estas sus palabras —no lo hemos podido evitar— por que consideramos que nada es más instructivo para la juventud estudiosa, a la que tanto amaba y de la que tanto esperaba, que la valiosa enseñanza que pueda brindarle el estudio de una vida ejemplar.
Cursa sus estudios primarios y secundarios en su patria hasta completar su Bachillerato. Llevado por su vocación se traslada luego a Suiza de donde lo vemos egresar en el año 1909 eon el título de "Kulturingenieur" otorgado por la famosa Escuela Politécnica de Zurich. Apenas recibido, se inicia en su carrera docente como Jefe de Trabajos Prácticos de Topografía y Dibujo Topográfico, en la misma Escuela, disciplina que le entusiasma y que, con el pasar de Ios años le harán producir esas magníficas Cartas Geográficas que conocemos y en las cuales no sabemos qué admirar más: si su exactitud científica o su belleza artística. Es que ya se han unido indisolublemente, integrando su recia personalidad, su gran acervo científico con su fina sensibilidad de artista, cualidades que ya nunca lo abandonarán y que habrían de consagrarlo, conquistándole justificado renombre.
En el año 1912 llega a la Provincia de, Córdoba. contratado por el Superior Gobierno de la misma para desempeñarse como Cartógrafo del Departamento Topográfico. El año 1914 ya, se desempeña como Geodesta del mismo Departamento. De 1916 a .1932 es nombrado Jefe del Registro Gráfico (Catastro) de la Provincia.. Durante el lapso 1928-1932 es .Jefe de la Comisión de Estudios del Lago San Roque, encargado de los Levantamientos Topográfico-Catastrales de sus alrededores. En esta última función llega a efectuar levantamientos que honran nuestra Cartografía y que lo consagran definitivamente en esta especialidad.
Atraído por su gran vocación, la docencia, en el año 1918 es nombrado Profesor Titular de Topografía de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales de la Universidad Nacional de Córdoba. Igualmente es nombrado Profesor Titular de Cartografía y Dibujo Cartográfico. En 1923, por concurso, es nombrado Profesor Titular de Geodesia. Más adelante, año 1944, se le encarga, la Cátedra de Geodesia Superior y Astronomía Práctica.
Desde 1937 a 1949 se desempeña como Profesor de Meteorología, por concurso, de la Escuela de Aviación Militar de Córdoba.
Impelido por su entrañable cariño por las disciplinas científicas y en su loable afán de hacer partícipes a sus semejantes de sus hallazgos, produce incansablemente toda clase de trabajos dentro. del campo que conocemos de su predilección: Topografía, Cartografía, Geodesia, Astronomía, Meteorología, Climatología, Oceanografía.
En Abril de 1954 aparece su obra "Meteorología Física" que ya hemos citado y al tiempo de fallecer lo encontramos preparando su "Meteorología Geográfica" obra que, desgraciadamente, no alcanza a publicar.
La muerte lo sorprende en plena actividad y desempeñándose como Profesor Extraordinario de nuestra Facultad, escalón alcanzado como un justo reconocimiento a sus méritos.
Para evitar inútiles repeticiones, más adelante publicamos un resumen de su. "Curriculum Vitae", de cuya lectura podremos extractar sin ningún esfuerzo, lo que es capaz de producir una vida abnegada, dedicada al trabajo y al estudio.
E. A. S.
La Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales dictó, en homenaje al Profesor Ing. Juan Jagsieh la Resolución NQ 52 de Abril de 1956 que enseguida transcribimos:
Córdoba, Abril 3 de 1956.
Habiendo fallecido en el día de la fecha el Profesor Extraordinario Ing. Juan Jagsich, que durante casi cuarenta años ocupara las catedras de "Topografía" y "Geodesia" con una dedicación y autoridad que le dieron un lugar destacado dentro del Cuerpo Docente de esta Casa, en la cual asistieron a sus clases magistrales numerosas generaciones de jóvenes, que se honraron siendo sus alumnos por lo que el malogrado profesor se hizo acreedor indiscutido al título de "Maestro", como a la alta estima de sus colegas, y siendo un deber de las autoridades honrar la memoria de quienes alcanzaron tan altos merecimientos, El Delegado Interventor de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales,
Resuelve:
Art. 1o. — Adherir al duelo ocasionado por el fallecimiento del Profesor Ing. Juan Jagsich.
Art. 2o. — Designar una Comisión presidida por el suscripto y formada por los Sres. Profesores Ings. Filemón Castellanos Posse, José Benjamín Barros, Carlos A. Revol, Pedro Luis Checchi, Juan Dussaut y Domingo Castellanos.
Art. 3o. — Enviar una palma de flores naturales en nombre de la Facultad.
Art. 4o. — Designar al Profesor Ing. Pedro Luis Checchi, para que haga uso de la palabra en el acto del sepelio, en nombre de la Facultad.
Art. 5o. — Invitar al Cuerpo de Profesores, estudiantes y empleados a concurrir a dicho acto, suspendiendo la actividad docente durante el día del sepelio.
Art. 6o. — Cursar nota de pésame a la familia del extinto con copia de la presente resolución.
Art. 7o. — Comuníquese, publíquese, dése al libro de Decretos y htesoluciones y arehívese.
ANTONIO E. BALDI GUILLERNO L. FUCHS
Pro-Secretario Delegado Interventor
Resolución N9 52-1956.
CURRICULUM VITAE DEL PROFESOR EXTRAORDINARIO
ING. JUAN JAGSICH
Titulos:
Secundarios: Colegio Nacional Técnico en Sopron, Hungría; Bachillerato en el año 1905.
Universitarios: Escuela Politécnica Federal en Zürich, Suiza; Egresado el 3 de Mayo de 1909, con el título de "Kulturingenieur" (Ingeniería Aplicada a la Agricultura).
Honoríficos: Miembro Activo de la Academia Nacional de Ciencias de Córdoba; Miembro Correspondiente del Instituto de Estudios Superiores de Montevideo; Miembro Correspondiente del Instituto de Investigaciones Geográficas de la Universidad de Montevideo; Miembro Correspondiente de la Sección Nacional Argentina del Instituto Panamericano de Geografía e Historia.
Premios :
Medalla de Oro del IlI Congreso Nacional de Ingeniería, realizado en Córdoba, en Julio de 1942; Premio "Francisco P. Moreno" (Medalla de Oro y Diploma) de la Sociedad Argentina de Estudios Geográficos "GAEA"
Estudios Especiales
En el país: Se dedica al studio de la Meteorologia y Climatologia Argentinas, investigando en particular la dependencia del tiempo del factor oceanografico.
Trabajos realizados:
Obras Publicadas: Apuntes de Topografía, 5a. ed. 1945; Apuntes de Geodesia, 3a ed. 1945; Meteorología de Aviación, I y II Tomos, 194 ; Meteorología Física. Buenos Aires 1954.
Obras en preparación: Meteorología Geográfica; Carpeta Modelo de Trabajos Prácticos de Agrimensura, Topografía, Cartografía, Geodesia y Astronomía Práctica.
Publicaciones menores de orden topográfico, cartográfico, geodésico y astronómico:
Proyecciones Cartográficas en nuestra Provincia. Revista de la Universidad Nacional de Córdoba No 8, Año 1915.
Cálculos esféricos. Revista del Centro de Estudiantes de Ingeniería, Julio de 1916.
Triangulación del Lago San Roque. Revista del Centro de Estudiantes de Ingeniería, No. 30, Año 1918.
Exactitud de los cálculos logarítmicos. Revista del Centro de Estudiantes de Ingeniería, No. 40-41. Año 1920.
Determinación de las coordenadas geográficas de un lugar. Revista del Centro de Estudiantes de Ingeniería, No. 49-50, Año 1922.
Vuelo aerofotográfico a determinada altura. Boletín de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales de la Universidad Nacional de Córdoba, No. 3-4, Año 1942.
Problemas de bipsometria barométrica. Revista Meteorológiea No. 9, Año1944.
Publicaciones menores de orden meteorológico, climatológico y oceanográfico:
Por la Oficina Meteorológica de Córdoba. Revista de la Universidad Nacional de Córdoba, No. 9-10, Año 1927.
La importancia de Córdoba en la Meteorología Mundial. Boletín de Aeronáutica, No. 3, Año 4928.
El Régimen del Tiempo en la República Argentina. Boletín de Aeronáutica No. 6, Año 1948.
El encadenamiento de los fenómenos climatológicos sudamericanos. Capítulo I: El transporte del calor solar. Revista de la Universidad Nacional de Cordoba, No. 9-10, Año 1931.
Pronósticos meteorológicos a largo plazo. Informe de la Comisión Oficial designada por el Ministerio de Agricultura de la Nación. Publicación No 1: Serie I de la Dirección de Meteorología, Geofísica e Hidrología del Ministerio de Agricultura, Año 1934.
El problema meteorológico de la aviación militar: Bosquejo de la organización de un servicio meteorológico para las Fuerzas Aéreas de la Nación. Revista Militar, Vol. No. 6, Año 1940.
La constitución del vapor de agua y su distribución en el espacio. Revista Meteorológica,. No. 4, Año 1942.
Representación gráfica de nuestros "cambios de tiempo". Fenómenos atmosféricos producidos por el "frente del pampero". Revista Meteorológica N. 7, Año 1943.
El viento zonda. Su desarrollo, sus variantes y características. Revista Meteorológica No. 10, Año 1944.
Influencia oceánica en nuestro tiempo. Posibilidades del pronóstico del tiempo a largo plazo. (Conferencia pronunciada en el Instituto de Investigaciones Superiores en Montevideo). Revista Meteorológica No. 12, Año 1944.
Influencia oceánica sobre nuestro tiempo. Posibilidades del pronóstico del tiempo a largo plazo. Boletín de Meteorología No. 3, Año 1945.
Influencia del Océano Atlántico y Pacífico sobre nuestro tiempo. Posibilidades del pronóstico del tiempo a largo plazo. Revista del Instituto Nacional de Investigaciones Geográficas. Universidad de Montevideo, No. 5, Año. 1945.
Colores del cielo, del sol .y de las nubes. Suplemento de la Revista Meteorológica. Enero de 1945.
La previsión, de las heladas. Métodos sencillos y prácticos para uso de agricultores, viñateros, horticultores y floricultores. Revista Meteorológica N9 15, Año 1945.
Influencia oceánica en nuestro clima. Revista de Meteorología. Montevideo, No. 20-21, Años 1946 y 1947.
Formación de ciclones dinámicos. Revista de- Meteorología. Montevideo, No 24, Año 1947.
Ensayos Oceanográficos. Revista de Meteorología. Montevideo, No. 25-26, Año 1948.
Régimen hígrico de nuestra atmósfera. Revista de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales de la Universidad Nacional de Córdoba, No 3, Septiembre de 1954.
El supuesto cambio de clima en la costa del Pacífico. "La Prensa". 18 de Octubre de 1925.
Problemas del clima sudamericano. "La Prensa", 17 de Enero de 1926.
Del tiempo y de la cosecha. "La Prensa", 10 y 14 de Marzo 1927.
La semana de fuego. (Ola de calor del 11 al 18 de Noviembre de 1928). "Los Principios". 27 de Noviembre de 1927.
¿Por qué llueve poco en la cuenca del Lago San Roque?. "Los Principios", 8 de Enero de 1928.
Cómo predecir nuestras lluvias con 30 meses de anticipación. "Los Principios", 29 de Enero de 1928.
La semana de lluvia. (Febrero 16 al 21 de 1928). "Los Principios", 5 de Marzo de 1928.
La última gran lluvia. (Mayo 16, 17 y 18 de 1928). "Los Principios", 17 de Junio de 1928.
La sequía reinante y su probable duración. (Encadenamiehto de los fenómenos climatológicos sudamericanos). "La Prensa", 30 de Mayo de 1929.
Las grandes tormentas causantes de la última creciente del Río San Roque. "Los Principios", 22 de Febrero de 1931.
El tiempo normal en la República. "La Prensa" 1932.
Cómo cambia el tiempo. "La Prensa" 1932.
La invasión de aire polar. "La Prensa" 1932.
La travesía de aire tropical. "La Prensa" 1933.
La formación de ciclones térmicos. "La Prensa" 1933.
Las causas de las grandes lluvias. "La Prensa" 1933.
Los ciclones dinámicos I. "La Prensa" 1933.
Los ciclones dinámicos II. "La Prensa" 1933.
El traslado del tiempo I. "La Prensa" 1933.
El traslado del tiempo II. "La Prensa" 1934.
El pronóstico del tiempo a corto plazo. "La Prensa" 1934.
La organización del pronóstico diario del tiempo. "La Prensa", 1934.
Conceptos nuevos y antiguos en la interpretación y previsión del tiempo. "La Prensa", 1934.
Dificultades del pronóstico diario del tiempo. "La Prensa", 1934.
Posibilidades de nuestro pronóstico del tiempo a corto plazo. "La Prensa" 1934.
Factores que determinan la intensidad de las heladas. "La Prensa", 1934.
Métodos sencillos para el pronóstico de las heladas. "La Prensa", 1935.
Tormentas serranas. "La Prensa" 1935.
Tormentas (le la llalnirl. ''La Prensa", 1935.
Tormentas en el frente del pampero. "La Prensa", 1935.
Las causas de la gran sequía y épocas de lluvia a base de observaciones oceanográficas. "La Prensa" 1936.
Consecuenrias climatológicas de las grandes perturbaciones (le la circulación atmosférica. "La Prensa" 1936.
La iniciación de las grandes perturbaciones climatológicas en la región tropical. "I.a Prensa" 1936.
El anticiclón del Pacífico, en su dependencia de la circulación oceánica. "La Prensa" 1937.
El cambio de nuestro clima en los últimos 50 años. "La Prensa'", 1937.
La presión atmosférica de Punta Calera y el estado térmico de la Corriente de Humboldt. "La Prensa" 1939.
La Corriente de Humboldt, como moduladora del tiempo en la costa del Pacífico. 4 de Junio de 1939.
Tormentas de altura. "La Prensa" 1940.
Nuestros "Cambios de Tiempo". "La Prensa" 1940.
Las crecientes del Río de la Plata. "La Prensa" 1940.
El último drama meteorológico. "La Prensa" 1941.
El viento Zonda, su desarrollo e influencia. "La Prensa 1942.
Variantes del viento Zonda. "La Prensa" 1944.
Pasado y porvenir de nuestra atmósfera. "La Prensa" 1948.
Cargos Técnicos Dcscmpeñados:
Jefe de Trabajos Prácticos de Topografía y de Dibujo Topográfieo en la Escuela Politécnica Federal en Zürich, de 1910 a 1911.
Verificador de levantamientos topográficos en el Estudio Técnico. ing. Fr. Rauchenstein, en Lion, Suiza, de 1911 a 1912.
Cartógrafo contratado por el Superior Gobierno de la Provincia de Córdoba, Departamento Topográfico, en 1912.
Geodesta del mismo departamento, de 1914 a 1916.
Jefe del Registro Gráfico (Catastro) de la Provincia, de 1916 a 1932.
Jefe de la Comisión de Estudios del Lago San Roque, encargada de los levantamientos topográfico-catastrales de sus alrededores, de 1928 a 1932.
Cargos Docentes Dcscmpeñados:
Profesor titular de Topografía de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales de la Universidad Nacional de Córdoba, de 1918 a 1947.
Profesor titular de Cartografía y Dibujo Cartográfico, de 1918 a 1923; encargado de la misma desde 1948.
Profesor titular de Geodesia, por concurso, desde 1923. Profesor de Topografía de la Escuela Profesional Anexa, en 1935.
Encargado de Geodesia Superior desde 1944.
Encargado de Astronomía Práctica, desde 1944.
Profesor de Meteorología por concurso de la Escuela de Aviación Militar de Córdoba, de 1937 a 1949.
Asistencia a Congresos, Conferencias, etc.
1) Delegado al 1er. Congreso Nacional de Aeronáutica. Año 1925.
2) Delegado al 3er. Congreso Universitario. Año 1925.
3) Delegado a la 7a. Conferencia Nacional de Aeronáutica. Año 1935.
4) Delegado al 3er. Congreso Nacional de Ingeniería, realizado en Córdoba, Año 1942.
5) Delegado a la "Semana de Geografía" de la Sociedad de Estudios Geográficos "GAEA". Año 1945.
6) Delegado a la 9a Reunión de la Soeicdad Física Argentina. Año 1945.
7) Delegado de la Universidad y de la Academia Nacional de Ciencias a la IVa. lieunión Panamericana de Consultas sobre Cartografía, realizada en Buenos Aires, en Octubre de 1948.
8) Delegado al ler. Congreso Nacional de Cartografía, realizado en Buenos Aires. Año 1951.
9) Presidente de la Delegación de la Universidad Nacional de Córdoba al II Congreso Nacional de Cartografía, realizado en Córdoba, en Diciembre de 1953.
10) Presidente de la Delegación de la Facultad a la "Semana de Geografía'' realizada por la Sociedad Argentina de Estudios Geográficos en Córdoba, en Diciembre de 1953.
11) Vocal de la Comisión de Estudios del pronóstico del tiempo a largo plazo. Ministerio de Agricultura de la Nación. Decreto fecha 17 ele Abril de 1953.
12) Vocal del Comité Nacional de Metrología. Ministerio de Agricultura de la Nación. Decreto fecha 14 de Julio de 1939.
13) Conferencia sobre "Factor polar en nuestro clima", dada bajo los auspicios de la Sociedad Argentina de Estudios Geográficos "GAFA", en la Facultad de Ingeniería de Buenos Aires el 14 de Julio de 1932.
14) Conferencia sobre "Influencia Oceánica en nuestro tiempo", dada bajo los auspicios del Instituto de Estudios Superiores, de la junta Nacional de Meteorología y del Servicio Meteorológico de Uruguay, el día 21 de Septiembre de 1944, en el Paraninfo de la Universidad de la República en Montevideo.
15) Conferencia sobre "Régimen hígrico de nuestra atmósfera", pronunciado durante la 7a. "Semana de Geografía" de la Sociedad Argentina de Estudios Geográficos en Córdoba, en Diciembre de 1953.
Publicado en la Revista de la Facultad de Ciencias Exactas Fisicas y Naturales, Universidad Nacional de Córdoba, Año XVIII, Nros. 3-4, Julio-Diciembre de 1956
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
"No hay en el mundo más que un exceso recomendable: el de la gratitud".
La Bruyère
En cumplimiento de un penoso deber, comunicamos la muerte del Profesor Extraordinario Ing. Juan Jagsich, acaecida en forma repentina el día 3 de Abril del corriente año.
Con la desaparición del In. Jagsich se produce en nuestros claustros un vacío difícil de llenar. Los que fueron sus colegas y los que fuimos sus discípulos, sabemos perfectamente que no son palabras vanas las expresadas. En efecto: a su sólida preparación científica unía una vasta cultura humanista que, sumadas a singulares condiciones pedagógicas le permitieron conquistar el privilegio de constituirse en el maestro por antonomasia. Entendiendo —como Cicerón— que "nada es más dulce y halagüeño que instruir y formar Ios espíritus" es atraído, desde muy joven, por la enseñanza, dedicando gran parte de su vida a las actividades docentes en las que descuella en forma indiscutible.
Ama, en especial, a la juventud, en quien deposita toda su fe de Maestro. No otra cosa significa la dedicatoria de su última obra "Meteorología Física": "A la juventud argentina, forjadora de la grandeza de la República".
Talentoso, incansable, investigador profundo y' exhaustivo, espíritu dilecto y sensible a la magnificencia del espectáculo que ofreeen los fenómenos naturales, no concibe ser simple espectador de los mismos, sino que, por el contrario, busca afanosamente las leyes que puedan regirlos para, de esa manera, tratar de predecirlos con la anticipación necesaria para que el hombre pueda aprovecharse de sus beneficios o, por lo menos, para que pueda evitar o atenuar sus perjuicios.
Como tampoco concibe —y no podría ser de otra manera— que sus conocimientos científicos y experiencias, productos de largas vigilias y arduas investigaciones permanecieran ignorados, lo vemos prodigarse generosa e incansablemente desde la cátedra, desde donde comunica a sus discípulos, con diafana claridad y sin reservas, el producto de sus últimas investigaciones y en numerosas publicaciones en revistas especializadas y periódicos, conferencias, participación en Congresos y reuniones, etc. en los cuales conquista numerosos premios y distinciones honoríficas, pero, sobre todo, conquista lo que mas satisface a su fina sensibilidad: el respecto de sus discípulos y el aprecio de sus colegas de cátedra.
Sus producción científica, dentro del campo,de su predilección, es sumamente numerosa abarcando .en especial la Topografía, Cartografía, Geodesia, Astronomía, Meteorología, Climatología y 0eeanografía, disciplinas científicas en las cuales consigue formarse una sólida personalidad que trasciende los límites locales para consagrarse en el mundo científico internacional.
Con motivo de su muerte —triste y dolorosa oportunidad— se nos brinda la ocasión como sincero y modesto homenaje, de resumir su notable vida de auténtico investigador, que, sin desmayos, supo mantenerla dentro del camino que eligió y que le trazaba su entrañable amor a las ciencias y su impostergable necesidad de transmitirla. La meta era difícil de alcanzar, pero el transcurrir de los años demostraron cuánto vale el espíritu y la inteligencia humanos, cuando son canalizados hacia el bien.
Oriundo de Austria-Hungría, tierra ubérrima y de ricos matices, pasa su niñez en el goce puro de la contemplación de la naturaleza. El hombre que más tarde habría de trazar, a través de su existencia, una estela luminosa, pletórica de virtudes, no puede olvidar nunca aquellas primeras imágenes que impresionaron su retina y, a menudo lo vemos, soñador, añorar aquella su lejana tierra. Sus ojos son claros, azules, transparentes, como nos imaginamos que debían ser los cielos y las aguas de su patria.
Recuerda el quo escribe que, en una ocasión, con motivo de un viaje de estudio al Lago San Roque, tuvo la grata sorpresa y el honor inmerecido de ser confidente de este espíritu extraordinario.
Posiblemente, influenciado por la limpidez del cielo y la maravillosa serenidad de nuestras sierras —era un día de primavera— que predisponen a los espíritus puros a la confidencia, me confesó, no sin lagrimas en los ojos, que: "No concebía cómo podía haber espíritus tan mezquinos quo, ante espectáculo como el que presenciábamos, no se sintieran capaces de cualquier sacrificio para merecer su goce y enaltecer la generosa tierra capaz de brindarlo". Profundamente emocionado y, ('Dalo si le trajeran lejanos recuerdos, continuó: "Yo no puedo olvidar, y siempre lo tengro presente, la nobleza y generosidad de los argentinos, que me brindaron, sin ninguna clase de prejuicios, esta segunda patria con la cual me encuentro íntimamente identificado; no creo —y va sin mengua de nadie— que esto pueda suceder en ninguna otra parte del mundo".
So refería, indudablemente, y con profunda gratitud, a ese generoso y espontaneo sentirlo de hospitalidad que tenemos los argentinos, —mezcla de lo autóctono y de lo hispánico— y que ha llamado poderosamente la atención de todos los que nos conocen.
Palabras mas o menos —han pasado más de veinte años y la memoria es frágil— estos son conceptos que informan solamente una vida noble y generosa, dedicada exclusivamente al bien de sus semejantes.
Hemos recordado estas sus palabras —no lo hemos podido evitar— por que consideramos que nada es más instructivo para la juventud estudiosa, a la que tanto amaba y de la que tanto esperaba, que la valiosa enseñanza que pueda brindarle el estudio de una vida ejemplar.
Cursa sus estudios primarios y secundarios en su patria hasta completar su Bachillerato. Llevado por su vocación se traslada luego a Suiza de donde lo vemos egresar en el año 1909 eon el título de "Kulturingenieur" otorgado por la famosa Escuela Politécnica de Zurich. Apenas recibido, se inicia en su carrera docente como Jefe de Trabajos Prácticos de Topografía y Dibujo Topográfico, en la misma Escuela, disciplina que le entusiasma y que, con el pasar de Ios años le harán producir esas magníficas Cartas Geográficas que conocemos y en las cuales no sabemos qué admirar más: si su exactitud científica o su belleza artística. Es que ya se han unido indisolublemente, integrando su recia personalidad, su gran acervo científico con su fina sensibilidad de artista, cualidades que ya nunca lo abandonarán y que habrían de consagrarlo, conquistándole justificado renombre.
En el año 1912 llega a la Provincia de, Córdoba. contratado por el Superior Gobierno de la misma para desempeñarse como Cartógrafo del Departamento Topográfico. El año 1914 ya, se desempeña como Geodesta del mismo Departamento. De 1916 a .1932 es nombrado Jefe del Registro Gráfico (Catastro) de la Provincia.. Durante el lapso 1928-1932 es .Jefe de la Comisión de Estudios del Lago San Roque, encargado de los Levantamientos Topográfico-Catastrales de sus alrededores. En esta última función llega a efectuar levantamientos que honran nuestra Cartografía y que lo consagran definitivamente en esta especialidad.
Atraído por su gran vocación, la docencia, en el año 1918 es nombrado Profesor Titular de Topografía de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales de la Universidad Nacional de Córdoba. Igualmente es nombrado Profesor Titular de Cartografía y Dibujo Cartográfico. En 1923, por concurso, es nombrado Profesor Titular de Geodesia. Más adelante, año 1944, se le encarga, la Cátedra de Geodesia Superior y Astronomía Práctica.
Desde 1937 a 1949 se desempeña como Profesor de Meteorología, por concurso, de la Escuela de Aviación Militar de Córdoba.
Impelido por su entrañable cariño por las disciplinas científicas y en su loable afán de hacer partícipes a sus semejantes de sus hallazgos, produce incansablemente toda clase de trabajos dentro. del campo que conocemos de su predilección: Topografía, Cartografía, Geodesia, Astronomía, Meteorología, Climatología, Oceanografía.
En Abril de 1954 aparece su obra "Meteorología Física" que ya hemos citado y al tiempo de fallecer lo encontramos preparando su "Meteorología Geográfica" obra que, desgraciadamente, no alcanza a publicar.
La muerte lo sorprende en plena actividad y desempeñándose como Profesor Extraordinario de nuestra Facultad, escalón alcanzado como un justo reconocimiento a sus méritos.
Para evitar inútiles repeticiones, más adelante publicamos un resumen de su. "Curriculum Vitae", de cuya lectura podremos extractar sin ningún esfuerzo, lo que es capaz de producir una vida abnegada, dedicada al trabajo y al estudio.
E. A. S.
La Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales dictó, en homenaje al Profesor Ing. Juan Jagsieh la Resolución NQ 52 de Abril de 1956 que enseguida transcribimos:
Córdoba, Abril 3 de 1956.
Habiendo fallecido en el día de la fecha el Profesor Extraordinario Ing. Juan Jagsich, que durante casi cuarenta años ocupara las catedras de "Topografía" y "Geodesia" con una dedicación y autoridad que le dieron un lugar destacado dentro del Cuerpo Docente de esta Casa, en la cual asistieron a sus clases magistrales numerosas generaciones de jóvenes, que se honraron siendo sus alumnos por lo que el malogrado profesor se hizo acreedor indiscutido al título de "Maestro", como a la alta estima de sus colegas, y siendo un deber de las autoridades honrar la memoria de quienes alcanzaron tan altos merecimientos, El Delegado Interventor de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales,
Resuelve:
Art. 1o. — Adherir al duelo ocasionado por el fallecimiento del Profesor Ing. Juan Jagsich.
Art. 2o. — Designar una Comisión presidida por el suscripto y formada por los Sres. Profesores Ings. Filemón Castellanos Posse, José Benjamín Barros, Carlos A. Revol, Pedro Luis Checchi, Juan Dussaut y Domingo Castellanos.
Art. 3o. — Enviar una palma de flores naturales en nombre de la Facultad.
Art. 4o. — Designar al Profesor Ing. Pedro Luis Checchi, para que haga uso de la palabra en el acto del sepelio, en nombre de la Facultad.
Art. 5o. — Invitar al Cuerpo de Profesores, estudiantes y empleados a concurrir a dicho acto, suspendiendo la actividad docente durante el día del sepelio.
Art. 6o. — Cursar nota de pésame a la familia del extinto con copia de la presente resolución.
Art. 7o. — Comuníquese, publíquese, dése al libro de Decretos y htesoluciones y arehívese.
ANTONIO E. BALDI GUILLERNO L. FUCHS
Pro-Secretario Delegado Interventor
Resolución N9 52-1956.
CURRICULUM VITAE DEL PROFESOR EXTRAORDINARIO
ING. JUAN JAGSICH
Titulos:
Secundarios: Colegio Nacional Técnico en Sopron, Hungría; Bachillerato en el año 1905.
Universitarios: Escuela Politécnica Federal en Zürich, Suiza; Egresado el 3 de Mayo de 1909, con el título de "Kulturingenieur" (Ingeniería Aplicada a la Agricultura).
Honoríficos: Miembro Activo de la Academia Nacional de Ciencias de Córdoba; Miembro Correspondiente del Instituto de Estudios Superiores de Montevideo; Miembro Correspondiente del Instituto de Investigaciones Geográficas de la Universidad de Montevideo; Miembro Correspondiente de la Sección Nacional Argentina del Instituto Panamericano de Geografía e Historia.
Premios :
Medalla de Oro del IlI Congreso Nacional de Ingeniería, realizado en Córdoba, en Julio de 1942; Premio "Francisco P. Moreno" (Medalla de Oro y Diploma) de la Sociedad Argentina de Estudios Geográficos "GAEA"
Estudios Especiales
En el país: Se dedica al studio de la Meteorologia y Climatologia Argentinas, investigando en particular la dependencia del tiempo del factor oceanografico.
Trabajos realizados:
Obras Publicadas: Apuntes de Topografía, 5a. ed. 1945; Apuntes de Geodesia, 3a ed. 1945; Meteorología de Aviación, I y II Tomos, 194 ; Meteorología Física. Buenos Aires 1954.
Obras en preparación: Meteorología Geográfica; Carpeta Modelo de Trabajos Prácticos de Agrimensura, Topografía, Cartografía, Geodesia y Astronomía Práctica.
Publicaciones menores de orden topográfico, cartográfico, geodésico y astronómico:
Proyecciones Cartográficas en nuestra Provincia. Revista de la Universidad Nacional de Córdoba No 8, Año 1915.
Cálculos esféricos. Revista del Centro de Estudiantes de Ingeniería, Julio de 1916.
Triangulación del Lago San Roque. Revista del Centro de Estudiantes de Ingeniería, No. 30, Año 1918.
Exactitud de los cálculos logarítmicos. Revista del Centro de Estudiantes de Ingeniería, No. 40-41. Año 1920.
Determinación de las coordenadas geográficas de un lugar. Revista del Centro de Estudiantes de Ingeniería, No. 49-50, Año 1922.
Vuelo aerofotográfico a determinada altura. Boletín de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales de la Universidad Nacional de Córdoba, No. 3-4, Año 1942.
Problemas de bipsometria barométrica. Revista Meteorológiea No. 9, Año1944.
Publicaciones menores de orden meteorológico, climatológico y oceanográfico:
Por la Oficina Meteorológica de Córdoba. Revista de la Universidad Nacional de Córdoba, No. 9-10, Año 1927.
La importancia de Córdoba en la Meteorología Mundial. Boletín de Aeronáutica, No. 3, Año 4928.
El Régimen del Tiempo en la República Argentina. Boletín de Aeronáutica No. 6, Año 1948.
El encadenamiento de los fenómenos climatológicos sudamericanos. Capítulo I: El transporte del calor solar. Revista de la Universidad Nacional de Cordoba, No. 9-10, Año 1931.
Pronósticos meteorológicos a largo plazo. Informe de la Comisión Oficial designada por el Ministerio de Agricultura de la Nación. Publicación No 1: Serie I de la Dirección de Meteorología, Geofísica e Hidrología del Ministerio de Agricultura, Año 1934.
El problema meteorológico de la aviación militar: Bosquejo de la organización de un servicio meteorológico para las Fuerzas Aéreas de la Nación. Revista Militar, Vol. No. 6, Año 1940.
La constitución del vapor de agua y su distribución en el espacio. Revista Meteorológica,. No. 4, Año 1942.
Representación gráfica de nuestros "cambios de tiempo". Fenómenos atmosféricos producidos por el "frente del pampero". Revista Meteorológica N. 7, Año 1943.
El viento zonda. Su desarrollo, sus variantes y características. Revista Meteorológica No. 10, Año 1944.
Influencia oceánica en nuestro tiempo. Posibilidades del pronóstico del tiempo a largo plazo. (Conferencia pronunciada en el Instituto de Investigaciones Superiores en Montevideo). Revista Meteorológica No. 12, Año 1944.
Influencia oceánica sobre nuestro tiempo. Posibilidades del pronóstico del tiempo a largo plazo. Boletín de Meteorología No. 3, Año 1945.
Influencia del Océano Atlántico y Pacífico sobre nuestro tiempo. Posibilidades del pronóstico del tiempo a largo plazo. Revista del Instituto Nacional de Investigaciones Geográficas. Universidad de Montevideo, No. 5, Año. 1945.
Colores del cielo, del sol .y de las nubes. Suplemento de la Revista Meteorológica. Enero de 1945.
La previsión, de las heladas. Métodos sencillos y prácticos para uso de agricultores, viñateros, horticultores y floricultores. Revista Meteorológica N9 15, Año 1945.
Influencia oceánica en nuestro clima. Revista de Meteorología. Montevideo, No. 20-21, Años 1946 y 1947.
Formación de ciclones dinámicos. Revista de- Meteorología. Montevideo, No 24, Año 1947.
Ensayos Oceanográficos. Revista de Meteorología. Montevideo, No. 25-26, Año 1948.
Régimen hígrico de nuestra atmósfera. Revista de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales de la Universidad Nacional de Córdoba, No 3, Septiembre de 1954.
El supuesto cambio de clima en la costa del Pacífico. "La Prensa". 18 de Octubre de 1925.
Problemas del clima sudamericano. "La Prensa", 17 de Enero de 1926.
Del tiempo y de la cosecha. "La Prensa", 10 y 14 de Marzo 1927.
La semana de fuego. (Ola de calor del 11 al 18 de Noviembre de 1928). "Los Principios". 27 de Noviembre de 1927.
¿Por qué llueve poco en la cuenca del Lago San Roque?. "Los Principios", 8 de Enero de 1928.
Cómo predecir nuestras lluvias con 30 meses de anticipación. "Los Principios", 29 de Enero de 1928.
La semana de lluvia. (Febrero 16 al 21 de 1928). "Los Principios", 5 de Marzo de 1928.
La última gran lluvia. (Mayo 16, 17 y 18 de 1928). "Los Principios", 17 de Junio de 1928.
La sequía reinante y su probable duración. (Encadenamiehto de los fenómenos climatológicos sudamericanos). "La Prensa", 30 de Mayo de 1929.
Las grandes tormentas causantes de la última creciente del Río San Roque. "Los Principios", 22 de Febrero de 1931.
El tiempo normal en la República. "La Prensa" 1932.
Cómo cambia el tiempo. "La Prensa" 1932.
La invasión de aire polar. "La Prensa" 1932.
La travesía de aire tropical. "La Prensa" 1933.
La formación de ciclones térmicos. "La Prensa" 1933.
Las causas de las grandes lluvias. "La Prensa" 1933.
Los ciclones dinámicos I. "La Prensa" 1933.
Los ciclones dinámicos II. "La Prensa" 1933.
El traslado del tiempo I. "La Prensa" 1933.
El traslado del tiempo II. "La Prensa" 1934.
El pronóstico del tiempo a corto plazo. "La Prensa" 1934.
La organización del pronóstico diario del tiempo. "La Prensa", 1934.
Conceptos nuevos y antiguos en la interpretación y previsión del tiempo. "La Prensa", 1934.
Dificultades del pronóstico diario del tiempo. "La Prensa", 1934.
Posibilidades de nuestro pronóstico del tiempo a corto plazo. "La Prensa" 1934.
Factores que determinan la intensidad de las heladas. "La Prensa", 1934.
Métodos sencillos para el pronóstico de las heladas. "La Prensa", 1935.
Tormentas serranas. "La Prensa" 1935.
Tormentas (le la llalnirl. ''La Prensa", 1935.
Tormentas en el frente del pampero. "La Prensa", 1935.
Las causas de la gran sequía y épocas de lluvia a base de observaciones oceanográficas. "La Prensa" 1936.
Consecuenrias climatológicas de las grandes perturbaciones (le la circulación atmosférica. "La Prensa" 1936.
La iniciación de las grandes perturbaciones climatológicas en la región tropical. "I.a Prensa" 1936.
El anticiclón del Pacífico, en su dependencia de la circulación oceánica. "La Prensa" 1937.
El cambio de nuestro clima en los últimos 50 años. "La Prensa'", 1937.
La presión atmosférica de Punta Calera y el estado térmico de la Corriente de Humboldt. "La Prensa" 1939.
La Corriente de Humboldt, como moduladora del tiempo en la costa del Pacífico. 4 de Junio de 1939.
Tormentas de altura. "La Prensa" 1940.
Nuestros "Cambios de Tiempo". "La Prensa" 1940.
Las crecientes del Río de la Plata. "La Prensa" 1940.
El último drama meteorológico. "La Prensa" 1941.
El viento Zonda, su desarrollo e influencia. "La Prensa 1942.
Variantes del viento Zonda. "La Prensa" 1944.
Pasado y porvenir de nuestra atmósfera. "La Prensa" 1948.
Cargos Técnicos Dcscmpeñados:
Jefe de Trabajos Prácticos de Topografía y de Dibujo Topográfieo en la Escuela Politécnica Federal en Zürich, de 1910 a 1911.
Verificador de levantamientos topográficos en el Estudio Técnico. ing. Fr. Rauchenstein, en Lion, Suiza, de 1911 a 1912.
Cartógrafo contratado por el Superior Gobierno de la Provincia de Córdoba, Departamento Topográfico, en 1912.
Geodesta del mismo departamento, de 1914 a 1916.
Jefe del Registro Gráfico (Catastro) de la Provincia, de 1916 a 1932.
Jefe de la Comisión de Estudios del Lago San Roque, encargada de los levantamientos topográfico-catastrales de sus alrededores, de 1928 a 1932.
Cargos Docentes Dcscmpeñados:
Profesor titular de Topografía de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales de la Universidad Nacional de Córdoba, de 1918 a 1947.
Profesor titular de Cartografía y Dibujo Cartográfico, de 1918 a 1923; encargado de la misma desde 1948.
Profesor titular de Geodesia, por concurso, desde 1923. Profesor de Topografía de la Escuela Profesional Anexa, en 1935.
Encargado de Geodesia Superior desde 1944.
Encargado de Astronomía Práctica, desde 1944.
Profesor de Meteorología por concurso de la Escuela de Aviación Militar de Córdoba, de 1937 a 1949.
Asistencia a Congresos, Conferencias, etc.
1) Delegado al 1er. Congreso Nacional de Aeronáutica. Año 1925.
2) Delegado al 3er. Congreso Universitario. Año 1925.
3) Delegado a la 7a. Conferencia Nacional de Aeronáutica. Año 1935.
4) Delegado al 3er. Congreso Nacional de Ingeniería, realizado en Córdoba, Año 1942.
5) Delegado a la "Semana de Geografía" de la Sociedad de Estudios Geográficos "GAEA". Año 1945.
6) Delegado a la 9a Reunión de la Soeicdad Física Argentina. Año 1945.
7) Delegado de la Universidad y de la Academia Nacional de Ciencias a la IVa. lieunión Panamericana de Consultas sobre Cartografía, realizada en Buenos Aires, en Octubre de 1948.
8) Delegado al ler. Congreso Nacional de Cartografía, realizado en Buenos Aires. Año 1951.
9) Presidente de la Delegación de la Universidad Nacional de Córdoba al II Congreso Nacional de Cartografía, realizado en Córdoba, en Diciembre de 1953.
10) Presidente de la Delegación de la Facultad a la "Semana de Geografía'' realizada por la Sociedad Argentina de Estudios Geográficos en Córdoba, en Diciembre de 1953.
11) Vocal de la Comisión de Estudios del pronóstico del tiempo a largo plazo. Ministerio de Agricultura de la Nación. Decreto fecha 17 ele Abril de 1953.
12) Vocal del Comité Nacional de Metrología. Ministerio de Agricultura de la Nación. Decreto fecha 14 de Julio de 1939.
13) Conferencia sobre "Factor polar en nuestro clima", dada bajo los auspicios de la Sociedad Argentina de Estudios Geográficos "GAFA", en la Facultad de Ingeniería de Buenos Aires el 14 de Julio de 1932.
14) Conferencia sobre "Influencia Oceánica en nuestro tiempo", dada bajo los auspicios del Instituto de Estudios Superiores, de la junta Nacional de Meteorología y del Servicio Meteorológico de Uruguay, el día 21 de Septiembre de 1944, en el Paraninfo de la Universidad de la República en Montevideo.
15) Conferencia sobre "Régimen hígrico de nuestra atmósfera", pronunciado durante la 7a. "Semana de Geografía" de la Sociedad Argentina de Estudios Geográficos en Córdoba, en Diciembre de 1953.
Publicado en la Revista de la Facultad de Ciencias Exactas Fisicas y Naturales, Universidad Nacional de Córdoba, Año XVIII, Nros. 3-4, Julio-Diciembre de 1956
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Jagsich, Juan
Juan Jagsich
A pesar de ser Ingeniero Agrónomo recibido en la Escuela Politécnica Federal en Zurich; su producción científica fue sumamente numerosa abarcando en especial la Topografía, Cartografía, Geodesia, Astronomía, Meteorología, Climatología y Oceanografía, disciplinas científicas en las cuales consigue formarse una sólida personalidad que trasciende los límites locales para consagrarse en el mundo científico internacional.
De origen croata, se destacó por ser un profesional talentoso, incansable, investigador profundo y exhaustivo, espíritu dilecto y sensible a la magnificencia del espectáculo que le ofrecían los fenómenos naturales, buscando afanosamente las leyes que puedan regirlos, para de esa manera llegar a predecirlos con anticipación.
En el año 1912 llega a la provincia de Córdoba, Argentina, en donde con el correr de los años se ve atraído por su gran vocación de docencia. Así, es nombrado Profesor Titular de Topografía al igual que de Cartografía y Dibujo Cartográfico, ya en 1923 Profesor Titular de Geodesia, y más adelante, en 1944, se encarga de la Cátedra de Geodesia Superior y Astronomía Práctica.
Con afán de hacer partícipes a sus semejantes de sus hallazgos, produce toda clase de trabajos dentro del campo que conocemos de su predilección. En Abril de 1954 aparece su obra: "Meteorología Física" y al tiempo de fallecer lo encontramos preparando su "Meteorología Geográfica" obra que desgraciadamente no alcanza a publicar.
La muerte lo sorprende el 3 de abril de 1956, en plena actividad y desempeñándose como Profesor Extraordinario de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales.
www.elagrimensor.com.ar/Biblioteca/Historia/perso.asp?Perso=17.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
A pesar de ser Ingeniero Agrónomo recibido en la Escuela Politécnica Federal en Zurich; su producción científica fue sumamente numerosa abarcando en especial la Topografía, Cartografía, Geodesia, Astronomía, Meteorología, Climatología y Oceanografía, disciplinas científicas en las cuales consigue formarse una sólida personalidad que trasciende los límites locales para consagrarse en el mundo científico internacional.
De origen croata, se destacó por ser un profesional talentoso, incansable, investigador profundo y exhaustivo, espíritu dilecto y sensible a la magnificencia del espectáculo que le ofrecían los fenómenos naturales, buscando afanosamente las leyes que puedan regirlos, para de esa manera llegar a predecirlos con anticipación.
En el año 1912 llega a la provincia de Córdoba, Argentina, en donde con el correr de los años se ve atraído por su gran vocación de docencia. Así, es nombrado Profesor Titular de Topografía al igual que de Cartografía y Dibujo Cartográfico, ya en 1923 Profesor Titular de Geodesia, y más adelante, en 1944, se encarga de la Cátedra de Geodesia Superior y Astronomía Práctica.
Con afán de hacer partícipes a sus semejantes de sus hallazgos, produce toda clase de trabajos dentro del campo que conocemos de su predilección. En Abril de 1954 aparece su obra: "Meteorología Física" y al tiempo de fallecer lo encontramos preparando su "Meteorología Geográfica" obra que desgraciadamente no alcanza a publicar.
La muerte lo sorprende el 3 de abril de 1956, en plena actividad y desempeñándose como Profesor Extraordinario de la Facultad de Ciencias Exactas, Físicas y Naturales.
www.elagrimensor.com.ar/Biblioteca/Historia/perso.asp?Perso=17.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Jadran - 1961
GODIŠNJI KONCERT HPZ "JADRAN" U BUENOS AIRESU
NEDJELJA, 21. PROSINCA 1961., TEATRO COLISEO
Posljednji veliki koncert H.P.Z . "Jadran", kolikogod je sadržavao u sebi intenciju, odredjenu od Medjudruštvenog odbora svih hrvatskih društava u Bs. Airesu, da bude proslava raznih važnih hrvatskih nadnevaka bliže i daljnje naše povijesti, karakterom svoga rasporeda, a nadasve izvedbom, dostojnom naših pjevačkih osvarenja u Domovini, bio je zaista i ustvari svečani završetak proslave 100. godišnjice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koju su započeli Hrvatsko-argentinski kulturni klub i "Hrvatska revija". Naše Kazalište je to i zaslužilo, jer upravo mi, iseljena Hrvatska, moramo njegovo značenje osvježiti za našu generaciju, a našim novim naraštajima, odraslim u tudjini, prikazati njegovu umjetnicvku razinu i vrednote, koje su se ostvarile na njegovim daskama, a koje su nam osigurale dostojno mjesto u medjunarodnom umjetničkom zbivanju.
U svom prvom članku u HR (prosinac, 1952.) prije nego sam počeo pisati o glazb. životu iseljene Hrvatske, naglasio sam, da se, ako "Jadran" nastupa javno, u ocjeni ne smiju uzimati u obzir nikakve poteškoče, s kojima se bore vodstvo i pjevači, nego da treba objektivno ocijeniti sam rezultat toga rada. Moram priznati, da sam uvijek, nekad više, nekad manje, svijesno podsvijesno, uzimao u obzir velike žrtve zbora i pjevača, što se je, naravno, odrazilo, uvijek u blažoj kritici pojedinih detalja, iako sam uvijek želio, da jednom mogu posve slobodno i bez obzira na popratne okolnosti ocijeniti "Jadranov" koncert.
Ovaj koncert "Jadrana", održan 12. prosinca 1961. u modernom kazalištu Coliseo u Bs. Airesu, na kojem je nastupio zbor, solisti i orkestar buenosaireške glavne radio-postaje Radio Nacional, konačno je omogućio ovu moju želju. Stoga hoću i potrebno je razmotriti i procijeniti sam koncert s tri aspekta: uspjela realizacija rasporeda, značenje i vrijednost izvedenih djela i, konačno, smjer, kojim bi uprava "Jadrana" ili još bolje: sva naša hrvatska društva, trebala krenuti u organiziranju naših javnih glazbenih nastupa u budućnosti.
U prvom redu treba pozdraviti cijativu priredjivača, koji je napustio staru praksu s oduljim rasporedom zbornih pjesama. Tako je "Jadran" prvi put za svog opstanka nastupio samo s dva zborna djela: A. Kopitović "Bosanski akvarel" i Z. Špoljar "Podravska suita", dok je ostali dio rasporeda bio posvećen izvedbama solističkih i zborskih nastupa, uz pratnju orkestra -kao novost rasporedaorkestralnim djelima hrvatskih skladatelja, od kojih su neka bila i u Hrvatskoj izvodjena na raznim sveéanim i reprezentativnim priredbama (Lisinski: ouvertura operi "Porin" i Gotovčevo "Simfonijsko kolo"). Nadalje: Ivo Floegel "Dvije teme za orkestar" i "Pastoralna ouvertura" od Ive Degrela. Ostali dio rasporeda bio je ispunjen izvatcima iz Zajčeve opere "Nikola šubić Zrinski" i Gotovčeve were "Ero s onoga svijeta". Dakle: zastupano je bilo naše starije i novije glasbeno stvaranje.
Ovako izabran raspored omogućio je dirigentu Anti Kopitoviću i pojačanom mješovitom zboru "Jadrana", da se daleko više posvete studiju i izvedbi djela, nego do sada, kada su imali na rasporedu cijeli niz zbornih opusa i kad, često, zbor ni uz najbolju volju nip, zajedno s dirigentom, mogao svladati sve tehničke poteškoće; a, osim toga, H.P.Z. "Jadran" s ovim koncertom stvorio je nove mogućnosti vrijednih ostvarenja u svom daljnjem radu.
Kako je A. Kopitović preuzeo i dirigiranje orkestralnih djela, pozabavit ćemo se, u prvom redu, osobom samog dirigenta. Kao zborski dirigent svima nam je dobro poznat. Ovaj put kao zborovodja nije imao teak zadatak. Izvedba je bila korektna i vodjena elanom, bazirana na tehničkoi i glasovnoj sigurnosti pa su stoga i dinamičke pojedinosti mogle doći do punog izražaja. Solidno je bilo i sudjelovanje solista: Josipa Cvitkovića (tenor) i Antuna Vlahovića (bas). U nastupima s orkestrom je zbor "Jadrana" bio siguran i glasovno homogen tek bi u nastupu ženskog zbora u Jeleninom snu (Zbor vila) iz "Zrinskoga" bila potrebna veća tonska gibivost. Kao da je dirigent posvetio više pažnje orkestru nego zboru, iako ni jedna ni druga tonska grupacija nema teak zadatak. Kao za rekompenzaciju dao nam je Kopitović realizaciju muškog zbora i soliste Dučmelića u "Zakletvi Zrinskoga" i u budnici "U boj, u boj" iz Zajčeve popularne opere. Efektna, zanosna i u glasovnoj punoći izvedena realizacija.
Kopitovića kao simfonijskog dirigenta pred serijoznom orkestralnom grupom smo po prvi put čuli i vidjeli i on nas je, uglavnom, ugodno iznenadio. Naravno, do konačnog formiranja i zrijenja simfonijskog dirigenta dulji je put, no svoj jprvi ispit Kopitović je ostvario sigurno i dosta vremena posvetio izvedbi nekih pojedinosti. Gestikulacija ruku još uvijek je više pod dojmom zborskih nego orkestralnih potreba, no to će u njegovim daljnjim nasttupima s orkestrom, ako mu budu omogućeni, vjerojatno nestati.
Najbolju interpretaciju dao nam je upravo u tehnički najtežoj stvari za svoj prvi dirigentski nastup : u Gotovčevorn "Simfonijskom kolu". Dobro ritmičko akcentuiranje, crescendo i tematsko distanciranje sjećalo nas je na dirigentsko ostvarenje ovog djela od samog Gotovca. Najbljedja izvedba bila je ouvertura operi "Porin". Kao da je bio pod dojmom treme (1. točka rasporeda) pa je stoga manjkao potreban brio i dinamizan, izražen u tematskoj raznolikosti. Degrelova "Pastoralna ouvertura" bila je daleko bolja od njegove praizvedbe prije par godina na Radio del Estado, kad je dirigent Bruno Bandini hvalevrijedno pokazao mnogo dobre volje za djelo nepoznatog mu hrvatskog skladateija, ali vrlo malo poznavanja hrvatskih nacionalnih muzičkih karakteristika. Kopitović, kao dobar poznavalac naše glazbene tvorbe (dokazao je to u Gotovčevom "Kolu") znao je reljefno istaknuti dobre strane Degrelova opusa. "Dvije teme za orkestar" od Ive Fltigla, čednog ali iskrenog skladatelja stariie generacije raznih zbornih i solističkih ipjesama (koje djelo smo, koncipirano za ženski glas i orkes.tar, u originalu čuli u Zagrebu, u orkestraciji K. Baranovića), romantični ugodjaj iskrene poetske raspjevanosti bio je dobro izveden, tek bi mu bila potrebna mjestimično veća tonska uzbibanost i doživljaj. Ova, kao i ostale pojedinosti u izvedbama nisu u bitnosti mnogo oslabile dobar dojam u nastupu dirigenta.
U opernim izvatcima "Romanca Zrinskoga" iz Zajčeve opere te "Pjesma mlinara" iz Gotovčeve opere "Ero s onoga svijeta" nastupio je bariton Zoran Dončević, bolji u Zajčevoj dionici i u muzikalnom fraziranju nego u Gotovčevoj karakternoj komici.
U "Zakletvi Zrinskoga" iznenadio nas je bas-bariton Franjo Dučmelić, solistički veteran "Jadrana", opernom dramatičnošću i glasovnom ekspresijom, pa je zajedno sa zborom, koji je čas kasnije pjevao "U boj, u boj", vrlo naravno i bez napora, bio pozdravljen oduševljenim odobravanjem.
Raspored je završen posljednjim prizorom Gotovčevog "Era", dok je izvan rasporeda otpjevana Hrvatska državna himna u Gotovčevoj obradbi, uz pratnju orkestra, koja je bila dostojna ove priredbe.
Ovaj značajni uspjeh "Jadrana" otvorio je novu stranicu u njegovoj djelatnosti u promicanju hrvatske pjesme i glazbene kulture, pa vjerujem, da su se svima našim ustanovama i osobama otvorile oči te da su svi, konačno, uvidjeli, da se samo složnom suradnjom sviju naših društava mogu postići značajni uspjesi.
Što se tiče samih izvedenih djela, mi, koji ih dobro poznamo, a nismo ih, zbog nedragovoljnog izbivanja iz Domovine, već odavna čuli, moramo priznati, da su opusi Lisinskoga, Zajca i Gotovca djela zaista od trajne vrijednosti, muzikološke vrednote, koje oznauju stanovite smjerove i previranja u našoj glazbenoj povijesti. Koliko neodoljiveljepote i iskrenosti muzičkog izražaja u Lisinskoga i Zajca. a koliko ritmičkog nerva i muzičkog nemira u traženju novog simfonijskog izražaia naših pučkih motiva u Gotovcu? Putem ovih i drugih naših glazbenih stvaratelja širio se iz Zagreba preko granica naše Dpmovine nag kulturni okcidentalizam i nailazio na odjeke i stvarao nam prijatelje i tamo, gdje, nažalost, naši politički čimbenici nisu uspijevali, ne znajući jog ni danas, da je glazbena i uopće kulturna manifestacija od neposrednog učinka, posebno kod malih naroda, i da je, često, uvjerljiviji argumenat, nego koja politička istina.
U inteligentnom i proćućenom proslovu, dr. Mateo Jeličić istakao je važnost kulturnih priredbi i posebno naglasio gigantske napore našeg najboljeg iseljeničkog zbora "Jadran" koji je nastao u najtežim prilikama.
Spominjem na zadnjem mjestu posebni orkestar Radio Nacional, koji je zvučio sočno i pjevno, mnogo bolje nego na čestim priredbama radiopostaje, makar tamo nastupa pojačan i kompletan.
Dobro ostvarena akustičnost dvorane ovog kazališta važan je čimbenik za svakog priredjivača koncerta.
Prikaz ne bi bio potpun, da ne spomenem i ukusno opremljen raspored, s opisima djela i autora rasporeda, koji je, osim mojeg članka o značenju Hrvata u medjunarodnom glasbenom zbivanju, sastavio bivši agilni tajnik "Jadrana" Ivica Dimač.
Organizirajući ovakve i slične koncerte u bližoj i daljnjoj budućnosti "Jadran" ne smije zaboraviti na suvremene uspješne skladatelje nove generacije u Domovini, čija djela nailaze na pohvale.*
Ovaj nag prvi koncerat simfonijske i zborne hrvatske tvorbe udario je temelje novom putu za upoznavanje argentinske publike s djelima hrvatskih skladatelja, pa se nadamo, da će ovaj put postati utrenikom do novih uspjeha našeg "Jadrana".
C-in.
* Vidi posebnu bilješku "Muzičk biennale u Zagrebu" na str. 110 ovoga sveska.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
NEDJELJA, 21. PROSINCA 1961., TEATRO COLISEO
Posljednji veliki koncert H.P.Z . "Jadran", kolikogod je sadržavao u sebi intenciju, odredjenu od Medjudruštvenog odbora svih hrvatskih društava u Bs. Airesu, da bude proslava raznih važnih hrvatskih nadnevaka bliže i daljnje naše povijesti, karakterom svoga rasporeda, a nadasve izvedbom, dostojnom naših pjevačkih osvarenja u Domovini, bio je zaista i ustvari svečani završetak proslave 100. godišnjice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koju su započeli Hrvatsko-argentinski kulturni klub i "Hrvatska revija". Naše Kazalište je to i zaslužilo, jer upravo mi, iseljena Hrvatska, moramo njegovo značenje osvježiti za našu generaciju, a našim novim naraštajima, odraslim u tudjini, prikazati njegovu umjetnicvku razinu i vrednote, koje su se ostvarile na njegovim daskama, a koje su nam osigurale dostojno mjesto u medjunarodnom umjetničkom zbivanju.
U svom prvom članku u HR (prosinac, 1952.) prije nego sam počeo pisati o glazb. životu iseljene Hrvatske, naglasio sam, da se, ako "Jadran" nastupa javno, u ocjeni ne smiju uzimati u obzir nikakve poteškoče, s kojima se bore vodstvo i pjevači, nego da treba objektivno ocijeniti sam rezultat toga rada. Moram priznati, da sam uvijek, nekad više, nekad manje, svijesno podsvijesno, uzimao u obzir velike žrtve zbora i pjevača, što se je, naravno, odrazilo, uvijek u blažoj kritici pojedinih detalja, iako sam uvijek želio, da jednom mogu posve slobodno i bez obzira na popratne okolnosti ocijeniti "Jadranov" koncert.
Ovaj koncert "Jadrana", održan 12. prosinca 1961. u modernom kazalištu Coliseo u Bs. Airesu, na kojem je nastupio zbor, solisti i orkestar buenosaireške glavne radio-postaje Radio Nacional, konačno je omogućio ovu moju želju. Stoga hoću i potrebno je razmotriti i procijeniti sam koncert s tri aspekta: uspjela realizacija rasporeda, značenje i vrijednost izvedenih djela i, konačno, smjer, kojim bi uprava "Jadrana" ili još bolje: sva naša hrvatska društva, trebala krenuti u organiziranju naših javnih glazbenih nastupa u budućnosti.
U prvom redu treba pozdraviti cijativu priredjivača, koji je napustio staru praksu s oduljim rasporedom zbornih pjesama. Tako je "Jadran" prvi put za svog opstanka nastupio samo s dva zborna djela: A. Kopitović "Bosanski akvarel" i Z. Špoljar "Podravska suita", dok je ostali dio rasporeda bio posvećen izvedbama solističkih i zborskih nastupa, uz pratnju orkestra -kao novost rasporedaorkestralnim djelima hrvatskih skladatelja, od kojih su neka bila i u Hrvatskoj izvodjena na raznim sveéanim i reprezentativnim priredbama (Lisinski: ouvertura operi "Porin" i Gotovčevo "Simfonijsko kolo"). Nadalje: Ivo Floegel "Dvije teme za orkestar" i "Pastoralna ouvertura" od Ive Degrela. Ostali dio rasporeda bio je ispunjen izvatcima iz Zajčeve opere "Nikola šubić Zrinski" i Gotovčeve were "Ero s onoga svijeta". Dakle: zastupano je bilo naše starije i novije glasbeno stvaranje.
Ovako izabran raspored omogućio je dirigentu Anti Kopitoviću i pojačanom mješovitom zboru "Jadrana", da se daleko više posvete studiju i izvedbi djela, nego do sada, kada su imali na rasporedu cijeli niz zbornih opusa i kad, često, zbor ni uz najbolju volju nip, zajedno s dirigentom, mogao svladati sve tehničke poteškoće; a, osim toga, H.P.Z. "Jadran" s ovim koncertom stvorio je nove mogućnosti vrijednih ostvarenja u svom daljnjem radu.
Kako je A. Kopitović preuzeo i dirigiranje orkestralnih djela, pozabavit ćemo se, u prvom redu, osobom samog dirigenta. Kao zborski dirigent svima nam je dobro poznat. Ovaj put kao zborovodja nije imao teak zadatak. Izvedba je bila korektna i vodjena elanom, bazirana na tehničkoi i glasovnoj sigurnosti pa su stoga i dinamičke pojedinosti mogle doći do punog izražaja. Solidno je bilo i sudjelovanje solista: Josipa Cvitkovića (tenor) i Antuna Vlahovića (bas). U nastupima s orkestrom je zbor "Jadrana" bio siguran i glasovno homogen tek bi u nastupu ženskog zbora u Jeleninom snu (Zbor vila) iz "Zrinskoga" bila potrebna veća tonska gibivost. Kao da je dirigent posvetio više pažnje orkestru nego zboru, iako ni jedna ni druga tonska grupacija nema teak zadatak. Kao za rekompenzaciju dao nam je Kopitović realizaciju muškog zbora i soliste Dučmelića u "Zakletvi Zrinskoga" i u budnici "U boj, u boj" iz Zajčeve popularne opere. Efektna, zanosna i u glasovnoj punoći izvedena realizacija.
Kopitovića kao simfonijskog dirigenta pred serijoznom orkestralnom grupom smo po prvi put čuli i vidjeli i on nas je, uglavnom, ugodno iznenadio. Naravno, do konačnog formiranja i zrijenja simfonijskog dirigenta dulji je put, no svoj jprvi ispit Kopitović je ostvario sigurno i dosta vremena posvetio izvedbi nekih pojedinosti. Gestikulacija ruku još uvijek je više pod dojmom zborskih nego orkestralnih potreba, no to će u njegovim daljnjim nasttupima s orkestrom, ako mu budu omogućeni, vjerojatno nestati.
Najbolju interpretaciju dao nam je upravo u tehnički najtežoj stvari za svoj prvi dirigentski nastup : u Gotovčevorn "Simfonijskom kolu". Dobro ritmičko akcentuiranje, crescendo i tematsko distanciranje sjećalo nas je na dirigentsko ostvarenje ovog djela od samog Gotovca. Najbljedja izvedba bila je ouvertura operi "Porin". Kao da je bio pod dojmom treme (1. točka rasporeda) pa je stoga manjkao potreban brio i dinamizan, izražen u tematskoj raznolikosti. Degrelova "Pastoralna ouvertura" bila je daleko bolja od njegove praizvedbe prije par godina na Radio del Estado, kad je dirigent Bruno Bandini hvalevrijedno pokazao mnogo dobre volje za djelo nepoznatog mu hrvatskog skladateija, ali vrlo malo poznavanja hrvatskih nacionalnih muzičkih karakteristika. Kopitović, kao dobar poznavalac naše glazbene tvorbe (dokazao je to u Gotovčevom "Kolu") znao je reljefno istaknuti dobre strane Degrelova opusa. "Dvije teme za orkestar" od Ive Fltigla, čednog ali iskrenog skladatelja stariie generacije raznih zbornih i solističkih ipjesama (koje djelo smo, koncipirano za ženski glas i orkes.tar, u originalu čuli u Zagrebu, u orkestraciji K. Baranovića), romantični ugodjaj iskrene poetske raspjevanosti bio je dobro izveden, tek bi mu bila potrebna mjestimično veća tonska uzbibanost i doživljaj. Ova, kao i ostale pojedinosti u izvedbama nisu u bitnosti mnogo oslabile dobar dojam u nastupu dirigenta.
U opernim izvatcima "Romanca Zrinskoga" iz Zajčeve opere te "Pjesma mlinara" iz Gotovčeve opere "Ero s onoga svijeta" nastupio je bariton Zoran Dončević, bolji u Zajčevoj dionici i u muzikalnom fraziranju nego u Gotovčevoj karakternoj komici.
U "Zakletvi Zrinskoga" iznenadio nas je bas-bariton Franjo Dučmelić, solistički veteran "Jadrana", opernom dramatičnošću i glasovnom ekspresijom, pa je zajedno sa zborom, koji je čas kasnije pjevao "U boj, u boj", vrlo naravno i bez napora, bio pozdravljen oduševljenim odobravanjem.
Raspored je završen posljednjim prizorom Gotovčevog "Era", dok je izvan rasporeda otpjevana Hrvatska državna himna u Gotovčevoj obradbi, uz pratnju orkestra, koja je bila dostojna ove priredbe.
Ovaj značajni uspjeh "Jadrana" otvorio je novu stranicu u njegovoj djelatnosti u promicanju hrvatske pjesme i glazbene kulture, pa vjerujem, da su se svima našim ustanovama i osobama otvorile oči te da su svi, konačno, uvidjeli, da se samo složnom suradnjom sviju naših društava mogu postići značajni uspjesi.
Što se tiče samih izvedenih djela, mi, koji ih dobro poznamo, a nismo ih, zbog nedragovoljnog izbivanja iz Domovine, već odavna čuli, moramo priznati, da su opusi Lisinskoga, Zajca i Gotovca djela zaista od trajne vrijednosti, muzikološke vrednote, koje oznauju stanovite smjerove i previranja u našoj glazbenoj povijesti. Koliko neodoljiveljepote i iskrenosti muzičkog izražaja u Lisinskoga i Zajca. a koliko ritmičkog nerva i muzičkog nemira u traženju novog simfonijskog izražaia naših pučkih motiva u Gotovcu? Putem ovih i drugih naših glazbenih stvaratelja širio se iz Zagreba preko granica naše Dpmovine nag kulturni okcidentalizam i nailazio na odjeke i stvarao nam prijatelje i tamo, gdje, nažalost, naši politički čimbenici nisu uspijevali, ne znajući jog ni danas, da je glazbena i uopće kulturna manifestacija od neposrednog učinka, posebno kod malih naroda, i da je, često, uvjerljiviji argumenat, nego koja politička istina.
U inteligentnom i proćućenom proslovu, dr. Mateo Jeličić istakao je važnost kulturnih priredbi i posebno naglasio gigantske napore našeg najboljeg iseljeničkog zbora "Jadran" koji je nastao u najtežim prilikama.
Spominjem na zadnjem mjestu posebni orkestar Radio Nacional, koji je zvučio sočno i pjevno, mnogo bolje nego na čestim priredbama radiopostaje, makar tamo nastupa pojačan i kompletan.
Dobro ostvarena akustičnost dvorane ovog kazališta važan je čimbenik za svakog priredjivača koncerta.
Prikaz ne bi bio potpun, da ne spomenem i ukusno opremljen raspored, s opisima djela i autora rasporeda, koji je, osim mojeg članka o značenju Hrvata u medjunarodnom glasbenom zbivanju, sastavio bivši agilni tajnik "Jadrana" Ivica Dimač.
Organizirajući ovakve i slične koncerte u bližoj i daljnjoj budućnosti "Jadran" ne smije zaboraviti na suvremene uspješne skladatelje nove generacije u Domovini, čija djela nailaze na pohvale.*
Ovaj nag prvi koncerat simfonijske i zborne hrvatske tvorbe udario je temelje novom putu za upoznavanje argentinske publike s djelima hrvatskih skladatelja, pa se nadamo, da će ovaj put postati utrenikom do novih uspjeha našeg "Jadrana".
C-in.
* Vidi posebnu bilješku "Muzičk biennale u Zagrebu" na str. 110 ovoga sveska.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Espléndido recital del conjunto croata Jadran
Espléndido recital del conjunto croata Jadran
"Los Principios" del 9-10-74, de Córdoba, se refirió a la actuación del coro croata "Jadran" de Buenos Aires, en los siguientes términos:
Una excelente y homogénea presentación artística ofreció en sus recitales en nuestro máximo Coliseo, el Coro "Jadran" y los conjuntos de danzas folklóricas e instrumental "Bosna", de Croacia. La esencia eslava en sus diversos matices se dio en la actuación del Coro de voces mixtas, con un manojo de canciones vertidas con expresiva sensibilidad racial, unidad vocal y excelente calidad coral, en donde los voces agudas de sopranos y contraltos, la media y grave de tenores y barítonos ofrecieron, con muy buena musicalidad coral, páginas del acervo folklórico croata como "Molitva" (Plegaria) de Kovacec, "Oce Nas" (Padrenuestro) de Degrel, "Kaj" (Qué) de Taglik, "Nehaj Gradu" (Castillo de Nehaj) de Novak, con la espléndida voz solista del bajo Ante Vlahovic, culminando la primera parte con "Ave Marija" (Ave María) de Horvat vertida con noble emoción sagrada; la maravillosa "Ave Verum", de Mozart cantada con unción y emotiva religiosidad, como el imponente y excelso "Gloria in excelsis Deo" de Vivaldi, dentro del encanto de una flexible, compacta y aterciopelada emanación vocal.
En la segunda parte en "Rapsodija" (Rapsodia) de Kopitovic, trasunto del canto popular eslavo con raíces milenarias, el Coro tuvo encomiable desempeño por el timbre, color, afinación, matiz coral y acento típico nativo y los solistas sopranos Troselj, Juric y Terrazas, y los tenores Skelin y Jerbic, toda la masa coral en los pasajes cantables, matizados por el Cu-Cu y los pasos alternados de los fuerte-piano con espléndidas gradaciones vocales. Finalizaron la segunda parte del programa coral el emotivo y expresivo por su raigambre bellamente musicalizado "Triste" N° 4, de Julián Aguirre y "Canción Criolla" de Manuel Gómez Carrillo, bien expresadas en su intimidad racial por el Coro, y las canciones líricas "Snivaj Draga" de Ducmelic, "U Boj - U Boj" de Zajc, y "Sokacko kolo" de Degrel, cantadas con fervor y musicalidad telúrica y racial, trasunto de su típica etnomusicografía.
Dirigió con acierto, aplomo, medido en la línea, con muy buen sentido coral y musical el maestro Anton Soler Biljenski, recibiendo coro y director merecidos aplausos del auditorio.
Seguidamente actuaron el conjunto instrumental "Bosna" y el cuerpo de danzas folklóricas croatas.
Con los trajes típicos de las tres regiones o zonas panónica, dinárica y adriática, en el que sobresalió el "zlatara", bellísimo vestido de las mujeres de Eslavonia con sus tejidos de oro y seda. Los artistas bailaron las danzas milenarias de su etnografía y folklore musical, Seljancica, Bosansko kolo, Bunjevacko kolo, Tekla Voda Karasica, Osjecanka, Zagrebcanka y Svatovac, con sumo arte y donaire coreográfico, al son de sus instrumentos típicos, los que dieron al proscenio un colorido cuadro danzante con una brillante demostración de su popular destreza balletomana ancestral. Muy aplaudidos por el auditorio retribuyeron con una vivaz danza de conjunto eslava del área panónica.
Fue un magnífico recital en el que, como un mensaje de amor, revivieren sus profundas tradiciones, añoranzas y recuerdos, tantos connacionales radicados en nuestra generosa tierra argentina.
J. V. E.
Studia Croatica, Año 1974, Núm. 54-55
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
"Los Principios" del 9-10-74, de Córdoba, se refirió a la actuación del coro croata "Jadran" de Buenos Aires, en los siguientes términos:
Una excelente y homogénea presentación artística ofreció en sus recitales en nuestro máximo Coliseo, el Coro "Jadran" y los conjuntos de danzas folklóricas e instrumental "Bosna", de Croacia. La esencia eslava en sus diversos matices se dio en la actuación del Coro de voces mixtas, con un manojo de canciones vertidas con expresiva sensibilidad racial, unidad vocal y excelente calidad coral, en donde los voces agudas de sopranos y contraltos, la media y grave de tenores y barítonos ofrecieron, con muy buena musicalidad coral, páginas del acervo folklórico croata como "Molitva" (Plegaria) de Kovacec, "Oce Nas" (Padrenuestro) de Degrel, "Kaj" (Qué) de Taglik, "Nehaj Gradu" (Castillo de Nehaj) de Novak, con la espléndida voz solista del bajo Ante Vlahovic, culminando la primera parte con "Ave Marija" (Ave María) de Horvat vertida con noble emoción sagrada; la maravillosa "Ave Verum", de Mozart cantada con unción y emotiva religiosidad, como el imponente y excelso "Gloria in excelsis Deo" de Vivaldi, dentro del encanto de una flexible, compacta y aterciopelada emanación vocal.
En la segunda parte en "Rapsodija" (Rapsodia) de Kopitovic, trasunto del canto popular eslavo con raíces milenarias, el Coro tuvo encomiable desempeño por el timbre, color, afinación, matiz coral y acento típico nativo y los solistas sopranos Troselj, Juric y Terrazas, y los tenores Skelin y Jerbic, toda la masa coral en los pasajes cantables, matizados por el Cu-Cu y los pasos alternados de los fuerte-piano con espléndidas gradaciones vocales. Finalizaron la segunda parte del programa coral el emotivo y expresivo por su raigambre bellamente musicalizado "Triste" N° 4, de Julián Aguirre y "Canción Criolla" de Manuel Gómez Carrillo, bien expresadas en su intimidad racial por el Coro, y las canciones líricas "Snivaj Draga" de Ducmelic, "U Boj - U Boj" de Zajc, y "Sokacko kolo" de Degrel, cantadas con fervor y musicalidad telúrica y racial, trasunto de su típica etnomusicografía.
Dirigió con acierto, aplomo, medido en la línea, con muy buen sentido coral y musical el maestro Anton Soler Biljenski, recibiendo coro y director merecidos aplausos del auditorio.
Seguidamente actuaron el conjunto instrumental "Bosna" y el cuerpo de danzas folklóricas croatas.
Con los trajes típicos de las tres regiones o zonas panónica, dinárica y adriática, en el que sobresalió el "zlatara", bellísimo vestido de las mujeres de Eslavonia con sus tejidos de oro y seda. Los artistas bailaron las danzas milenarias de su etnografía y folklore musical, Seljancica, Bosansko kolo, Bunjevacko kolo, Tekla Voda Karasica, Osjecanka, Zagrebcanka y Svatovac, con sumo arte y donaire coreográfico, al son de sus instrumentos típicos, los que dieron al proscenio un colorido cuadro danzante con una brillante demostración de su popular destreza balletomana ancestral. Muy aplaudidos por el auditorio retribuyeron con una vivaz danza de conjunto eslava del área panónica.
Fue un magnífico recital en el que, como un mensaje de amor, revivieren sus profundas tradiciones, añoranzas y recuerdos, tantos connacionales radicados en nuestra generosa tierra argentina.
J. V. E.
Studia Croatica, Año 1974, Núm. 54-55
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Coro croata Jadran - bibliografia
- Ciprin, Vladimir, Uspješan razvoj hrvatskih kulturnih tradicija u emigraciji. Uoči koncerta Hrvatskog Pjevačkog Zbora "Jadran", Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1952, 4, pp 414-416.
- Ciprin, Vladimir, El Teatro Nacional Cervantes: Koncert Hrvatskog Pjevačkog Zbora "Jadran ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, pp 93-95.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran" - Teatro Nacional Cervantes, 12. XII. 1953. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 1, pp 83-84.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran ". Prigodom 13-godišnjice hrvatske državnosti i 100-godišnjice smrti Vatroslava Lisinskog. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 2, pp 198-9.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran" (12. XII. 1954.). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 1, p. 101.
- Ciprin, Vladimir, Koncert Hrvatskog Pjevačkog Zbora "Jadran". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 1-2., pp137-138.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 3, p. 273.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 1, pp 77-78.
- Ciprin, Vladimir, Jubilarni koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu 1947-1957. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 4, pp 425-427.
- Ciprin, Vladimir, Lijep uspjeh skladatelja prof. Ante Kopitovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, pp 73-74.
- Ciprin, Vladimir, Koncert "Jadrana" u Buenos Airesu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 1-2, pp 121-122.
- Ciprin, Vladimir, Godišnji koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu, 21. XII. 1961., Teatro Coliseo. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 1-2, pp 119-121.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 1, pp. 78-79.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran ". Prigodom 50. godišnjice smrti Ivana pl. Zajca. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, p. 121.
- Ciprin, Vladimir, Jubilarni koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1968, 2, pp 222-3.
- Ciprin, Vladimir, Godišnji koncert H.P.Z. "Jadran". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1969, 1-2, p. 120.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu. Povodom 150. godišnice rođenja Vatroslava Lisinskoga. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/1, 1, pp 145-147.
- Ciprin, Vladimir, Jubilarni koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1973, 1, pp 121-122. (Održan 4. 11. 1972.).
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, 1, p. 117.
- Ciprin, Vladimir, Koncert pijaniste i dirigenta H.P.Z. "Jadran". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, 2-3, p. 326. (Prof. Antun Soler Biljenski).
- Ciprin, Vladimir, Smrt hrvatskog glazbenika prof. Antuna Kopitovića (25. 8. 1983.). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 778-779. (Nekrolog).
- Espléndido recital del conjunto croata Jadran, Studia Croatica, Año 1974, Núm. 54-55 40 Aniversario del Coro "Jadran" SC 107 Vladimir Cettolo,
- Cincuenta Años del Coro Croata "Jadran" de Buenos Aires, Studia Croatica, Año 1997, 135, Pág. 248
- Sinovčić, Marko, "Jadranov" ovogodišnji koncert, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (41).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
- Ciprin, Vladimir, El Teatro Nacional Cervantes: Koncert Hrvatskog Pjevačkog Zbora "Jadran ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1953, 1, pp 93-95.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran" - Teatro Nacional Cervantes, 12. XII. 1953. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 1, pp 83-84.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran ". Prigodom 13-godišnjice hrvatske državnosti i 100-godišnjice smrti Vatroslava Lisinskog. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1954, 2, pp 198-9.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran" (12. XII. 1954.). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, 1, p. 101.
- Ciprin, Vladimir, Koncert Hrvatskog Pjevačkog Zbora "Jadran". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 1-2., pp137-138.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1956, 3, p. 273.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 1, pp 77-78.
- Ciprin, Vladimir, Jubilarni koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu 1947-1957. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1957, 4, pp 425-427.
- Ciprin, Vladimir, Lijep uspjeh skladatelja prof. Ante Kopitovića. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1958, 1, pp 73-74.
- Ciprin, Vladimir, Koncert "Jadrana" u Buenos Airesu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1961, 1-2, pp 121-122.
- Ciprin, Vladimir, Godišnji koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu, 21. XII. 1961., Teatro Coliseo. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1962, 1-2, pp 119-121.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran ". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1964, 1, pp. 78-79.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran ". Prigodom 50. godišnjice smrti Ivana pl. Zajca. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1965, 1-2, p. 121.
- Ciprin, Vladimir, Jubilarni koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1968, 2, pp 222-3.
- Ciprin, Vladimir, Godišnji koncert H.P.Z. "Jadran". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1969, 1-2, p. 120.
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu. Povodom 150. godišnice rođenja Vatroslava Lisinskoga. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1970/1, 1, pp 145-147.
- Ciprin, Vladimir, Jubilarni koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1973, 1, pp 121-122. (Održan 4. 11. 1972.).
- Ciprin, Vladimir, Koncert H.P.Z. "Jadran" u Buenos Airesu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, 1, p. 117.
- Ciprin, Vladimir, Koncert pijaniste i dirigenta H.P.Z. "Jadran". Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1976, 2-3, p. 326. (Prof. Antun Soler Biljenski).
- Ciprin, Vladimir, Smrt hrvatskog glazbenika prof. Antuna Kopitovića (25. 8. 1983.). Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 778-779. (Nekrolog).
- Espléndido recital del conjunto croata Jadran, Studia Croatica, Año 1974, Núm. 54-55 40 Aniversario del Coro "Jadran" SC 107 Vladimir Cettolo,
- Cincuenta Años del Coro Croata "Jadran" de Buenos Aires, Studia Croatica, Año 1997, 135, Pág. 248
- Sinovčić, Marko, "Jadranov" ovogodišnji koncert, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (41).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Hrvatski Pjevacki Zbor Jadran - 40 años
40 ANIVERSARIO DEL CORO "JADRAN"
Este año el renombrado coro mixto croata JADRAN (El Adriático) celebra el 40 aniversario de su fundación y actividad ininterrumpida en Buenos Aires. Siguiendo las tradiciones arraigadas corales del pueblo croata, al llegar en diciembre de 1947 un nutrido grupo de los refugiados políticos croatas, uno de sus primeros emprendimientos colectivos era constituir y organizar, en colaboración con los inmigrantes de preguerra, una entidad vocal para poder cultivar y difundir en el nuevo ambiente los valores musicales del pueblo croata.
Desde entonces dicho conjunto coral actuó en numerosas veladas individuales y/o colectivas, como asimismo en los festivales corales y folklóricos, tanto en Gran Buenos Aires, como en las principales ciudades del interior argentino.
Para festejar tan importante fecha el Coro Croata Jadran organizó el 21 de octubre de 1987, en el salón de Casa Suiza, Buenos Aires, un logrado concierto, seguido por banquete que contó numerosa asistencia.
La revista Studia Croatica le expresa al coro mixto Jadran sus parabienes con el voto de proseguir por muchos años su misión noble y edificante.
Studia Croatica, 107
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Este año el renombrado coro mixto croata JADRAN (El Adriático) celebra el 40 aniversario de su fundación y actividad ininterrumpida en Buenos Aires. Siguiendo las tradiciones arraigadas corales del pueblo croata, al llegar en diciembre de 1947 un nutrido grupo de los refugiados políticos croatas, uno de sus primeros emprendimientos colectivos era constituir y organizar, en colaboración con los inmigrantes de preguerra, una entidad vocal para poder cultivar y difundir en el nuevo ambiente los valores musicales del pueblo croata.
Desde entonces dicho conjunto coral actuó en numerosas veladas individuales y/o colectivas, como asimismo en los festivales corales y folklóricos, tanto en Gran Buenos Aires, como en las principales ciudades del interior argentino.
Para festejar tan importante fecha el Coro Croata Jadran organizó el 21 de octubre de 1987, en el salón de Casa Suiza, Buenos Aires, un logrado concierto, seguido por banquete que contó numerosa asistencia.
La revista Studia Croatica le expresa al coro mixto Jadran sus parabienes con el voto de proseguir por muchos años su misión noble y edificante.
Studia Croatica, 107
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Ivanović, Jure
Jure Ivanović
In memoriam
Lo perdimos inesperadamente. Hace pocos meses lo vimos componer las últimas páginas de nuestra revista. A pesar de sus 71 años de vida daba la impresión de un hombre robusto, fuerte, sin signos de agotamiento o de una grave enfermedad. Ex marinero en su país ocupado -Croacia- conservó la fortaleza física a pesar de una vida no muy fácil. Cuando el régimen monárquico de Yugoslavia oprimía sin piedad al pueblo croata, culminando en la matanza de los diputados croatas, conducidos por Esteban Radić (1928) en el mismo parlamento de Belgrado, junto con varias olas de los croatas que abandonaban a sus hogares paternos, también nuestro Jure emprende el viaje rumbo al mundo desconocido. Su aldea natal quedó allí lejos en los montes de Dalmacia -distrito de Imotski- donde no hay otra cosa que "croatas y víboras", como lo dice un poeta. Su nueva patria la Argentina lo esperaba. Pero no todo es la poesía patriótica. Sin preparación especial y sin conocimiento del idioma, la realidad de vida amarga también al amor y el patriotismo más sinceros.
Pero Jure es el hombre de fe y de trabajo. Lo atrae la palabra escrita. Piensa de su patria Croacia y sus problemas. Quería aprender el arte gráfico. Trabajando durante el día, de noche se preparaba para linotipista. Logró su propósito. Único entre tantos croatas inmigrados. Se asocia al "Domobran Croata" -defensa del Hogar Croata- y durante casi cuarenta años lucha por sus ideales. Volantes, periódicos y libros que editan los croatas en este largo período, pasan, en su mayoría, por sus manos. El premio, si se puede hablar de premios, con que lo honró la colectividad, fue su elección como presidente del "Hogar Croata, S.A.".
La incurable enfermedad apareció de repente. En vano fueron los esfuerzos médicos, de la familia y de amigos. La ley inexorable de la vida y la muerte paró los latidos de un corazón patriótico y quitó a las manos y los dedos composiciones que defendían a Croacia y nutrían una esperanza.
Studia Croatica, también todos los croatas que aman a su patria, guardarán un caro recuerdo de su hermano Jure. A su señora esposa y las hijas, nuestro pésame fraternal. La R. Argentina cobija los restos de quien le sacrificó la mayor parte de sus fuerzas vitales, trabajando con ahínco y lealtad. R. in P.
F. N.
Studia Croatica, Año 1977, Núm. 64-65
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
In memoriam
Lo perdimos inesperadamente. Hace pocos meses lo vimos componer las últimas páginas de nuestra revista. A pesar de sus 71 años de vida daba la impresión de un hombre robusto, fuerte, sin signos de agotamiento o de una grave enfermedad. Ex marinero en su país ocupado -Croacia- conservó la fortaleza física a pesar de una vida no muy fácil. Cuando el régimen monárquico de Yugoslavia oprimía sin piedad al pueblo croata, culminando en la matanza de los diputados croatas, conducidos por Esteban Radić (1928) en el mismo parlamento de Belgrado, junto con varias olas de los croatas que abandonaban a sus hogares paternos, también nuestro Jure emprende el viaje rumbo al mundo desconocido. Su aldea natal quedó allí lejos en los montes de Dalmacia -distrito de Imotski- donde no hay otra cosa que "croatas y víboras", como lo dice un poeta. Su nueva patria la Argentina lo esperaba. Pero no todo es la poesía patriótica. Sin preparación especial y sin conocimiento del idioma, la realidad de vida amarga también al amor y el patriotismo más sinceros.
Pero Jure es el hombre de fe y de trabajo. Lo atrae la palabra escrita. Piensa de su patria Croacia y sus problemas. Quería aprender el arte gráfico. Trabajando durante el día, de noche se preparaba para linotipista. Logró su propósito. Único entre tantos croatas inmigrados. Se asocia al "Domobran Croata" -defensa del Hogar Croata- y durante casi cuarenta años lucha por sus ideales. Volantes, periódicos y libros que editan los croatas en este largo período, pasan, en su mayoría, por sus manos. El premio, si se puede hablar de premios, con que lo honró la colectividad, fue su elección como presidente del "Hogar Croata, S.A.".
La incurable enfermedad apareció de repente. En vano fueron los esfuerzos médicos, de la familia y de amigos. La ley inexorable de la vida y la muerte paró los latidos de un corazón patriótico y quitó a las manos y los dedos composiciones que defendían a Croacia y nutrían una esperanza.
Studia Croatica, también todos los croatas que aman a su patria, guardarán un caro recuerdo de su hermano Jure. A su señora esposa y las hijas, nuestro pésame fraternal. La R. Argentina cobija los restos de quien le sacrificó la mayor parte de sus fuerzas vitales, trabajando con ahínco y lealtad. R. in P.
F. N.
Studia Croatica, Año 1977, Núm. 64-65
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Hühn, Ivo - octogenario
El Dr. Ivo Hühn, octogenario
El Dr. Ivo Hühn, socio del Instituto Croata Latinoamericano de Cultura y colaborador, de la revista "Studia Croatica" — cumplió el día 6 de noviembre último pasado 80 años de vida. Con tal motivo sus familiares, la Comisión Directiva del Instituto y numerosos amigos de la familia Hühn organizaron una cena común en el Club Cultural Croata Argentino. En nombre del Instituto y la revista SC saludó al homenajeado el Dr. F. Nevistić y luego el padre fray Lino Pedišić, director espiritual de la colectividad croata en la Argentina. La señora Nada de Hühn se destaca por su acción abnegada en la "Caritas" croata, lo que el padre Lino elogió en forma especial. En nombre de los amigos argentinos saludó al Dr. Hühn el Sr. Fernando Romeo. En un clima cordial y amistoso, e! Dr. Hühn agradeció a todos, destacando que no se sentía merecedor de tanta atención y de tantos amigos, pero acepta todo muy agradecido, pues es una sincera expresión de los sentimientos de la genuina amistad, forjada durante muchos años bregando juntos por los mismos ideales nacionales y de humanización de las relaciones entre los pueblos y las naciones en general. Al final del acto fue entregado al Sr. Hühn un pergamino recordatorio con las firmas de todos los presentes, mientras la señora Vlasta Orlić leyó una poesía prevista para esta oportunidad.
Redacción, dr. Ivo Hühn - octogenario, Volumen 82-83, año 1981, página 183.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
El Dr. Ivo Hühn, socio del Instituto Croata Latinoamericano de Cultura y colaborador, de la revista "Studia Croatica" — cumplió el día 6 de noviembre último pasado 80 años de vida. Con tal motivo sus familiares, la Comisión Directiva del Instituto y numerosos amigos de la familia Hühn organizaron una cena común en el Club Cultural Croata Argentino. En nombre del Instituto y la revista SC saludó al homenajeado el Dr. F. Nevistić y luego el padre fray Lino Pedišić, director espiritual de la colectividad croata en la Argentina. La señora Nada de Hühn se destaca por su acción abnegada en la "Caritas" croata, lo que el padre Lino elogió en forma especial. En nombre de los amigos argentinos saludó al Dr. Hühn el Sr. Fernando Romeo. En un clima cordial y amistoso, e! Dr. Hühn agradeció a todos, destacando que no se sentía merecedor de tanta atención y de tantos amigos, pero acepta todo muy agradecido, pues es una sincera expresión de los sentimientos de la genuina amistad, forjada durante muchos años bregando juntos por los mismos ideales nacionales y de humanización de las relaciones entre los pueblos y las naciones en general. Al final del acto fue entregado al Sr. Hühn un pergamino recordatorio con las firmas de todos los presentes, mientras la señora Vlasta Orlić leyó una poesía prevista para esta oportunidad.
Redacción, dr. Ivo Hühn - octogenario, Volumen 82-83, año 1981, página 183.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Hühn, Ivo - In memoriam
DR. IVO HUHN
In memoriam
El 14 de diciembre de 1985 falleció en Buenos Aires el Dr. Ivo Hühn, miembro vitalicio de la Redacción de Studia Croatica.
El Dr. Ivo Hühn nació el 4 de noviembre de 1901 en Zagreb, en el seno de una distinguida familia croata. Estudió derecho y se graduó como doctor en jurisprudencia en la Universidad de Zagreb pero sintió siempre una profunda inclinación hacia la literatura y el arte. A raíz de la recomendación de la famosa cantante croata Milka Trnina fue invitado por el renombrado escritor alemán Thomas Mann para que se quedara por un tiempo en su casa a fin de proseguir sus estudios en Alemania, lo cual le permitió profundizar sus conocimientos de literatura y de arte.
De regreso a Zagreb adhirió al círculo de artistas y poetas croatas (Dobriša Cesarić, A. B. Šimić, Luís Majer, Oto Postružnik, entre otros) y se desempeñaba como abogado en el estudio de sus amigos, pronunciados nacionalistas croatas, doctores Lorković y Floegel.
Al restaurarse el Estado Independiente de Croacia en 1941, fue invitado por el entonces Ministro de Relaciones Exteriores, Dr. Mladen Lorković, a ocupar el cargo de Director del Departamento para la Prensa y Relaciones Culturales. Fue para él una oportunidad para demostrar y desarrollar sus dotes intelectuales y su erudición. Dentro de su múltiple actividad en el campo de la difusión de la cultura croata cabe destacar su participación en la redacción del Convenio de Colaboración Cultural entre el Estado Independiente de Croacia y el Reino de Bulgaria firmado en su presencia el 8 de diciembre de 1941 en Sofía, lo que le valió la condecoración otorgada por el rey Boris III. Cabe destacar también su actuación en la organización de la exposición "Croacia a través de los siglos", realizada en 1942 en Venecia y luego en Roma y Milán.
A fines de 1944 el Dr. Ivo Hühn fue nombrado Cónsul General en Viena. Su idoneidad, el perfecto conocimiento del idioma alemán y su profunda cultura general aseguraron pleno éxito al nuevo representante diplomático del Estado Independiente de Croacia en la ciudad que, a pesar de todo, mantenía su carácter de centro cultural de la Europa Central.
El vuelco del destino cambió radicalmente, en 1945, el rumbo de su vida. Así, en 1948 se radicó, primero él y luego su familia, en la Argentina. A pesar de la hospitalidad que este país le brindó a él y a tantos otros exiliados croatas, no pudo salvarse de las muchas penurias que tuvieron que pasar forzosamente todos los refugiados políticos.
Al organizarse relativamente pronto el movimiento patriótico-cultural croata en Buenos Aires, Ivo Hühn se reintegra a la actividad de promoción cultural. Es uno de los fundadores del Club Cultural Croata Argentino y del Instituto Croata Latinoamericano de Cultura. Actúa como conferencista y escribe artículos y reseñas en Studia Croatica y otras publicaciones de la colectividad.
Hace unos años sorprendió a la colectividad croata con su libro humorístico: Las travesuras de Sebastian Pikulica (Pustolovine Sebastijana Pikulice, edición del autor, Buenos Aires 1982, pp. 124). A pesar de que la nota humorística fue probablemente lo que con el tiempo llegó a sentir íntimamente como su vocación literaria (existe también un manuscrito de otra obra humorística suya), creo que esa evolución demuestra en parte su disconformidad e inadaptación al nuevo ambiente el que truncó su natural evolución intelectual (¡como la de tantos emigrados!) y la actividad iniciada en su país de origen. Me lleva a pensar esto también el lema inicial de su cuento que pertenece (significativamente) a Thomas Mann: "La tragedia y la comedia crecen en el mismo árbol de manera que un simple cambio de iluminación es suficiente para que lo uno parezca lo otro".
Era todavía estudiante cuando conocí al Dr. Ivo Hühn en Zagreb, hace unos cincuenta años, en el círculo literario de Matica Hrvatska, señera organización cultural croata que data del año 1839 y que en las décadas 30-40, como en tantas otras épocas anteriores, reavivaba con fuerza el sentir nacional sofocado por la dictadura. Fue el lugar de encuentro de varias generaciones que aspiraban al mismo ideal nacional. La imagen del Dr. Ivo Hühn, grabada en mí en aquella oportunidad, permaneció invariable a lo largo del tiempo transcurrido en este medio siglo y así lo recuerdo ahora: croata de formación centroeuropea, liberal y conservador a la vez, digno representante de la Croacia septentrional y de su ciudad natal, Zagreb, hombre de refinados modales y vasta cultura, abierto a todas las opiniones y respetando sinceramente las ajenas sin desviar la línea de su pensamiento ni de sus convicciones, calidad que le mereció muchos amigos. Su hogar en Buenos Aires, al igual que otrora en Zagreb, estaba siempre abierto a todos y allí, gracias a él y a su amable esposa Nada, compartimos entre amigos las penurias y las alegrías de nuestras vidas en charlas, cambios de opiniones y canciones regionales croatas que Ivo Hühn cantaba con su memorable bajo, cerrados los ojos, con una devoción casi religiosa.
El Dr. Ivo Hühn fue miembro de la primera redacción de Studia Croatica y siguió como tal hasta su muerte, asistiendo regularmente, ya enfermo, a reuniones semanales. Luego, cuando le fue ya físicamente imposible asistir debido a su enfermedad, continuó siguiendo con interés desde su lecho, hasta el último momento, nuestra labor y los problemas candentes de la actualidad y de la problemática croata.
Su vida, consumada en esa activa participación, merece nuestra sincera gratitud y un recuerdo perdurable.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
In memoriam
El 14 de diciembre de 1985 falleció en Buenos Aires el Dr. Ivo Hühn, miembro vitalicio de la Redacción de Studia Croatica.
El Dr. Ivo Hühn nació el 4 de noviembre de 1901 en Zagreb, en el seno de una distinguida familia croata. Estudió derecho y se graduó como doctor en jurisprudencia en la Universidad de Zagreb pero sintió siempre una profunda inclinación hacia la literatura y el arte. A raíz de la recomendación de la famosa cantante croata Milka Trnina fue invitado por el renombrado escritor alemán Thomas Mann para que se quedara por un tiempo en su casa a fin de proseguir sus estudios en Alemania, lo cual le permitió profundizar sus conocimientos de literatura y de arte.
De regreso a Zagreb adhirió al círculo de artistas y poetas croatas (Dobriša Cesarić, A. B. Šimić, Luís Majer, Oto Postružnik, entre otros) y se desempeñaba como abogado en el estudio de sus amigos, pronunciados nacionalistas croatas, doctores Lorković y Floegel.
Al restaurarse el Estado Independiente de Croacia en 1941, fue invitado por el entonces Ministro de Relaciones Exteriores, Dr. Mladen Lorković, a ocupar el cargo de Director del Departamento para la Prensa y Relaciones Culturales. Fue para él una oportunidad para demostrar y desarrollar sus dotes intelectuales y su erudición. Dentro de su múltiple actividad en el campo de la difusión de la cultura croata cabe destacar su participación en la redacción del Convenio de Colaboración Cultural entre el Estado Independiente de Croacia y el Reino de Bulgaria firmado en su presencia el 8 de diciembre de 1941 en Sofía, lo que le valió la condecoración otorgada por el rey Boris III. Cabe destacar también su actuación en la organización de la exposición "Croacia a través de los siglos", realizada en 1942 en Venecia y luego en Roma y Milán.
A fines de 1944 el Dr. Ivo Hühn fue nombrado Cónsul General en Viena. Su idoneidad, el perfecto conocimiento del idioma alemán y su profunda cultura general aseguraron pleno éxito al nuevo representante diplomático del Estado Independiente de Croacia en la ciudad que, a pesar de todo, mantenía su carácter de centro cultural de la Europa Central.
El vuelco del destino cambió radicalmente, en 1945, el rumbo de su vida. Así, en 1948 se radicó, primero él y luego su familia, en la Argentina. A pesar de la hospitalidad que este país le brindó a él y a tantos otros exiliados croatas, no pudo salvarse de las muchas penurias que tuvieron que pasar forzosamente todos los refugiados políticos.
Al organizarse relativamente pronto el movimiento patriótico-cultural croata en Buenos Aires, Ivo Hühn se reintegra a la actividad de promoción cultural. Es uno de los fundadores del Club Cultural Croata Argentino y del Instituto Croata Latinoamericano de Cultura. Actúa como conferencista y escribe artículos y reseñas en Studia Croatica y otras publicaciones de la colectividad.
Hace unos años sorprendió a la colectividad croata con su libro humorístico: Las travesuras de Sebastian Pikulica (Pustolovine Sebastijana Pikulice, edición del autor, Buenos Aires 1982, pp. 124). A pesar de que la nota humorística fue probablemente lo que con el tiempo llegó a sentir íntimamente como su vocación literaria (existe también un manuscrito de otra obra humorística suya), creo que esa evolución demuestra en parte su disconformidad e inadaptación al nuevo ambiente el que truncó su natural evolución intelectual (¡como la de tantos emigrados!) y la actividad iniciada en su país de origen. Me lleva a pensar esto también el lema inicial de su cuento que pertenece (significativamente) a Thomas Mann: "La tragedia y la comedia crecen en el mismo árbol de manera que un simple cambio de iluminación es suficiente para que lo uno parezca lo otro".
Era todavía estudiante cuando conocí al Dr. Ivo Hühn en Zagreb, hace unos cincuenta años, en el círculo literario de Matica Hrvatska, señera organización cultural croata que data del año 1839 y que en las décadas 30-40, como en tantas otras épocas anteriores, reavivaba con fuerza el sentir nacional sofocado por la dictadura. Fue el lugar de encuentro de varias generaciones que aspiraban al mismo ideal nacional. La imagen del Dr. Ivo Hühn, grabada en mí en aquella oportunidad, permaneció invariable a lo largo del tiempo transcurrido en este medio siglo y así lo recuerdo ahora: croata de formación centroeuropea, liberal y conservador a la vez, digno representante de la Croacia septentrional y de su ciudad natal, Zagreb, hombre de refinados modales y vasta cultura, abierto a todas las opiniones y respetando sinceramente las ajenas sin desviar la línea de su pensamiento ni de sus convicciones, calidad que le mereció muchos amigos. Su hogar en Buenos Aires, al igual que otrora en Zagreb, estaba siempre abierto a todos y allí, gracias a él y a su amable esposa Nada, compartimos entre amigos las penurias y las alegrías de nuestras vidas en charlas, cambios de opiniones y canciones regionales croatas que Ivo Hühn cantaba con su memorable bajo, cerrados los ojos, con una devoción casi religiosa.
El Dr. Ivo Hühn fue miembro de la primera redacción de Studia Croatica y siguió como tal hasta su muerte, asistiendo regularmente, ya enfermo, a reuniones semanales. Luego, cuando le fue ya físicamente imposible asistir debido a su enfermedad, continuó siguiendo con interés desde su lecho, hasta el último momento, nuestra labor y los problemas candentes de la actualidad y de la problemática croata.
Su vida, consumada en esa activa participación, merece nuestra sincera gratitud y un recuerdo perdurable.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Hühn, Ivo
HÜHN, Ivo, pisac i diplomat (Zagreb, 4. XI. 1901. - Buenos Aires, 14. XII. 1985.).
Studirao pravo u Zagrebu, gdje je stekao i doktorat. Na preporuku Milke Trnine kao gost Thomasa Manna u Njemačkoj studirao jezik, književnost i umjetnost. Nakon povratka u Hrvatsku radi kao odvjetnik te se uključuje u literarno-umjetnički krug kao kritičar i esejist. Jedan je od suosnivača likovne grupe »Zemlja«, surađuje u različitim listovima, urednik je Slobodnih spisa i Almanaha savremenih problema, te član Odbora Matice hrvatske. U NDH, na poziv M. Lorkovića, preuzima 31. VII. 1941. pročelništvo Odjela za uljudbene odnose i novinstvo u Ministarstvu vanjskih poslova, a 30. VI. 1943. imenovan je nadsavjetnikom te 14. IX. 1943. poslanikom u MVP. Generalnim konzulom u Beču imenovan 10. I. 1944., gdje ostaje do 15. VI. 1944., kada se vraća u MVP. Sa S. Perićem u travnju 1945. odlazi u Italiju, u jednom od mnogobrojnih pokušaja vlasti NDH da uspostave veze sa zapadnim Saveznicima. Ostaje u emigraciji i od 1948. živi u Argentini, gdje je jedan od osnivača Hrvatsko-argentinskoga kulturnog kluba i Hrvatsko-latinskoameričkoga kulturnog instituta, te član uredništva revije na španjolskom jeziku Studia Croatica. U Buenos Airesu objavio knjigu Pustolovine Sebastijana Pikulice (1982.). (Mato Rupić, arhivist, Hrvatski državni arhiv, Zagreb).
HÜHN, Ivo (1901.-1985.), rođenjem Zagrebčanin; u rodnom gradu završava osnovno i srednje školovanje, a također i Pravni fakultet. Potomak ugledne obitelji, koja je prijateljovala s proslavljenom hrvatskom opernom divom, Milkom Trninom, na preporuku koje je primljen u dom velikog njemačkog i europskog pisca, nobelovca Tomasa Manna, gdje proučava njemačku književnost. Kao pravnik službovao je u Tuzli, ali se vraća i zapošljava u odvjetničkoj kancelariji dr. Lorkovića i dr. Flogela, gdje ostaje sve do osnutka NDH. Dr. Lorković nudi mu mjesto u kulturnom odjelu Ministarstva vanjskih poslova, što prihvaća, a uskoro je imenovan za pročelnika Odjela za novinstvo, tisak i kulturne veze. Potkraj 1944, imenovan je konzulom u Beču, ali nije službu nastupio, jer je uslijedio slom NDH. Odlazi u Italiju, a odatle u Argentinu, gdje radi u velikoj njemačkoj firmi. Aktivan je Man i suradnik Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba i Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta kao i njegovog časopisa Studia Croatica. Njegovao je, pored ozbiljnoga štiva, i humor, te je objavio humoristični roman Pustolovine Sebastijana Pikulice, što je emigracija toplo primila.
HÜHN, DR. IVO (1901-1985)
Rodio se je 4. studenoga 1901. g. u Zagrebu od oca dra. Kurta Hühna, poznatog zagrebačkog okuliste, i majke Anke Spahn. Svoje cjelokupno školovanje polazio je u Zagrebu, gradu dije su najmarkantnije dijelove iz polovice prošlog stoljeća sačuvale litografije njegova djeda Julija Hühna. Uz studij prava na Sveučilištu u Zagrebu prisno se druži s hrvatskim umjetnicima, književnicima i pjesnicima, kao što su Dobriša Cesarić, A.B. Šimić, Vjekoslav Majer, Oto Postružnik i drugi. Po preporuci obiteljske prijateljice, glasovite hrvatske operne pjevačice Milke Trnine, bude pozvan u dom Thomasa Manna, njemačkog književnika, gdje boravi dulje vremena proučavajući njemačku književnost i usavršavajući svoje poznavanje njemačkog jezika. Svršivši studij prava dobiva namještenje kao pristav kod kotarskog suda u Tuzli, ali tu službu ne nastupa, nego se smjesta iz Tuzle vraća u Zagreb zbog atentata u Marseilles-u 9. listopada 1934. Zapošljava se u odvjetničkoj pisarni dra. Lorkovida i dra. Flogela sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.
Već od prvih tjedana nakon uspostave NDH, na poziv dra. Mladena Lorkovića surađuje u kulturnom odjelu Ministarstva vanjskih poslova, a kada je Zakonskom odredbom od 9. VIII. 1941. izvršena podjela predsjedništva vlade i ministarstva na odjele i odsjeke, bude imenovan pročelnikom Odjela za novinstvo, tisak i kulturne veze. U tom svojstvu sudjeluje 8. prosinca 1941. kod potpisa Ugovora između Nezavisne Države Hrvatske i Carevine Bugarske o kulturnoj suradnji, kojom je prilikom odlikovan od bugarskog cara Borisa III. Godine 1944. bude imenovan Generalnim konzulom NDH u Beču, ali budući da su Nijemci zavladili s podjelom exequatur-a, a približavao se je i konac rata, nije došlo do nastupa službe, nego do odlaska iz Beča u Italiju, a odatle u Argentinu 1948. godine.
U Argentini nakon godina raznih službi postiže ugledan položaj u njemačkoj firmi Siemens A.G.. Kroz cijelo vrijeme sudjeluje u radu Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Kluba i Hrvatsko-Latinoameričkog Kulturnog Instituta i njegova časopisa Studia Croatica. Godine 1982. objavio je u vlastitoj nakladi svoj humoristićki roman pod naslovom "Pustolovine Sebastijana Pikulice - Tragikomična pripovijest iz zagrebačke i mozgovske prošlosti." Umro je u Buenos Airesu 14. prosinca 1985. ostavivši neobjavljeni rukopis "Basne, satire i dirljive priće Miška Aristofana Klafurića - Drugo pokvareno izdanje, u kojemu je pisac izostavio neke odviše oštre sastavke, koji bi mogli povrediti osjećaje tankoćutnih ćitatelja - Buenos Aires, A.D. 1982." te druge sastavke, koji svjedoće o njegovoj visokoj kulturi na svim podrućjima kulturnog djelovanja.
o Hühn, Ivo, Mile Starčević: dostojan svoga prezimena - Prigodom tridesete godišnjice smrti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 710-715. (Predavanje u Hrvatsko-Argentinskom Kulturnom Klubu u zajednici s drom. Radovanom Latkovićem).
Hühn, Ivo, Uspomene dr. Rikarda Flögela, Republika Hrvatska, br. 147(1984), str. 20 - 22
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Studirao pravo u Zagrebu, gdje je stekao i doktorat. Na preporuku Milke Trnine kao gost Thomasa Manna u Njemačkoj studirao jezik, književnost i umjetnost. Nakon povratka u Hrvatsku radi kao odvjetnik te se uključuje u literarno-umjetnički krug kao kritičar i esejist. Jedan je od suosnivača likovne grupe »Zemlja«, surađuje u različitim listovima, urednik je Slobodnih spisa i Almanaha savremenih problema, te član Odbora Matice hrvatske. U NDH, na poziv M. Lorkovića, preuzima 31. VII. 1941. pročelništvo Odjela za uljudbene odnose i novinstvo u Ministarstvu vanjskih poslova, a 30. VI. 1943. imenovan je nadsavjetnikom te 14. IX. 1943. poslanikom u MVP. Generalnim konzulom u Beču imenovan 10. I. 1944., gdje ostaje do 15. VI. 1944., kada se vraća u MVP. Sa S. Perićem u travnju 1945. odlazi u Italiju, u jednom od mnogobrojnih pokušaja vlasti NDH da uspostave veze sa zapadnim Saveznicima. Ostaje u emigraciji i od 1948. živi u Argentini, gdje je jedan od osnivača Hrvatsko-argentinskoga kulturnog kluba i Hrvatsko-latinskoameričkoga kulturnog instituta, te član uredništva revije na španjolskom jeziku Studia Croatica. U Buenos Airesu objavio knjigu Pustolovine Sebastijana Pikulice (1982.). (Mato Rupić, arhivist, Hrvatski državni arhiv, Zagreb).
HÜHN, Ivo (1901.-1985.), rođenjem Zagrebčanin; u rodnom gradu završava osnovno i srednje školovanje, a također i Pravni fakultet. Potomak ugledne obitelji, koja je prijateljovala s proslavljenom hrvatskom opernom divom, Milkom Trninom, na preporuku koje je primljen u dom velikog njemačkog i europskog pisca, nobelovca Tomasa Manna, gdje proučava njemačku književnost. Kao pravnik službovao je u Tuzli, ali se vraća i zapošljava u odvjetničkoj kancelariji dr. Lorkovića i dr. Flogela, gdje ostaje sve do osnutka NDH. Dr. Lorković nudi mu mjesto u kulturnom odjelu Ministarstva vanjskih poslova, što prihvaća, a uskoro je imenovan za pročelnika Odjela za novinstvo, tisak i kulturne veze. Potkraj 1944, imenovan je konzulom u Beču, ali nije službu nastupio, jer je uslijedio slom NDH. Odlazi u Italiju, a odatle u Argentinu, gdje radi u velikoj njemačkoj firmi. Aktivan je Man i suradnik Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba i Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta kao i njegovog časopisa Studia Croatica. Njegovao je, pored ozbiljnoga štiva, i humor, te je objavio humoristični roman Pustolovine Sebastijana Pikulice, što je emigracija toplo primila.
HÜHN, DR. IVO (1901-1985)
Rodio se je 4. studenoga 1901. g. u Zagrebu od oca dra. Kurta Hühna, poznatog zagrebačkog okuliste, i majke Anke Spahn. Svoje cjelokupno školovanje polazio je u Zagrebu, gradu dije su najmarkantnije dijelove iz polovice prošlog stoljeća sačuvale litografije njegova djeda Julija Hühna. Uz studij prava na Sveučilištu u Zagrebu prisno se druži s hrvatskim umjetnicima, književnicima i pjesnicima, kao što su Dobriša Cesarić, A.B. Šimić, Vjekoslav Majer, Oto Postružnik i drugi. Po preporuci obiteljske prijateljice, glasovite hrvatske operne pjevačice Milke Trnine, bude pozvan u dom Thomasa Manna, njemačkog književnika, gdje boravi dulje vremena proučavajući njemačku književnost i usavršavajući svoje poznavanje njemačkog jezika. Svršivši studij prava dobiva namještenje kao pristav kod kotarskog suda u Tuzli, ali tu službu ne nastupa, nego se smjesta iz Tuzle vraća u Zagreb zbog atentata u Marseilles-u 9. listopada 1934. Zapošljava se u odvjetničkoj pisarni dra. Lorkovida i dra. Flogela sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.
Već od prvih tjedana nakon uspostave NDH, na poziv dra. Mladena Lorkovića surađuje u kulturnom odjelu Ministarstva vanjskih poslova, a kada je Zakonskom odredbom od 9. VIII. 1941. izvršena podjela predsjedništva vlade i ministarstva na odjele i odsjeke, bude imenovan pročelnikom Odjela za novinstvo, tisak i kulturne veze. U tom svojstvu sudjeluje 8. prosinca 1941. kod potpisa Ugovora između Nezavisne Države Hrvatske i Carevine Bugarske o kulturnoj suradnji, kojom je prilikom odlikovan od bugarskog cara Borisa III. Godine 1944. bude imenovan Generalnim konzulom NDH u Beču, ali budući da su Nijemci zavladili s podjelom exequatur-a, a približavao se je i konac rata, nije došlo do nastupa službe, nego do odlaska iz Beča u Italiju, a odatle u Argentinu 1948. godine.
U Argentini nakon godina raznih službi postiže ugledan položaj u njemačkoj firmi Siemens A.G.. Kroz cijelo vrijeme sudjeluje u radu Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Kluba i Hrvatsko-Latinoameričkog Kulturnog Instituta i njegova časopisa Studia Croatica. Godine 1982. objavio je u vlastitoj nakladi svoj humoristićki roman pod naslovom "Pustolovine Sebastijana Pikulice - Tragikomična pripovijest iz zagrebačke i mozgovske prošlosti." Umro je u Buenos Airesu 14. prosinca 1985. ostavivši neobjavljeni rukopis "Basne, satire i dirljive priće Miška Aristofana Klafurića - Drugo pokvareno izdanje, u kojemu je pisac izostavio neke odviše oštre sastavke, koji bi mogli povrediti osjećaje tankoćutnih ćitatelja - Buenos Aires, A.D. 1982." te druge sastavke, koji svjedoće o njegovoj visokoj kulturi na svim podrućjima kulturnog djelovanja.
o Hühn, Ivo, Mile Starčević: dostojan svoga prezimena - Prigodom tridesete godišnjice smrti. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1983, 4, pp 710-715. (Predavanje u Hrvatsko-Argentinskom Kulturnom Klubu u zajednici s drom. Radovanom Latkovićem).
Hühn, Ivo, Uspomene dr. Rikarda Flögela, Republika Hrvatska, br. 147(1984), str. 20 - 22
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Hunjet Hubmayer, Mada
Mada Hunjet Hubmayer
22.04.24 - 2.04.00
El domingo 2 de abril de 2000, la colectividad croata de Buenos Aires, pierde uno de sus miembros más preclaros. Muere con 76 años de edad la señora Mada Hunjet Hubmayer. El hecho ocurre, de un modo repentino e inesperado, en el Centro Católico Croata San Nicolás Tavelic-Tejar, con la presencia de numerosos fieles y amigos, al finalizar la Santa Misa dominical. En ese instante terminó su vida terrenal.
Nació en Rakovica-Lika-Croacia, de una familia croata católica, donde transcurre también su infancia. Hizo la escuela primaria en Udbina, la secundaria y magisterio en Gospić y los estudios de Pedagogía en Zagreb.
En el seno de su hogar, ya en los albores de su vida, se templa su espíritu y en su corazón se marcan las sendas que transitará durante su existencia: su inquebrantable fe católica, una viva confianza en la Divina Providencia y un profundo amor a su patria Croacia.
Desde su más temprana edad se foguea en ese trágico Gospić, donde todo lo que era croata debía desaparecer. La juventud llenaba las cárceles y el pueblo lloraba sus innumerables víctimas. El espíritu luchador de la joven Mada naturalmente se pliega a esas filas y participa de la lucha por la libertad de su pueblo con todo el fragor de su alma.
Con el retiro de las tropas croatas hacia Zagreb, también con ellas marcha Mada, dejando atrás para siempre su inolvidable Gospić.
En mayo de 1945, deja Croacia llevando su pesada cruz. En Gospić deja a su padre muerto, su hogar destruido y a su madre condenada a trabajos forzados. En Bleiburg deja a su único hermano.
El camino del exilio la lleva a través de Austria a Italia, al campo de refugiados políticos croatas, en las inmediaciones de la ciudad de Fermo. Este triste peregrinar dura alrededor de tres meses. Sin alimentos adecuados, sin higiene, es el camino de la angustia y del esfuerzo, del hambre, de la enfermedad y de la muerte. Muchos en ese camino dejaron sus vidas, entre ellos la pequeña sobrina de Mada, llamada Daniela, en su cuarto añito de vida.
En el campo de refugiados, Mada se encuentra con un grupo de compañeras, las cuales salvaron milagrosamente sus vidas de Bleiburg y Lavamunda. Otros compañeros, hermanos y amigos quedaron muertos en las fosas comunes en las fronteras eslovenas.
Por la intermediación del inolvidable Rector de la Universidad de Zagreb, Ing. Esteban Horvat, el grupo de estudiantes universitarias que se reunió en campo Fermo, fue trasladado a Grottaferrata, en las inmediaciones de Roma, donde se les aseguraba la estadía y el estudio, bajo la tutela del padre Dominik Mandić.
La condición de permanecer en el hogar de Grottaferrata, era la de estudiar con ahinco, mas lamentablemente no pudieron concluir sus estudios por cuanto IRO ordenaba a los refugiados abandonar Europa.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
22.04.24 - 2.04.00
El domingo 2 de abril de 2000, la colectividad croata de Buenos Aires, pierde uno de sus miembros más preclaros. Muere con 76 años de edad la señora Mada Hunjet Hubmayer. El hecho ocurre, de un modo repentino e inesperado, en el Centro Católico Croata San Nicolás Tavelic-Tejar, con la presencia de numerosos fieles y amigos, al finalizar la Santa Misa dominical. En ese instante terminó su vida terrenal.
Nació en Rakovica-Lika-Croacia, de una familia croata católica, donde transcurre también su infancia. Hizo la escuela primaria en Udbina, la secundaria y magisterio en Gospić y los estudios de Pedagogía en Zagreb.
En el seno de su hogar, ya en los albores de su vida, se templa su espíritu y en su corazón se marcan las sendas que transitará durante su existencia: su inquebrantable fe católica, una viva confianza en la Divina Providencia y un profundo amor a su patria Croacia.
Desde su más temprana edad se foguea en ese trágico Gospić, donde todo lo que era croata debía desaparecer. La juventud llenaba las cárceles y el pueblo lloraba sus innumerables víctimas. El espíritu luchador de la joven Mada naturalmente se pliega a esas filas y participa de la lucha por la libertad de su pueblo con todo el fragor de su alma.
Con el retiro de las tropas croatas hacia Zagreb, también con ellas marcha Mada, dejando atrás para siempre su inolvidable Gospić.
En mayo de 1945, deja Croacia llevando su pesada cruz. En Gospić deja a su padre muerto, su hogar destruido y a su madre condenada a trabajos forzados. En Bleiburg deja a su único hermano.
El camino del exilio la lleva a través de Austria a Italia, al campo de refugiados políticos croatas, en las inmediaciones de la ciudad de Fermo. Este triste peregrinar dura alrededor de tres meses. Sin alimentos adecuados, sin higiene, es el camino de la angustia y del esfuerzo, del hambre, de la enfermedad y de la muerte. Muchos en ese camino dejaron sus vidas, entre ellos la pequeña sobrina de Mada, llamada Daniela, en su cuarto añito de vida.
En el campo de refugiados, Mada se encuentra con un grupo de compañeras, las cuales salvaron milagrosamente sus vidas de Bleiburg y Lavamunda. Otros compañeros, hermanos y amigos quedaron muertos en las fosas comunes en las fronteras eslovenas.
Por la intermediación del inolvidable Rector de la Universidad de Zagreb, Ing. Esteban Horvat, el grupo de estudiantes universitarias que se reunió en campo Fermo, fue trasladado a Grottaferrata, en las inmediaciones de Roma, donde se les aseguraba la estadía y el estudio, bajo la tutela del padre Dominik Mandić.
La condición de permanecer en el hogar de Grottaferrata, era la de estudiar con ahinco, mas lamentablemente no pudieron concluir sus estudios por cuanto IRO ordenaba a los refugiados abandonar Europa.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Hranilović, Slavko
SLAVKO HRANILOVIĆ
dipl. inž. šum.
Slavko Hranilović rođen je u Pećnu, Zumberak, 28. studenoga 1914. godine. Osnovnu školu polazi u rodnom mjestu, a srednju, II klasičnu gimnaziju u Zagrebu, Šumarstvo studira na Poljoprivredno šumarskom fakultetu Sveučilišta Nezavisne Države Hrvatske i diplomira 1941. godine. Prvo namještenje dobiva u Vlastelinstvu Đakovačke biskupije, a nastavlja u Ravnateljstvu šuma "Psunj" u Novoj Gradiški. Po svršetku rata 1945. godine odlazi iz domovine i nakon boravka u izbjegličkom logoru Fermo kod Ancone u Italiji 1947. godine odlazi u Argentinu.
Po dolasku u Argentinu na poziv ministra Javnih radova generala Pistarinija zajedno s inženjerima Petrakom i Maksom Hranilovićem radi na planiranju i izvođenju radova pošumljavanja i parkiranja objekta zračne luke u izgradnji - Aeropuerto Ezeiza.
10. travnja 1948. godine prelazi u ugovornu službu u Ministarstvo poljoprivrede i stočarstva, narodna administracija šuma u Buenos Airesu, od 1948. do 1950. godine radi u komisijama za inventarizaciju i uređivanje šuma u provincijama Chaco i Misiones.
Godine 1950. premješten je u El Bolson, Provincia Rio Negro, sa zadatkom primjenjivanja općih normi uređivanja, a osobito onih propisanih u studiji Plan de Ordenacion Cuartel Forestal Lago Epuyen, koji je zapravo prvi plan uređivanja toga tipa u Latinskoj Americi, a kojeg su 1949. godine sastavili inženjeri I. Frković, I. Asančić i M. Hranilović.
Prema ugovoru s Fakultetom za agrikulturu, katedre Silvicultura, Narodnog sveučilišta u Buenes Airesu, Hranilović više godina sudjeluje u istraživanjima o prirodnom pošumljavanju vrste lenge (Nothofagus pumilio) u brdskim šmama oko jezera Mascardi, Rio Negro.
U El Bolsonu na Pokusnoj stanici General San Martin studenti zadnjih godišta Escuela Superior de Bosques Universidad Nacional La Plata obavljali su dvomjesečnu praksu. Hranilović je kao ugovornik voditelj te prakse.
Za unapredivanje i razvoj šumarstva u Južnoj Argrntini osnovan je program "Akcija za Patagoniju" kojim je također rukovodio Hranilović. Kao direktor Pokusne stanice General San Martin osobito se bavio rješenjem problema zvan Mal de Cipres. Naime, počelo je masovno sušenje patagonske autoktone i vrijedne vrste "cipres" tj. čileanskog cedra (Austrocedrus chilensis) pa je organizirao tim za proučavanje, ne samo domaćih fitopatologa nego i patologa Ujedinjenih naroda odnosno FAO-a.
Posebna pozornost posvećena je uzgajanju i čuvanju andino-patagonskih brdskih šuma od kojih se tek manji dio može iskorišćavati, dok je veći dio ekološko-zaštitne funkcije. Za pošumljavanje slobodnih prostora u rasadniku Pokusne stanice tražene su razne aloktone vrste, posebno četinjače, brzog rasta i po tome što kraćeg proizvodnog razdoblja.
Uz pošumljavanja u državnoj režiji poticala se i privatna inicijativa podjelom po vrlo povoljnim državnim kreditima. Nadalje izrađen je i publiciran kompletan elaborat za podizanje tvornice celuloze i papira u cilju proizvodnje proizvoda koji su se uvozili, ali i sa svrhom komplementarnog iskorišćavanja lenge. Iskorišćavanjem stvarani su uvjeti za bolje prirodno pomlađivanje te konverzija malovrijednih sastojina u bolje, normalno gospodarske.
Ing. Hranilović je kao predstavnik Narodnog šumarskog instituta (INFOMA) sudjelovao u radu znanstvenih sastanaka te u korporaciji Ciencia y Tecnica.
Godine 1979. kao argentinski državljanin službeno putuje u bivšu Jugoslaviju, točnije u Hrvatsku i Sloveniju, radi upoznavanja laganih pomičnih žičara u cilju mogućnosti njihove primjene u Argentini, u teško pristupačnim brdskim šumama.
Od 1960. do 1982. godine djeluje kao ekonomski savjetnik u Ministarstvu gospodarstva Provincije Chubut, a povremeno i kao savjetnik u Ministarstvu gospodarstva Provincije Rio Negro. Pod kraj svog aktivnog djelovanja imenovan je na dužnost Coordinator del Centro Regional Andino - Patagonia, na kojoj je funkciji i umirovljen 1986. godine.
Hranilović je bio aktivan i izvan struke, kao građanin grada El Bolson, Rio Negro. Tako je u tom mjestu i profesor i suosnivač gimnazije i pedagoške škole. Kroz dugi niz godina predsjednik je prestižnog Automobil kluba te predsjednik Aero kluba. Nadalje je osnivač i dirigent mješovitog pjevačkog zbora, a u raznim prigodama i savjetnik gradskog načelnika.
Nakon umirovljenja 1986. godine živi u Buenos Airesu, a 1994. godine vraća se u domovinu i živi u Zagrebu.
Slavko Hranilović i Oskar Piškorić, Doprinos Hrvatskih Šumara Argentinskom Šumarstvu - S Biografijom Šestorice Šumara - The Contribution of Croatian Foresters to Argentinian Forestry - With a Biography of Six Foresters, Šumarski list, 11-12, god. CXIX, Zagreb 1995
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
dipl. inž. šum.
Slavko Hranilović rođen je u Pećnu, Zumberak, 28. studenoga 1914. godine. Osnovnu školu polazi u rodnom mjestu, a srednju, II klasičnu gimnaziju u Zagrebu, Šumarstvo studira na Poljoprivredno šumarskom fakultetu Sveučilišta Nezavisne Države Hrvatske i diplomira 1941. godine. Prvo namještenje dobiva u Vlastelinstvu Đakovačke biskupije, a nastavlja u Ravnateljstvu šuma "Psunj" u Novoj Gradiški. Po svršetku rata 1945. godine odlazi iz domovine i nakon boravka u izbjegličkom logoru Fermo kod Ancone u Italiji 1947. godine odlazi u Argentinu.
Po dolasku u Argentinu na poziv ministra Javnih radova generala Pistarinija zajedno s inženjerima Petrakom i Maksom Hranilovićem radi na planiranju i izvođenju radova pošumljavanja i parkiranja objekta zračne luke u izgradnji - Aeropuerto Ezeiza.
10. travnja 1948. godine prelazi u ugovornu službu u Ministarstvo poljoprivrede i stočarstva, narodna administracija šuma u Buenos Airesu, od 1948. do 1950. godine radi u komisijama za inventarizaciju i uređivanje šuma u provincijama Chaco i Misiones.
Godine 1950. premješten je u El Bolson, Provincia Rio Negro, sa zadatkom primjenjivanja općih normi uređivanja, a osobito onih propisanih u studiji Plan de Ordenacion Cuartel Forestal Lago Epuyen, koji je zapravo prvi plan uređivanja toga tipa u Latinskoj Americi, a kojeg su 1949. godine sastavili inženjeri I. Frković, I. Asančić i M. Hranilović.
Prema ugovoru s Fakultetom za agrikulturu, katedre Silvicultura, Narodnog sveučilišta u Buenes Airesu, Hranilović više godina sudjeluje u istraživanjima o prirodnom pošumljavanju vrste lenge (Nothofagus pumilio) u brdskim šmama oko jezera Mascardi, Rio Negro.
U El Bolsonu na Pokusnoj stanici General San Martin studenti zadnjih godišta Escuela Superior de Bosques Universidad Nacional La Plata obavljali su dvomjesečnu praksu. Hranilović je kao ugovornik voditelj te prakse.
Za unapredivanje i razvoj šumarstva u Južnoj Argrntini osnovan je program "Akcija za Patagoniju" kojim je također rukovodio Hranilović. Kao direktor Pokusne stanice General San Martin osobito se bavio rješenjem problema zvan Mal de Cipres. Naime, počelo je masovno sušenje patagonske autoktone i vrijedne vrste "cipres" tj. čileanskog cedra (Austrocedrus chilensis) pa je organizirao tim za proučavanje, ne samo domaćih fitopatologa nego i patologa Ujedinjenih naroda odnosno FAO-a.
Posebna pozornost posvećena je uzgajanju i čuvanju andino-patagonskih brdskih šuma od kojih se tek manji dio može iskorišćavati, dok je veći dio ekološko-zaštitne funkcije. Za pošumljavanje slobodnih prostora u rasadniku Pokusne stanice tražene su razne aloktone vrste, posebno četinjače, brzog rasta i po tome što kraćeg proizvodnog razdoblja.
Uz pošumljavanja u državnoj režiji poticala se i privatna inicijativa podjelom po vrlo povoljnim državnim kreditima. Nadalje izrađen je i publiciran kompletan elaborat za podizanje tvornice celuloze i papira u cilju proizvodnje proizvoda koji su se uvozili, ali i sa svrhom komplementarnog iskorišćavanja lenge. Iskorišćavanjem stvarani su uvjeti za bolje prirodno pomlađivanje te konverzija malovrijednih sastojina u bolje, normalno gospodarske.
Ing. Hranilović je kao predstavnik Narodnog šumarskog instituta (INFOMA) sudjelovao u radu znanstvenih sastanaka te u korporaciji Ciencia y Tecnica.
Godine 1979. kao argentinski državljanin službeno putuje u bivšu Jugoslaviju, točnije u Hrvatsku i Sloveniju, radi upoznavanja laganih pomičnih žičara u cilju mogućnosti njihove primjene u Argentini, u teško pristupačnim brdskim šumama.
Od 1960. do 1982. godine djeluje kao ekonomski savjetnik u Ministarstvu gospodarstva Provincije Chubut, a povremeno i kao savjetnik u Ministarstvu gospodarstva Provincije Rio Negro. Pod kraj svog aktivnog djelovanja imenovan je na dužnost Coordinator del Centro Regional Andino - Patagonia, na kojoj je funkciji i umirovljen 1986. godine.
Hranilović je bio aktivan i izvan struke, kao građanin grada El Bolson, Rio Negro. Tako je u tom mjestu i profesor i suosnivač gimnazije i pedagoške škole. Kroz dugi niz godina predsjednik je prestižnog Automobil kluba te predsjednik Aero kluba. Nadalje je osnivač i dirigent mješovitog pjevačkog zbora, a u raznim prigodama i savjetnik gradskog načelnika.
Nakon umirovljenja 1986. godine živi u Buenos Airesu, a 1994. godine vraća se u domovinu i živi u Zagrebu.
Slavko Hranilović i Oskar Piškorić, Doprinos Hrvatskih Šumara Argentinskom Šumarstvu - S Biografijom Šestorice Šumara - The Contribution of Croatian Foresters to Argentinian Forestry - With a Biography of Six Foresters, Šumarski list, 11-12, god. CXIX, Zagreb 1995
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Hranilović, Makso
MAKSO HRANILOVIĆ
dipl. inž. šum.
Makso Hranilović rođen je u Dišniku (Bačka) 2. kolovoza 1901., gdje mu je otac bio grkokatolički župnik, a umro u Buenos Airesu 10. travnja 1976. godine. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu, a srednju, II. klasičnu gimnaziju, završava 1919. godine u Zagrebu. Studij šumarstva na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu završava 1925. godine, a državni ispit za samostalno vođenje šumskog gospodarstva položio je 1928. u Beogradu (ti ispiti polagali se kod Ministarstva šuma i ruda).
Prema raspoloživim podacima kretanja u službi bila su: u 1929. godini unapređen je za šumarskog pristava I. kategorije 8. grupe u Šumskoj upravi Vrhovine; 1930. (201) premješten je k Šumskoj upravi Trnjane, a odavde 1933. (213) k Sreskom načelstvu u Slavonskoj Požegi. Koliko je ostao u Krapini nije poznato, ali je 1936. (63) zabilježeno, da je od Sreskog načelstva u Gospiću opet premješten u Požegu, gdje ostaje dvije godine, te 1938. (45) premješten je Sreskom načelstvu u Đakovu. U Đakovu je iste godine (514) unapređen za šumarskog savjetnika 6. grupe. 1941. godine (402) premješten je u Ministarstvo šuma i ruda u Zagrebu u kojem ostaje do kraja rata 1945. godine kada odlazi iz domovine. 1944. (112) godine postavljen je nadstojnikom Odsjeka za upravu i gospodarenje u nedržavnim šumama u Gospodarskom odjelu Glavnog ravnateljstva za šumarstvo Ministarstva šuma i rudarstva.
Po odlasku iz domovine u svibnju 1945. godine tri godine živi u logorima, posebno logoru Fermo a 1947. godine s ostalim šumarima odlazi u Argentinu i zapošljava se u struci u Ministarstvu poljoprivrede i stočarstva, Direkcije za šume te zajedno s ostalima hrvatskim šumarima radi na poslovima inventarizacije i uređivanja šuma. Na tim poslovima ostaje do umirovljenja 1976. godine. Suradnik je u 33 elaborata od kojih valja izdvojiti Gospodarsku osnovu za šume uz jezero Lago Epuyén, koji je prvi takav elaborat u Argentini u kojem su dane i smjernice za buduće cjelovito gospodarenje tj. za uzgoj, zaštitu i za racionalno iskorišćivanje. Značenje ovog elaborata može se ocijeniti ako se uzme u obzir da su se hrvatski šumari našli u posve različitom ambijentu u odnosu na domovinu. To su prašume - selva virgen - s oko 200 vrsta drveća, na području argentinskih sjevernih provincija Misiones i Chaco.
Uz radove na uređivanju šuma i osnivanja šumskog katastra, hrvatski šumari radili su i na drugim poslovima pa Makso Hranilović sudjeluje i pri izradi prvog Pravilnika za uređivanje šuma. Na taj je način pridonio solidnoj osnovi za ovu neophodnu granu racionalnog gospodarenja šumskim bogatstvom.
Slavko Hranilović i Oskar Piškorić, Doprinos Hrvatskih Šumara Argentinskom Šumarstvu - S Biografijom Šestorice Šumara - The Contribution of Croatian Foresters to Argentinian Forestry - With a Biography of Six Foresters, Šumarski list, 11-12, god. CXIX, Zagreb 1995
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
dipl. inž. šum.
Makso Hranilović rođen je u Dišniku (Bačka) 2. kolovoza 1901., gdje mu je otac bio grkokatolički župnik, a umro u Buenos Airesu 10. travnja 1976. godine. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu, a srednju, II. klasičnu gimnaziju, završava 1919. godine u Zagrebu. Studij šumarstva na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu završava 1925. godine, a državni ispit za samostalno vođenje šumskog gospodarstva položio je 1928. u Beogradu (ti ispiti polagali se kod Ministarstva šuma i ruda).
Prema raspoloživim podacima kretanja u službi bila su: u 1929. godini unapređen je za šumarskog pristava I. kategorije 8. grupe u Šumskoj upravi Vrhovine; 1930. (201) premješten je k Šumskoj upravi Trnjane, a odavde 1933. (213) k Sreskom načelstvu u Slavonskoj Požegi. Koliko je ostao u Krapini nije poznato, ali je 1936. (63) zabilježeno, da je od Sreskog načelstva u Gospiću opet premješten u Požegu, gdje ostaje dvije godine, te 1938. (45) premješten je Sreskom načelstvu u Đakovu. U Đakovu je iste godine (514) unapređen za šumarskog savjetnika 6. grupe. 1941. godine (402) premješten je u Ministarstvo šuma i ruda u Zagrebu u kojem ostaje do kraja rata 1945. godine kada odlazi iz domovine. 1944. (112) godine postavljen je nadstojnikom Odsjeka za upravu i gospodarenje u nedržavnim šumama u Gospodarskom odjelu Glavnog ravnateljstva za šumarstvo Ministarstva šuma i rudarstva.
Po odlasku iz domovine u svibnju 1945. godine tri godine živi u logorima, posebno logoru Fermo a 1947. godine s ostalim šumarima odlazi u Argentinu i zapošljava se u struci u Ministarstvu poljoprivrede i stočarstva, Direkcije za šume te zajedno s ostalima hrvatskim šumarima radi na poslovima inventarizacije i uređivanja šuma. Na tim poslovima ostaje do umirovljenja 1976. godine. Suradnik je u 33 elaborata od kojih valja izdvojiti Gospodarsku osnovu za šume uz jezero Lago Epuyén, koji je prvi takav elaborat u Argentini u kojem su dane i smjernice za buduće cjelovito gospodarenje tj. za uzgoj, zaštitu i za racionalno iskorišćivanje. Značenje ovog elaborata može se ocijeniti ako se uzme u obzir da su se hrvatski šumari našli u posve različitom ambijentu u odnosu na domovinu. To su prašume - selva virgen - s oko 200 vrsta drveća, na području argentinskih sjevernih provincija Misiones i Chaco.
Uz radove na uređivanju šuma i osnivanja šumskog katastra, hrvatski šumari radili su i na drugim poslovima pa Makso Hranilović sudjeluje i pri izradi prvog Pravilnika za uređivanje šuma. Na taj je način pridonio solidnoj osnovi za ovu neophodnu granu racionalnog gospodarenja šumskim bogatstvom.
Slavko Hranilović i Oskar Piškorić, Doprinos Hrvatskih Šumara Argentinskom Šumarstvu - S Biografijom Šestorice Šumara - The Contribution of Croatian Foresters to Argentinian Forestry - With a Biography of Six Foresters, Šumarski list, 11-12, god. CXIX, Zagreb 1995
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Horvat, Ing. Stjepan - In memoriam
Ing. STJEPAN HORVAT In memoriam
El día 12 de marzo de 1985 falleció, casi nonagenario, en Florida, Buenos Aires, luego de largos padecimientos, el ingeniero Stjepan (Esteban) Horvat, eximio científico croata, naturalizado argentino.
Este eminente hombre de ciencia nació el 29 de noviembre de 1895 en Srijemski Karlovci (Croacia). Al término de sus estudios universitarios obtuvo el título de ingeniero en geodesia. En el año 1941 fue nombrado suplente, luego profesor titular en geodesia práctica en la Facultad de Zagreb, después profesor titular en topografía y cálculo geodésico en la misma Facultad. Por sus trabajos específicos fue elegido en 1942 decano de la Facultad Tecnológica. Finalmente fue llevado a la conducción de la Universidad de Zagreb como rector. Este cargo lo ocupó hasta el final del Estado Independiente Croata, cuando se encontró, él también, en aquellos funestos días de mes de mayo de 1945 en el doloroso camino del Via Crucis de Croacia y del pueblo croata.
Salvado del holocausto de Bleiburg, llegó a la Argentina en el año 1948. Gracias a sus antecedentes científicos fue contratado, entre otras personas de jerarquía mundial, por el Instituto Geográfico Militar en Buenos Aires donde actuó, aún jubilado, prácticamente hasta su muerte, como asesor científico y profesional de consulta en su especialidad.
Paralelamente colaboró tamben con Instituto Panamericano de Geografía e Historia y con la Dirección de Geodesia de la Provincia de Buenos Aires.
Incorporado a estos institutos pudo desarrollar sus extraordinarias capacidades intelectuales y ponerlas en servicio de su patria adoptiva —la Argentina— honrando a la vez con su trabajo científico y su comportamiento humano a su patria de origen que llevaba en su corazón hasta el último suspiro.
Prolífico autor de complejos problemas de su profesión. Ya en Croacia editó 16 trabajos en idiomas croata y alemán. Esta actividad fue acrecentada en modo especial una vez miembro del Instituto, ahora en idioma castellano. Los trabajos científicos publicados durante esta épocá suman más de 50. Todos fueron publicados por IGM, la "Asociación Argentina de Geofísicos y Geodestas" (de esta institución fue socio honorario), de IPGI y de la Dirección de Geodesia de la Provincia de Buenos Aires.
Es autor de varios libros usados como manuales para el estudio y el desarrollo de la Geodesia.
En su carácter de técnico-científico participó en todas las empresas importantes del Instituto. En este sentido actuó como delegado oficial en varios congresos internacionales de geodesia y cartografía. Nombramos dos de ellos, los más importantes, el de Roma y el de Washington.
Su actividad científica en la Argentina fue dedicada especialmente a dos problemas del campo geofísico: la del desarrollo práctico de métodos de cálculo y de la presentación de las hiperbólicas superficies de la Tierra en los mapas y planos cartográficos y geodésicos.
Por su capacidad científica fue conocido no solamente en el continente Sudamericano, sino en los Estados Unidos y Europa.
Es interesante subrayar que este teórico seco e intérprete matemático poseía un refinado sentido por las artes, particularmente por la música. Son conocidas sus composiciones musicales, entre las cuales se destaca "Ave María" (creada en el campo de refugiados croatas de postguerra en Fermo, Italia), "Adoración al Señor", "Oda a la Muerte", la misa "Beatae Mariae Virginis" y composiciones folklóricas croatas. No fue un simple "hobby" como se solía decir. Era una prueba más que lo científico y lo artístico pueden provenir de una misma alma, de una misma espiritualidad.
El día 13 de marzo fue enterrado en el cementerio de Olivos acompañado por las personas que lo querían y estimaban como un gran científico, pero sobre todo como un gran hombre. Por los amigos, ex alumnos y sus destacados colaboradores argentinos.
En la oportunidad de despedirse del ingeniero Horvat hizo uso de la palabra Nikola Jerbić en nombre de aquella última generación de los estudiantes de la Universidad Croata de Zagreb cuando el ingeniero Horvat fue su rector. Habló también el agrimensor Mario Ornstein en nombre del personal superior del "Instituto Geográfico Militar Rubén C. Rodríguez, geodesta, lo hizo a su vez en nombre de la "Asociación Argentina de Geofísicos y Geodestas" en su carácter de vicepresidente de esta institución.
A continuac}¢n transcribimos sendos pasajes de los precitados discursos fúnebres:
Mario Ornstein expresó:
"Hombre rectilíneo en su contextura moral, unió al ejercicio de su saber, las naturales dotes que distinguieron su personalidad y que tanto influyeron para que todos los que sirvieron a su lado, le otorgaran el respetuoso afecto y la admiración peculiar que nace en los hombres como incontenible reverencia hacia quienes por su educación, aptitud, inteligencia y sentimiento, hacen de su tarea, no sólo una exteriorización de su capacidad, sino también una manifestación de la enseñanza mediante su saber y ejemplo y asimismo, de la serenidad que resulta de la síntesis de relevantes valores morales.
"Por ello nuestro agradecido recuerdo al hombre y al maestro que nos deja...
"El Personal Superior del Instituto Geográfico Militar, los que tuvimos el privilegio y el honor de compartir sus horas, escuchar su sabia y justa palabra, reir en sus momentos alegres y sufrir con sus sufrimientos, nos sumamos en esta triste circunstancia, no queriendo despedirlo sino decirle:
"Ingeniero, como siempre, Ud. está con nosotros". Con estas palabras concluyó su alocución el agrimensor Ornstein.
El vicepresidente de la "Asociación Argentina de Geofísicos y Geodestas" Rubén C. Rodríguez, geodesta, puso en evidencia la enorme importancia para la ciencia de la labor cumplida por el ingeniero Horvat con estas palabras:
"La Asociación Argentina de Geofísicos y Geodestas ha querido que la represente en esta circunstancia para honrar al ingeniero Horvat y reconocer sus servicios a favor de la comunidad geodésica argentina.
"Debo decir, en primer lugar, que la Asociación ha conferido la distinción de socio honorario a sólo cinco de sus trescientos asociados, cinco notables por su contribución a la ciencia y a la entidad.. Uno de ellos es el ingeniero Horvat.
"Sería muy extenso decir cuáles fueron los méritos por los que la Asociación lo reconoció como socio honorario puesto que casi todos los que aquí estamos los conocemos, sólo elegiré algunos títulos reservados a unos pocos: geodesta eximio, calculista notable, investigador profundo, profesor destacado, o mejor, un maestro. Toda una obra que no muere con la muerte física, sino que permanecerá viva en las páginas de Geoacta, en las publicaciones técnicas del Instituto Geográfico Militar —al que le dedicó gran parte de su vida—, en la Revista Cartográfica y en la revista Geodesia.
"No debo olvidarme de decir que en 1982 fue propuesto para recibir el premio Arch Gerlach, que otorga el Instituto Panamericano de Geografía e Historia durante sus asambleas generales a quienes se han destacado en América en el campo de la cartografía, de la geofísica, de la geografía o de la historia. Circunstancias ajenas al mérito de su obra impidieron que el premio llegara a sus manos, pero la amplitud de su pensamiento consideraron la proposición como un otorgamiento.
"Y lo más difícil: despedir a un amigo en nombre de sus condiscípulos, de quienes tuvimos el honor, el privilegio y el placer de recibir sus lecciones de geodesia y de vida, de compartir su tiempo, su hogar, su mesa...
"Nos queda el recuerdo de su presencia notable y de su consejo medular y la esperanza de que haya paz en su tumba."
T. G-ri
Gazzari, Tonko, Ing. Stjepan Horvat - In memoriam, Volumen 97, año 1985, página 140-142.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
El día 12 de marzo de 1985 falleció, casi nonagenario, en Florida, Buenos Aires, luego de largos padecimientos, el ingeniero Stjepan (Esteban) Horvat, eximio científico croata, naturalizado argentino.
Este eminente hombre de ciencia nació el 29 de noviembre de 1895 en Srijemski Karlovci (Croacia). Al término de sus estudios universitarios obtuvo el título de ingeniero en geodesia. En el año 1941 fue nombrado suplente, luego profesor titular en geodesia práctica en la Facultad de Zagreb, después profesor titular en topografía y cálculo geodésico en la misma Facultad. Por sus trabajos específicos fue elegido en 1942 decano de la Facultad Tecnológica. Finalmente fue llevado a la conducción de la Universidad de Zagreb como rector. Este cargo lo ocupó hasta el final del Estado Independiente Croata, cuando se encontró, él también, en aquellos funestos días de mes de mayo de 1945 en el doloroso camino del Via Crucis de Croacia y del pueblo croata.
Salvado del holocausto de Bleiburg, llegó a la Argentina en el año 1948. Gracias a sus antecedentes científicos fue contratado, entre otras personas de jerarquía mundial, por el Instituto Geográfico Militar en Buenos Aires donde actuó, aún jubilado, prácticamente hasta su muerte, como asesor científico y profesional de consulta en su especialidad.
Paralelamente colaboró tamben con Instituto Panamericano de Geografía e Historia y con la Dirección de Geodesia de la Provincia de Buenos Aires.
Incorporado a estos institutos pudo desarrollar sus extraordinarias capacidades intelectuales y ponerlas en servicio de su patria adoptiva —la Argentina— honrando a la vez con su trabajo científico y su comportamiento humano a su patria de origen que llevaba en su corazón hasta el último suspiro.
Prolífico autor de complejos problemas de su profesión. Ya en Croacia editó 16 trabajos en idiomas croata y alemán. Esta actividad fue acrecentada en modo especial una vez miembro del Instituto, ahora en idioma castellano. Los trabajos científicos publicados durante esta épocá suman más de 50. Todos fueron publicados por IGM, la "Asociación Argentina de Geofísicos y Geodestas" (de esta institución fue socio honorario), de IPGI y de la Dirección de Geodesia de la Provincia de Buenos Aires.
Es autor de varios libros usados como manuales para el estudio y el desarrollo de la Geodesia.
En su carácter de técnico-científico participó en todas las empresas importantes del Instituto. En este sentido actuó como delegado oficial en varios congresos internacionales de geodesia y cartografía. Nombramos dos de ellos, los más importantes, el de Roma y el de Washington.
Su actividad científica en la Argentina fue dedicada especialmente a dos problemas del campo geofísico: la del desarrollo práctico de métodos de cálculo y de la presentación de las hiperbólicas superficies de la Tierra en los mapas y planos cartográficos y geodésicos.
Por su capacidad científica fue conocido no solamente en el continente Sudamericano, sino en los Estados Unidos y Europa.
Es interesante subrayar que este teórico seco e intérprete matemático poseía un refinado sentido por las artes, particularmente por la música. Son conocidas sus composiciones musicales, entre las cuales se destaca "Ave María" (creada en el campo de refugiados croatas de postguerra en Fermo, Italia), "Adoración al Señor", "Oda a la Muerte", la misa "Beatae Mariae Virginis" y composiciones folklóricas croatas. No fue un simple "hobby" como se solía decir. Era una prueba más que lo científico y lo artístico pueden provenir de una misma alma, de una misma espiritualidad.
El día 13 de marzo fue enterrado en el cementerio de Olivos acompañado por las personas que lo querían y estimaban como un gran científico, pero sobre todo como un gran hombre. Por los amigos, ex alumnos y sus destacados colaboradores argentinos.
En la oportunidad de despedirse del ingeniero Horvat hizo uso de la palabra Nikola Jerbić en nombre de aquella última generación de los estudiantes de la Universidad Croata de Zagreb cuando el ingeniero Horvat fue su rector. Habló también el agrimensor Mario Ornstein en nombre del personal superior del "Instituto Geográfico Militar Rubén C. Rodríguez, geodesta, lo hizo a su vez en nombre de la "Asociación Argentina de Geofísicos y Geodestas" en su carácter de vicepresidente de esta institución.
A continuac}¢n transcribimos sendos pasajes de los precitados discursos fúnebres:
Mario Ornstein expresó:
"Hombre rectilíneo en su contextura moral, unió al ejercicio de su saber, las naturales dotes que distinguieron su personalidad y que tanto influyeron para que todos los que sirvieron a su lado, le otorgaran el respetuoso afecto y la admiración peculiar que nace en los hombres como incontenible reverencia hacia quienes por su educación, aptitud, inteligencia y sentimiento, hacen de su tarea, no sólo una exteriorización de su capacidad, sino también una manifestación de la enseñanza mediante su saber y ejemplo y asimismo, de la serenidad que resulta de la síntesis de relevantes valores morales.
"Por ello nuestro agradecido recuerdo al hombre y al maestro que nos deja...
"El Personal Superior del Instituto Geográfico Militar, los que tuvimos el privilegio y el honor de compartir sus horas, escuchar su sabia y justa palabra, reir en sus momentos alegres y sufrir con sus sufrimientos, nos sumamos en esta triste circunstancia, no queriendo despedirlo sino decirle:
"Ingeniero, como siempre, Ud. está con nosotros". Con estas palabras concluyó su alocución el agrimensor Ornstein.
El vicepresidente de la "Asociación Argentina de Geofísicos y Geodestas" Rubén C. Rodríguez, geodesta, puso en evidencia la enorme importancia para la ciencia de la labor cumplida por el ingeniero Horvat con estas palabras:
"La Asociación Argentina de Geofísicos y Geodestas ha querido que la represente en esta circunstancia para honrar al ingeniero Horvat y reconocer sus servicios a favor de la comunidad geodésica argentina.
"Debo decir, en primer lugar, que la Asociación ha conferido la distinción de socio honorario a sólo cinco de sus trescientos asociados, cinco notables por su contribución a la ciencia y a la entidad.. Uno de ellos es el ingeniero Horvat.
"Sería muy extenso decir cuáles fueron los méritos por los que la Asociación lo reconoció como socio honorario puesto que casi todos los que aquí estamos los conocemos, sólo elegiré algunos títulos reservados a unos pocos: geodesta eximio, calculista notable, investigador profundo, profesor destacado, o mejor, un maestro. Toda una obra que no muere con la muerte física, sino que permanecerá viva en las páginas de Geoacta, en las publicaciones técnicas del Instituto Geográfico Militar —al que le dedicó gran parte de su vida—, en la Revista Cartográfica y en la revista Geodesia.
"No debo olvidarme de decir que en 1982 fue propuesto para recibir el premio Arch Gerlach, que otorga el Instituto Panamericano de Geografía e Historia durante sus asambleas generales a quienes se han destacado en América en el campo de la cartografía, de la geofísica, de la geografía o de la historia. Circunstancias ajenas al mérito de su obra impidieron que el premio llegara a sus manos, pero la amplitud de su pensamiento consideraron la proposición como un otorgamiento.
"Y lo más difícil: despedir a un amigo en nombre de sus condiscípulos, de quienes tuvimos el honor, el privilegio y el placer de recibir sus lecciones de geodesia y de vida, de compartir su tiempo, su hogar, su mesa...
"Nos queda el recuerdo de su presencia notable y de su consejo medular y la esperanza de que haya paz en su tumba."
T. G-ri
Gazzari, Tonko, Ing. Stjepan Horvat - In memoriam, Volumen 97, año 1985, página 140-142.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Horvat, Stjepan - Esteban Horvat
EL INGENIERO ESTEBAN HORVAT, EX RECTOR DE LA UNIVERSIDAD DE ZAGREB - OCTOGENARIO
Esbozo para una biografía del científico y el hombre
Milan Rakovac – Franjo Nevistić
Studia Croatica vol. 58-59, año 1975, pp. 155-162
ESTEBAN HORVAT es una personalidad polifacética, polivalente. Es uno de los hombres croatas que actúan desde ya muchísimos años en el extranjero como científicos o artistas reconocidos. Captar y definir lo esencial de su personalidad de hombre o de científico en un breve artículo como el que le dedicamos con motivo de su 80 cumpleaños, no es una tarea fácil. Por su actividad profesional podríamos categorizarlo y ubicarlo entre los científicos de orientación empírico-matemática. Pero eso no basta. Por sus inclinaciones, que le son también connaturales, se trataría de un talento con vocación humanista y pretensiones legítimas en el arte musical.
A pesar de todo y, quizás precisamente gracias a este su talento polivalente, el Ing. Horvat es un hombre que se dedica únicamente al trabajo. Prefiere desarrollarlo en silencio. El amor por el conocimiento y la creación casi excluyen todo lo demás. La propaganda o la autopropaganda están fuera de su interés. Les valores se imponen por sí mismos, si los hay. Improvisaciones artificiales se deshacen también por sí mismas.
El Ing. E. Horvat nació en Srijemski Karlovci, Croacia, el 29 de noviembre de 1895, hijo de un humilde, pero experimentado albañil. Terminados estudios primarios y secundarios en la ciudad natal, pasó a la Universidad de Zagreb (Curso Superior de Geodesia por entonces, año 1917). Se destacó por su talento y, paralelamente con el estudio, se dedicaba a los trabajos prácticos de esta especialidad, costeando así sus estudios. Incorporado al ejército, en aquel momento el ejército monárquico de Yugoslavia, obtuvo el grado de subteniente y trabajaba siempre en su especialidad de agrimensor. Pero. sintiendo incompatible su condición de ser croata con el espíritu granservio que dominaba en aquel ambiente militar, renunció a la carrera y empezó a trabajar por su cuenta en la ciudad de Zemun, actualmente incorporada a Belgrado. Después de una serie de éxitos en su trabajo (vale destacar el plan de urbanización de la localidad de Tetovo, Macedonia) fue nombrado profesor suplente en la Facultad de Tecnología, por entonces. en la especialidad de Geodesia. Pronto fue nombrado, gracias a sus méritos visibles en la actividad profesional, reconocidos internacionalmente -sobre el particular se hablará más tarde- profesor titular y; luego durante la última guerra mundial, rector de la Universidad Nacional de Zagreb.
Desde los primeros contactos personales que tuvimos con él –hace ya bastante tiempo- hasta hoy, cuando cumple 80 años de vida, el Ing. Horvat ha conservado todas las calidades de un espíritu sereno, penetrante y de observador agudo de la realidad social que lo rodea, a pesar de ser un hombre apolítico. En las discusiones sabe respetar a su interlocutor, pero también hacerse respetar a sí mismo. En materia de política y cultura no acepta soluciones definitivas y se inclina a las opiniones que admiten continuamente cambios y progresos como en el campo científico propiamente dicho. Escuchar opiniones ajenas y exponer las propias con calma y atención necesarias, es uno de los métodos de promoción tanto de los conocimientos como de la colaboración y amistad entre los hombres. Los dogmatísmos de cualquier índole no le gustan.
A pesar de su postura apolítica en la vida -apolítica en el sentido de no pertenecer a partido alguno- su interés fue el bienestar general de su pueblo, siempre estaba desvelado. Como un verdadero humanista considera que la ciencia pura, positiva, expresada especialmente en la tecnología, no da y no puede dar soluciones a la crisis que actualmente aqueja al mundo entero, si bien proporciona al hombre medios necesarios para aumentar los bienes de consumo y refinarlos. Horvat es uno de los pocos de su profesión convencidos que el hombre y el mundo actual deben hacer un cambio radical en su vida y costumbres para poder superar la actual crisis que abarca a todo el mundo. La crisis económica, social, política, cultural e institucional en general son reflejos de una crisis más honda, que es la crisis moral.
Dentro de este modo de ver las cosas, nunca cayó en la tentación de creer capaces, tanto a sí mismo como tampoco a los demás hombres, de solucionar todos los problemas. Actuando toda la vida como hombre del campo científico positivista, a pesar de sus inclinaciones humanistas e idealistas, se mantiene dentro de los límites de lo posible y se autodefine: "Siempre tengo presente lo que debo y lo que puedo, como también hasta donde puedo ir". Nos recuerda de esta manera aquella idea de Goethe según la cual el hombre no está llamado a solucionar todos los problemas. Basta plantearlos y ver lo que se puede y lo que no se puede hacer. "Para mí -decía hace poco en una charla entre amigos- los problemas insolubles ya no son problemas".
Analizando acontecimientos en su patria de origen -Croacia-, ocupada por Serbia y el comunismo, el ing. Horvat, con cierta admiración y cierto reproche simultáneos con respecto a Churchill -"el gran responsable" como le suele tildar- dice- "El bolchevismo es una enfermedad, una infección y no una doctrina política" que ofrecería soluciones aceptables para el hombre libre.
Consecuente con su espíritu humanista y su interés general por el bien de la comunidad croata, en el momento más crítico durante la última guerra, el Ing. Horvat publicó un libro titulado Cartas abiertas a los intelectuales croatas, apelando a sus sentimientos de responsabilidad. Todos. sin excepción, ante el peligro que se cernía sobre Croacia, habrían debido aunarse y resistir a lo que sobrevenía. Un coraje y una valentía que no son virtudes de muchos intelectuales. Ellos, a menudo, buscan sobrevivir, adaptándose a los regímenes de toda clase, invocando su pretendida apoliticidad y su exclusivo interés y dedicación a la ciencia. (¡Zakharov una admirable excepción actual!).
Esta su valentía fue la causa principal que le obligó abandonar su patria y refugiarse en el extranjero ante la reocupación de Croacia por Servia y la imposición de un régimen ateo, totalitario y hegemónico en la misma.
En el "ocio" que le fue obligatoriamente impuesto después de la guerra en los campos de refugiados, Horvat se dedicó a las composiciones musicales. Cuatro ciclos folklóricos, dedicados a cuatro regiones principales de Croacia, son fruto de este su "hobby" que resultó muy apreciado por los entendidos. La radio del Vaticano ha transmitido varias veces su composición "Ave María". Los coros croatas en el exilio, especialmente "Jadran". conocido por el público argentino, vuelven a reproducir en sus programas dichos cíclos folklóricos hasta hoy, 30 años, después. En honor del Cardenal A. Stepinac, mártir de la Iglesia y testigo por la libertad de Croacia, Horvat ha compuesto una misa solemne para coro, titulada "Beatae Mariae Virginis".
Imposibilitado, pues, de trabajar en su especialidad profesional, Horvat se dedicó al arte musical, tan necesario al alma humana, especialmente en los momentos tristes que nos tocaron vivir a todos los croatas al finalizar la última guerra mundial. Rezar y cantar, cantar y rezar, como si fuese la ley inexorable, dos necesidades profundas del hombre. Las mismas obligaron al científico Horvat tanto a rezar como a cantar. Incluso le exigían a crear para que cantasen y orasen, también otros, inspirado por lo que sentía y como lo expresaba artísticamente el mismo.
Llegado una vez a la República Argentina, se le impuso, con todo su realismo abrumador, aquel lema primum vivere... y el Ing. Horvat se dedica nuevamente a sus trabajos profesionales en el Instituto Geográfico Militar de la República Argentina, donde trabaja desde hace 27 años.
Para obtener los datos relativos a los trabajos científicos y prácticos del Ing. Horvat en dicha institución militar, a los señores Ing. José Ivandić, su ex alumno y F. Nevistić, director de SC., fue concedida una entrevista con los señores coronel Ernesto J. Tacchi, el mayor Restelli y el Agrim. Rubén Rodríguez. La entrevista se ha efectuado el día 13 de junio de 1975. A continuación reproducimos los datos y opiniones recabados en esta oportunidad. Se trata de los elementos proporcionados por los especialistas argentinos. Hemos querido así evitar toda parcialidad nuestra y emitir eventualmente juicios subjetivos sobre la actuación, los éxitos y el significado de la Obra del Ing. Horvat en la República Argentina.
EL INGENIERO HORVAT Y SU ACTIVIDAD EN EL I.G.M.A.
- ¿Desde cuándo trabaja el Ing. Horvat en el IGM? ¿Cómo entró a trabajar allí, por el mérito personal o en base a una recomendación?
-El Ing. HORVAT trabaja en el IGM desde el 11 de setiembre de 1948. En 1948 se formó una comisión de contratación de personal extranjero que tuvo por finalidad estudiar todos los antecedentes del personal de jerarquía mundial que pudiera incorporarse al IGM. Esta Comisión fue presidida por el Ing. GUILLERMO RIGGI O'DWYER, entonces jefe de la División Cálculos y Asesor de la Dirección y consideró que entre todos los antecedentes estudiados, tenían especial significación las del Ing. Horvat.
- ¿En qué especialidad trabaja y si trabaja en la misma durante todo este lapso? ¿Qué cargo tiene actualmente en el Instituto? ¿A qué tarea específica se dedica?
- Desde su ingreso al IGM su principal actividad ha sido el cálculo numérico, aplicado a los problemas de geodesia, teoría de errores y cálculos de compensación, trigonometría esférica y su aplicación al elipsoide, y cartografía general, especialmente geodésica.
Su actual ubicación dentro del escalafón para el Personal Civil de las Fuerzas Armadas es Personal Superior, Clase I, o sea la más alta categoría dentro del menciónado escalafón. Su función actual es la de asesor en las materias de su especialidad, encontrándose, asimismo, abocado a la redacción de monografías sobre los mismos temas.
- Se nos dice que el Ing. Horvat ha publicado varios de sus trabajos científicos que son casi inaccesibles a los ajenos a esa especialidad. ¿Pueden decir para nuestros lectores y el público en general cuántos son aproximadamente? ¿Qué valor científico tienen? Nos interesa especialmente saber: ¿Hay en el OPUS del Ing. Horvat elementos originales y en qué consisten? ¿Qué valor tiene su trabajo para el Instituto donde y cuando no se trata de la originalidad científica sino de la aplicación de conocimientos generales de su especialidad en las condiciones y necesidades del Instituto? ¿Su trabajo sobrepasa por su importancia límites estrictamente del Instituto o se lo puede considerar de valor nacional, o quizás, con carácter científico internacional?
- Los trabajos científicos cuyo autor es el Ing. Horvat y que fueron publicados por el IGM, el IPGH (Instituto Panamericano de Geografía e Historia - Organización de los Estados Americanos) y la Dirección de Geodesia de la Provincia de Buenos Aires (Ministerio de Obras Públicas) son los siguientes:
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Esbozo para una biografía del científico y el hombre
Milan Rakovac – Franjo Nevistić
Studia Croatica vol. 58-59, año 1975, pp. 155-162
ESTEBAN HORVAT es una personalidad polifacética, polivalente. Es uno de los hombres croatas que actúan desde ya muchísimos años en el extranjero como científicos o artistas reconocidos. Captar y definir lo esencial de su personalidad de hombre o de científico en un breve artículo como el que le dedicamos con motivo de su 80 cumpleaños, no es una tarea fácil. Por su actividad profesional podríamos categorizarlo y ubicarlo entre los científicos de orientación empírico-matemática. Pero eso no basta. Por sus inclinaciones, que le son también connaturales, se trataría de un talento con vocación humanista y pretensiones legítimas en el arte musical.
A pesar de todo y, quizás precisamente gracias a este su talento polivalente, el Ing. Horvat es un hombre que se dedica únicamente al trabajo. Prefiere desarrollarlo en silencio. El amor por el conocimiento y la creación casi excluyen todo lo demás. La propaganda o la autopropaganda están fuera de su interés. Les valores se imponen por sí mismos, si los hay. Improvisaciones artificiales se deshacen también por sí mismas.
El Ing. E. Horvat nació en Srijemski Karlovci, Croacia, el 29 de noviembre de 1895, hijo de un humilde, pero experimentado albañil. Terminados estudios primarios y secundarios en la ciudad natal, pasó a la Universidad de Zagreb (Curso Superior de Geodesia por entonces, año 1917). Se destacó por su talento y, paralelamente con el estudio, se dedicaba a los trabajos prácticos de esta especialidad, costeando así sus estudios. Incorporado al ejército, en aquel momento el ejército monárquico de Yugoslavia, obtuvo el grado de subteniente y trabajaba siempre en su especialidad de agrimensor. Pero. sintiendo incompatible su condición de ser croata con el espíritu granservio que dominaba en aquel ambiente militar, renunció a la carrera y empezó a trabajar por su cuenta en la ciudad de Zemun, actualmente incorporada a Belgrado. Después de una serie de éxitos en su trabajo (vale destacar el plan de urbanización de la localidad de Tetovo, Macedonia) fue nombrado profesor suplente en la Facultad de Tecnología, por entonces. en la especialidad de Geodesia. Pronto fue nombrado, gracias a sus méritos visibles en la actividad profesional, reconocidos internacionalmente -sobre el particular se hablará más tarde- profesor titular y; luego durante la última guerra mundial, rector de la Universidad Nacional de Zagreb.
Desde los primeros contactos personales que tuvimos con él –hace ya bastante tiempo- hasta hoy, cuando cumple 80 años de vida, el Ing. Horvat ha conservado todas las calidades de un espíritu sereno, penetrante y de observador agudo de la realidad social que lo rodea, a pesar de ser un hombre apolítico. En las discusiones sabe respetar a su interlocutor, pero también hacerse respetar a sí mismo. En materia de política y cultura no acepta soluciones definitivas y se inclina a las opiniones que admiten continuamente cambios y progresos como en el campo científico propiamente dicho. Escuchar opiniones ajenas y exponer las propias con calma y atención necesarias, es uno de los métodos de promoción tanto de los conocimientos como de la colaboración y amistad entre los hombres. Los dogmatísmos de cualquier índole no le gustan.
A pesar de su postura apolítica en la vida -apolítica en el sentido de no pertenecer a partido alguno- su interés fue el bienestar general de su pueblo, siempre estaba desvelado. Como un verdadero humanista considera que la ciencia pura, positiva, expresada especialmente en la tecnología, no da y no puede dar soluciones a la crisis que actualmente aqueja al mundo entero, si bien proporciona al hombre medios necesarios para aumentar los bienes de consumo y refinarlos. Horvat es uno de los pocos de su profesión convencidos que el hombre y el mundo actual deben hacer un cambio radical en su vida y costumbres para poder superar la actual crisis que abarca a todo el mundo. La crisis económica, social, política, cultural e institucional en general son reflejos de una crisis más honda, que es la crisis moral.
Dentro de este modo de ver las cosas, nunca cayó en la tentación de creer capaces, tanto a sí mismo como tampoco a los demás hombres, de solucionar todos los problemas. Actuando toda la vida como hombre del campo científico positivista, a pesar de sus inclinaciones humanistas e idealistas, se mantiene dentro de los límites de lo posible y se autodefine: "Siempre tengo presente lo que debo y lo que puedo, como también hasta donde puedo ir". Nos recuerda de esta manera aquella idea de Goethe según la cual el hombre no está llamado a solucionar todos los problemas. Basta plantearlos y ver lo que se puede y lo que no se puede hacer. "Para mí -decía hace poco en una charla entre amigos- los problemas insolubles ya no son problemas".
Analizando acontecimientos en su patria de origen -Croacia-, ocupada por Serbia y el comunismo, el ing. Horvat, con cierta admiración y cierto reproche simultáneos con respecto a Churchill -"el gran responsable" como le suele tildar- dice- "El bolchevismo es una enfermedad, una infección y no una doctrina política" que ofrecería soluciones aceptables para el hombre libre.
Consecuente con su espíritu humanista y su interés general por el bien de la comunidad croata, en el momento más crítico durante la última guerra, el Ing. Horvat publicó un libro titulado Cartas abiertas a los intelectuales croatas, apelando a sus sentimientos de responsabilidad. Todos. sin excepción, ante el peligro que se cernía sobre Croacia, habrían debido aunarse y resistir a lo que sobrevenía. Un coraje y una valentía que no son virtudes de muchos intelectuales. Ellos, a menudo, buscan sobrevivir, adaptándose a los regímenes de toda clase, invocando su pretendida apoliticidad y su exclusivo interés y dedicación a la ciencia. (¡Zakharov una admirable excepción actual!).
Esta su valentía fue la causa principal que le obligó abandonar su patria y refugiarse en el extranjero ante la reocupación de Croacia por Servia y la imposición de un régimen ateo, totalitario y hegemónico en la misma.
En el "ocio" que le fue obligatoriamente impuesto después de la guerra en los campos de refugiados, Horvat se dedicó a las composiciones musicales. Cuatro ciclos folklóricos, dedicados a cuatro regiones principales de Croacia, son fruto de este su "hobby" que resultó muy apreciado por los entendidos. La radio del Vaticano ha transmitido varias veces su composición "Ave María". Los coros croatas en el exilio, especialmente "Jadran". conocido por el público argentino, vuelven a reproducir en sus programas dichos cíclos folklóricos hasta hoy, 30 años, después. En honor del Cardenal A. Stepinac, mártir de la Iglesia y testigo por la libertad de Croacia, Horvat ha compuesto una misa solemne para coro, titulada "Beatae Mariae Virginis".
Imposibilitado, pues, de trabajar en su especialidad profesional, Horvat se dedicó al arte musical, tan necesario al alma humana, especialmente en los momentos tristes que nos tocaron vivir a todos los croatas al finalizar la última guerra mundial. Rezar y cantar, cantar y rezar, como si fuese la ley inexorable, dos necesidades profundas del hombre. Las mismas obligaron al científico Horvat tanto a rezar como a cantar. Incluso le exigían a crear para que cantasen y orasen, también otros, inspirado por lo que sentía y como lo expresaba artísticamente el mismo.
Llegado una vez a la República Argentina, se le impuso, con todo su realismo abrumador, aquel lema primum vivere... y el Ing. Horvat se dedica nuevamente a sus trabajos profesionales en el Instituto Geográfico Militar de la República Argentina, donde trabaja desde hace 27 años.
Para obtener los datos relativos a los trabajos científicos y prácticos del Ing. Horvat en dicha institución militar, a los señores Ing. José Ivandić, su ex alumno y F. Nevistić, director de SC., fue concedida una entrevista con los señores coronel Ernesto J. Tacchi, el mayor Restelli y el Agrim. Rubén Rodríguez. La entrevista se ha efectuado el día 13 de junio de 1975. A continuación reproducimos los datos y opiniones recabados en esta oportunidad. Se trata de los elementos proporcionados por los especialistas argentinos. Hemos querido así evitar toda parcialidad nuestra y emitir eventualmente juicios subjetivos sobre la actuación, los éxitos y el significado de la Obra del Ing. Horvat en la República Argentina.
EL INGENIERO HORVAT Y SU ACTIVIDAD EN EL I.G.M.A.
- ¿Desde cuándo trabaja el Ing. Horvat en el IGM? ¿Cómo entró a trabajar allí, por el mérito personal o en base a una recomendación?
-El Ing. HORVAT trabaja en el IGM desde el 11 de setiembre de 1948. En 1948 se formó una comisión de contratación de personal extranjero que tuvo por finalidad estudiar todos los antecedentes del personal de jerarquía mundial que pudiera incorporarse al IGM. Esta Comisión fue presidida por el Ing. GUILLERMO RIGGI O'DWYER, entonces jefe de la División Cálculos y Asesor de la Dirección y consideró que entre todos los antecedentes estudiados, tenían especial significación las del Ing. Horvat.
- ¿En qué especialidad trabaja y si trabaja en la misma durante todo este lapso? ¿Qué cargo tiene actualmente en el Instituto? ¿A qué tarea específica se dedica?
- Desde su ingreso al IGM su principal actividad ha sido el cálculo numérico, aplicado a los problemas de geodesia, teoría de errores y cálculos de compensación, trigonometría esférica y su aplicación al elipsoide, y cartografía general, especialmente geodésica.
Su actual ubicación dentro del escalafón para el Personal Civil de las Fuerzas Armadas es Personal Superior, Clase I, o sea la más alta categoría dentro del menciónado escalafón. Su función actual es la de asesor en las materias de su especialidad, encontrándose, asimismo, abocado a la redacción de monografías sobre los mismos temas.
- Se nos dice que el Ing. Horvat ha publicado varios de sus trabajos científicos que son casi inaccesibles a los ajenos a esa especialidad. ¿Pueden decir para nuestros lectores y el público en general cuántos son aproximadamente? ¿Qué valor científico tienen? Nos interesa especialmente saber: ¿Hay en el OPUS del Ing. Horvat elementos originales y en qué consisten? ¿Qué valor tiene su trabajo para el Instituto donde y cuando no se trata de la originalidad científica sino de la aplicación de conocimientos generales de su especialidad en las condiciones y necesidades del Instituto? ¿Su trabajo sobrepasa por su importancia límites estrictamente del Instituto o se lo puede considerar de valor nacional, o quizás, con carácter científico internacional?
- Los trabajos científicos cuyo autor es el Ing. Horvat y que fueron publicados por el IGM, el IPGH (Instituto Panamericano de Geografía e Historia - Organización de los Estados Americanos) y la Dirección de Geodesia de la Provincia de Buenos Aires (Ministerio de Obras Públicas) son los siguientes:
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Horvat, Stjepan
HORVAT, Stjepan, geodet (Srijemski Karlovci, 29. XI. 1895. - Buenos Aires, 12. III. 1985.).
Klasičnu gimnaziju pohadao u rodnom mjestu, a maturirao u Vinkovcima 1915. Geodetski tečaj polazi u Zagrebu 1915.-18.), gdje je diplomirao 1936. na Geodetskom i kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkog fakulteta. U listopadu 1920. zapošljava se u Vojno-geografskom institutu u Beogradu. U početku 1923. otvara civilnu geodetsku poslovnicu u Zemunu i preuzima izmjeru grada Tetova, koju završava 1926. Tada prelazi na Tehnički fakultet u Zagreb, gdje je suradnik na Katedri za nižu geodeziju. Od 1930. počinje njegova nastavnička karijera na Geodetskom odjelu istog fakulteta: 1937. postaje izvanrednim, a 1941. redovitim profesorom. Prvi je u Zagrebu doveo geodetsku djelatnost na potrebnu znanstvenu razinu. Dekanom Tehničkog fakulteta imenovan je 1942., a rektorom Hrvatskog sveučilišta 20. VII. 1944., što ostaje do kraja rata. Pisao je u stručnim časopisima Geodetski list, Hrvatska državna izmjera i Zeitschrift für Vermessungswesen (Stuttgart). Napisao knjigu Pisma hrvatskim intelektualcima. Nakon sloma NDH odlazi u emigraciju, dulje vrijeme boravi u izbjegličkom logoru Fermo u Italiji, a u ožujku 1948. dolazi u Buenos Aires i zapošljava se kao znanstveni savjetnik u Instituto Geografico Militar Argentina. Objavio je više stručnih knjiga, od kojih su mnoge postale udžbenici i priručnici za argentinske studente geodezije. Sudjelovao je na više svjetskih znanstvenih simpozija, za svoje je radove dobivao priznanja u Južnoj i Sjevernoj Americi te u Europi. Njegovo znanstveno djelovanje u Argentini posvećeno je ponajprije proučavanju u dvama područjima geodezije: praktičnom računanju i rješenjima mnogobrojnih računskih problema, te geodetskoj kartofiliji, koja se bavi prikazivanjem zakrivljene Zemljine površine na ravnini geografskih karata i geodetskih planova. God. 1979. izabran je za počasnog člana Asociacion Argentina de Geofisicos y Geodestas, priznanje dodijeljeno svega petorici od 300 članova. (dr. Milan Blažeković, publicist, Zagreb).
HORVAT, Prof. Ing. Stjepan (1895-1985)
Rođen je 29. studenoga 1895. u Srijemskim Karlovcima, gdje je polazio klasičnu gimnaziju. Maturirao je u Vinkovcima 1915. Iste godine upisao se je na "Geodetski tečaj" u Zagrebu, gdje je 1918. položio geodetski državni ispit, a 1919. pri Zemaljskoj vladi i strogi praktički ispit za civilnu praksu. Godine 1936. diplomirao je na Geodetskom i kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu.
U listopadu 1920. stupio je u Vojnogeografski institut u Beogradu. Početkom 1923. otvara civilnu geodetsku poslovnicu u Zemunu i preuzima izmjeru grada Tetova, koju završava 1926. Tada prelazi na Tehnički fakultet u Zagrebu kao "pristav," na Katedri za nižu geodeziju, a od 1. siječnja 1930. počinje njegova nastavnička karijera na Geodetskom odjelu tog fakulteta. Godine 1941. imenovan je dekanom Geodetskog fakulteta. Od 1944. do 1945. bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu. U to vrijeme napisao je knjigu "Pisma hrvatskim intelektualcima" (Zagreb, 1944. Naklada pisca. Str. 117.), a 10. 4. 1945. uputio je "Memorandum rektora Hrvatskog Sveučilišta" na rektore inozemnih sveučilišta i visokih škola.
Povlači se iz domovine u svibnju 1945. te živi u izbjegličkom logoru u Fermu. Godine 1948. odlazi u Argentinu, gdje u Buenos Airesu djeluje kao znanstveni savjetnik u "Instituto Geográfico Militar" (IGMA) sve do svoje smrti, iako poslije 1980. kao umirovljenik. Mnogo je pisao u stručnim časopisima "Geodetski list" i "Hrvatska državna izmjera" te u "Zeitschrift für Vermessungswesen" u Stuttgartu. Njegova znanstvena djela i radove u Argentini objavljivao je "Instituto Panamericano de Geografia e Historia", "Instituto Geografico Militar Argentino" i Ministerio de Obras Públicas, Provincia de Buenos Aires, Dirección de Geodesia u časopisu "Geodesia". God. 1973. postaje argentinski državljanin, a 1979. izabran je za počasnog člana "Asociación Argentina de Geofísicos y Geodetas" u Buenos Airesu. Sudjelovao je na međunarodnim znanstvenim simpozijima.
U kulturnom životu hrvatske emigracije u Argentini sudjelovao je kao skladatelj nabožne glazbe, što je započeo u logoru Fermo. Umro je 12. ožujka 1985. u Buenos Airesu.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Klasičnu gimnaziju pohadao u rodnom mjestu, a maturirao u Vinkovcima 1915. Geodetski tečaj polazi u Zagrebu 1915.-18.), gdje je diplomirao 1936. na Geodetskom i kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkog fakulteta. U listopadu 1920. zapošljava se u Vojno-geografskom institutu u Beogradu. U početku 1923. otvara civilnu geodetsku poslovnicu u Zemunu i preuzima izmjeru grada Tetova, koju završava 1926. Tada prelazi na Tehnički fakultet u Zagreb, gdje je suradnik na Katedri za nižu geodeziju. Od 1930. počinje njegova nastavnička karijera na Geodetskom odjelu istog fakulteta: 1937. postaje izvanrednim, a 1941. redovitim profesorom. Prvi je u Zagrebu doveo geodetsku djelatnost na potrebnu znanstvenu razinu. Dekanom Tehničkog fakulteta imenovan je 1942., a rektorom Hrvatskog sveučilišta 20. VII. 1944., što ostaje do kraja rata. Pisao je u stručnim časopisima Geodetski list, Hrvatska državna izmjera i Zeitschrift für Vermessungswesen (Stuttgart). Napisao knjigu Pisma hrvatskim intelektualcima. Nakon sloma NDH odlazi u emigraciju, dulje vrijeme boravi u izbjegličkom logoru Fermo u Italiji, a u ožujku 1948. dolazi u Buenos Aires i zapošljava se kao znanstveni savjetnik u Instituto Geografico Militar Argentina. Objavio je više stručnih knjiga, od kojih su mnoge postale udžbenici i priručnici za argentinske studente geodezije. Sudjelovao je na više svjetskih znanstvenih simpozija, za svoje je radove dobivao priznanja u Južnoj i Sjevernoj Americi te u Europi. Njegovo znanstveno djelovanje u Argentini posvećeno je ponajprije proučavanju u dvama područjima geodezije: praktičnom računanju i rješenjima mnogobrojnih računskih problema, te geodetskoj kartofiliji, koja se bavi prikazivanjem zakrivljene Zemljine površine na ravnini geografskih karata i geodetskih planova. God. 1979. izabran je za počasnog člana Asociacion Argentina de Geofisicos y Geodestas, priznanje dodijeljeno svega petorici od 300 članova. (dr. Milan Blažeković, publicist, Zagreb).
HORVAT, Prof. Ing. Stjepan (1895-1985)
Rođen je 29. studenoga 1895. u Srijemskim Karlovcima, gdje je polazio klasičnu gimnaziju. Maturirao je u Vinkovcima 1915. Iste godine upisao se je na "Geodetski tečaj" u Zagrebu, gdje je 1918. položio geodetski državni ispit, a 1919. pri Zemaljskoj vladi i strogi praktički ispit za civilnu praksu. Godine 1936. diplomirao je na Geodetskom i kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu.
U listopadu 1920. stupio je u Vojnogeografski institut u Beogradu. Početkom 1923. otvara civilnu geodetsku poslovnicu u Zemunu i preuzima izmjeru grada Tetova, koju završava 1926. Tada prelazi na Tehnički fakultet u Zagrebu kao "pristav," na Katedri za nižu geodeziju, a od 1. siječnja 1930. počinje njegova nastavnička karijera na Geodetskom odjelu tog fakulteta. Godine 1941. imenovan je dekanom Geodetskog fakulteta. Od 1944. do 1945. bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu. U to vrijeme napisao je knjigu "Pisma hrvatskim intelektualcima" (Zagreb, 1944. Naklada pisca. Str. 117.), a 10. 4. 1945. uputio je "Memorandum rektora Hrvatskog Sveučilišta" na rektore inozemnih sveučilišta i visokih škola.
Povlači se iz domovine u svibnju 1945. te živi u izbjegličkom logoru u Fermu. Godine 1948. odlazi u Argentinu, gdje u Buenos Airesu djeluje kao znanstveni savjetnik u "Instituto Geográfico Militar" (IGMA) sve do svoje smrti, iako poslije 1980. kao umirovljenik. Mnogo je pisao u stručnim časopisima "Geodetski list" i "Hrvatska državna izmjera" te u "Zeitschrift für Vermessungswesen" u Stuttgartu. Njegova znanstvena djela i radove u Argentini objavljivao je "Instituto Panamericano de Geografia e Historia", "Instituto Geografico Militar Argentino" i Ministerio de Obras Públicas, Provincia de Buenos Aires, Dirección de Geodesia u časopisu "Geodesia". God. 1973. postaje argentinski državljanin, a 1979. izabran je za počasnog člana "Asociación Argentina de Geofísicos y Geodetas" u Buenos Airesu. Sudjelovao je na međunarodnim znanstvenim simpozijima.
U kulturnom životu hrvatske emigracije u Argentini sudjelovao je kao skladatelj nabožne glazbe, što je započeo u logoru Fermo. Umro je 12. ožujka 1985. u Buenos Airesu.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Horvat, Stjepan - Bibliografia
Horvat, Stjepan, Iz baštine Stjepana Horvata. Stihovi: Molitva na svršenom danu; Oda smrti; Oda životu; Oda ljubavi; Molitva Gospodinu. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1985, 3, pp 416-421.
- Los trabajos científicos cuyo autor es el Ing. Horvat y que fueron publicados por el IGM, el IPGH (Instituto Panamericano de Geografía e Historia - Organización de los Estados Americanos) y la Dirección de Geodesia de la Provincia de Buenos Aires (Ministerio de Obras Públicas) son los siguientes:
PUBLICACIONES ESPECIALES
1. - Resolución de un gran sistema de ecuaciones normales mediante la aplicación de las ideas de Pranis-Prañevich y del Dr. Boltz. - Publicación N° 5 de la Comisión de Cartografía, Comité de Geodesia del I.P.G.H. (N° 135), págs. 129, Buenos Aires, 1954.
2.- Resolución exacta de las ecuaciones normales angulares de los sistemas simples de triángulos. - Serie tercera No. 1. Publicaciones especiales. Dirección de Geodesia, Ministerio de Obras Públicas, Provincia de Buenos Aires; págs. 144, La Plata 1958.
3.- Coordenadas Gauss-Krüger y polares esferóidicas. - Publicación Técnica del IGM N° 29; págs. 40, Buenos Aires 1960.
4.- Compensación de un punto nuevo mediante las ecuaciones de condición. - Publicación Técnica N° 32 del IGM, págs. 50, Buenos Aires 1962.
5.- Un método simple para resolver las ecuaciones normales, compuestas en parte por las ecuaciones angulares. - Serie tercera N° 16, Publicaciones especiales. Dirección de Geodesia, M.O.P. Provincia de Buenos Aires, págs. 119, La Plata 1965.
6.- Compensación de una triangulación mediante la transformación de coeficientes de las ecuaciones de error. - Publicación Técnica N° 39 del IGM, págs. 47 de texto y XXIX de planillas, Buenos Aires 1966.
7.- Problemas de cálculo geodésico, representados en las formas correspondientes a la aplicación de las computadoras electrónicas. Cálculos relacionados con el elipsoide. - Publicación Técnica N° 41 del IGM, págs. 168, Buenos Aires, 1968.
8.- Resolución del problemas de cálculo geodésico-topográfico con la calculadora electrónica IME. - Publicación del IGM, págs 87, Buenos Aires, 1968.
9.- Conversión de coordenadas Gauss-Krüger. - Publicación Técnica N° 42 del IGM, págs. 25, Buenos Aires, 1968.
10.- Nuevas fórmulas para calcular las magnitudes relacionadas con el elipsoide terrestre. Su adopción para el cálculo mecanizado. - Publicación Técnica N° 43 del IGM, Buenos Aires, 1969.
11.- Cálculos en la Proyección Estereográfica. Contribución al estudio sobre la proyección más conveniente para las áreas urbanas. - Publicación de la Dirección de Geodesia de la Provincia de Buenos Aires, 1969.
12.- Cálculo numérico con ángulos relativamente pequeños. - Publicación N" 331 de la Comisión de Cartografía del IPGH, págs. 113, Buenos Aires, 1971.
13.- Fórmulas y tablas para la conversión de las coordenadas Gauss-Krüger. - Publicación Técnica N° 44 del IGM, págs. 35, Buenos Aires, 1969.
14.- Cálculo y Compensación de sistemas poligonales. - Publicación Técnica N° 45 del IGM y N° 348 del IPGH, en 3 tomos, Buenos Aires, 1973.
Artículos y estudios publicados en revistas:
A) Revista Cartográfica, editada por la Comisión de Cartografía del I.P.G.H. 15.- Determinación exacta de las reducciones en proyección Mercator. - N° 1, págs. 10, Buenos Aires, 1952.
16.- Cálculo de las coordenadas geodésicas con máquinas. - N° 6. págs. 26. Buenos Aires. 1957. El método desarrollado en este artículo se aplica en el Instituto Geográfico Militar desde el año 1958.
17.- Un método simple para determinar valores numéricos de las funciones:
W = (1 – e2 sen2 α)-1
V = (1 + e2 cos2 α)-1
y sus recíprocos. - No. 8. págs. 12. Buenos Aires, 1959.
18. - Proyección Gauss-Krüger con coordenadas reducidas. - N° 9. págs. 25. Buenos Aires, 1960.
El 3er. Congreso Nacional de Cartografía 1958 en una de sus recomendaciones ha sugerido al Instituto Geográfico Militar considerar el reemplazo de los sistemas actuales de la Proyección Gauss-Krüger por las fajas de 6° de ancho y un cilindro secante. Como esta sugerencia -si fuera aceptada- representaría grandes inconvenientes y gastos, fue necesario investigar el problema a fondo considerando todos los aspectos influyentes y no sólo uno: las deformaciones lineales, que fueron el motivo de la recomendación. En este articulo se considera al problema del llamado cilindro secante en general y en la relación con la extensión del territorio nacional. De la argumentación desarrollada resulta que la introducción de las fajas más amplias y del cilindro secante no lleva a las ventajas, supuestas en la recomendación, y al contrario en el Sur del país las deformaciones serían mucho mayores que en los sistemas existentes.
19. - Compesación de un punto determinado por intersección de arcos: Trolateración. - N° 10, págs. 30, Buenos Aires, 1961.
20.- Transformación de coordenadas en la proyección Gauss-Krüger. Fórmula para computadoras electrónicas. - N° 12, págs. 32, Buenos Aires. 1963.
21.- Compensación de uno o varios puntos nuevos por coordenadas. Procedimiento adaptado al cálculo de computadoras electrónicas. - N° 13, págs. 40, Buenos Aires, 1964.
22.- Compensación de coordenadas de un punto mediante la intersección combinada de rectas y arcos. - N° 14, págs.. 12, Buenos Aires.
23. - Modificaciones del procedimiento de desarrollo de Boltz para la ampliación de matrices inversas. - No. 15, págs. 24, Buenos Aires, 1966.
24.- Conversión de coordenadas Gauss-Krüger. - N° 16, págs. 25, Buenos Aires, 1967. Corresponde a la Publicación Técnica N° 42. B) Revista "Geodesia", editada por la Dirección de Geodesia, M.O.P., Prov. Bs. Aires.
25, - Reemplazo de la triangulación con una red poligonal de precisión. - N° I, 1 págs. 6, La Plata, 1957.
26.- Formación de un gran sistema de ecuaciones normales. - N° I, 2 págs. 6, La Plata, 1957.
Se presenta un procedimiento que facilita esta formación, mediante una división del sistema total en unidades, la aplicación de reglas mecánicas deducidas del análisis de la estructura de ecuaciones y la utilización de medios auxiliares gráficos. Este método se aplica en el Instituto Geográfico Militar.
27.- Compensación de poligorales vinculadas a puntos de triangulación. - N° II, 1 págs. 6, La Plata, 1958.
28.- Consideraciones acerca de la utilización de triangulación en áreas urbanas. - Conferencia en el 3er. Congreso Nacional de Cartografía. N' II, 2 págs. 2, págs. 6, La Plata, 1958.
29.- Algunas observaciones sobre la proyección Gauss-Krüger con las coordenadas reducidas. - No. II, 4 págs. 3, La Plata, 1958.
30.- Fórmulas directas para una proyección doble de elipsoide a plano. Latitud isométrica. - No. III, 4 págs. 17, La Plata, 1959.
31.. - Problemas y métodos de la Cartografía Geodésica. Conferencia en la Semana de la Cartografía, 1960.- N° IV, 1/4 págs. 10, La Plata, 1960.
32. - Fórmulas simples para la transformación de coordenadas en la proyección Gauss-Krüger. - N° V, 2, págs. 14, La Plata, 1961.
33.- Un método simple para determinar los valores numéricos de las constantes en la esfera de Gauss. - N° VII, 1/2 págs. 8, La Plata, 1963.
34. - Funciones de ángulos pequeños. - N° VIII, 1, págs. 8, La Plata, 1963.
35.- Simplificadas para calcular las funciones. - No X, 1 págs. 8, La Plata, 1966.
36.- Fórmulas para calcular la latitud isométrica y sus funciones. - N° XI, 2, págs. 23, La Plata, 1967.
Anuario del Instituto Geográfico Militar, Volumen XIV, 1952
37. - Compensación de la nivelación de alta precisión, págs. 16. - Calibración provisional del Gravímetro Western G4A N' 25, pág. 5. Observaciones gravimétricas en los Puntos Fijos de las líneas de alta precisión y su compesación, págs. 25.
Presentado en la Asamblea General de la U.G.G.T. en Roma, 1954
38. - Influencia de la marea de corteza terrestre en la nivelación de alta precisión. - Consideraciones sobre el sistema gravimétrico mundial. - Nivelación trigonométrica y desviación de la plomada. - Latitud geográfica y movimiento del Polo terrestre.
(*) Zeitschrift für Vermessungswesen.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
- Los trabajos científicos cuyo autor es el Ing. Horvat y que fueron publicados por el IGM, el IPGH (Instituto Panamericano de Geografía e Historia - Organización de los Estados Americanos) y la Dirección de Geodesia de la Provincia de Buenos Aires (Ministerio de Obras Públicas) son los siguientes:
PUBLICACIONES ESPECIALES
1. - Resolución de un gran sistema de ecuaciones normales mediante la aplicación de las ideas de Pranis-Prañevich y del Dr. Boltz. - Publicación N° 5 de la Comisión de Cartografía, Comité de Geodesia del I.P.G.H. (N° 135), págs. 129, Buenos Aires, 1954.
2.- Resolución exacta de las ecuaciones normales angulares de los sistemas simples de triángulos. - Serie tercera No. 1. Publicaciones especiales. Dirección de Geodesia, Ministerio de Obras Públicas, Provincia de Buenos Aires; págs. 144, La Plata 1958.
3.- Coordenadas Gauss-Krüger y polares esferóidicas. - Publicación Técnica del IGM N° 29; págs. 40, Buenos Aires 1960.
4.- Compensación de un punto nuevo mediante las ecuaciones de condición. - Publicación Técnica N° 32 del IGM, págs. 50, Buenos Aires 1962.
5.- Un método simple para resolver las ecuaciones normales, compuestas en parte por las ecuaciones angulares. - Serie tercera N° 16, Publicaciones especiales. Dirección de Geodesia, M.O.P. Provincia de Buenos Aires, págs. 119, La Plata 1965.
6.- Compensación de una triangulación mediante la transformación de coeficientes de las ecuaciones de error. - Publicación Técnica N° 39 del IGM, págs. 47 de texto y XXIX de planillas, Buenos Aires 1966.
7.- Problemas de cálculo geodésico, representados en las formas correspondientes a la aplicación de las computadoras electrónicas. Cálculos relacionados con el elipsoide. - Publicación Técnica N° 41 del IGM, págs. 168, Buenos Aires, 1968.
8.- Resolución del problemas de cálculo geodésico-topográfico con la calculadora electrónica IME. - Publicación del IGM, págs 87, Buenos Aires, 1968.
9.- Conversión de coordenadas Gauss-Krüger. - Publicación Técnica N° 42 del IGM, págs. 25, Buenos Aires, 1968.
10.- Nuevas fórmulas para calcular las magnitudes relacionadas con el elipsoide terrestre. Su adopción para el cálculo mecanizado. - Publicación Técnica N° 43 del IGM, Buenos Aires, 1969.
11.- Cálculos en la Proyección Estereográfica. Contribución al estudio sobre la proyección más conveniente para las áreas urbanas. - Publicación de la Dirección de Geodesia de la Provincia de Buenos Aires, 1969.
12.- Cálculo numérico con ángulos relativamente pequeños. - Publicación N" 331 de la Comisión de Cartografía del IPGH, págs. 113, Buenos Aires, 1971.
13.- Fórmulas y tablas para la conversión de las coordenadas Gauss-Krüger. - Publicación Técnica N° 44 del IGM, págs. 35, Buenos Aires, 1969.
14.- Cálculo y Compensación de sistemas poligonales. - Publicación Técnica N° 45 del IGM y N° 348 del IPGH, en 3 tomos, Buenos Aires, 1973.
Artículos y estudios publicados en revistas:
A) Revista Cartográfica, editada por la Comisión de Cartografía del I.P.G.H. 15.- Determinación exacta de las reducciones en proyección Mercator. - N° 1, págs. 10, Buenos Aires, 1952.
16.- Cálculo de las coordenadas geodésicas con máquinas. - N° 6. págs. 26. Buenos Aires. 1957. El método desarrollado en este artículo se aplica en el Instituto Geográfico Militar desde el año 1958.
17.- Un método simple para determinar valores numéricos de las funciones:
W = (1 – e2 sen2 α)-1
V = (1 + e2 cos2 α)-1
y sus recíprocos. - No. 8. págs. 12. Buenos Aires, 1959.
18. - Proyección Gauss-Krüger con coordenadas reducidas. - N° 9. págs. 25. Buenos Aires, 1960.
El 3er. Congreso Nacional de Cartografía 1958 en una de sus recomendaciones ha sugerido al Instituto Geográfico Militar considerar el reemplazo de los sistemas actuales de la Proyección Gauss-Krüger por las fajas de 6° de ancho y un cilindro secante. Como esta sugerencia -si fuera aceptada- representaría grandes inconvenientes y gastos, fue necesario investigar el problema a fondo considerando todos los aspectos influyentes y no sólo uno: las deformaciones lineales, que fueron el motivo de la recomendación. En este articulo se considera al problema del llamado cilindro secante en general y en la relación con la extensión del territorio nacional. De la argumentación desarrollada resulta que la introducción de las fajas más amplias y del cilindro secante no lleva a las ventajas, supuestas en la recomendación, y al contrario en el Sur del país las deformaciones serían mucho mayores que en los sistemas existentes.
19. - Compesación de un punto determinado por intersección de arcos: Trolateración. - N° 10, págs. 30, Buenos Aires, 1961.
20.- Transformación de coordenadas en la proyección Gauss-Krüger. Fórmula para computadoras electrónicas. - N° 12, págs. 32, Buenos Aires. 1963.
21.- Compensación de uno o varios puntos nuevos por coordenadas. Procedimiento adaptado al cálculo de computadoras electrónicas. - N° 13, págs. 40, Buenos Aires, 1964.
22.- Compensación de coordenadas de un punto mediante la intersección combinada de rectas y arcos. - N° 14, págs.. 12, Buenos Aires.
23. - Modificaciones del procedimiento de desarrollo de Boltz para la ampliación de matrices inversas. - No. 15, págs. 24, Buenos Aires, 1966.
24.- Conversión de coordenadas Gauss-Krüger. - N° 16, págs. 25, Buenos Aires, 1967. Corresponde a la Publicación Técnica N° 42. B) Revista "Geodesia", editada por la Dirección de Geodesia, M.O.P., Prov. Bs. Aires.
25, - Reemplazo de la triangulación con una red poligonal de precisión. - N° I, 1 págs. 6, La Plata, 1957.
26.- Formación de un gran sistema de ecuaciones normales. - N° I, 2 págs. 6, La Plata, 1957.
Se presenta un procedimiento que facilita esta formación, mediante una división del sistema total en unidades, la aplicación de reglas mecánicas deducidas del análisis de la estructura de ecuaciones y la utilización de medios auxiliares gráficos. Este método se aplica en el Instituto Geográfico Militar.
27.- Compensación de poligorales vinculadas a puntos de triangulación. - N° II, 1 págs. 6, La Plata, 1958.
28.- Consideraciones acerca de la utilización de triangulación en áreas urbanas. - Conferencia en el 3er. Congreso Nacional de Cartografía. N' II, 2 págs. 2, págs. 6, La Plata, 1958.
29.- Algunas observaciones sobre la proyección Gauss-Krüger con las coordenadas reducidas. - No. II, 4 págs. 3, La Plata, 1958.
30.- Fórmulas directas para una proyección doble de elipsoide a plano. Latitud isométrica. - No. III, 4 págs. 17, La Plata, 1959.
31.. - Problemas y métodos de la Cartografía Geodésica. Conferencia en la Semana de la Cartografía, 1960.- N° IV, 1/4 págs. 10, La Plata, 1960.
32. - Fórmulas simples para la transformación de coordenadas en la proyección Gauss-Krüger. - N° V, 2, págs. 14, La Plata, 1961.
33.- Un método simple para determinar los valores numéricos de las constantes en la esfera de Gauss. - N° VII, 1/2 págs. 8, La Plata, 1963.
34. - Funciones de ángulos pequeños. - N° VIII, 1, págs. 8, La Plata, 1963.
35.- Simplificadas para calcular las funciones. - No X, 1 págs. 8, La Plata, 1966.
36.- Fórmulas para calcular la latitud isométrica y sus funciones. - N° XI, 2, págs. 23, La Plata, 1967.
Anuario del Instituto Geográfico Militar, Volumen XIV, 1952
37. - Compensación de la nivelación de alta precisión, págs. 16. - Calibración provisional del Gravímetro Western G4A N' 25, pág. 5. Observaciones gravimétricas en los Puntos Fijos de las líneas de alta precisión y su compesación, págs. 25.
Presentado en la Asamblea General de la U.G.G.T. en Roma, 1954
38. - Influencia de la marea de corteza terrestre en la nivelación de alta precisión. - Consideraciones sobre el sistema gravimétrico mundial. - Nivelación trigonométrica y desviación de la plomada. - Latitud geográfica y movimiento del Polo terrestre.
(*) Zeitschrift für Vermessungswesen.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Hefer, Stjepan
HEFER, Stjepan, odvjetnik i političar (Čepin, 18. VIII. 1897. - Buenos Aires, 31. VII. 1973.).
Gimnaziju završio u Osijeku, a studij prava u Zagrebu, gdje je i doktorirao (1920.). Radi kao odvjetnički perovođa, a 1924. otvara odvjetnički ured u Osijeku. Od studentskih dana radićevac. Vrlo aktivan u kulturnom i političkom životu. Na izborima 1935. i 1938. biran za narodnog zastupnika kotara Valpovo na listi HSS-a. Nakon proglašenja NDH, 3. VI. 1941. postaje veliki župan Velike župe Baranja sa sjedištem u Osijeku, od veljače 1942. član je Hrvatskoga državnoga sabora te od listopada 1943. do svibnja 1945. ministar seljačkoga gospodarstva i prehrane. Nakon sloma NDH emigrira u Italiju te u Argentinu. Napisao brojne političke članke. A. Pavelić ga je u prosincu 1959., nekoliko dana uoči smrti, odredio »svojim opunomoćenim nasljednikom«, što je zapisao fra Branko Marić, ali Pavelić zbog pogoršanoga zdravstvenog stanja to nije mogao potpisati. U dijelu političke emigracije “oporuka” je osporavana, ali je Hefer ostao na čelu HOP-a do svoje smrti. - mr. Vladimir Geiger, znanstveni asistent, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
HEFER, Stjepan (1987.-1973.), političar, rođen je u Čepinu kraj Osijeka. Školovao se u Osijeku i Zagrebu, gdje je završio studij prava i doktorirao. U Zagrebu je otvorio i odvjetnički ured, ali se također bavio i politikom. Pripadao je HSS, i na stranačkoj listi, god. 1935 i 1938., biran je za narodnoga zastupnika kotara Valpovo. Po uspostavi NDH, priklanja se ustaškim vlastima, te je imenovan velikim županom Velike župe Baranja sa sjedištem u Osijeku. Također je i član Hrvatskog državnog Sabora i ministar sve do sloma NDH. Uspio je prebjeći u Italiju, a odatle u Argentinu gdje se politički aktivira, a također surađuje člancima u emigrantskim novinama. Pavelić ga određuje svojim političkim nasljednikom, ali ga emigracija ne prihvaća, držeći njegove imenovanje neregularnim i sumnjivim. Ipak, ostao je na čelu HOP sve do smrti, ali nije uživao veći autoritet, niti je utjecao na politička zbivanja u iseljeništvu.
HEFER, Stjepan: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. God. 1953. Str. 32.
Sinovčić, Marko, Stjepan Hefer (Bilješke o piscu), Hrvatska Misao (1),
Sinovčić, Marko, Slika Stjepana Hefera uz sliku engleske kraljice na jednoj proslavi u Australiji, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (40).
· Sinovčić, Marko, Stjepan Hefer: Kratki osvrt na principe i metode engleske vanjske politike, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (14/15).
·
HEFER, Stjepan: BRAĆA RADIĆ I NJIHOVO DJELO. BA, 1959. Str. 46. Izd.: Domovina.
Hefer, Stjepan. Croatian Struggle for Freedom and Statehood. Buenos Aires: Croatian Information Service, 1959; pp. 238, illustrated. With a foreword by John F. Stewart, distinguished Scottish friend of the Croatians.
Hefer, Stjepan. Braća Radići i Njihovo Djelo. Povodom Četrdesete Obljetnice Smrti Dra. Ante Radića. Buenos Aires: Hrvatski Nakladni Zavod "Domovina," 1959; pp. 46.
Hefer, Stjepan. Freiheit and Selbstbestimmung auch für Kroatien. Buenos Aires: Informationsdienst der Kroatischen Befreiungsbewegung, 1964; pp. 42.
Hefer, Stjepan. Comunismo o Libertad. Buenos Aires: Servicio Informativo Croata, 1964; pp. 31.
Hefer, Stjepan. "Yugoslavia, an Illegal State," Balkania, Vol. I, No.1 (1967), pp. 6-9.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Gimnaziju završio u Osijeku, a studij prava u Zagrebu, gdje je i doktorirao (1920.). Radi kao odvjetnički perovođa, a 1924. otvara odvjetnički ured u Osijeku. Od studentskih dana radićevac. Vrlo aktivan u kulturnom i političkom životu. Na izborima 1935. i 1938. biran za narodnog zastupnika kotara Valpovo na listi HSS-a. Nakon proglašenja NDH, 3. VI. 1941. postaje veliki župan Velike župe Baranja sa sjedištem u Osijeku, od veljače 1942. član je Hrvatskoga državnoga sabora te od listopada 1943. do svibnja 1945. ministar seljačkoga gospodarstva i prehrane. Nakon sloma NDH emigrira u Italiju te u Argentinu. Napisao brojne političke članke. A. Pavelić ga je u prosincu 1959., nekoliko dana uoči smrti, odredio »svojim opunomoćenim nasljednikom«, što je zapisao fra Branko Marić, ali Pavelić zbog pogoršanoga zdravstvenog stanja to nije mogao potpisati. U dijelu političke emigracije “oporuka” je osporavana, ali je Hefer ostao na čelu HOP-a do svoje smrti. - mr. Vladimir Geiger, znanstveni asistent, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
HEFER, Stjepan (1987.-1973.), političar, rođen je u Čepinu kraj Osijeka. Školovao se u Osijeku i Zagrebu, gdje je završio studij prava i doktorirao. U Zagrebu je otvorio i odvjetnički ured, ali se također bavio i politikom. Pripadao je HSS, i na stranačkoj listi, god. 1935 i 1938., biran je za narodnoga zastupnika kotara Valpovo. Po uspostavi NDH, priklanja se ustaškim vlastima, te je imenovan velikim županom Velike župe Baranja sa sjedištem u Osijeku. Također je i član Hrvatskog državnog Sabora i ministar sve do sloma NDH. Uspio je prebjeći u Italiju, a odatle u Argentinu gdje se politički aktivira, a također surađuje člancima u emigrantskim novinama. Pavelić ga određuje svojim političkim nasljednikom, ali ga emigracija ne prihvaća, držeći njegove imenovanje neregularnim i sumnjivim. Ipak, ostao je na čelu HOP sve do smrti, ali nije uživao veći autoritet, niti je utjecao na politička zbivanja u iseljeništvu.
HEFER, Stjepan: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. God. 1953. Str. 32.
Sinovčić, Marko, Stjepan Hefer (Bilješke o piscu), Hrvatska Misao (1),
Sinovčić, Marko, Slika Stjepana Hefera uz sliku engleske kraljice na jednoj proslavi u Australiji, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (40).
· Sinovčić, Marko, Stjepan Hefer: Kratki osvrt na principe i metode engleske vanjske politike, (Osvrti, komentari, bilješke, objašnjenja...) Hrvatska Misao (14/15).
·
HEFER, Stjepan: BRAĆA RADIĆ I NJIHOVO DJELO. BA, 1959. Str. 46. Izd.: Domovina.
Hefer, Stjepan. Croatian Struggle for Freedom and Statehood. Buenos Aires: Croatian Information Service, 1959; pp. 238, illustrated. With a foreword by John F. Stewart, distinguished Scottish friend of the Croatians.
Hefer, Stjepan. Braća Radići i Njihovo Djelo. Povodom Četrdesete Obljetnice Smrti Dra. Ante Radića. Buenos Aires: Hrvatski Nakladni Zavod "Domovina," 1959; pp. 46.
Hefer, Stjepan. Freiheit and Selbstbestimmung auch für Kroatien. Buenos Aires: Informationsdienst der Kroatischen Befreiungsbewegung, 1964; pp. 42.
Hefer, Stjepan. Comunismo o Libertad. Buenos Aires: Servicio Informativo Croata, 1964; pp. 31.
Hefer, Stjepan. "Yugoslavia, an Illegal State," Balkania, Vol. I, No.1 (1967), pp. 6-9.
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Govedić, Vladimir
GOVEDIĆ, Vladimir (1903-1984)
Rođen je u Zagorskim Selima (kotar Klanjec, Hrvatsko zagorje) 15. svibnja 1903. godine od oca Franje, posjednika, i majke Tereze Štolcer. Bilo ih je 12 braće. Godine 1935. vjenčao se je s Marijom Tanodi, učiteljicom, te imao troje djece: Jasna, Dražen i Vladimir.
Svršio je klasičnu gimnaziju u Zagrebu i studirao pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Grazu (Austrija) 1945-1947.
Službovao je u upravi kaznionica u Zenici i Lepoglavi (1929-1941). Kao Domobranski satnik služio je u ekonomskoj službi od 1942. do 1945. Napustio je domovinu u svibnju 1945. bez obitelji. Namještenik u Rimu od 1947. do 1948., kada se iseljuje u Argentinu. Kao namještenik živi u Buenos Airesu (1948-1950), Comodoro Rivadavia (1950-1956) i Córdobi (1956-1980) te kao umirovljenik do smrti 7. rujna 1984.
Bio je djelatni član Hrvatske Seljačke Stranke u Hrvatskoj i Argentini. Kao novinar surađivao je u časopisu "Jadranska Vila" iz Omiša (Obiteljski list za književnost i kulturu), te u tjedniku "Hrvatski glas" iz Winnipega, Kanada, glasilu Hrvatske Seljaćke Stranke, od 1950. do 1957., potpisujući se prezimenom Joža Vlagorić, da mu obitelj u Hrvatskoj nema neprilika, a pravim imenom kada mu je obitelj stigla u Argentinu. U svojim napisima književne naravi djelomice se je služio kajkavskim dijalektom. Još kao student izdavao je neko vrijeme lokalni listić u Zagorskim Selima pod imenom "Selanske novine".
Umro u Córdobi 7.XI.1984
Govedić, Vladimir, Smrt Aleksandra Kolacija. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, Sv. 3., str. 315. (Nekrolog. +17. 7. 1955. u Comodoro Rivadavia - Potpisan: G. V.).
Govedić, Vladimir, Pismo uredniku. Córdoba (Arg.), 30. lipnja 1968. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1968, Sv. 4., str. 558-559. (Komentar urednikovu pozivu suradnicima, da se služe ovom rubrikom u HR).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Rođen je u Zagorskim Selima (kotar Klanjec, Hrvatsko zagorje) 15. svibnja 1903. godine od oca Franje, posjednika, i majke Tereze Štolcer. Bilo ih je 12 braće. Godine 1935. vjenčao se je s Marijom Tanodi, učiteljicom, te imao troje djece: Jasna, Dražen i Vladimir.
Svršio je klasičnu gimnaziju u Zagrebu i studirao pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Grazu (Austrija) 1945-1947.
Službovao je u upravi kaznionica u Zenici i Lepoglavi (1929-1941). Kao Domobranski satnik služio je u ekonomskoj službi od 1942. do 1945. Napustio je domovinu u svibnju 1945. bez obitelji. Namještenik u Rimu od 1947. do 1948., kada se iseljuje u Argentinu. Kao namještenik živi u Buenos Airesu (1948-1950), Comodoro Rivadavia (1950-1956) i Córdobi (1956-1980) te kao umirovljenik do smrti 7. rujna 1984.
Bio je djelatni član Hrvatske Seljačke Stranke u Hrvatskoj i Argentini. Kao novinar surađivao je u časopisu "Jadranska Vila" iz Omiša (Obiteljski list za književnost i kulturu), te u tjedniku "Hrvatski glas" iz Winnipega, Kanada, glasilu Hrvatske Seljaćke Stranke, od 1950. do 1957., potpisujući se prezimenom Joža Vlagorić, da mu obitelj u Hrvatskoj nema neprilika, a pravim imenom kada mu je obitelj stigla u Argentinu. U svojim napisima književne naravi djelomice se je služio kajkavskim dijalektom. Još kao student izdavao je neko vrijeme lokalni listić u Zagorskim Selima pod imenom "Selanske novine".
Umro u Córdobi 7.XI.1984
Govedić, Vladimir, Smrt Aleksandra Kolacija. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1955, Sv. 3., str. 315. (Nekrolog. +17. 7. 1955. u Comodoro Rivadavia - Potpisan: G. V.).
Govedić, Vladimir, Pismo uredniku. Córdoba (Arg.), 30. lipnja 1968. Hrvatska Revija-La Revista Croata, 1968, Sv. 4., str. 558-559. (Komentar urednikovu pozivu suradnicima, da se služe ovom rubrikom u HR).
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Gazzari, Tonko
GAZZARI, Tonko, državni dužnosnik i kulturni djelatnik (Šibenik, 16. VI. 1913. - Buenos Aires, 14. VI. 1987.).
Gimnaziju završio u Šibeniku, a Filozofski fakultet u Beogradu. Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatječe ga na odsluženju vojnog roka u Mariboru. Vrača se u Sibenik i uskoro postaje tajnikom D. Sinčića, velikog župana Velike župe Bribir i Sidraga, te na tom položaju ostaje do 1944., kada je postavljen za podžupana Velike župe Bribir. Nakon sloma NDH povlači se u Austriju, u logore u Italiji i 1948. u Argentinu, gdje se ističe kao kulturni djelatnik; djeluje kao predavač u Maloj školi 1959.-87. Predsjednik je Hrvatsko-argentinskoga kulturnoga kluba; surađuje u časopisima Ognjište, Svitlenik, Danica (Chicago), Studia Croatica i Hrvatska revija. (dr. Milan Blažeković, publicist, Zagreb).
GAZZARI,Tonko (1913. -1987.), rođen je u Zadru.
Gimnaziju je polazio u rodnome gradu a književnost studirao na beogradskome univerzitetu. Kao izvrstan studen zadržan je na fakultetu kao asistent i pomoćni profesor. Kao pričuvni pitomac jugoslavenske kraljevske vojske bori se kratko vrijeme protiv Nijemaca. Kapitulacija Jugoslavije zatječe ga kod Mrkonjić grada u oficirskoj uniformi kraljevske vojske koju tada odbacuje, te se odmah vraća u Šibenik i stavlja hrvatskim vlastima na raspolaganje. Imenovan je tajnikom velikoga župana dra Davida Sinčića, i na ovoj dužnosti ostaje sve do 1944, kada postaje podžupan župe Bribir, na kojoj dužnosti ga zatječe slom NDH. Emigrira, prolazi kroz različite logore za izbjeglice, da bi najposlije 1948. otišao u Argentinu i odmah se uključio u kulturni rad hrvatske emigracije. Od 1959.-1987., vodi Hrvatsko-argentinski kulturni klub, da bi postao i njegov predsjednik i ovu časnu dužnost obnaša do smrti koja ga je snašla u Buenos Airesu. Surađivao je u brojnim hrvatskim listovima.
GAZZARI, Prof. Tonko (1913-1987)
Rodio se je 16. lipnja 1913. u Zadru od oca Marina i majke Ljubice Bego. Pučku školu polazio je u Molatu, a gimnaziju u Šibeniku, gdje je maturirao. Na sveučilišne studije polazi u Beograd, gdje boravi kod rodbine. Na Filozofskom fakultetu Beogradskog Univerziteta studirao je književnost i povijest književnosti Hrvata, Srba i Slovenaca. Završivši studij ostaje neko vrijeme na istom fakultetu kao pomoćni profesor.
Godine 1940. odlazi u Maribor na odsluženje vojnog roka u Školu rezervnih časnika, gdje ostaje sve do 10. travnja 1941. Sa cijelom školom sudjeluje u ratu protiv Njemaćke, povlaći se sa školom od Maribora do Mrkonjić Grada, gdje ga zatiče svršetak rata i propast Jugoslavije. Odmah se vraća u Šibenik, stavija na raspolaganje hrvatskih vlasti i uskoro postaje tajnikom velikog župana Dra. Davida Sinčića, s kojim je usko surađivao, te na istom položaju ostaje sve do godine 1944., kada postaje podžupan župe Bribir te ovu dužnost obavija sve do svršetka rata.
Godine 1945. napušta domovinu te preko raznih logora u Italiji dolazi 1948. u Argentinu u kojoj vrlo rano počinje djelovati na kulturnom polju. Ponajprije djeluje u Maloj školi kao predavač; zatim u razdoblju od 1959. do 1987. vodi Hrvatsko-Argentinski Kulturni Klub kroz 18 godina kao njegov predsjednik; od 1969. do 1975. surađuje u časopisu "Ognjište" u izdanju duhovnog ravnateljstva za Hrvate katolike u Argentini; od 1968. surađuje u časopisu "Svitlenik" na ikavici, je vlasnik i urednik Pero Tutavac; također surađuje u čikaškoj "DANICI" te časopisu na španjolskom jeziku Studia Croatica književnim analizama i nekrolozima, koji su objavljeni i na hrvatskom jeziku u Hrvatskoj Reviji. Umro je 14. lipnja 1987. u Buenos Airesu.
GAZZARI. Tonko (Šibenik 1913.-Buenos Aires 1987.)
Bio je profesor i dugogodišnji predsjednik Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba u Buenos Airesu, gdje je držao zapažena predavanja. Surađivao je s emigrantskim časopisima: "Ognjište", "Svitlenik", "Danica", "Studia Croatica" i "Hrvatska revija".
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/
Gimnaziju završio u Šibeniku, a Filozofski fakultet u Beogradu. Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatječe ga na odsluženju vojnog roka u Mariboru. Vrača se u Sibenik i uskoro postaje tajnikom D. Sinčića, velikog župana Velike župe Bribir i Sidraga, te na tom položaju ostaje do 1944., kada je postavljen za podžupana Velike župe Bribir. Nakon sloma NDH povlači se u Austriju, u logore u Italiji i 1948. u Argentinu, gdje se ističe kao kulturni djelatnik; djeluje kao predavač u Maloj školi 1959.-87. Predsjednik je Hrvatsko-argentinskoga kulturnoga kluba; surađuje u časopisima Ognjište, Svitlenik, Danica (Chicago), Studia Croatica i Hrvatska revija. (dr. Milan Blažeković, publicist, Zagreb).
GAZZARI,Tonko (1913. -1987.), rođen je u Zadru.
Gimnaziju je polazio u rodnome gradu a književnost studirao na beogradskome univerzitetu. Kao izvrstan studen zadržan je na fakultetu kao asistent i pomoćni profesor. Kao pričuvni pitomac jugoslavenske kraljevske vojske bori se kratko vrijeme protiv Nijemaca. Kapitulacija Jugoslavije zatječe ga kod Mrkonjić grada u oficirskoj uniformi kraljevske vojske koju tada odbacuje, te se odmah vraća u Šibenik i stavlja hrvatskim vlastima na raspolaganje. Imenovan je tajnikom velikoga župana dra Davida Sinčića, i na ovoj dužnosti ostaje sve do 1944, kada postaje podžupan župe Bribir, na kojoj dužnosti ga zatječe slom NDH. Emigrira, prolazi kroz različite logore za izbjeglice, da bi najposlije 1948. otišao u Argentinu i odmah se uključio u kulturni rad hrvatske emigracije. Od 1959.-1987., vodi Hrvatsko-argentinski kulturni klub, da bi postao i njegov predsjednik i ovu časnu dužnost obnaša do smrti koja ga je snašla u Buenos Airesu. Surađivao je u brojnim hrvatskim listovima.
GAZZARI, Prof. Tonko (1913-1987)
Rodio se je 16. lipnja 1913. u Zadru od oca Marina i majke Ljubice Bego. Pučku školu polazio je u Molatu, a gimnaziju u Šibeniku, gdje je maturirao. Na sveučilišne studije polazi u Beograd, gdje boravi kod rodbine. Na Filozofskom fakultetu Beogradskog Univerziteta studirao je književnost i povijest književnosti Hrvata, Srba i Slovenaca. Završivši studij ostaje neko vrijeme na istom fakultetu kao pomoćni profesor.
Godine 1940. odlazi u Maribor na odsluženje vojnog roka u Školu rezervnih časnika, gdje ostaje sve do 10. travnja 1941. Sa cijelom školom sudjeluje u ratu protiv Njemaćke, povlaći se sa školom od Maribora do Mrkonjić Grada, gdje ga zatiče svršetak rata i propast Jugoslavije. Odmah se vraća u Šibenik, stavija na raspolaganje hrvatskih vlasti i uskoro postaje tajnikom velikog župana Dra. Davida Sinčića, s kojim je usko surađivao, te na istom položaju ostaje sve do godine 1944., kada postaje podžupan župe Bribir te ovu dužnost obavija sve do svršetka rata.
Godine 1945. napušta domovinu te preko raznih logora u Italiji dolazi 1948. u Argentinu u kojoj vrlo rano počinje djelovati na kulturnom polju. Ponajprije djeluje u Maloj školi kao predavač; zatim u razdoblju od 1959. do 1987. vodi Hrvatsko-Argentinski Kulturni Klub kroz 18 godina kao njegov predsjednik; od 1969. do 1975. surađuje u časopisu "Ognjište" u izdanju duhovnog ravnateljstva za Hrvate katolike u Argentini; od 1968. surađuje u časopisu "Svitlenik" na ikavici, je vlasnik i urednik Pero Tutavac; također surađuje u čikaškoj "DANICI" te časopisu na španjolskom jeziku Studia Croatica književnim analizama i nekrolozima, koji su objavljeni i na hrvatskom jeziku u Hrvatskoj Reviji. Umro je 14. lipnja 1987. u Buenos Airesu.
GAZZARI. Tonko (Šibenik 1913.-Buenos Aires 1987.)
Bio je profesor i dugogodišnji predsjednik Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba u Buenos Airesu, gdje je držao zapažena predavanja. Surađivao je s emigrantskim časopisima: "Ognjište", "Svitlenik", "Danica", "Studia Croatica" i "Hrvatska revija".
_______________________________________
http://www.studiacroatica.org/ http://www.studiacroatica.blogspot.com/ http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ http://www.ebondex.blogspot.com/ http://www.lipaestate.blogspot.com/ http://www.lexbona.com/